Pola sata nakon smrti tijelo postaje plavo. Slijeganje krvi u donji dio tijela nakon prekida cirkulacije jedan je od prvih znakova smrti, livor mortis. Tijela nekih bića, poput crva, postaju kompletno plava i nekoliko sati prije smrti. Iz crijeva im se širi val plave fluorescencije posebnim putevima nekroze; cijeli crv postaje bliješteće plav. Radi se o ionima kalcija koji signaliziraju stanicama da prestanu raditi. Crvi na YouTube snimci izgledaju kao nekakav rasplesani sustav grafema i dijakritičkih znakova. Plave vijuge, plave tilde, plavi gravisi.
Plavu boju primjećujem posvuda otkad je umro. Mama je pronašla njegovo tijelo. Za to vrijeme ja sam dodirima pokretala drugo tijelo na plesu. Bio je utorak, Noć vještica. Na početku svakog sata Eva nas potiče da podijelimo kako se osjećamo. Najčešće razgovaramo sjedeći u krugu na bijelom podu plesne scene, ali tog utorka smo crtale. Nisam znala kako prikazati osjećaj koji mi je cijeli dan vijao tijelom. Kao da sam neusidrena, otkačena od veza; noć je, a ja plutam na leđima na površini mora i ispod sebe osjećam bujice meduza i planktona. Ne vidim ih, samo znam da je blizu neko svjetlo jer ga vidim na obrisima stopala. Ispred mene crna plavet neba koja se kao nafta slijeva preko horizonta. Pritom sam puna, sve osjećam, i sama hladna bioluminiscencija. Sve je moguće. U engleskom jeziku idiom to be at sea označuje upravo to, stanje neizvjesnosti, kolebljivosti, stanje bez priveza. Pokušala sam to prenijeti na papir crtajući vijugave nepokretne linije plavom bojicom. Uskoro su se počele kretati, te linije, nadovezivati se, preklapati, sastajati u fazi, brijeg s brijegom, dol s dolom, i u kontrapunktu. Papir se mreškao, a kad je sat završio, saznala sam za tatu. Tijelo koje se maloprije kretalo poput vode smrt je skučila u blok leda.
U eseju Škola mrtvih Hélène Cixous piše da je pisanje znanost rastanaka. Spuštanje, iskapanje, uviranje, poniranje – silazna kretnja. Nije samo papir i tinta, već i blato, mulj, ocean. Prolaz između dviju obala. Pokušaj da se povrati, iskopa ta prvobitna slika u nama, koja nas plaši. Scena.[1]Prizor, dramski, filmski, koji bi scenaristički udžbenici nazvali turning point; prekretnica, prijelomni prizor, u kojem se cjelokupna ličnost prelama u novo. Prizor koji si ne možemo predočiti zbog čega se u svađi sa svojim očima odvajamo od vlastitog tijela. Svaki traumatični događaj je isprva poput sna. Poput onog sna u kojem želiš nešto reći, a ne možeš progovoriti. Ne vjeruješ da ti se to događa, ali znaš da se nešto događa zbog onih istih vijuga u tijelu koje sam osjetila i prije tatine smrti. Trauma je rana koju tijelo ne može samo procesuirati. Hiperadrenalinski šok rastače pikštele među satima kao žešći psihodelični trip. U istom se trenu odvija i umiranje i rađanje. (Prema Tibetanskoj knjizi mrtvih smrt je ionako tek trenutak između dva života). Sama Cixous počela je pisati kad joj je u jedanaestoj godini života od posljedica tuberkuloze umro tata, utjecajan liječnik, koji je za nju bio vlasnik svih riječi u obitelji. Pisanjem je htjela odgoditi suočavanje s tugom, ali i progovoriti. Poslije je razvila čitav koncept antipatrijarhalnog pisma i pisala bijelom tintom kako bi provocirala logiku Oca. Smrt je, piše Cixous, jedan od najčešćih povoda pisanju, uz snove (košmare) i dubine (korijene, porijeklo). Možda zato što su sve tri stvarnosti nešto čega se jako bojimo. Stanja bez priveza, ali i toponimi žudnje koja nas tjera da propišemo.
