Portal za književnost i kritiku

Zapisi Joséa Saramaga

LJETNA ČITANKA: José Saramago, „Posljednja bilježnica“

Ljetna čitanka donosi nam, kroz sedam najtoplijih ljetnih petaka, kratke proze majstora i majstorica žanra. Uživajte u čitanju na plažama, u gužvama i na radnim mjestima, ili tekst isprintajte i iskoristite kao lepezu!
Ilustracija Saramago
Književni nobelovac José Saramago ni u poznoj se životnoj dobi nije odrekao tri konstante koje su presudno obilježile njegov literarni i ljudski put. Prva je dirljiva posvećenost lijepoj književnosti, druga beskompromisni društveni angažman, a treća nezaustavljivi, eksplozivni vitalizam. Uvijek u koraku s vremenom i njegovim izazovima, Saramago usvaja tehnologije i medije dvadeset i prvog stoljeća te se otiskuje u blogersku avanturu. Ovo su njegovi posljednji zapisi, kao knjiga objavljeni posthumno.

Ožujak 2009.

23. ožujka
Funes & Funes

Prije mnogo godina, tijekom putovanja iz Kanade prema Kubi, zaustavili smo se u Kostariki i u El Salvadoru. Danas bih želio nešto reći upravo o posjetu ovoj drugoj zemlji. Kao što je to uvijek slučaj na mojim putovanjima, dao sam mnogo intervjua od kojih je najvažniji bio onaj Mauriciju Funesu, odnedavna novoizabranom predsjedniku El Salvadora. Dotada ga nisam poznavao. Bio sam ugodno iznenađen susretom s tim novinarom čija zadaća očito nije bila uvjeriti tek pristiglog pisca u vrline režima utemeljenog na nemilosrdnoj represiji, i to režima koji je imao nadzor nad vojnim snagama, te stoga bio izravno odgovoran za zlostavljanja, okrutnosti i zločine koje su počinile obitelji moćnih zemljoposjednika, apsolutnih gospodara cjelokupne ekonomije. Naprotiv, preda mnom je stajao obrazovan sugovornik, svjestan patnji vlastitoga naroda i mogućnosti bolnih promjena, koje se još uvijek nisu nazirale na društvenom i političkom obzoru El Salvadora. Poslije toga se više nismo susretali, ali Pilar je tada započela redovitu prepisku s Mauricijevom suprugom Vandom Pignato koja nije prestajala čak ni tijekom teških trenutaka, kako osobne tako i političke prirode, kroz koje su njih dvoje morali proći i koja će odsad, zasigurno, postati još intenzivnija. Drugi, pak, Funes koji se pojavljuje u naslovu bloga onaj je Borgesov lik obdaren pamćenjem koje je sve upijalo, sve bilježilo: činjenice, slike, sve što bi pročitao ili osjetio, od svjetlosti u zoru do mreškanja vode na površini jezera. Od novoizabranog predsjednika El Salvadora tražim samo to da ne zaboravi riječi koje je izgovorio u noći svoje pobjede pred tisućama muškaraca i žena koji su bili nazočni rađanju nove nade za njihovu zemlju. Nemojte ih iznevjeriti, gospodine predsjedniče, politička povijest Južne Amerike ionako je već prepuna razočaranja i frustracija cijelih naroda, umornih od laži i obmana ljudi poput Daniela Ortege. Vrijeme je da se to hitno promijeni.

24. ožujka
Dolazi vuk!

