Prvo
Oni žive u stambenom naselju, na rubu grada Worcestera; između željezničke pruge i državne ceste. Ulice u naselju nose imena po vrstama drveća, samo što drveća još nema. Njihova adresa: Avenija Jablana, broj 12. Sve kuće u naselju nove su i identične. Uzdižu se na velikim parcelama crvene glinice na kojoj ne raste ništa; razdvajaju ih žičane ograde. U svakom dvorištu nalazi se kućerak, a u njemu soba i nužnik. Iako nemaju poslugu, oni tu zgradu nazivaju ‘služinskom sobom’ i ‘služinskim nužnikom’. I služinskim prostorijama služe se da u njima odlažu novine, prazne boce, polomljeni stolac, staru, kokosovim vlaknima punjenu strunjaču.
U dnu dvorišta podigli su kokošinjac i u nj uselili tri kokoši koje bi im navodno trebale lijegati jaja. No, kokoši ne uspijevaju. Budući da se kišnica ne uspije probiti kroz glinu, za sobom u dvorištu ostavlja lokve. Kokošinjac se pretvara u smradnu baruštinu. Kokošima na nogama izbijaju zadebljanja nalik slonovoj koži. Boležljive, mrzovoljne, odbijaju nesti. Njegova majka savjetuje se sa svojom sestrom iz Stellenboscha koja tvrdi da će kokoši početi nesti tek kad im ukloni rožinu ispod jezika. Majka jednu po jednu kokoš hvata, steže koljenima, stišće im laloke dok ne razjape kljunove i onda im vrškom noža kopa pod jezikom. Kokoši kriješte i otimaju se, kolače oči. On protrne i okreće leđa. Pomišlja na majku kako na pult u kuhinji baca meso za gulaš, kako ga reže na kocke – pomišlja na njezine okrvavljene prste.
Najbliži dućani nalaze se milju dalje, na mrtvoj, eukaliptusima oivičenoj cesti. Zatočenoj u toj kocki od kuće, usred stambenog naselja, majci preostaje samo čistiti i spremati cijeli božji dan. Svaki put kad zapuše vjetar, ispod vrata kovitla se sitna, svijetlosmeđa glinena prašina, uvlači se kroz procjepe u prozorskim okvirima, pod strehe, kroz spojeve stropa. Jednodnevna pješčana oluja za sobom ostavlja nekoliko inča debeli sloj prašine koji se uzdiže uz pročelje.
Kupuju usisavač za prašinu. Svakoga jutra majka usisavač vuče iz sobe u sobu, srče prašinu u bučnu utrobu na čijoj površini nasmiješeni crveni patuljak poskakuje kao preko zapreke. Patuljak – zašto patuljak?
On se igra usisavačem, trga papire i gleda kako komadići ulijeću u cijev poput lišća na vjetru. Cijev približi mravljoj koloni i uvlači je u smrt.
U Worcesteru prebivaju mravi, muhe i pohara buha. Worcester je samo devedeset milja daleko od Cape Towna, no sve je neopisivo lošije. Iznad ruba čarapa nosi prsten ugriza buha, i kraste ondje gdje se češao. Nekih noći toliko ga svrbi da ne može zaspati. Ne shvaća zašto su baš morali otići iz Cape Towna.
I majku progoni nemir. Kad bih bar imala konja, ponekad govori. Onda bih mogla izjahati u veld. Konj, prezirno odvraća otac. Zar želiš biti lady Godiva?
I tako ona ne kupi konja. Umjesto toga, bez riječi upozorenja, nabavi bicikl, ženski model, rabljeni, crno lakirani. Toliko je golem i težak da, dok eksperimentira s njime u dvorištu, nema snage zavrtjeti pedale.
Ona ne zna kako se vozi bicikl; možda ne zna ni jahati konja. Bicikl je nabavila uvjerena da je vožnja nešto posve jednostavno. A sad nema nikoga tko bi je poučio.
Otac ne može prikriti veselje. Žene ne voze bicikle, govori. Majka se ne predaje. Odbijam biti zatočena u kući, odvraća. Želim biti slobodna.