U eseju Voda i snovi Gaston Bachelard predlaže dva modaliteta mašte: prvi, formalna imaginacija, proizlazi iz emocija i osjećaja, srca (nečeg što nas je ganulo, prizor, doživljaj ili gesta; scena). Drugi, materijalna imaginacija, proizlazi iz dubine bića, onog materijalnog u nama i svemu oko nas – svi smo od šezdeset do osamdeset posto dva kemijska elementa – iz vode.[2] Filološki, voda je simbol rađanja i smrti. Otud i snovi, jer snovi, prema Bachelardu, izranjaju iz prirodnih elemenata, kao i pjesnička i umjetnička mašta koja već tisućljećima izranja iz vode i obilja vodenih slika. Sjeti se da si pola voda. Ako ne možeš kroz prepreku, zaobiđi je. Poput vode,[3] piše Margaret Atwood. Postoje plime u mojem tijelu,[4] piše Virginia Woolf, u meni sve već teče,[5] piše Luce Irigaray. I ja se prelijevam; moje želje izmišljaju nove, moje tijelo zna za nečuvene pjesme. I ja se iznova osjećam tako puna bliještećih bujica da bih mogla prsnuti,[6]piše Cixous. Možda jer je voda intimnija od vatre i stijena, participativnija. Voda je svugdje oko nas i sva voda koja je ikad postojala još je uvijek ovdje. Voda koju pijem iz čaše dok ovo pišem ista je vodi u ponornicama i podzemnim vodonosnicima i vodi koja se upija u površinskom sloju zemlje i vodi koju bih da se nisam totalno zaledila brisala s lica. Osjećam vodu na koži, u oskudici i obilju kiše, u utrobi, crijevima, vrtovima koji će izrasti iz odbačenih i mrtvih tijela.[7] Voda pamti, arhiv je sjećanja, i ne samo sjećanja – na dnu oceana nalazi se materijalni arhiv ljudskog otpada. U majčinu mlijeku, osim masti, vitamina, laktoze, minerala, antitijela, nalaze se i dioksin, kadmij, arsen, razrjeđivač, tekućina za kemijsko čišćenje, olovo, raketno gorivo, teflon, otrov za termite, benzen.[8]
Voda je nešto što ne možeš zadržati. Kao ni muškarce. Pokušala sam. Oca, brata, ljubavnika, prave prijatelje, gladne duhove i Boga, jedan po jedan su se otrgnuli iz moje ruke, piše Anne Carson.
Voda uvijek teče, uvijek pada, uvijek završava horizontalnom smrću,[9] piše Bachelard, a to me podsjeća na rusku spisateljicu Lidiju Čukovsku, koja o pisanju o smrti piše kao o uronu u vodu. Doslovno, uron u vodu (Spusk pod vodu) stavlja u naslov svojeg romana. Nina, njezina pripovjedačica, sanja suprugovu smrt i zapisuje svoje snove. Snovi joj se neprekidno ponavljaju, ona piše i piše i postaje nemoguće izbrojati točnu brojku snova u dnevniku.[10] Snovi postaju jezivi, kao i okolnosti Aljošine smrti. A svaki put vidim u snu tešku crnu vodu kojom se širi hladnoća. Vodu i tišinu. Da, vidim tišinu. Diže se poput pare. Oblake tišine. To je bilo Aljošino ispitivanje.[11]
Plava je boja vode i tišine. Što je uron dublji, to plava više tamni; Čukovskina plava je crna. O plavoj su pisali i Goethe, Henry David Thoreau, Virginia Woolf, Maggie Nelson, Derek Jarman, Rachel Carson, Margaret Mead. Plava je boja horizonta, udaljenih planinskih lanaca, svega dalekoga… boja onoga tamo što vidimo odavde, boja mjesta gdje ti nisi,[12]piše Rebecca Solnit. Plava je boja kratkih valova. U molekulama zraka i vode jače se raspršuje od drugih boja. Plava je zato boja neba, plavet koju gledamo dok plutamo na leđima, boja dubina nad kojima plutamo. Čak i u najdubljim dubinama, plava ima mogućnost da se odrazi od dna i emitira natrag u nebo. Plava je koridor, boja prelaska, boja transcendencije koja vodi u potragu za beskonačnim,[13]piše William H. Gass. Plava je i boja pete čakre, boja usta, čeljusti, grla, boja govora, kontakta, istine. U stanju neravnoteže, plava je boja nemogućnosti kontakta i šutnje. Boja tišine (možda zato škrgućem zubima otkad je umro).