Priče koje bi najčešće pripovijedao djed kad bi se seoska obitelj navečer okupila oko ognjišta bile su neprocjenjive, ali ne kao puka zabava za nedužnu dječicu, već kao temeljni dio zdravog obrazovnog sustava, svojevrsna preteča zakletve kojom se svjedoci na sudu obvezuju, ili su se nekad obvezivali, da će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. Moja dvojba oko gore navedene usporedbe proizlazi iz činjenice što u životu nisam bio gorljiv posjetitelj sudova, jer me znatiželja za različite izraze ljudske prirode nikada nije nagnala da guram nos u tuđe živote, pa makar se radilo i o najvećim zločincima stoljeća. Dakle, u jednoj djedovoj priči bila je riječ o malom pastiru koji je, možda zato da bi mu brže prošli samotni sati na planini, jednoga dana odlučio uzviknuti da dolazi vuk, nakon čega je cijelo selo, naoružano motkama, batinama i ponekom mušketom iz pretposljednjeg rata, jurnulo u obranu ovaca i pastira koji ih je čuvao. No vuka niotkuda. Vjerojatno je pobjegao čuvši sve te povike, rekao je mladić. Bila je to laž, ali je zvučala posve uvjerljivo. Zadovoljan ishodom svoje varke, naš pastir odlučio se ponovo našaliti i cijelo selo još jednom mu je pohrlilo u pomoć. Ništa, od vuka ni traga ni glasa. Treći put, međutim, nitko nije pomaknuo ni malim prstom, bilo je očito da pastir laže koliko je dug i širok, neka samo viče, već će ga proći. Vuk je odnio ovaca koliko je želio, dok je mladić, šćućuren na nekom stablu, nemoćno promatrao katastrofu. Iako to nije naša današnja tema, nije naodmet prisjetiti se kako su i mnogi od nas često vikali kako dolazi vuk. Još je više bilo onih koji su nijekali kako dolazi, ali kad je, naposljetku, doista došao, na ogrlici mu se mogla pročitati jedna riječ: kriza. Vidjet ćemo što će se dogoditi nakon nedavne vijesti kako su mnogi Portugalci odlučili naučiti španjolski i kako svoju odluku shvaćaju veoma ozbiljno. Bojim se da će dežurni domoljubi smjesta povikati kako dolazi vuk. Nešto sasvim sigurno dolazi, ali to nije vuk, već potreba međusobnog približavanja dvaju naroda s ovog poluotoka. Povijest, kada to želi, ponekad doista može pogurati stvari.

25. ožujka
Sutra i milenij

Prije nekoliko dana pročitao sam Uvod u filozofiju opadanja, članak Nicolasa Ridouxa, autora djela Manje je više. Pritom sam se sjetio da sam prije nekoliko godina, na prijelazu u tisućljeće u kojem sada živimo, sudjelovao na jednom skupu književnika u Oviedu na kojem se od nas tražilo da zacrtamo ciljeve za novo tisućljeće. Meni se to činilo preambicioznim, pa sam odlučio da će se moje izlaganje ograničiti tek na dan koji je bio pred nama. Sjećam se da sam dao neke konkretne prijedloge od kojih se jedan podudarao s onim koje je Ridoux iznio u svome Manje je više. Potražio sam na čvrstom disku računala ono što sam tada napisao, jer mi se to danas čini još aktualnijim nego u to vrijeme.

˝Kad je riječ o raznim pokušajima da se dokuči što nam donosi budućnost, mislim da bi bilo bolje da razmislimo što nam to donosi sutrašnji dan, dan za koji još uvijek možemo pretpostaviti da će ga većina od nas dočekati živa. Zapravo, da su se daleke 999. godine u nekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokušavši pogoditi kakav će svijet biti za tisuću godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogriješili. U jednom se, međutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da neće postojati bitna razlika između zbunjenog ljudskog bića današnjeg vremena, koje ne zna i ne želi znati kamo ga vode, i zastrašenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se približava smak svijeta. U usporedbi s time, mnogo veće razlike mogu se očekivati između ljudi koji žive danas i onih koji će se roditi već samo za sto godina, kamoli za tisuću. Drugim riječima: mi danas imamo mnogo više zajedničkoga s onima koji su živjeli prije tisuću godina nego s onima koji će ovaj planet nastavati za samo stotinu godina… Možda bi se moglo reći da se pravi kraj svijeta događa u današnje vrijeme, kada se čini da nestaje onaj svijet koji se rađao prije tisuću godina.