Isprva je smatrao kako je sjajno da majka ima bicikl. Štoviše, zamišljao ih je sve troje kako zajedno voze niz Aveniju Jablana – ona, on i njegov brat. No dok sluša očeva zabadanja koja majka dočekuje tvrdokornom šutnjom, počinje se kolebati. Žene ne voze bicikle – što ako je otac u pravu? Ako majka ne pronađe nikoga voljnog da je pouči, ako nijedna kućanica u Reunion Parku ne posjeduje bicikl, onda možda ženama nije pisano voziti bicikle.
Sama u stražnjem dvorištu; majka pokušava sama naučiti kako se vozi. Ravno ispruži noge sa strane i zakotrlja se nizbrdo prema kokošinjcu. Bicikl se prevali i zaustavi. Budući da nema prečku, majka ne pada, samo nezgrapno tetura grčevito stežući ručke upravljača.
Usprkos svemu, ona nauči voziti, iako nesigurno, posrćući, naprežući se okretati teške zupčanike.
Ujutro odlazi u pohode po Worcesteru – u vrijeme dok je on u školi. Samo je jednom uspijeva spaziti na biciklu. Na sebi ima bijelu bluzu i tamnu suknju. Vozi niz Aveniju Jablana, ravno prema kući. Kosa joj vijori na vjetru. Izgleda mlado, poput djevojke; mlado, svježe, misteriozno.
Otac se podruguje svaki put kad spazi, oslonjen uza zid, teški, crni bicikl. U njegovim pošalicama građani Worcestera prestaju raditi, zastaju i bulje u ženu koja s velikim naporom na biciklu prolazi pokraj njih. Trap! Trap! – dovikuju joj u šali: Guraj! Te šale nisu nimalo zabavne, iako im se smiju i otac i on. Majka nikad ne uzvraća, nije nadarena za to. „Ako vas volja, samo se vi smijte“, kaže.
A onda, jednoga dana, bez ikakvog objašnjenja, prestaje voziti. Bicikl ubrzo nestane. Nitko ne kaže ništa, ali on zna da je ona pretrpjela poraz, stavi se na njezino mjesto i svjestan je da mora ponijeti dio krivice. Obeća sam sebi da će joj to nadoknaditi jednoga dana.
Slika majke na biciklu ne blijedi mu iz sjećanja. Tjera bicikl uz Aveniju Jablana, bježi od njega, bježi prema vlastitoj žudnji. On ne želi da ona ode. On ne želi da ona posjeduje vlastite žudnje. On želi da ona vječno bude u kući, da ga čeka kad on dođe. Rijetko se s ocem roti protiv nje – skloniji se s njom rotiti protiv oca. No, u ovom slučaju, on pripada muškima.
Drugo
S majkom ne dijeli ništa. Život u školi pred njom skriva kao najčuvaniju tajnu. Ona neće saznati ništa – tako je odlučio – samo ono što pročita u kvartalnim izvješćima, a to će biti savršeno. Uvijek će u razredu biti prvi. Ponašanje će mu uvijek biti vrlo dobro, a napredak izvrstan. Sve dok je izvješće bez grijeha, ona nema pravo postavljati pitanja. Takav sporazum sklapa u vlastitome duhu.
A u školi dječake šibaju. I to se svakodnevno zbiva. Dječacima narede da se nagnu, dodirnu nožne prste i onda ih šibaju prutom.
U trećem razredu ima druga, ime mu je Rob Hart i njega učiteljica osobito rado šiba. U trećem razredu predaje uzbuđena žena, kanirane kose, imenom gospođica Oosthuizen. Njegovi su roditelji nekako doznali da se zove Marie Oosthuizen – nastupa s glumačkom družinom i nikad se nije udavala. Očito je da izvan škole živi svoj život, ali on ga nije kadar zamisliti. Ne može zamisliti da ijedan učitelj izvan škole živi svoj život.