Razmišljam o toj rečenici već tjednima. Vodu i tišinu. Čukovska vidi vodu kojom se širi hladnoća i oblake tišine. Nemogućnost govora. Kad pomislim na oblake tišine, vidim tišinu u kojoj se te noći vozimo brat i ja iz Zagreba. Još je cijeli grad bio pun pijanih vještica pa je naša tišina bila glasnija. Ali ta tišina nije odsustvo riječi. Sarah Kane tvrdi da depresija nije stanje praznine, već upravo suprotno, stanje potpune ispunjenosti, toliko guste da samu sebe poništava i guši.[14] Mislim da se to odnosi i na tišinu. Oblaci su samo vidljive nakupine vodenih kapljica. Mnoštvo pitanja, ali pitanje, kao zahtijevanje odgovora, zapravo je samo želja za uspostavom kontakta. Želja da se u toj teškoj crnoj vodi ne ostane sama. Koliko god bila gusta i jeziva, voda hrani i spaja; u vodi dijete razvija svoje tijelo, svoj prvi jezik i kontakt.
O tišini kao punoći pitanja piše i Woolf. Valovi su jedan od mojih omiljenih romana; neke knjige nam se valjda svide i prije nego što nam je sasvim jasno zašto. Francesco Mulas piše da su Valovi roman tišine, roman u kojem likovi, za razliku od Virginijinih prijašnjih romana, nisu oslikani isključivo međusobnim odnosima, već vlastitim odnosom sa stvarnošću.[15] Ta stvarnost je metonimizirana slikom mora – mora kao toplog majčinskog gestalta, ali i mora kao velike praznine. U romanu Woolf se suočava sa smrću svojeg brata Thobyja tako što prelama tugu na šest ožalošćenih glasova, šestoro prijatelja i prijateljica koji se u blizini mora prisjećaju odsutnog pa preminulog Percivala, nedostižnog patrijarhalnog autoriteta koji potiče koheziju grupe. Glasovi se isprepliću prema logici fugalnog kontrapunkta, polifonije koja kad je preslikaš u crtovlje izgleda doslovno kao more. Hvataju se, preklapaju, zezaju, sljubljuju, izmiču si, kontriraju, bježe svatko sam u svojoj disocijativnoj fugi, ali ipak stihijski zajedno. Umjesto Percivala, vlasnika svih riječi u obitelji, progovaraju Susan, Jinny, Rhoda, Louis, Bernard i Neville. Ali ti ožalošćeni glasovi ustvari šute. To su sve unutarnji monolozi; ono što pre-plav-ljuje je tiho. Tišina je endometrioza plave. Sama Woolf je pisala u svojim dnevnicima da tih šest glasova zapravo predstavlja različite vidike jednog uma u procesu tugovanja. Uma koji je raspršen, razlomljen na sve ono što izmiče, ali i tjera ukoso, u novi smjer (u Valovima se riječ svjetlo spominje 158 puta).
