Nova zbirka Marka Tomaša Skratimo priču za glavu slijedi dijakronijsku liniju koja otpočinje od trubadurske poezije, kasnijih inačica petrarkizma i romantizma, određenih simbolističkih i avangardnih pjesnika (Jesenjin, Majakovski), preko „scene označenog“ do „stvarnosne poezije“, čiji se elementi prepoznaju u „tematičnosti teksta s uporištem u figuri lirskoga subjekta kao instance koja garantira koherentnost cjeline“ (Branislav Oblučar). S obzirom na dosadašnji opus Marka Tomaša, može se reći da je njegova poetika amalgam navedenih poetičkih paradigmi. Na taj način, autor odstupa od aktualnog pjesništva. Međutim, čini mi se da nije učinio značajnu nadogradnju u odnosu na spomenute poetičke matrice, kao što nije učinio ni značajan pomak u odnosu na svoje prijašnje zbirke.
Druga košulja
I ova je zbirka, kao i njegove prethodne, objavljena u dva izdanja u istoj godini (V.B.Z., Zagreb/LOM, Beograd). Ispisana je u devet ciklusa („Nedovoljno daleki sjever“, „Pjesme za vrlo dokone“, „Naše vrijeme“, „Nedostaje mi Sonja Heine“, „Rub“, „Sutra, bilo koji dan“, „Nova mapa“, „Skratimo priču za glavu“ i „Soba koja se raspada“) s krovnom/prološkom pjesmom „imitacija“ koja paratekstualno izlazi izvan okvira ostalih ciklusa. Pjesma nagovještava subjekt čiji će se karakter (od rezignacije, tjeskobe i turobnosti do radosnih situacija) odmotavati čitateljima u nizu intimnih životnih epizoda, nostalgičnih i ljubavnih sentimenata, buntovnog akta prema novim političkim ili kulturnim pojavama. U njoj lirski glas imitira sebe, zatim se obraća drugome (sebi), da bi na kraju pjesme opet prešao u prvo lice. Takva nam izvedba govori nešto i o konstrukciji identiteta. Ne postoji „ja“ bez projekcije „drugog“. Dakle, u pjesmi se stvara iluzija da je jedan dio subjekta autor, a druga osoba pjesnik koji bi autorsko iskustvo kaotične suvremenosti i drugih usputnih refleksija trebao pretočiti u stihove. Tvrtko Vuković u knjizi Na kraju pjesme smatra takvu maniru uobičajenom za modernističku liriku u kojoj se „njeguje binaran način organizacije mišljenja i jezika svojstven (…) zapadnoj logocentrističkoj tradiciji.“ Odnosno, nameće se ideja da navedena pjesma „književnost pretpostavlja stvarnosti, imaginaciju racionalnosti, neotuđeno umjetničko stvaranje otuđenom radu“. Na taj se način iskazom nanovo oživljava romantičarski poeta vates „obučen u modru košulju / čiji pjev nitko ne razumije“ („Ljetna košulja“). Trik je u tome da poezija (književnost) nije podređena (niti nadređena) zbilji. Njezina uloga nije u tome da nam romantičarski subjekt otkriva ili ne otkriva ono što samo on razumije. Njezina bi uloga bi trebala biti rasvjetljavanje spomenute binarnosti ili hijerarhizacije. Odnosno, trebala bi nametati pitanja tko, što i kako čini u društvu da se jedan član povlašćuje drugom?
