Dok se kupala na plaži u ***, gospođu Isottu Barbarino snađe mučna nepogoda. Plivala je na pučini, a kad se okrenula prema obali jer joj se učinilo kako je vrijeme da se vrati, opazi da se dogodilo nešto nepopravljivo. Izgubila je kupaći kostim.
Nije mogla reći je li joj ispao baš tada ili je bez njega plivala već neko vrijeme; od novoga dvodijelnog kostima koji je imala na sebi ostao joj je samo grudnjak. Valjda je tako pomaknula bok da su joj poispadali neki gumbi, pa su joj gaćice, pretvorivši se u bezobličnu krpicu, skliznule niz drugu nogu. Možda upravo još tonu jedva koji pedalj od nje; pokuša se spustiti pod vodu da ih potraži, ali joj odmah ponestane daha, a pred očima su joj sijevale samo zbrkane zelene sjene.
Priguši zebnju koja je u njoj rasla, pokuša smireno srediti misli. Podne je, naokolo po moru ima ljudi, voze se u sandolinama i pedalinama ili plivaju. Ona ne poznaje nikoga; stigla je dan prije, s mužem, koji se morao odmah vratiti u grad. Sad nema druge, pomisli gospođa, i začudi se sama sebi što razmišlja tako jasno i pribrano, nego da među ovim čamcima nađe čamac službenog spasioca, koji valjda ipak postoji, ili uopće osobe koja bi joj ulijevala povjerenje, pa da je pozove, ili bolje, približi joj se te od nje uspije zatražiti pomoć i ujedno diskreciju.
To je mislila gospođa Isotta dok je plutala gotovo skvrčena, mašući rukama, ne usuđujući se ogledati oko sebe. Izvirivala je samo glavom i nehotično spuštala lice prema površini vode, ne zato da pronikne u njezinu tajnu, koju je već smatrala neoskvrnjivom, nego poput nekoga tko tare vjeđe i sljepoočnice o plahtu ili uzglavlje kako bi rastjerao suze što ih je prizvala noćna misao. I doista su joj navirale suze, koje su joj tištale kutove očiju, a možda je ta nagonska kretnja glavom suze upravo i nastojala obrisati u moru: toliko je bila uzrujana, toliki je razdor u njoj zavladao između razbora i osjećaja. Nije dakle bila mirna: bila je očajna. U nepomičnome moru, koje bi u dugim vremenskim razmacima prošarala ovlašna grba vala, stajala je nepomično i sama, ne krećući se više polaganim zamasima, nego molećivo držeći ruke napola u vodi, a najtjeskobniji je znak njezina položaja, što ga ona možda nije ni naslućivala, bila oskudnost snaga koju je morala primijetiti, kao da je pred njom veoma dugo vrijeme da je iznuri.
Dvodijelni je kostim to jutro obukla po prvi put, a na plaži, gdje ju je okruživalo mnogo nepoznatih ljudi, učini joj se da se u njemu osjeća neugodno. Međutim, čim se našla u vodi, osjeti se zadovoljno, slobodnija da se kreće i s više želje da pliva. Gospođa se voljela dugo kupati na pučini, ali nije u tome uživala kao sportašica, jer je bila pomalo tusta i lijena, nego joj je draže bilo što uspostavlja povjerenje s vodom, što se osjeća dijelom spokojnoga mora. Novi kostim joj pruži upravo takav dojam; dapače, prvo što je pomislila plivajući bilo je upravo: „Kao da sam gola“. Smetala joj je jedino pomisao na gužvu na plaži, ni zbog čega drugog nego zato što će njezina buduća kupališna poznanstva po tome kostimu o njoj možda steći predodžbu koju će poslije na neki način morati mijenjati: ne toliko što bi prosudili da nije ozbiljna, jer sada već na moru sve hodaju tako, nego što bi mislili da je, naprimjer, sportašica, ili da pomno prati modu, dok je ona zapravo posve jednostavna i kućevna gospođa. Možda ništa nije primijetila kad se stvar dogodila upravo zato što je samu sebe već osjećala drukčijom nego inače. Nelagoda koju je iskusila na plaži, i novi doživljaj vode na goloj koži, i neodređena zabrinutost što se mora vratiti među kupače, sve je to sad uvećala i preplavila njezina nova i kudikamo teža smetenost.