Gospođica Oosthuizen lako plane od bijesa, prozove Roba Harta, naloži mu da se prigne i šiba ga po stražnjici. Udarci padaju brzo jedan za drugim; jedva da ima vremena ponovno podići prut. Kad gospođica Oosthuizen završi, Rob Hart rumen je u licu. Ali ne plače – zapravo, možda je porumenio samo zato što se prignuo. No, gospođici Oosthuizen nadimlju se grudi i izgleda kao da je na rubu suza – i još nekih drugih izlučevina.
Nakon tih provala neobuzdane strasti cijeli razred utihne, i sve do zvona vlada potpuni muk.
Gospođici Oosthuizen nikad ne uspije Roba Harta natjerati u suze – možda se zato toliko razgnjevi i tuče ga toliko snažno, snažnije od ikoga drugoga. Rob Hart najstariji je dječak u razredu, skoro dvije godine stariji od njega (on je najmlađi) – nazire da između Roba Harta i gospođice Oosthuizen postoji nešto čemu ne može pristupiti.
Rob Hart visok je i privlačan na savršeno nehajan način. Iako Rob Hart nije pametan, pa čak će možda pasti i razred, nešto ga privlači njemu. Rob Hart pripada svijetu u koji on još nije u mogućnosti prodrijeti – svijetu seksa i šibanja.
On sam nimalo ne priželjkuje da ga išiba ni gospođica Oosthuizen niti itko drugi. Sama ideja da bude šiban tjera ga da se meškolji od sramote. Učinit će sve samo da se spasi. On potječe iz protuprirodne i bludne obitelji u kojoj ne samo što se djecu ne tuče, nego se starijima obraća imenom, u kojoj nitko ne odlazi u crkvu i cipele se nose svaki dan.
Svi učitelji i učiteljice u školi posjeduju prutove i mogu se slobodno koristiti njima. Svaki prut ima vlastitu osobnost, značaj, poznat dječacima koji o njemu raspredaju bez kraja i konca. U duhu znalačke stručnosti dječaci uspoređuju značajke prutova, kakvoću boli koju zadaju, uspoređuju tehniku ruke i zapešća učitelja koji zamahuju njima. Nitko ne spominje sramotu prozivanja, sramotu prigibanja, sramotu šibanja po stražnjici.
Bez vlastitoga iskustva, on ne može sudjelovati u tim raspravama. Unatoč tomu, svjestan je da sama bol nije najvažniji čimbenik. Ako ostali dječaci mogu podnijeti bol, onda može i on, neizmjerno veće snage volje. No, nikad ne bi mogao preživjeti sramotu. Strahuje da bi sramota bila tolika, toliko strahotna, da bi ostao prikovan uz klupu i odbio ustati kad ga prozovu. I to bi bila još veća sramota – izdvojila bi ga i ostale dječake okrenula protiv njega. Ako se takvo što ikad desi, prizor će biti toliko ponižavajući da će mu na kraju preostati jedino samoubojstvo.
Dakle, to je na kocki. Zato u razredu nikad ni ne pisne. Zato je vječno uredan, zato uvijek napiše zadaću, zato uvijek znade odgovor. Ne usuđuje se dopustiti si omašku. Ako omane, riskira batine; bez obzira, išibali ga ili se usprotivio šibanju, ishod je isti – čeka ga smrt.
Čudna je činjenica da treba preživjeti samo jedno šibanje i tako razbiti kletvu strave koja ga drži u šaci. Toga je savršeno svjestan – ako, nekim čudom, uzmogne preživjeti šibanje prije nego što se skameni i opre, ako to nasilje nad tijelom uslijedi dovoljno brzo, onda će sve skončati kao normalan dječak, sposoban da se s lakoćom uključi u raspravu o učiteljima, njihovim prutovima i raznim razinama i oćutima boli koje nanose. Unatoč tomu, sâm ne može preskočiti tu branu.
