Portal za književnost i kritiku

Kratke priče Andreja Blatnika

LJETNA ČITANKA: Andrej Blatnik, „Stonesi upoznaju moju baku“

Ljetna čitanka donosi nam, kroz sedam najtoplijih ljetnih petaka, kratke proze majstora i majstorica žanra. Uživajte u čitanju na plažama, u gužvama i na radnim mjestima, ili tekst isprintajte i iskoristite kao lepezu!
Koncert The Rolling Stonesa 1976.
The Rolling Stones koncert na Knebworth Fairu 1976, foto: Richard Humphrey
Sve ljubavnice daruju mi označivače za knjige. To pokazuje kako bih prema njihovom mišljenju trebao puno čitati. Sve te označivače zabadam u istu knjigu, onu koju nikada ne otvaram.

Stonesi upoznaju moju baku

Nitko nije znao tko je ta žena koja je skočila na pozornicu. Tko je i što radi ovdje? Zaštitari su opet zaspali, previše gledaju onu golu kožu u prvim redovima! Hoće li samo pokušati poljubiti Micka, kao sve ostale, ili navaliti na mikrofon da bi u njega nešto viknula? Gledaj je, ne da se uhvatiti. Što će sad? Povikati Mick (ili možda Keith, zasigurno ne Charlie), I love you, pokušati mu se baciti u zagrljaj ili svjetini reći nešto strašno zbog čega će predsjednik vlade morati nastupiti na televiziji?

Krupni plan: vidi se mikrofon kako se njiše, kako iz njega kaplje Mickova slina. Žena izmakne rukama što je grabe, spoji šake u trubu i prisloni ih Micku na uho. Na trenutak se učini da je bend stao, Charlijeve palice ostanu visjeti u zraku, zatim se opet počnu spuštati i Mick se zadovoljno naceri. Ne izmišljam. Sve je zabilježeno u dokumentarcu, pedeset osma minuta i šesnaesta sekunda, često smo to gledali kod kuće.

Često smo gledali i pitali se: što si mu rekla, bako? Što si mu rekla? Baka se uvijek samo smješkala, smješkala se i kada su joj već ispali svi zubi i potekla slina niz bradu, kada je iskrivila usne i pogledali smo ustranu. Sada više ne govori; kada dođemo u posjet, samo nam da znak, i znamo: opet bi gledala taj prizor. Nikada nećemo saznati što je rekla Micku, možda mu je zaista rekla samo volim te, možda mu je rekla još nešto, dokumentarci ne pokažu sve, kamere se ugase, bogzna što je još bilo, zatim, možda je Mick naš djed jer naša mama nikada nije saznala tko joj je otac, možda je to ključ, možda bi Mickova djeca i nama trebala dati djelić vila i jahti. Možda je, ako si u pravo vrijeme na pravome mjestu, suvišno reći možda.

Ove riječi pišem

u jednom hotelu u starom dijelu bogatoga grada. Moja soba ima balkon, televizor, grijač vode, telefon, krevet za dvoje, iako sam sâm. Ponio sam računalo i mobitel. Kad sam u takvim hotelima, volio bih napisati neko pismo ili poslati neku poruku. Kad upalim računalo da potražim vezu, ispred prozora zatuli sirena. Gledam s balkona kako stavljaju na nosila mladića koji leži na podu. Njegova prijateljica histerično plače. Najprije se ljudi iz hitne trude, onda puste da im se momak izvrne na tlo. Sad su njihovi pokreti grublji, više se ne suzdržavaju, gotovo je. Overdose. Cura je utihnula, stupila korak natrag, sada zna da njezin plač ne može ništa promijeniti.

Ove riječi pišem, ni te riječi ne mogu ništa promijeniti. I dalje će krevet za dvoje biti prazan, i soba također, osim što sam ja tu, naravno. I dalje ću htjeti poslati neku poruku, ali je radije neću, jer ću biti tužan ako ne bude odgovora. Momak na nosilima će i dalje biti mrtav i njegova prijateljica će i dalje znati da njezin plač nije ništa mogao promijeniti. Ove riječi pišem, ni to se ne može promijeniti. I ti, koja si ih sada konačno pročitala, ne možeš ništa promijeniti. Sad su tu. Momka više nema. Spasioci su već odavno složili nosila, oprali ruke, otišli kući, imaju svoje živote, prilično je trupala po cestama. I njegova je prijateljica otišla kući, možda se njezin život promijenio, možda je otišla u komunu, odvikla se, sad je drugdje, možda pazi na svoju djecu u vrtiću. Sad, kad to čitaš, netko je drugi u onoj sobi i možda ne tuli nikakva sirena, možda nitko ne umire pod prozorom. Tako je bolje. Tako ove riječi završavaju sretnije. Ponekad je bolje ako se ništa ne dogodi.