Plažu najradije ne bi nikada pogledala. Pa je pogleda. Odbijalo je podne, i na pijesku su suncobrani s crnim i žutim koncentričnim krugovima bacali crne sjene po kojima su polijegala tijela, i vreva kupača se prelijevala u more, i nijedna pedalina više nije bila uz obalu, i čim bi se jedna od njih vratila, osvojili bi je na juriš još prije nego što bi dodirnula kopno, i crni rub plavoga prostranstva uzburkavali su bijeli mlazovi što su neprestano prskali, osobito iza konopaca unutar kojih je kiptjela gomila dječurlije, i na svaki blag val nastala bi cika kojoj bi zvukove brzo progutala huka mora. Na otvorenome moru ispred plaže, ona je bila gola.
Dok je oprezno plivala, nikad ne podižući tijelo na površinu, nitko ne bi posumnjao, jer bi vidio kako joj iz vode strše samo glava, dio ruku i prsiju. Mogla se dakle dati u potragu za pomoći ne izlažući se previše. Pa da bi provjerila koliki joj dio tijela mogu nazreti tuđe oči, gospođa Isotta se povremeno zaustavljala i pokušavala se gledati kako pluta gotovo okomito. I sa zebnjom je vidjela kako sunčeve zrake proviruju u vodu bistrim podmorskim odbljescima, i kako osvjetljavaju alge plivalice i strelovite rojeve prugastih ribica, i na dnu valoviti pijesak, i tu gore njezino tijelo. Uzalud ga je, zavrćući ga nogu stisnutih poput vijka, pokušavala skriti čak i vlastitome pogledu: odavala ga je koža na blistavome trbuhu što se bjelasala između mrkih predjela na grudima i bedrima, pa ni val u gibanju ni plov poluzaronjenih algi na vodi nisu zastirali razliku između tamnoga i svijetloga u njezinu krilu. Gospođa nastavi plivati na onaj svoj mješoviti način, držeći tijelo što je dublje mogla, ali se, iako ne zaustavljajući se, osvrtala da krajičkom oka pogleda iza svojih leđa: i na svaki zamah ruke sva se bijela širina njezine osobe nadavala do najprepoznatljivijih i najtajnijih obrisa. A ona bi se upela da promijeni način i smjer plivanja, pa bi se okretala u vodi, promatrala se iz svakoga nagiba i pri svakome svjetlu, usukivala se u sebe; i uvijek bi je to napadno golo tijelo slijedilo u stopu. Od svojega je tijela pokušavala pobjeći kao od druge osobe koju ona, gospođa Isotta, ne uspijeva spasiti iz škripca, pa joj ne preostaje drugo nego da je prepusti njezinoj sudbini. No ipak se tim tako bogatim i neskrivljivim tijelom dotad itekako dičila, i davalo joj je povoda da u njemu uživa; samo ga proturječan stjecaj naoko smislenih okolnosti sada može pretvoriti u razlog za stid. Ili ne, možda joj se život oduvijek sastojao samo od te odjevene gospođe kakva je bila svaki dan koji je proživjela, a njezina golotinja joj pripada tako malo, nepromišljeno je stanje prirode koja se s vremena na vrijeme ukaže pobuđujući čuđenje u ljudskim bićima, prije svega u njoj. Sada se gospođa Isotta sjećala kako bi i kad je bila sama, ili u povjerljivim trenucima s mužem, svoju golotinju uvijek popratila izrazom dosluha, ironijom koja se kolebala između neprilike i mačkaste maznosti, kao da se privremeno radosnom ali nesklapnom opravom prerušila za neku vrstu tajnih poklada među supružnicima. Na činjenicu da ima tijelo gospođa se bila navikla donekle nevoljko, nakon prvih razočaranih romantičnih godina, te ga je preuzela kao netko tko doznaje kako može raspolagati vlasništvom za kojim mnogi žude. Sada je svijest da ima to svoje pravo ponovno nestajala u davnim strahovima, dok se nad njom nadvijala prijetnja drečave plaže.