Stoga krivi majku što ga nije tukla. Istodobno, drago mu je što nosi cipele, posuđuje knjige u javnoj knjižnici i ne ide u školu kad je prehlađen – sve to što ga izdvaja – no gnjevan je na majku što nije rodila normalnu djecu i ne tjera ih da žive normalnim životom. Kad bi otac, kad bi njegov otac preuzeo vlast, onda bi ih pretvorio u normalnu obitelj. A njegov je otac normalan po svim mjerilima. Zahvalan je majci što ga štiti od očeve normalnosti – što će reći – od očevih povremenih gnjevnih sijevanja očiju i prijetnji batinama. Istodobno, gnjevan je na majku što ga je preobrazila u nešto neprirodno, nešto što se mora štititi da bi mu se osigurao opstanak.
Prut gospođice Oosthuizen nije onaj koji na njega ostavlja najdulji dojam. Onaj najstrašniji pripada učitelju drvodjelstva, gospodinu Lateganu. Prut gospodina Lategana nije dugačak i elastičan, kakav nosi većina učitelja. Njegov prut kratak je, debeo i zdepast, više palica ili batina nego šiba. Govorka se da se gospodin Lategan njime koristi samo na starijim učenicima, da je to previše za mlađe. Govori se da je gospodin Lategan svojim prutom natjerao čak i srednjoškolce da sline, da mole za milost, da se pomokre u hlače i tako osramote.
Gospodin Lategan omanji je muškarac kratko ostrižene kose koja strši uvis; ima i brkove. Nedostaje mu palac; purpurni ožiljak prekriva cijeli batrljak. Gospodin Lategan gotovo nikad ne govori. Vječno je odsutan, razdražljiv, kao da mu je malene dječake poučavati drvodjelstvu ponižavajuća zadaća koju obavlja nevoljko. Najveći dio sata prostoji uz prozor zagledan u četverokut, dok dječaci oklijevajući mjere, pile i blanjaju. Ponekad nosi svoj zdepasti štap, gotovo nesvjesno i zamišljeno njime lupkajući o nogavicu hlača. Dok pregledava, mrzovoljno ukazuje na pogreške, zatim slegne ramenima i ode dalje.
Dječacima je dopušteno s učiteljima zbijati šale o prutovima. Istinu govoreći, to je jedino područje u kojem je dopušteno ograničeno zadirkivati učitelje. „Gospodine, natjerajte ga da propjeva!“ govore dječaci, i tada gospodin Gouws zamahne zapešćem i dugim prutom (najdulji prut u školi iako gospodin Gouws predaje tek petom razredu) zazviždi po zraku.
S gospodinom Lateganom nitko ne zbija žale. Osjećaju strahopoštovanje prema gospodinu Lateganu i svemu što svojim prutom može učiniti već gotovo zrelim dječacima.
Kad se njegov otac i očeva braća za Božić okupe na imanju, vječito govore o svojim školskim danima. Prisjećaju se svojih ravnatelja i njihovih prutova; prisjećaju se hladnih zimskih jutara kad bi im prut ostavljao modre otekline na stražnjicama, a put bi im još danima pamtila bol. U njihovim riječima osjeća se prizvuk nostalgije i ugodnoga straha. Žudno sluša, ali se trudi što manje isticati. Ne želi da se u nekoj stanci razgovora okrenu njemu, propitaju o mjestu koje u njegovom životu zauzima prut. Nikad ga nisu tukli i toga se istinski srami. O prutovima ne može razgovarati tako nehajno, tako znalački poput njih.
Ćuti da je oštećen. Ćuti da mu se u nutrini nešto neprekidno urušava; nekakav zid, nekakva opna. Daje sve od sebe da taj raspad zadrži u nekim granicama. Samo unutar nekih granica, ne da ga zaustavi budući da ga zaustaviti neće ništa.
Jednom tjedno s razredom prelazi dvorište do dvorane; na tjelesni odgoj. Na TO. U svlačionici navlače bijele dresove i kratke hlače. A onda, pod vodstvom gospodina Barnarda, također u bijelom, pola sata provode preskačući kozlića, bacajući medicinku ili poskakujući i pritom plješćući rukama iznad glava.
