Negde pri kraju desetog po redu romana režisera Dejana Šorka, pod nazivom Putnik usputne postaje, jedan od njegovih junaka kaže: „Pisati o samoći i ljubavi u doba kad je cijelo progresivno čovječanstvo ujedinjeno u borbi protiv fašizma, bogohulno je.“ Ljudevit, glumac koji ove reči izgovara (van pozornice), komunista je, a to je političko opredeljenje, ako ne najomraženije, onda svakako najismejanije u Šorkovom romanu, mada će se, glasom ljupke i moralno relativno ispravne prevoditeljke i kostimografkinje Ivane, začuti i ona dojmljiva misao da je „svaka ideologija podjednako strašna“. Budući da se dešava između 1933. i 1941. godine, ovaj politički triler, čiji je glavni junak Petar Benedict, Britanac dubrovačkog porekla, praktično je sačinjen od političko-nacionalnih identiteta. Komunisti, budući za naše prostore tada još uvek ne toliko aktuelni, tu u stvari imaju, mada plošno i tendenciozno komičku, ipak malu ulogu. Glavna uloga pripada britanskoj i jugoslovenskoj vlasti/tajnoj službi, koje su predstavljene baš onakvima kakvima ih i zamišljate, prepredeno i sofisticirano u prvom slučaju, i prepredeno i sirovo u drugom. Autor besprekorno barata ustaljenim političkim predstavama svog prosečnog čitaoca; nijedan njegov junak nikada neće postati ništa više od opšteg mesta, niti će i o jednoj ideologiji biti rečeno više od opšteg mesta. Svi će politički identiteti, od britanskih buržuja do ustaša, biti i kritikovani, ukoliko se takva jaka reč može upotrebiti kada se govori o ovom romanu (tačnije je reći: biće prikazani i u svojim negativnim aspektima). Jedini identitet koji, čini se, neće biti kritikovan, jeste dubrovački identitet, i njegova uža podgrupa dubrovačkog sveštenstva. A i Alojzije Stepinac ima svoju cameo ulogu ovde, onda kada drage volje, na Benedictov zahtev, sa ustaškog „popisa za transport“ – prilično dugog, pretpostavljamo – skine četiri člana porodice Goldberg, prema kojima Ivana, Benedictova ljubav, ima porodična osećanja.
Autor besprekorno barata ustaljenim političkim predstavama svog prosečnog čitaoca; nijedan njegov junak nikada neće postati ništa više od opšteg mesta, niti će i o jednoj ideologiji biti rečeno više od opšteg mesta
Politika – kulisa za radnju
Glavni junak romana Petar Benedict siromašni je pisac koji će postati poznat nakon što prihvati saradnju s britanskom tajnom službom u zamenu za štampanje knjiga i produkciju pozorišnih komada. Njegovu samoizabranu sudbinu reflektovaće Nemac Sigfried, prividni levičar i disident kojega ćemo pri kraju romana videti u nacističkoj uniformi, a koga Benedict upoznaje na kongresu PEN centra u Dubrovniku 1933. godine. Kakav je autorov odnos prema ovakvim moralnim izborima? Kao što rekoh, autor, odnosno, njegov tekst, dok načelno polazi od ideje da su sve ideologije podjednako loše, ne pokazuje preteranu strast prema sistematskom i nedvosmislenom kritikovanju nijedne (osim gorepomenute komunističke), pa nije najjasnije ni šta on misli o svojim glavnim junacima, osim, verovatno, da su, kao umetnici, osetljivi geniji, s one strane dobra i zla. Kao često u trilerima, politika je u Putniku usputne postaje u stvari kulisa za radnju, i mada bi ovde radnja trebalo da bude trilerska, u njenoj srži – u srži njene ideologije u najširem smislu – u stvari je ljubavna priča. Takva orijentacija presudno utiče na izgled romana, i otud onaj Ljudevitov citat na početku ovog teksta: na pozadini jednog od najdramatičnijih perioda u savremenoj istoriji, čiji će rezultat biti puno, puno mrtvih, autor ispisuje, baš kao što kaže Ljudevit, priču o ljubavi i samoći, i to vrlo trivijalnu. Da li su Ljudevitove reči namerni disclaimer čitaocima ili ne, vrlo je teško shvatiti, u ovom istovremeno toliko površnom i veoma koherentnom, stilski doslednom i strukturalno utegnutom romanu. U svakom slučaju, rezultat je književnost koja se, u mom rečniku, ne može nazvati drugačije nego kičom (slično kao u slučaju romana Djevojka s Leicom Helene Janeczek) .
