Jutro za kupanje
Bilo je rano, vrlo toplo srpanjsko jutro, a preko noći je kišilo. Golo se brdo isparavalo, mahovina i pukotine u stijenama bile su natopljene vlagom i sve su boje postale intenzivnije. Raslinje ispod verande, zasad još u jutarnjoj sjeni, pretvorilo se u prašumu, punu gustih, zlokobnih listova i cvjetova i morala je paziti da ih ne slomi dok je u njima pretraživala, s rukom preko usta, neprestano u strahu da će izgubiti ravnotežu.
– Što to radiš? – pitala je mala Sophia.
– Ništa – odgovorila je njezina baka.
– Hoću reći – dodala je ljutito – tražim svoje zubalo.
Dijete je sišlo s verande i postavilo konkretno pitanje:
– Gdje si ga izgubila?
– Ovdje – rekla je. – Tu sam stajala kad mi je palo negdje među božure.
Zajedno su nastavile potragu.
– Pusti mene – rekla je Sophia. – Ti ne možeš dugo stajati. Pomakni se.
Zaronila je ispod rascvjetane površine vrta i uvukla se među zelene stabljike, dolje gdje je bilo lijepo i zabranjeno; crna, meka zemlja na kojoj je ležalo zubalo, bijelo i ružičasto, usta puna starih zuba.
– Našla sam ga! – povikalo je dijete i uspravilo se. – Stavi ga u usta.
– Nemoj me gledati – rekla je baka. – To je privatna stvar.
Sophia je držala zubalo iza leđa. – Hoću te gledati – rekla je.
A onda je baka uz prigušen škljocaj stavila zubalo natrag u usta, bez problema, zapravo to i nije bilo bogzna što.
– Kad ćeš umrijeti? – pitalo je dijete.
A baka je odgovorila:
– Uskoro. Ali to se tebe nimalo ne tiče.
– Zašto? – pitala je unuka.
Baka nije odgovorila, popela se na uzvisinu i nastavila dalje prema liticama.
– Ne smijemo tamo! – povikala je Sophia.
Starica je prezrivo odgovorila:
– Znam. Ni ti ni ja ne smijemo na litice, ali sad idemo zato što tvoj tata spava pa ne može znati da idemo tamo.
Prešle su uzvisinu, mahovina je bila skliska, sunce se već poprilično uspelo na nebu i sad se sve isparavalo, cijeli je otok bio obavijen sunčevom izmaglicom i vrlo lijep.
– Jel’ iskopaju rupu? – prijateljski je pitalo dijete.
– Da – odgovorila je baka. –Veliku rupu. I podmuklo dodala: –Tako veliku da ima mjesta za sve nas.
– Zašto? – pitalo je dijete.
Hodale su dalje prema rtu.
– Nikad nisam bila ovako daleko – rekla je Sophia. – A ti?
– Ne – odgovorila je njena baka.
Otišle su sve do rta gdje se planina obrušavala u sve tamnijim terasama, svaki korak dolje prema tami bio je okružen svjetlozelenim resama morske trave koja se ljuljala naprijed-natrag prateći zibanje vode.
– Hoću se kupati – reklo je dijete. Čekala je zabranu, ali ništa. A onda se svukla, polagano i uplašeno. Čovjek ne može vjerovati onome tko tek tako pusti da se stvari dogode. Stavila je nogu u vodu i rekla: – Hladno je.
– Naravno da je hladno – odgovorila je starica, misli su joj bile negdje drugdje. – Što si drugo očekivala.
Dijete je ušlo do struka u vodu i napeto iščekivalo.
– Plivaj – rekla je njena baka. – Pa znaš plivati.
Duboko je, pomislila je Sophia. Zaboravila je da nikad nisam plivala u dubokoj vodi, a da netko nije bio sa mnom. Zato je izašla van i sjela na stijenu: – Danas će očito biti lijep dan. – obznanila je.
Sunce je sada stajalo još više. Cijeli je otok svjetlucao, kao i more, zrak je bio vrlo lagan.
– Znam skočiti u vodu i zaroniti – rekla je Sophia. – Jel’ ti znaš skočiti?
A njena baka je odgovorila: – Naravno da znam. Zaboraviš na sve, uzmeš zalet i jednostavno skočiš. Osjetiš morsku travu oko nogu, trava je smeđa, a voda je bistra, prema površini sve svjetlija i svuda su mjehurići. A ti kliziš. Držiš dah i kliziš, i okreneš se, i kreneš prema gore, pustiš da te voda podigne, i izdahneš. A onda plutaš. Samo plutaš.
– I stalno imaš otvorene oči – rekla je Sophia.
– Naravno. Tko bi ronio zatvorenih očiju.
– Jel’ mi vjeruješ da znam roniti ako ti ne pokažem? – pitalo je dijete.
– Da, da – odgovorila je baka. – A sad se obuci da stignemo kući prije nego što se tata probudi.
Sve je jače osjećala prvi umor. Kad stignemo, pomislila je, kad dođemo kući, mislim da ću malo odspavati. I ne smijem mu zaboraviti reći da se ovo dijete još uvijek boji duboke vode.
Mjesečina
Jednom u travnju bio je pun mjesec, a cijelo je more bilo prekriveno ledom. Sophia se probudila i sjetila da su se vratili na otok i da ima vlastiti krevet zato što joj je mama umrla. U peći je još uvijek gorjela vatra čiji je odsjaj palucao po stropu ispod kojeg su se na užetu sušile čizme. Spustila je noge na pod, bio je vrlo hladan, i pogledala kroz prozor.
Led je bio crn, a usred leda vidjela je otvor na peći i vatru koja je gorjela, zapravo dva otvora na peći, jedan pokraj drugoga. U drugom su prozoru vatre gorjele u unutrašnjosti zemlje, a kroz treći je prozor vidjela dvostruki odraz cijele sobe, kofere i sanduke i kutije s poklopcima koji su zijevali, puni mahovine, snijega i sasušene trave, sve je bilo otvoreno, a na dnu su bile samo crne sjene. Vidjela je dvoje djece vani na brežuljku, a ravno kroz njih rasla je jarebika. Iza njih nebo je bilo tamnoplavo.
Legla je u krevet i promatrala vatru koja je plesala po stropu dok se otok približavao kolibi. Prilazio je sve bliže i bliže. Spavali su blizu livade, uz obalu koju su prekrivale mrljice snijega, a ispod njih led je potamnio i počeo kliziti, sasvim polako otvorila se pukotina u dnu broda i svi su njihovi ruksaci otplutali van na mjesečinu. Svi su ruksaci bili otvoreni i puni tame i mahovine i više se nikada nisu vratili.
Sophia je ispružila ruku i vrlo oprezno povukla baku za pletenicu. Baka se odmah probudila.
– Čuj – rekla je Sophia. – Vidjela sam dvije vatre u prozoru. Zašto su dvije vatre, a ne jedna?
Baka je razmislila i odgovorila: – Zato što imamo dvostruka stakla.
Nakon nekog vremena Sophia je pitala: – Jesi li sigurna da su vrata zatvorena?
– Otvorena su, odgovorila je baka. – Uvijek su otvorena, možeš mirno spavati.
Sophia se omotala pokrivačem. Pustila je da cijeli otok otklizi van na led i nestane prema horizontu. Prije nego što je zaspala, tata je ustao i stavio još drva u peć.
Prevela sa švedskoga Željka Černok
Priče su na hrvatskome izvorno objavljene u knjizi „Knjiga o ljetu“ u izdanju Naklade Pelago, 2010. godine.