Sve to izvode bosonogi. Danima unaprijed strepi ogoliti noge prije TO-a; njegove noge vječno su zakrivene. No kad svuče sokne i cipele, odjednom je sve potpuno lako. Jednostavno, mora se odalečiti od vlastitoga srama, svući se hitro, užurbano, i onda mu stopala postanu ista kao i svima. No negdje u blizini i dalje drijema stid, čeka da mu se vrati, ali to je njegov intimni stid, i njega ostali dječaci ne moraju biti svjesni.
Stopala su mu meka i bijela – u svemu ostalome nalikuju svim drugim stopalima, čak i onima dječaka koji nemaju cipela i u školu dolaze bosonogi. Ne voli ni TO, ni presvlačenje za TO, ali sam sebi govori da može izdržati kao što izdržava i sve drugo.
Onda se, jednoga dana, promijeni red. Iz dvorane ih pošalju na teniske terene da ondje uče mali tenis. Tereni su malo podalje; mora oprezno koračati po stazi, zaobilaziti oblutke. Pod ljetnim suncem, asfalt na terenima toliko je usijan da skače s noge na nogu, ne bi li se spasio opeklina. Olakšanje je vratiti se u svlačionicu i ponovno obuti cipele – popodne jedva može hodati, a kad mu doma majka izuje cipele, otkriva da su mu tabani okrvavljeni i prekriveni plikovima.
Tri dana oporavlja se kod kuće. Četvrtog dana vraća se, noseći majčinu ispričnicu – poruku čijeg je uvrijeđenog tona svjestan i odobrava ga. Kao ranjeni ratnik koji se vraća u bojne redove, on šepa niz prolaz do svoje klupe.
„Zašto si izostao?“ šapću njegovi drugovi.
„Nisam mogao hodati, od tenisa su mi na tabanima izbili plikovi“, šaptom odvraća.
Očekuje čuđenje i suosjećanje – umjesto toga doživi porugu. Čak i oni učenici koji nose cipele, njegovu priču ne uzimaju zaozbiljno. Nekako su uspjeli otvrdnuti tabane, tabane koje plikovi ne uspiju prekriti. Samo on ima meka stopala, a nježna stopala, polagano mu sviće, nisu ništa iznimno. Odjednom se osjeti izdvojenim – i on i, za njim, njegova majka.
Treće
Nikad nije uspio pojmiti kakav to položaj u kućanstvu zauzima njegov otac. Zapravo, nije mu jasno kojim se pravom otac uopće ondje nalazi. Pripravan je priznati da u normalnom kućanstvu otac stoji na čelu – kuća pripada njemu, žena i djeca žive pod njegovim okriljem. No u njihovom slučaju, jednako kao i u kućanstvima dviju majčinih sestara, srž čine majka i djeca, dok se suprug sveo na puki dodatak, na osobu koja kućnom budžetu pridonosi jednako kao i nekakav podstanar.
Otkad pamti, sebe poima kao kraljevića u kući, a majku kao sumnjičavu zagovornicu i zabrinutu zaštitnicu – sumnjičavu i zabrinutu zato što, on zna, djetetu nije vladati svima. Ako prema nekome treba osjećati ljubomoru, onda ne prema ocu nego mlađem bratu. Jer majka zagovara i brata – ne samo što ga zagovara nego mu i, budući da je brat i pametan i smion i pustolovan iako ne koliko i on, daje prednost. Istini za volju, majka kao da vječno lebdi nad bratom, spremna odbiti svaku pogibelj – kad je on u pitanju, stoji negdje u pozadini, čeka, osluškuje, spremna prići ako je pozove.
On priželjkuje da se majka prema njemu odnosi jednako kao i prema bratu. Želi to kao neki znak, kao dokaz, ništa više od toga. No zna da bi ga obuzelo bjesnilo kad bi i za trenutak zalebdjela nad njim.
Neprekidno je tjera u škripac, zahtijeva da mu prizna koga voli više, njega ili brata. Ona uvijek izmakne zamci. „Obojicu vas jednako volim“, ne predaje se, nasmiješena. Ne uspijeva mu prevariti je čak ni onim najprepredenijim pitanjima – što kad bi kuću, na primjer, zahvatio požar i kad bi imala vremena spasiti samo jednoga? „Obojicu“, govori ona, „sigurno bih spasila obojicu. No kuću neće zahvatiti požar.“ Iako joj se podruguje zbog njezine doslovnosti, poštuje njezinu upornu postojanost.