U međuvremenu, dok svijet skonča ili ne skonča, dok sunce naposljetku ne zađe po posljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zašto se na trenutak ne bismo okrenuli sutrašnjem danu za koji možemo pretpostaviti da će većina nas još uvijek imati sreće da ga doživi?  Umjesto jeftinih prijedloga za treće tisućljeće za koje će se ono samo, čim nastupi, najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zašto ne bismo radije radili na ostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih većini ljudi? U nedostatku boljih, mogli bismo se pozabaviti sljedećima: a) učiniti sve da se razvoj društva odvija s dna, to jest da se rastuća masa stanovništva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja, dovede do prvih crta blagostanja; b) stvoriti nov osjećaj dužnosti povezan s ostvarivanjem ljudskih prava; c) živjeti skromnije, poput preživjelih nakon neke katastrofe, jer dobra, bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni; d) razriješiti proturječje između neprestanih tvrdnji da smo jedni drugima sve bliže i dokaza iz stvarnoga života koji govore u prilog činjenici da smo sve osamljeniji; e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve veća, između onih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da će o odgovorima koje budemo dali na pitanja poput ovih ovisiti naše sutra i naše prekosutra, iduće stoljeće i cijelo tisućljeće.

Vratimo se, stoga, filozofiji.˝

26. ožujka
Pitanje boje 

Ovo je razgovor iz jedne televizijske reklame za automobile. Sjedeći na suvozačkom sjedalu kraj oca, djevojčica od šest ili sedam godina pita: «Tata, jesi li znao da je moja prijateljica iz razreda Irene crnkinja?» Otac odgovara: «Da, naravno…» A djevojčica će na to: «Ja nisam…»

Ako te dvije riječi i nisu udarac u solarni pleksus, sasvim sigurno bismo ih mogli nazvati pljuskom našem umu. Reći ćete da taj kratki razgovor nije ništa drugo do plod kreativnog talenta nekog marketinškog genija, ali meni blizak primjer je moja petogodišnja nećakinja Júlia koja je, kad su je upitali ima li u Tíasu, gradiću u kojem živimo, crnaca, odgovorila kako ne zna. A Júlia je Kineskinja…

Obično se kaže kako istina spontano izlazi iz dječjih usta, no prema primjerima koje smo vidjeli izgleda kao da to nije uvijek slučaj jer je Irene doista crnkinja, a crnaca ne manjka ni u Tíasu. Stvar je u tome da, nasuprot onome u što se obično vjeruje, i koliko god nas pokušali uvjeriti u suprotno, apsolutne istine ne postoje: istina uvijek ima više lica, samo laž je globalna. Dvije djevojčice nisu vidjele crnkinje, vidjele su tek osobe i to onako kako se one same vide. Stoga je i istina koje je izašla iz njihovih usta naprosto bila drugačije prirode.

  1. Sarkozy, međutim, ne misli tako. Sada mu je na pamet pala zamisao da organizira etnički popis stanovništva kojim bi se, prema njegovim riječima, napravila „rendgenska slika“ francuskoga društva koja bi pokazala tko su i gdje su imigranti te tako, izvukavši ih iz anonimnosti, poslužila kao pokazatelj učinkovitosti antidiskriminacijske politike njegove vlade. Prema uvriježenom mišljenju, put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ako takva inicijativa uspije, smatram da je Francuska na najboljem putu da se ondje i nađe. Nije teško zamisliti (prošlost obiluje takvim primjerima) kako bi se takav popis mogao pretvoriti u perverzni instrument novih i još profinjenijih oblika diskriminacije. Ozbiljno razmišljam o tome da zamolim Júlijine roditelje da je odvedu u Pariz da posavjetuje g. Sarkozyja…