Kad je prošlo podne, kupači što su se raštrkali po cijelome moru počeli su povratno pritjecati prema obali; bilo je vrijeme ručka u pansionima, užina ispred kabina, a i doba kad se može uživati u najužarenijemu pijesku pod okomitim suncem. Pa su uz gospođu prolazili korita čamaca i plutače pedalina, a ona je proučavala lica ljudi u njima, i katkad je bila na rubu da se odluči krenuti im ususret; ali svaki bi je put letimičan bljesak pogleda među njihovim trepavicama, ili naznaka osorna trzaja ramenima ili laktovima nagnali da se dade u bijeg, hineći da opušteno zamahuje rukama, dok je njihova smirenost služila kao krinka već tegobnome umoru. Oni u plovilima, sami ili u skupinama, mladići zaokupljeni žarom tjelovježbe, ili gospoda lukavih prohtjeva i uporna pogleda, kad bi naišli na nju, zagubljenu u moru, ojađena lica koje nije skrivalo plašljivu i molećivu zebnju, pod kapicom koja mu je pridavala lutkatst, pomalo preosjetljiv izraz, dok su oko njega nesigurno mlatarala mekana ramena, odmah bi se prenuli iz svoje rastresene ili raspojasane nirvane, pa bi je oni u društvu jedni drugima pokazivali kriveći bradu ili namigujući, a oni koji su bili sami, kočeći veslom, hotimično bi zakrenuli pramac u namjeri da joj presijeku put. Njezinoj potrebi za povjerljivošću kao odgovor su nicale ograde pakosti i primisli, trnovito grmlje zjenica koje su probadale, sjekutića što bi se otkrili pri dvosmislenu smijuljenju, vesala koja bi se iznenada upitno zaustavila na površini vode; pa bi njoj preostalo jedino da pobjegne. Poneki bi plivač prošao ponirući u vodu slijepim i spljoštenim pokretima glave i otpuhujući mlazeve a da ne bi podigao pogled; no gospođi nijedan nije ulijevao povjerenje pa ih je zaobilazila. Doista, iako su prolazili kraj nje u širokim lukovima, plivače bi odjednom obuzeo umor pa bi se ispružili plutajući kao mrtvaci i razgibavajući noge besmislenim lamatanjem, pa bi kružili naokolo, dok ona ne bi odlazeći pokazala da ih ne drži dostojnima pažnje. Oko nje se tako već prostrla ta mreža obvezatnih aluzija, kao da je dočeka kad naiđe, kao da svaki od tih muškaraca godinama sanjari o ženi koju bi snašlo to što je snašlo nju te ljeta na moru provodi nadajući se da će se ondje zateći u pravom trenutku. Nije bilo izlaza, bojišnica unaprijed ustanovljenih muških insinuacija protezala se na sve muškarce, bez ijedne mogućnosti da se kroz nju probije, i sada je bila već sigurna da spasitelj o kojemu je ona uporno snatrila kao o najbezimenijemu mogućem, gotovo anđeoskom biću, čuvaru plaže, mornaru, ne može postojati. Čuvar plaže kojega je vidjela kako prolazi, svakako jedini koji je po mirnome moru kružio brodicom da bi spriječio moguće nesreće, imao je tako mesnate usne i mišiće toliko prepletene tetivama da nikada ne bi smogla hrabrosti povjeriti se njegovim rukama, makar i da joj samo – pomisli čak i to, uzbuđena kako je trenutno bila – otvori kabinu ili nasadi suncobran.