Gnjev koji osjeća spram majke jedna je od pojava koju brižno u potaji skriva pred vanjskim svijetom. Samo njih četvero znaju kakve bujice prezira izlijeva na nju, koliko se snishodljivo odnosi prema njoj. „Kad bi ti prijatelji i učitelji znali kako govoriš s majkom…“, govori otac, znakovito prijeteći prstom. Mrzi oca što toliko jasno nazire pukotinu u njegovu oklopu.
Želi da ga otac pretuče i tako ga pretvori u normalnog dječaka. Istodobno zna da, kad bi se otac usudio udariti ga, ne bi počivao sve dok se ne osveti. Kad bi ga otac udario, poludio bi – postao bi kao opsjednut, nalik štakoru stjeranom u kut koji se bacaka, škljoca otrovnim zubima, previše opasan da bi ga itko dirnuo.
Kod kuće je ćudljivi despot, u školi krotko janje, prava blagost, sjedi u predzadnjem redu, u onom najopskurnijem redu da ga nitko ne zamijeti, i koči se od straha kad započne šibanje. Živeći tim dvostrukim životom sam je sebi nametnuo breme himbe. Nitko ne nosi ništa slično, čak ni brat, ta njegova, u najboljem slučaju, nervozna i izblijedjela imitacija. Zapravo, nazire da bi mu brat u dubini duše mogao biti normalan. On je od vlastita soja. Ni od koga ne može očekivati podršku. Samo je na njemu preživjeti djetinjstvo, nadići obitelj i školu, doprijeti u novi život gdje više neće morati hiniti.
Djetinjstvo, kako navodi Dječja enciklopedija, vrijeme je nevinih radosti što ga valja provesti po livadama među cvjetovima ljutića i zečićima, ili uz ognjište uronjen u knjigu pripovijesti. Potpuno mu je strana takva slika djetinjstva. Sve što proživljava u Worcesteru – ni doma ni u školi – navodi ga samo i jedino na zaključak da je djetinjstvo doba škrguta zubi i borbe za opstanak.
Budući da u Worcesteru ne postoji skautski pomladak, dopuštaju mu pristupiti pravim skautima iako mu je tek deset godina. Pomno se priprema za svoj prijam među skaute. S majkom odlazi u prodavaonicu nabaviti odoru – kruti, maslinastozeleni pusteni šešir, srebrnu značku za šešir, smeđu košulju, kratke hlače, čarape, kožni pojas sa skautskom kopčom, zelene epolete, zelene držače za čarape. Odsječe pet stopa dugačku granu jablana, oguli koru i cijelo popodne, usijanim odvijačem, u bijelo drvo, pali cijelu Morseovu abecedu i semaforske kodove. Na prvi sastanak odlazi noseći štap koji o rame objesi zelenim užetom što ga je sam trostruko upleo. Prisegu polaže s dva uzdignuta prsta i bez ikakve sumnje najbolje je opremljen od svih novopridošlih, ‘mekonogih’.
Otkriva da se, kao i škola, skauti temelje na polaganju ispita. Za svaki položeni ispit dobije se značku koju se prišiva na košulju.
Ispiti se polažu po unaprijed utvrđenom redu. Prvi ispit sastoji se od vezivanja uzlova – obični uzao, dvostruki obični uzao, pasnjak, ribarski čvor. Položi ispit, ali se ne istakne. Nije mu jasno kako se to može istaći polažući skautske ispite, kako se bude izvrstan.
Drugi ispit polaže se za šumarsku značku. Za prolaz mora zapaliti vatru, ne pomažući se papirom i pritom s najviše tri žigice. Na goloj zemlji, pokraj anglikanske crkve, jedne zimske večeri, dok puše hladan vjetar, slaže grančice i koru na hrpu i, dok ga nadziru njegov četovođa i zapovjednik, pali žigice jednu po jednu. Vatra se ne uhvati nijednom – svaki put vjetar uguši maleni plamen. Zapovjednik i četovođa okrenu mu leđa. Ne izgovaraju riječi: „Nisi prošao“, stoga nije siguran da uistinu nije prošao. Što ako se spremaju raspraviti i odlučiti da, zbog vjetra, ispit nije bio pošten? Čeka da se vrate. Čeka da mu ipak predaju šumarsku značku. No, ništa se ne dogodi. Stoji pokraj hrpe grančica i ne događa se ništa.