27. ožujka
Vreća mačaka 

Nije nedostajalo upozorenja: oprez, Europska unija u opasnosti je da se pretvori u koliko smiješnu, toliko i opasnu vreću mačaka. Bilo je neizbježno da stari nacionalni egoizmi, vječita ambicija političara i mentalna korupcija (ako ne i ona mnogo gore vrste), koji oduvijek predstavljaju zapreku bilo kakvom pokušaju kolektivne organizacije koji ne počiva na jasnim načelima intelektualnog poštenja i međusobnog poštovanja, ponavljam, bilo je neizbježno da ta kombinacija krajnje negativnih značajki pretvori Europsku uniju u grotesknu karikaturu. To se sada dogodilo prilikom obraćanja češkog predstavnika Mireka Topolaneka koji je preuzeo predsjedavanje Europskom unijom – zabrinjavajućeg li paradoksa – nakon što je dao ostavku na mjesto premijera svoje zemlje. U svom obraćanju on se ne samo obrušio na predsjednika Sjedinjenih Država optuživši ga da vodi ekonomiju «na put prema paklu» (ili, blaže rečeno, «u propast») već je i jasno dao do znanja na čijoj strani su njegovi snovi i simpatije: na onoj radikalnog liberalizma staroga kova i potpunog odbacivanja bilo kakvog, pa makar i najpovršnijeg, pokušaja intervencionalizma socijaldemokratskog tipa. Kao što se vidi, g. Topolanek je prava uzdanica čovječanstva. S druge se strane, pak, predsjednik španjolske vlade Rodríguez Zapatero prije nekoliko dana našao pod unakrsnom paljbom parlamentarne oporbe, i to ne zbog povlačenja španjolskih snaga koje je bilo dogovoreno prije više od godinu dana, već zbog nepoštovanja osnovnih načela međunarodne politike koja su od njega zahtijevala da o tome unaprijed obavijesti NATO ili američku vladu. Smatram da je španjolska vlada u tome zasigurno pogriješila. No pitanje koje mi se sada nameće je sljedeće: što će učiniti Europski parlament kako bi jasno dao do znanja g. Topolaneku da je, usto što je reakcionar, k tome i nepristojan i neodgojen čovjek?

30. ožujka
Raposa do sol

Daleko odavde, na drugom kontinentu, za nekoga je svanuo novi dan. Pritom mislim na Indijance iz rezervata Raposa do sol u državi Roraima na sjeveru Brazila kojima je Federalni vrhovni sud definitivno priznao i potvrdio pravo na puno korištenje tisuću kvadratnih kilometara rezervata. Odluka Vrhovnog suda ne ostavlja mjesto nikakvoj dvojbi: sve neindijansko stanovništvo mora smjesta napustiti rezervat, baš kao i rižine tvrtke koje su godinama zaposjedale to područje kršeći indijanska prava. Još je 2005. predsjednik Lula donio odluku o predaji rezervata Indijancima i odlasku rižinih tvrtki s tog područja, ali su se vlasti države Roraima, sklone tim tvrtkama, žalile Vrhovnom sudu tvrdeći da je predsjednikova odluka neustavna. Četiri godine poslije Vrhovni sud donio je konačnu odluku stavivši tako «točku na i» na cijeli taj slučaj. No nije sve tako ružičasto kao što se na prvi pogled čini. Klasna borba, koja je sve donedavna bila predmet tolike rasprave i za koju se činilo da joj je suđeno da završi u „Povijesnom košu za smeće“, izgleda da ipak postoji. Mi Europljani, iz našeg ograničenog gledišta na društvene probleme Latinske Amerike, ponekad pojednostavljujemo ono što nikada nije bilo, niti će biti jednostavno. Naime, imućni Indijanci u rezervatu Raposa do sol, jer ondje ima i takvih, odlučili su stati na stranu ne-Indijanaca i rižinih tvrtki. Danas, međutim, slave oni drugi, oni siromašni.

Dolje u «čudesnome gradu» Riu, u gradu sambe i karnevala, situacija nije ništa bolja. Netko se nedavno dosjetio kako bi favele trebalo ograditi cementnim zidom visokim tri metra. Nekad smo imali berlinski zid, izgradili su zidove u Palestini, a sada je, čini se, došao na red i Rio. Za to vrijeme organizirani kriminal vlada u svakome kutku pružajući svoje pipke vertikalno i horizontalno, kako u državni aparat, tako i u društvo u cjelini. Korupcija se čini nepobjedivom. Što nam je činiti?