Jutro nakon tatine smrti brišem fleke krvi s pločica toalet-papirom. Izlazim prošetati psa i usput bacam ručnik pun krvi u kontejner za smeće. Ostajem u Rijeci. Cijeli grad je raskopan. Krvožilni sustav grada izložen, lokve prljave vode ispred Kapucinske crkve. Strše cijevi, zjape kanali, vrši se rekonstrukcija kolnika na Žabici. Tatino tijelo leži četiri dana na obdukciji. Mama mora odabrati odijelo i košulju za kremaciju; pogrebnik je upozorava da ne smije ići i remen jer metal ne može u krematorijsku peć. Mama je uzrujana jer tata nikad nije nosio hlače bez remena. Promatram je kako slaže različite odjevne kombinacije po krevetu kao što mu je to svakodnevno radila prije posla. Čitam o alternativnim kremacijama. Nailazim na akvamaciju, kremiranje vodom. Zanimljiva stvar. Tijelo uroni u veliki prostor ispunjen mješavinom vode i kalijeva hidroksida pa se zagrijava na sto šezdeset stupnjeva. Potom se u vodi raspada na kemijske komponente, a rezultat takve bio-kremacije je zeleno-smeđa tekućina po kojoj plutaju prhki bijeli ostaci kostiju. Tijelo postaje tekućina, a kosti prah koji se ožalošćenima predaje kao suvenir. Navodno je takav postupak ekološki osvješteniji pa je akvamacija budućnost kremiranja. Mami se ideja akvamacije ne sviđa. Tatu spaljujemo uobičajeno, labavih hlača.
Spavam s mamom u krevetu. Ponekad se probudimo držeći se za ruke. Mama plitko diše otvorenih usta i često nesvjesno položi ruku na prsa. Zglobovi su joj natečeni, ali ruka je meka. Primjećujem na lijevoj dva vjenčana prstena. Prsten i sat skinula je krim-policija s tatinog tijela i predala ih mami u plastičnoj vrećici sa zatvaračem. Mama je meni predala tatin rokovnik sa zataknutim nalivperom i nekoliko paketa patrona plave tinte. Dane provodim kopajući po tatinim stvarima i pretražujući taj rokovnik u nadi da ću pronaći kakvo pismo. U džepiću na kožnoj poleđini pronalazim fotografiju na kojoj smo brat, tata i ja u krevetu u tatinoj plavoj sobi. Brat i ja cuclamo svako svoju bocu mlakog mlijeka gledajući u mamu iza objektiva dok tata spava stiješnjen među nama i bijelim plišanim psima. Na gramofonu se vjerojatno vrti ploča, Meddle Pink Floyda. Sjećam se tih popodneva. Anne Carson piše u Razstvaranju da je oceani podsjećaju na zelenu sobu njezinog pokojnog oca.[16] Mene more podsjeća na tatinu plavu. Plava soba je cijeli tatin život bila njegova, najprije dječja, pa radna. Zovemo je plava zbog tamnoplave drvenarije, plavog ormara, plavog krevetnog okvira, plavog tepiha, plavih slika. U cijanometrijskoj šetnji Williama H. Gassa pronalazim sljedeće: Za običnog jelena u zimskoj dlaci lovci kažu da je ‘u plavetnilu’. ‘Biti u plavetnilu’ znači biti izoliran i sam. Biti ‘poslan u plavu sobu’ znači biti poslan u samicu, zatočeničku komoru za ubojice trećeg stupnja. Znači biti pretučen od strane policije, ili, ako si metal, zagrijavati se dok ne prevladaju lomljivije zrake i ruda se ne zamrlja poput onih žileta za koje se kaže da su plavi kao nebo.[17]
Fotografiju iz plave sobe lijepim u dnevnik. U plavu sobu ne ulazim. Šaram po marginama isprobavajući nalivpero. Stvarno lagodno klizi po papiru, gušt je pisati. Zvuk pisanja je hrapav, samo pisanje nekako uzbudljivije, tjelesnije, možeš oštetiti papir ako ne paziš. Sjećam se dječjeg nalivpera tanke sjajno plave drške koje mi je tata donio iz Francuske kad sam bila jako mala, s kojim sam urezivala umjesto upisivala riječi na papir. Tata mi je pokazao kako pravilno držati dršku i pisati što glađe, bez trzaja i predubokih ureza. Sjećam se da mi je vrlo brzo prestalo biti zanimljivo, ali da mi je bilo zanimljivo umakati prste u plavu bočicu tinte i ostavljati otiske po stolu.