Nitko to više ne spominje. U životu mu je to prvi ispit koji je pao.
Svakoga lipnja, za praznike, skauti idu na logorovanje. Osim tjedan dana koje je s četiri godine proveo u bolnici, nikad nije bio odvojen od majke. Unatoč tomu, odlučan je poći sa skautima.
Ima popis potrebne prtljage. Na popisu je šatorsko krilo. Majka nema šatorsko krilo, čak ni ne zna što je to šatorsko krilo. Umjesto toga, spremi mu crveni, gumeni luftmadrac. U taboru otkrije da svi ostali dječaci imaju propisna, smeđa šatorska krila. Crveni madrac izdvaja ga u trenutku. Ne može se natjerati ni da isprazni crijeva iznad smrdljive latrine.
Trećega dana logorovanja, odlaze plivati na rijeku Breede. Iako su u vrijeme kad su živjeli u Cape Townu on, brat i bratić običavali vlakom otići do Fish Hoeka i ondje se cijela popodneva verati po stijenama, praviti dvorce u pijesku i trčati u valovima, on zapravo ne zna plivati. Sada, kao pravi skaut, mora preplivati do druge obale i natrag.
Mrzi rijeke zbog mutne vode, zbog blata koje mu se provlači između nožnih prstiju, zbog zarđalih limenki i razbijenih boca na koje može nagaziti – draži mu je čisti i bijeli morski pijesak. Ipak, baci se u vodu i nekako se dovuče do druge obale. Ondje se uhvati za korijen drveta, pronađe uporište, stoji do struka u mrkosmeđoj vodi, zubi mu cvokoću.
Ostali dječaci okrenu se i zaplivaju natrag. Ostane sam. Preostaje mu samo baciti se u vodu.
Na sredini rijeke potpuno je iscrpljen. Odustaje od plivanja, pokušava stati, ali rijeka je preduboka. Glava mu potone. Pokuša se izvući na površinu, ponovno zaplivati, ali nedostaje mu snaga. Potone i drugi put.
U viziji vidi majku kako sjedi na stolcu visoka i ravna naslona, kako čita obavijest o njegovoj smrti. Uz nju stoji brat i čita joj preko ramena.
Zatim shvati da leži na riječnoj obali i da ga je objahao njegov četovođa, imenom Michael, kome se od stida nije usudio obratiti. Sklapa oči, osjeća blaženstvo. Spašen je.
Još tjednima razmišlja o Michaelu, kako je Michael na kocku stavio vlastiti život, bacio se u rijeku i njega spasio. Svaki put prene ga kako je divno da je Michael zamijetio… da je zamijetio njega, zamijetio da posustaje. U usporedbi s Michaelom (a taj je u sedmome razredu, nedostaju mu samo one najvažnije značke i prijeći će u Kraljeve skaute), on nije vrijedan pozornosti. Bilo bi potpuno primjereno da ga Michael nije primijetio kako tone, čak ni da nije primijetio da nedostaje sve dok se nisu vratili u tabor. Onda bi Michaelu jedino preostalo napisati pismo njegovoj majci; ono hladno, službeno pismo koje započinje riječima: „Sa žaljenjem vas izvješćujemo…“
Od toga dana on zna da je uistinu osobit. Trebao je umrijeti, nije umro. Usprkos nevrijednosti, podaren mu je drugi život. Bio je mrtav, ali je živ.
O svemu što se zbilo u taboru, majci nije rekao ni riječ.
Ulomci su na hrvatskom izvorno objavljeni u knjizi „Dječaštvo: prizori iz provincijalnog života“ u izdanju VBZ-a, 2010. godine.