Kao često u trilerima, politika je u Putniku usputne postaje u stvari kulisa za radnju, i mada bi ovde radnja trebalo da bude trilerska, u njenoj srži – u srži njene ideologije u najširem smislu – u stvari je ljubavna priča
Ratni bonvivani i infantilne junakinje
Blurb knjige roman poredi s BBC-jevom produkcijom, i to je zbilja kontekst u koji se može smestiti Šorkov tekst, njegova vizualizacija, tačnije. Uopšte, bilo koja britanska produkcija detektivskih filmova ili trilera smeštenih u ovaj period dolazi u obzir. Šorkov roman počinje in medias res, ali na filmski način, kao da ste u programu već pročitali o čemu će se u „filmu“ raditi, ili to možete da pretpostavite s obzirom na televiziju na kojoj se pušta. I same scene, odnosi u prostoru koje zamišljamo, filmske su („Istovremeno su ispili ostatke u svojim čašama“ – dva suparnika, i najbolja prijatelja, u sudbinskom trenutku). Dijalozi su preplavljeni dosetkama, neupravni govor koji ih prati crvena je zastavica anahronog u književnosti („Što radiš u Zagrebu? – hladna Ivanina pristojnost ne bi se mogla nazvati neljubaznom“, ili, „Zašto mi nisi rekao da si joj poslao maramicu? – Siegfrid nije susprezao predbacivanje, razočaranje i bijes zbog svoje naivnosti“). Upravo kako nam televizija prikazuje britansku višu klasu iz predratnog perioda, i u ovom romanu muškarci su bonvivani, a i žene i muškarci skloni nekakvoj visokoparnoj infantilnosti, pa tako na primer odrasla ćerka izdavača kome Benedict na početku donosi svoj rukopis traži od Benedicta da je ljulja na ljuljašci.
Infantilnost koja gasi bilo koju ozbiljnu misao u knjizi patinom trivijalnog odslikava se i u ljubavnom trouglu koji je centralni za radnju ovog romana, onaj između Benedicta, Ivane i Siegfrida. Posredi nije stvarno trougao, ili barem nijedan punoletni čitalac u njega ne može iskreno da veruje. Siegfrid je slučajno smešten u sobu u dubrovačkom hotelu zajedno s Benedictom. Njih dvojica postaju instant najbolji prijatelji, a kada Siegfrid sa strašću pomene prevoditeljku Ivanu, jasno je da će se Ivana zaljubiti u Benedicta čim ga vidi, i da će joj ljubav biti uzvraćena, ali skrivana. Benedictovo velikodušno prepuštanje Siegfridu svoje prilike da pliva sam s Ivanom kod čitalaca izaziva kolutanje očima pre nego uzbuđenje, ali sve to traje prilično kratko, i, mada se Ivana naljuti kada shvati da je Benedict na kongresu podržao naciste, kako mu je naredio MI5, ona će ga i nakon osam godina, naravno, voleti, što je donekle iznenađujuće samo za Siegfrida. Takođe, osam godina kasnije, svi akteri biće podjednako infantilni kao i ranije, kao da u međuvremenu nije prošao ni dan. Ukratko, posredi je krajnje trivijalna ljubavna priča i krajnje trivijalno uobličavanje karaktera koje se opasno bliži zapletu nekakve španske (danas je bolje reći turske) serije u trenutku kada se, u ulozi majora koji treba da presudi Benedictovoj sudbini, pojavi Siegfrid u „savršeno elegantnoj odori Wehrmachta“. Autorova odluka da Siegfrida pri kraju romana zgodno ubije, a Benedicta po svoj prilici poštedi (spoiler je bio nužan), samo je završni pečat banalnog u ovom romanu koji je čitav poput vežbe iz zanatski efektnog uklapanja raspoloživih opštih mesta.
Kako nam televizija prikazuje britansku višu klasu iz predratnog perioda, i u ovom romanu muškarci su bonvivani, a i žene i muškarci skloni nekakvoj visokoparnoj infantilnosti
Malo samosvjesti i kritičnosti
Mada je najbolje izbegavati opšta mesta, postoji neka vrednost i u njihovom doslednom uobličavanju i međusobnom uklapanju, pa Šorkov roman, u trenucima u kojima anahronost neupravnog govora koji prati replike malo popusti, može čak biti i zanimljiv za čitanje, mada vas više od zapleta interesuje koja će se sledeća stvarna ličnost pojaviti kao sporedni lik. Kič, međutim, nikad nije dobar, a kombinacija plošnih karaktera i već viđenog, banalnog ljubavnog zapleta s kvazipolitičkim kulisama i ideološkom indiferentnošću neizbežno rezultira kičom. Uprkos svojoj navodnoj genijalnosti, i Benedict i Siegfrid doimaju se u stvari ograničenima i s vrlo malo pokazane samosvesti i kritičkog mišljenja, kao, nažalost, i roman čijeg su sveta protagonisti.