U njezinim razočaranim maštarijama, osobe za koje se nadala da će im se moći obratiti uvijek su bili muškarci. Nije pomislila na žene, no s njima bi ipak sve moralo biti jednostavnije; zacijelo bi se pokrenula neka vrsta ženske solidarnosti u tako ozbiljnim prilikama, u zebnji kakvu je samo jedna od njih mogla do kraja shvatiti. No u dodire s osobama istoga spola dolazila je u rjeđim i slučajnijim prigodama, nasuprot opasnoj lakoći s kojom je susretala muškarce, a ovaj je put te prigode ometalo uzajamno nepovjerenje. Većina žena, ljubomornih i nepristupačnih, prolazila je u pedalinama u paru s muškarcem te nastojala dosegnuti pučinu, gdje je za njih to tijelo, koje je njoj zadavalo samo trpan sram, bilo oružje ratoborne i sračunate borbe. Pokoji je čamac plovio krcat pijukavih i preznojenih djevojaka, a gospođa je mislila o tome kakva udaljenost beznačajnu prostotu njezine nevolje dijeli od njihove lepršave bezbrižnosti; mislila je na trenutak kad im bude morala ponoviti poziv, jer je prvi put zacijelo neće razumjeti; mislila je kako će im se lica izmijeniti kad čuju vijest, i nije se mogla odlučiti da ih pozove. Prođe i preplanula plavuša sama u snadolini, puna samodostatnosti i sebičnosti, a sigurno je kretala na pučinu da bi se sunčala gola, i nije joj ni na kraj pameti bilo kako bi takva golotinja mogla značiti nesreću ili osudu. Gospođa Isotta tad primijeti koliko je žena sama, koliko je među njoj sličnima rijetka solidarna i spontana dobrota (možda jer je raskine ugovor što ga je sklopila s muškarcem), kakva priskoči prije nego što je pozovu i na mig međusobna razumijevanja im zbije redove u trenutku tajne nesreće koju muškarac ne razumije. Nikad je neće spasiti žene: pa joj je nedostajao muškarac. Osjećala je da je na izmaku snaga.
Mala plutača boje hrđe, koju je dotad zaposjedao grozd momaka skakača, pošto su s nje svi poskakali, odjedanput ostane pusta. Na nju sleti galeb, zalepeće krilima i odleti, jer se za rub primala gospođa Isotta. Bila bi se utopila da se nije uhvatila na vrijeme. No kao mogućnost nije imala ni smrt, nije joj ostajao ni taj neopravdani, nerazmjerni lijek, jer je već bila na rubu da smalaksa i nije uspijevala podići bradu, koju je voda privlačila k sebi, kad je vidjela kako se na okolnim brodicama muškarci hitro uspravljaju, spremni da skoče i priteknu joj upomoć: bili su tu samo da je spase, da je golu i onesviještenu odnesu među pitanja i poglede radoznale publike, a smrtna opasnost koja ju je snašla može uroditi jedino smiješnim i otužnim ishodom koji je ona uzalud pokušavala izbjeći.
S plutače se, gledajući plivače i veslače, koje kao da je malo-pomalo iznova usisala obala, prisjećala kako je čovjek divno umoran kad se tako vraća; a dozivanja s broda na brod što ih je čula – Vidimo se na obali! – ili: – Utrkujmo se, tko će prvi natrag! – ispunjala su je bezgraničnom zavišću. No bilo je dovoljno što je spazila mršava muškarca, u nekakvim dugim hlačama, koji je jedini ostao nasred mora, stojeći uspravno na motornom čamcu što je mirovao, kako gleda tko zna u što u vodi, da joj želja za povratkom okopni od straha da je ne vide, u žurbi da se skrije iza plutače.
Bila je tu već toliko da se više nije sjećala otkad: plaža se već raščišćavala, a pedaline su opet zauzele mjesta u redu na suhom, dok je iza suncobrana, pošto su ih jedan po jedan smotali, ostajalo samo groblje krnjih motki, i galebovi su letjeli uz površinu vode, i u motornom čamcu što je mirovao nestao je mršavi muškarac i na njegovu se mjestu začuđena kovrčava dječačka glava naginjala s palube; i preko sunca prijeđe oblak koji je jedva probuđen vjetar gurao ususret gustoj nakupini iznad brda. Gospođa je mislila na to doba dana viđeno s kopna, na pristojna popodneva, na sudbinu skromne dostojanstvenosti i smjernih radosti za kakvu je smatrala da joj je predodređena te na jadni nesklad koji ju je iznebuha osporio, poput kazne za nepočinjen prijestup. Nepočinjen? No zar to što se onako odala kupališnome ozračju, što joj se prohtjelo da pliva sama, što se veselila vlastitome tijelu u dvodijelnome kostimu koji je izabrala previše samouvjereno, nisu možda znaci da se odavno upustila u bijeg, da se odazvala sklonosti prema grijehu, nisu li to postaje lude jurnjave prema ovome stanju ogoljenosti koje joj se sada nadaje u svoj svojoj bijednoj bljedoći? A društvo bližnjih, među kojima je mislila proći netaknuta nalik na krupnu leptiricu, hineći u prešutnu dosluhu s njima da je lutkasto opuštena, sada joj razotkriva okrutnost na kojoj se temelji, svoju dvoličnu đavolsku bit, kao prisutnost zla pred kojim se ona nije dovoljno zaštitila i ujedno kao sredstvo kojim se kazna izvršava.