Tata je mislio da trebam pisati. U antikvarijatu kraj Malog nebodera kupovao mi je knjige s tuđim posvetama preko kojih bi mi napisao svoju (u Zločeste misli Oscara Wildea napisao je: Vjerujem da su tvoje puno interesantnije). Većinom su to bile knjige njegovih bogova, Faulknera, Andrića, Marqueza, Hemingwaya, Hamsuna. Nije čitao Virginiju Woolf ni Dubravku Ugrešić. Bilo mu je smiješno što čitavu godinu za diplomski rad istražujem Marguerite Duras, Francuzicu koja je pod stare dane napisala knjižicu o seksu s Kinezom. Meni je bilo smiješno što on mene potiče na pisanje, a odbija čitati žene premda ga je žena naučila čitati. Svejedno sam čitala i pisala pretežito iz želje da mu se približim, da razumijem prizore koje je nosio u sebi, zbog kojih se zakucavao u svjetlo kao noćni leptir.
Prazne patrone tinte postavljam uz rub stola kao pijune. Natapam stranice dnevnika malim plavim rijekama u potrazi za glagolom. Okolišam. Većinom pišem opise, popise, bespredikatne rečenice, 18 točaka za iscjeljenje. Postavljam valobrane i lingvističke nasipe, trudim se ispriječiti prolome, ne želim da male plave rijeke nabubre i pretvore se u jezero, rijeke su mi milije. Plava mi ostaje na onom blagom zadebljanju desnog kažiprsta kao kad sam bila mala. Pišem posvuda. Po papirićima, bilježnicama, marginama hipertrofiranih dnevnika, okomito, ukrug, u stupcima, pišem da je prvi studeni simbolički početak, pišem o susjedinim orhidejama koje mama i ja ne volimo, pišem o opsadi slatkiša u stanu jer svi koji dođu izraziti nam sućut donesu kekse, pišem neki nabrijani članak o hidrofeminizmu u kojem citiram Deleuza i još neke ljude čije tekstove uopće ne razumijem, pišem dramski tekst komplicirane strukture i prepisujem s Wikipedije shemu fuge. Stranice dnevnika izgledaju kao crtež koji sam nacrtala kod Eve na plesu. Pišem o propuštenom prizoru.
Vikendima šećemo, mama, ja i pas. Odlazimo u Volosko i pješačimo do Opatije. Nebo je pročišćeno nakon nekoliko tjedana kiše iako se iza Učke kovitlaju kalemi novih oblaka. Valovi su nježniji. Mama je za šetnju obula čizme s visokom petom jer je to jedino crno što ima. Hoda polako. Držim je pod ruku. Komentiramo kožne jakne prolaznica i pokušavamo ne pričati o onome zbog čega odjednom vikendima šećemo. Maminu izjavu da joj se jedu kremšnite doživljavam kao jednu od boljih vijesti proteklog mjeseca. Zapinjemo za kamenčiće na plaži Lipovica jer mi je nos u mobitelu. Mama glumi da je to živcira, ali znam da joj je drago. Živi su zanimljiviji od mrtvih,[18] piše Karen Blixen. Pretvaramo se u Bess i Dodo: ja se s gubitkom nosim zaljubljena i zato uvjerena da se neću slomiti; mama nema previše veze s racionalnošću Dodo McNeill, ali me zato njena crnina, koja je nekako pomlađuje, podsjeća na monaški kostim Katrin Cartlidge. Imaju i slično izražene jagodice i oči koje brigom sužavaju horizont. Promatram je iz profila. Svjetlo je blago prema njoj. Lijepa je. Smršala je u licu. Malo jede i pije puno kave pa joj se stalno piški. Skrivamo se na praznoj plaži. Čuvam joj stražu. Nekoliko hrabrih kupača u moru usprkos studenom. Hrabra je i mama.