Trik je u tome da poezija (književnost) nije podređena (niti nadređena) zbilji. Njezina uloga nije u tome da nam romantičarski subjekt otkriva ili ne otkriva ono što samo on razumije
Ponovno izmišljanje ljubavi
U prvom ciklusu lirski iskaz progovara iz perspektive svetca. Dominiraju sakralni motivi poput molitve, crkve, vječnosti, oslobađanja, iskupljenja i sl. Lirski subjekt, maskirajući se u svetca, evocirajući pritom diskurs religiozne poeme, moli za čovječanstvo, mir, nepredvidivu sutrašnjicu. Iskupljuje se za one koji su ga izdali i za one koje je izdao, čime najavljuje vlastito utihnuće ili stabilnost. U daljnjim će ciklusima prevladavati pjesme ljubavne, refleksivne, egzistencijalne, nešto pejzažne tematike („Hercegovina, zemlja svjetlosti“) u kojima će lirski subjekt iznositi različite stavove o ljubavi, braku, smrti, ratu, starim i novim vremenima, slobodi, tijelu, samoubojstvu, vlastitoj egzistenciji, sudbini… Svoju diskurzivnu anatomiju, što je bilo i za očekivati, najfrekventnije gradi u odnosu prema ženskom adresatu. Kada je riječ o ljubavi, lirski će subjekt dati nekoliko iskaza: „Stari oblici ljubavi / nisu adekvatni u novom dobu“, „Ona koja ubija. / Daleka, duboko u nama, neizrečena. / Ona zbog kakve se bježi. / U ratove, u kuhinju, u suze.“, „želim te voljeti i napustiti prije nego me prezreš /(…)/ jer treba sačuvati svetost ljubavi“, „Suživot dviju nemogućnosti / nazivam ljubavlju“, itd. Ako se za lirskog subjekta dogodila ljubavna stabilnost („Rub živaca“) kako kaže i Kruno Lokotar na ovitku knjige, onda je subjekt možda ušao u ono što Alain Badiou, kada govori o ljubavi, naziva „scenom za Dvoje“. Iz takve perspektive stabilnost postaje „želja za nepoznatim trajanjem“ ili „ponovnim izmišljanjem života“, što nadaje angažirani potencijal (koji se po meni u ovoj zbirci na jezičnoj razini nije adekvatno dogodio). Interpretirajući Rimbaudov iskaz o ljubavi, Badiou će reći: „Ponovno izmisliti ljubav znači ponovno izmisliti to ponovno izmišljanje“. Nemam ništa protiv ljubavne tematike, ali imam protiv činjenice da se taj isti žar, rizik i borba ne prenosi u pismo i na opus. Jer ako ljubav donosi „ponovno izmišljanje života“, ako ona nanovo „trijumfira“, ulazi u nove rizike, zašto ostati gotovo isti ili sličan iz zbirke u zbirku? Što smo dobili od toga ako nam lirski subjekt govori o svojim ljubavnim propalim ili uspjelim avanturama? Čini mi se da pomalo nedostaje kamovljevskog (ako ćemo o ljubavnom žaru): „Silovat ću te bijela hartijo, nevina hartijo.“ Naravno, uvijek je dobro došlo spomenuti društveno-političke anomalije: „Hvala državi / što vodi brigu o mom zdravlju“ („Naše vrijeme“), posljedice tranzicije: „To su vam kuće mrtvih vojnika / poslagane u ulice“ („Moj grad“), nostalgično oslikavanje patvorenosti posttranzicijskog vremena: „Nedostaju mi njihovi diktatori. / Naši pokolji nemaju stila / (…) / Naši su ratovi neobjavljeni / Naš mir je sit i preventivno naoružan.“ („Nedostaje mi Sonja Henie“). Međutim, ne smije se zaboraviti ni na način (ne samo što, nego i kako) artikuliranja takvih tema. Književnost, za razliku od drugih tipova jezika, ima mogućnost preispitivati vlastitu poziciju u određenom političkom polju. Njezin jezik mora biti svjestan sebe jer je to čini „literarnim“ (Jakobson).
Trebalo bi ipak pohvaliti činjenicu da je autor, vjerujem, svjestan vlastite razlike spram aktualne pjesničke scene: „i zapisati nešto o tvojoj otmjenosti / koja me upropastila za revoluciju u jeziku“ („Ozon“), „Neupotrebljiva pjesma može / koliko joj volja i preko toga / imati upitne higijenske navike / jer teško da će joj itko krenuti ususret. („Hercegovina, zemlja svjetlosti)“ Sjetimo se i pjesme „Šlager kojim želim iznervirati Marka Pogačara“ iz autorove prijašnje zbirke Tridesetdeveti maj. Ako ništa, autor, u određenom smislu, svojim opusom održava književno polje heterogenim. Međutim, bojim se da se na njegov opus već polako može primijeniti poznati Bolañov iskaz: „(…) može vam se dogoditi da ćete jednu te istu priču pisati sve do smrti.“