Držeći se za vijke na plutači beskrvnim jagodicama, koje su od dugoga boravka u vodi poprimile valovite izbočine, gospođa se osjećala prognanom iz cijeloga svijeta i nije razumjela zašto golotinja koju svi oduvijek nose sa sobom sada isključuje jedino nju, kao da je samo ona gola, jedino biće pod kapom nebeskom koje može ostati golo. A na motornome čamcu, kad je podigla oči, sad ugleda zajedno muškarca i dječaka, obojicu na nogama, kako mašu prema njoj kao da joj kažu da mora ostati ondje, da se ne muči uzalud. Bili su obojica ozbiljni i zadubljeni, nasuprot bilo kome prije, kao da joj objavljuju presudu: treba da se pomiri sa svojim položajem, nju su izabrali da plati za sve ostale. A kad bi se gestikulirajući pokušali na neki način osmijehnuti, činili su to bez ikakve zluradosti: možda je pozivaju da se kazni pokori dragovoljno.
Čamac odmah krene, brže nego što bi se moglo pretpostaviti, a ona dvojica su pazili na motor i na pravac te se više ne okrenu prema gospođi, koja im je pokušavala uzvratiti osmijehom, kao da im hoće pokazati kako će, makar je i mogli optužiti jedino da je prema svakome draga i susretljiva, kad ju je zapalo da ispašta samo za tu našu zajedničku, pomalo nezgrapnu ranjivost oblika, ona eto na sebe prihvatiti sav njezin teret i neće se pobuniti.
Čamac koji se kretao onako tajnovito i zamršeni čvor razmišljanja obuzimali su je toliko bojažljivom začuđenošću da je kasno primijetila hladnoću. Ugodna tilost gospođi je Isotti dopuštala da se kupa dugo i u ledenoj vodi, čemu se nisu mogli načuditi muž i članovi obitelji, mršavi ljudi. No predugo je ostala uronjena, i sunce se zastrlo, i njezina se glatka koža nadizala u točkastim zrnima, i krvlju joj je polako zavladavao led. Upravo u srsima koji su je podilazili Isotta uvidi da je živa, i u smrtnoj opasnosti, i nevina. Jer je golotinju koja najednom kao da je izrasla po njoj ona uvijek doživljavala ne kao neku svoju krivnju, nego kao svoju tjeskobnu nevinost, kao tajnu zbratimljenost s drugima, kao srž i korijen svojega bivanja na svijetu; a oni, naprotiv, lukavci u sandolinama i neustrašivice pod suncobranima, koji je nisu prihvaćali, koji su nagoviještali kako je počinila nekakav prijestup, kako je to razlog da je optuže, samo su oni krivi. Ne želi platiti za njih, pa se zgrči obavijena oko plutače cvokoćući zubima i obraza oblivenih suzama… A odande se iz luke motorni čamac vraćao, još brži nego prije, a na pramcu je dječak podizao usko zeleno jedro: suknju!
Kad se čamac zaustavio blizu nje, a mršavi joj čovjek pružio ruku da se popne u brodicu, dok je drugom smiješeći se preklopio oči, gospođa je već bila toliko daleko od nade da će je itko spasiti, a tok njezinih misli odveo ju je dotle da se na trenutak nije mogla pribrati da razumije što joj govore i pokazuju, pa digne ruku prema muškarčevoj pruženoj ruci još prije nego što je razaznala da nije riječ o nečemu što ona zamišlja, nego motorni čamac zaista postoji i došao je samo da njoj pomogne. Shvati, i odjednom sve postane savršeno i neizostavno, zaboravi na misli, hladnoću, strah. Isprva blijeda, zacrveni se poput vatre, te je sada stojeći u čamcu navlačila opravu, dok su muškarac i dječak, okrenuti leđima, gledali galebove.