Riječi su važne

          Kad sam ušao u sobu pogledao sam vizitku koju mi je dao recepcionar. Bila je fotografija, bio je telefonski broj, bio je natpis na nerazumljivom jeziku.

Okrenuo sam broj. Žena se javila. Odmah smo prešli na engleski. „Malo sam usamljen“, rekao sam. „Hoćete doći u moju sobu?“ Žena je dugo šutjela. „Jeste sigurni da znate koga zovete?“ konačno je rekla. „Na vizitki je slika. Niste to vi?“ „Jesam, ali jeste li pročitali što dolje piše? Riječi su važne“. „Onda niste -„ „Nisam“.

Nisam znao kuda dalje. „Što onda? Što možemo raditi?“ „Slušat ću vašu priču“, rekla je. Zavrtjelo mi se. O nečem takvome sam jednom čitao i završilo je dobro, ako se dobro sjećam. „Nemam priče“. „Naravno da je imate, svi je imamo. Ne biste bili u tom hotelu da je nemate“. Nisam mogao vjerovati što čujem. O tome zašto sam tu sigurno neću –

„Ne bi li svejedno došli u moju sobu“, pokušao sam. Čuo sam kako je zavrtjela glavom. „Imate moj broj. Kad ćete željeti, nazovite. Slušat ću vas“.

Slušati? Slušati? Telefon sam odložio posve na rub kreveta, gadio mi se. Zašto bi netko slušao što se dogodilo nekome drugome, posve nepoznatome? Zbog novaca, naravno. Odvratno. Opet novac. Može kupiti sve, sve osim –

Sjedim u svojoj sobi. Dolje na ulici vrije život. Morao bih ustati, morao bih izaići van, među ljude, prigovaram si. Ne ustajem. Među prstima savijem vizitku i razmišljam kako da počnem. Koja rečenica će biti prva. Dobro početi, to je važno. Riječi su važne.

Označivači

Sve ljubavnice daruju mi označivače za knjige. To pokazuje kako bih prema njihovom mišljenju trebao puno čitati. Sve te označivače zabadam u istu knjigu, onu koju nikada ne otvaram. Kad noću ne mogu spavati razmišljam kako bih morao, morao otvoriti i pogledati što sam obilježio. Što bi ispričala priča koju bi sastavile obilježene stranice? Ipak ne otvaram. Možda, razmišljam, kad je noć već stvarno preduga, zato jer bi priča rekla da je već završena i da doista nije moguće dodavati nove označivače. Da je zapravo ne bi imalo smisla niti čitati. Jer se već sve dogodilo. Zato gledam samo vrhove označivača koji vire iz priče i razmišljam.

Prevela sa slovenskog Jagna Pogačnik

Priče su na hrvatskome izvorno objavljene u knjizi „Razumiješ, ne?“ u izdanju CeKaPe-a, 2012. godine.

Andrej Blatnik radi kao urednik i sveučilišni predavač. Objavio je 16 knjiga u Sloveniji, zadnja među njima je roman Luknje (Rupe, 2020.) i preko trideset na četrnaest jezika u inozemstvu, među njima četiri u SAD (kod nakladnika Northwestern University Press i Dalkey Archive Press), šest u Hrvatskoj, četiri u Makedoniji i dvije u Srbiji. Njegove kratke priče prevedene su na 40 jezika i uvrštene u niz međunarodnih antologija, i u Best European Fiction 2010. i Short: An International Anthology of Five Centuries od Short Short Stories (Persea Books 2014.). Dobitnik je Zlatne ptice (1984.), Župančičeve nagrade (1991.) , nagrade Prešernovoga sklada (2002.) i ruske nagrade Premje Jugra 2016. za najbolju knjigu slavenske kratke priče prevedene na ruski.

Danas

Objavljen poziv za književnu nagradu Fric (rok: 1. rujna)

Objavljen je poziv izdavačima za Nagradu Fric, godišnju nagradu za knjigu fikcijske proze objavljenu na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom u Hrvatskoj u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2022. godine.

Izdvojeno

Programi

Najčitanije