31. ožujka
Fraktalna geometrija 

Baš kao što je Molièreov g. Jourdain pisao u prozi a da toga nije bio ni svjestan, u jednom trenutku u životu sam, i ne primijetivši to, duboko zašao u nešto tako tajanstveno kao što je fraktalna geometrija o kojoj, ne trebam to ni spominjati, nisam znao baš ništa. Španjolski geometar Juan Manuel Garcia-Ruiz u pismu iz 1999. skrenuo mi je pozornost na primjer fraktalne geometrije u mojoj knjizi Sva imena. Evo tog odlomka:

«Promatrano iz zraka, Gradsko groblje podsjeća na polegnuto stablo, divovsko, s kratkim i debelim deblom koje sačinjava povijesna jezgra grobišta, a iz njega se granaju četiri moćne grane, što se kasnije račvaju u mnoštvo ogranaka i pružaju u nedogled, tvoreći, nadahnutim pjesničkim izrazom, raskošnu krošnju u kojoj se život i smrt isprepliću, kao što se na pravom drveću ptičice stapaju s lišćem…»

Nije mi palo na pamet promijeniti zanimanje, no svi moji prijatelji zamijetili su da je moj duh prožela neka nova vjera, doživio sam nešto poput preobraćenja na putu za Damask.

Tih dana bio sam rame uz rame s, ni više ni manje, najboljim geometrima svijeta. Ono do čega su oni došli mukotrpnim radom, ja sam osjetio u bljesku znanstvenog nadahnuća od kojega se, da budem iskren, iako je otad prošlo već dosta vremena, ni danas nisam oporavio.

Danas, deset godina poslije, prožima me isti osjećaj dok gledam naslovnicu knjige Fraktalni sklad čiji su autori Juan Manuel i njegov kolega Hector Garrido. Knjiga je puna sjajnih ilustracija, a tekstove krasi znanstvena preciznost u potpunom suglasju s ljepotom formi i koncepata koji se u njima objašnjavaju. Darujte si ovu prekrasnu knjigu, vjerujte preporuci autoriteta iz područja fraktalne geometrije…

Travanj 2009.

1. travnja
Mahmud Darwish

Idućeg 9. kolovoza navršit će se godina dana od smrti Mahmuda Darwisha, velikog palestinskog pjesnika. Da je naš svijet malo osjetljiviji i inteligentniji, te da posvećuje malo više pozornosti uzvišenosti i veličini pojedinaca koji se u njemu rađaju, njegovo ime danas bi bilo jednako poznato i cijenjeno kao što je, recimo, bilo poznato ime Pabla Nerude za njegova života.

Ukorijenjene u životu, patnji i bezgraničnoj nadi palestinskog naroda, Darwishove pjesme posjeduju formalnu ljepotu koja ponekad doseže transcendenciju neizrecivoga u nekoliko jednostavnih riječi, one su poput dnevnika u kojem je korak po korak, suzu po suzu, Darwish bilježio kako nesreće, tako i one rijetke, ali zato ne manje duboke radosti naroda čija patnja traje već šezdeset godina i još joj se ne nazire kraj. Čitati pjesme Mahmuda Darwisha, osim nezaboravnog estetskog iskustva, znači i prijeći bolan put pun nepravdi i poniženja što ih je Palestini nanio Izrael, taj krvnik za kojega je izraelski pisac David Grossmann, u trenutku iskrenosti, rekao da ne poznaje nikakve samilosti.

Danas u knjižnici pročitao sam nekoliko pjesama Mahmuda Darwisha za dokumentarni film koji će na godišnjicu njegove smrti biti prikazan u Ramalli. Dobio sam poziv da pribivam tom događaju, no vidjet ćemo hoće li mi biti moguće krenuti na to putovanje koje sasvim sigurno neće oduševiti izraelsku policiju. Ondje bih se prisjetio bratskog zagrljaja od prije sedam godina i riječi koje smo tada razmijenili i koje više nikada nećemo moći ponoviti. Ponekad život jednom rukom uzme ono što je drugom dao. To se dogodilo meni s Mahmudom Darwishem.

S portugalskoga preveo Dean Trdak

Tekstovi su na hrvatskom izvorno objavljeni u knjizi „Posljednja bilježnica“, u izdanju VBZ-a, 2012. godine.

José Saramago (1922. – 2010.) portugalski je književni nobelovac. Autor je, između ostalog, romana Evanđelje po Isusu Kristu, Godina smrti Ricarda Reisa, Kolebanje smrti i Ogled o sljepoći.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content