Pokrenu motor, a ona, sjedeći na pramcu u zelenoj suknji na narančaste cvjetove, na dnu čamca spazi masku za podvodni ribolov i smjesta shvati kako su ona dvojica dokučila njezinu tajnu. Dječak ju je, roneći pod vodom s maskom i ostima, vidio pa upozorio muškarca, koji je zatim i sam sišao da vidi. Onda su joj dali znak da ih čeka a da ih ona nije razumjela pa otplovili do luke kako bi od žene nekog ribara nabavili haljinu.
Njih dvojica su sjedili na krmi držeći ruke na koljenima i smiješili se: otprilike osmogodišnji dječak rudlave kose sav se pretvorio u oko, osmjehujući se kao zaprepašteno ždrijebe; muškarac, nakostriješene i sijede glave, tijela crvena poput opeke i dugih mišića, smješkao se pomalo tužno, a s usne mu je visjela ugašena cigareta koja se na nju zalijepila. Gospođi Isotti padne na pamet kako se ta dvojica, gledajući je odjevenu, pokušavaju prisjetiti kakvu su je vidjeli pod vodom, ali se ne osjeti nelagodno. Zapravo je, budući da ju je netko ipak morao vidjeti, bila zadovoljna što su to bila upravo ta dvojica; pa čak i što je to u njima pobudilo znatiželju i priuštilo im užitak. Da bi stigao do plaže, muškarac je motorni čamac vozio ploveći bočno uz gat, vezove u luci i vrtove na obali; pa tko je gledao s kopna, zacijelo je mislio da su ono troje mala obitelj koja se, kao svaku večer, vraća iz ribanja. Prema pristaništu su bile okrenute sive kuće ribara, pred kojima su se zibale mreže razapete na kratke motke, a iz čamaca koji su pristali poneki bi momak vadio ribe olovne boje i dodavao ih djevojkama što su stajale s četvrtastim košarama niskog ruba oslonjenima o bok, a muškarci sa sićušnim zlatnim naušnicama šivali su beskonačne mreže sjedeći na tlu i ispruženih nogu, a kameni su zidići dijelili male vrtove što su gledali prema moru, gdje su čamci ležali tik do štapova u rasadnicima, a žene ustiju punih čavala pomagale su muževima koji su ležali pod kobilicama čamaca i krpali pukotine, a na svakoj ružičastoj kući sjenica je prekrivala raspolovljene rajčice što su ih ostavili da se nasoljene suše na pleteru, a podno nasada šparoga sinovi su tražili gusjenice, a nekakvi starci su iz mijeha prskali insekticid na njihova legla, a žute dinje su rasle pod šuštavim lišćem, a stare žene su u tavama pržile lignje i hobotnice ili cvjetove tikvica provaljane po brašnu, a uvis su stršali pramci ribarica u brodogradilištu što su mirisale po drvu netom skinutu s tesarskih nogara, a među momcima koji premazuju trupove izbila je svađa u kojoj se međusobno prijetilo kistovima crnim od katrana, a odande je počinjao žal s malim dvorcima i vulkanima od pijeska što su ih napustila djeca.
Sjedeći u motornome čamcu s onom dvojicom, u napadnoj zelenoj i narančastoj opravi, gospođa Isotta bi se rado bila dalje vozila. No brodica je već pramac usmjerila prema obali, a čuvari kupališta odnosili su ležaljke, a muškarac se nagnuo nad motor okrenuvši joj leđa: leđa crvena poput opeke, duž kojih su vidjela ispupčenja kralježnice, a preko njih je tvrda i slana koža prelazila kao da je nadiže uzdah.
Priča je objavljena u knjizi “Teške ljubavi” Itala Calvina u izdanju Naklade Pelago 2011. i u prijevodu s talijanskoga Morane Čale. Zbirka se sastoji od trinaest priča objavljivanih u talijanskoj periodici od 1948. do 1969. godine. Prvi izbor od devet priča Calvino je objedinio u ciklus pripremajući izdanje svojih sabranih pripovijesti 1958., a potom su “Teške ljubavi” objavljene 1970. kao samostalna zbirka u koju je autor uključio i četiri nove priče koje je objavio u međuvremenu. Priče su naslovljene prema glavnim protagonistima: “Dogodovštine jedne kupačice”, “Dogodovštine jednog vojnika”, “Dogodovštine jednog službenika” itd.