Ima jedan kadar u filmu u kojem Bess stoji sama na stijenama sive škotske obale i čeka Janov povratak. Maglena pruga na horizontu odrubljuje more što skroz obeshrabruje. Valovi udaraju i visoko pjene, a Bess lamata predugačkim rukavima i viče na more. U toj svojoj apsolutnoj nemoći izgleda neodoljivo. More ispred nje je zbog raspucanog neba tamnosivo, kao i more u daljini oko Cresa. Boje Pelikan-tinte, gotovo crno, boje onih dubina o kojima piše Čukovska. Schneider tinta je slična, ali modrija, boja Gassove potrage za beskonačnim, boja mraka unutar rečenica.[19] Tinta prikladnog naziva Life Line je akvarel-plava, pronična, plava kakvom Georgia O’Keeffe slika svitanja nad teksaškim prerijama u triptihu Light Coming on the Plains. Na akvarelima tamna plavet curi s rubova ovala prema svijetlom središtu. Kad zarotiram slike tako da ovali legnu paralelno s dockom (pristaništem?) mojeg Macbooka, akvareli me podsjećaju na podvodne fotografije snimane iz donjeg rakursa, s dna prema površini vode na kojoj se prelamaju snopovi sunca. Gledajući prema gore, kopni crna u plavoj. Dubina i daljina nisu više ni teške ni tamne, već pune svjetla.
Kako bi uhvatila te svjetlije tonove, O’Keeffe odlazi u šetnje sama oko četiri ujutro. Promatra kako se plava mijenja s početkom novog dana. Traži plavu u magli, cvijeću, pukotinama. Piše da je od svega najviše zanima plava koju pronalazi u kostima, u rupama kroz koje gleda u sunce držeći kosti visoko prema nebu.[20] Tad su kosti najljepše, spram plave, plave koja će uvijek biti tu kao što je sada, kada čovjeka više nema.
[1] Hélène Cixous, Three Steps on the Ladder of Writing, prev. Sarah Cornell i Susan Sellers, Columbia University Press, 1993., str. 9.
[2] Gaston Bachelard, Water and Dreams, prev. Edith R. Farrell, The Pegasus Foundation, 1982., str. 1.
[3] Margaret Atwood, The Penelopiad, Canongate, 2005., str. 27.
[4] Virginia Woolf, Gospođa Dalloway, prev. Mate Maras, Europapress holding, 2008.
[5] Luce Irigaray, Morska ljubavnica Friedricha Nietzschea, prev. Jelena Zuppa, Institut za etnologiju i folkloristiku, 1982.
[6] Hélène Cixous, The Laugh of the Medusa, prev. Keith Cohen i Paula Cohen, Signs 1 (4), 1976., str. 876.
[7] Astrida Neimanis, Hydrofeminism: Or, On Becoming a Body of Water u: Undutiful Daughters: Mobilizing Future Concepts, Bodies and Subjectivities in Feminist Thought and Practice, ur. Gunkel, Nigianni i Söderbäck, New York: Palgrave Macmillan, 2012., str. 87.
[8] Isto, str. 94.
[9] Bachelard, 1982., str. 6.
[10] Lidija Čukovska, Spusk pod vodu, Izdateljstvo imeni Čehova, 1972., prev. Ivo Alebić, str. 17.
[11] Isto, str. 19.
[12] Rebecca Solnit, The Blue of Distance u A Field Guide to Getting Lost, Penguin Books, 2006.
[13] William H. Gass, On Being Blue: A Philosophical Inquiry, New York Review Books, 1975.
[14] Lyn Gardner, Of love and outrage: Sarah Kane obituary, The Guardian, 1999.
[15] Francesco Mulas, Virginia Woolf’s The Waves: A Novel of Silence, AnnalSS 2, 2002., str. 75.
[16] Anne Carson, Pohvala snu u Razstvaranje, prev. Miroslav Kirin, Naklada Ljevak, 2023.
[17] Gass, 1975, str. 18.
[18] Karen Blixen, Out of Africa, Penguin Books, 1985.
[19] Gass, 1975., str. 57.
[20] Georgia O’Keeffe, Ansel Adams: An American Place, Center for Creative Photography, 1936.
