Portal za književnost i kritiku

Portret: Olja Savičević Ivančević
Foto: Mladen Jergović
Novi roman Olje Savičević Ivančević

Ljeta s Marijom

Donosimo ulomak iz novog romana Olje Savičević Ivančević naslovljenog "Ljeta s Marijom", koji će se uskoro pojaviti u izdanju Frakture. U romanu se povezuju priče nekoliko djevojaka i žena po imenu Marija, a sve se događa u stogodišnjoj ljetnoj sezoni od 1921. do 2021. godine. U fokusu su ženska iskustva i višestruki identiteti Dalmacije, Mediterana i Balkana, kao i sudbine onih obitelji koje su bile jugoslavenske
Moj pape mene nije potjerao s praga, rekla je Meri. Da druge žene imaju di, rastale bi se one. Skoro do i jedna. Ali između muža i oca izaberu manje zlo, rekla je. Drugarica čije je ime nekako zaboravila po silasku iz aviona i čiji je novi, treći muž radio u Sportskom savezu Jugoslavije složila se s Meri, a zatim u povjerenju dodala da je njezin prvi muž bio muzičar i seks simbol, ali da s vremenom normalnoj ženi čak i to dodije, ako je u ponudi baš samo to.

Tri kratka: Olja Savičević Ivančević o novoj knjizi

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Roman se zove Ljeta s Marijom i donosi međusobno povezane priče nekoliko djevojaka, žena po imenu Marija. Sve se događa u stogodišnjoj ljetnoj sezoni od 1921. do 2021. u kojoj se u životima žena, koje su u prethodnim stoljećima živjele bez značajnijih promjena (govorim o većini), promijenilo apsolutno sve. Jedan naš pjesnik je napisao da se ljeto od svih godišnjih doba jedino ne da zapisati, ali vjerujem da sam ipak uspjela, jer u romanu ljeto gotovo da preuzima značenje mjesta radnje. Također, ono je u kontrapunktu sa sudbinama junakinja.

Inače, radi se o intimnim pričama spomenutih protagonistkinja, nekim važnim momentima u privatnoj povijesti njihovih života. Ti događaji nisu spektakularni ni revolucionarni, iako je u pozadini uvijek ili neki rat ili društveno političke okolnosti koje snažno određuju taj privatni život. Epizode su dane u krupnim kadrovima, tako da je ovaj roman strukturom i obimom i stilom i sadržajem stoji nasuprot epskim obiteljskim sagama – barem mi je to bila jedna od želja.

Gdje su bile, što su radile, o čemu su mislile u tim svojim kuhinjama i sobama naše pretkinje, kako su odrastale i preživljavale nezamislive tragedije i kako su se radovale i ljubile, o čemu je tako malo zabilježeno i napisano, i kako se njihovi životi i sudbine do danas odražavaju na živote njihovih potomkinja.

Jutros sam pregledala prijelom i korekturu i izbacila jednu riječ iz rukopisa i to je bila moja zadnja intervencija prije nego što roman pošaljemo u tiskaru. Bila je to sasvim slučajno riječ „zajedno“, zato što se više puta ponavljala. Čak ima i simbolike, kad se zna o čemu je roman.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

U odnosu na Adio kauboju i Pjevača u noći, ovaj je roman više narativan, ali i intimniji, osobniji. Također se kao i prethodnici, iako ne tako izravno, a i sasvim bez parodije, pozicionira nasuprot nekog kanona i žanra tražeći novu, prikladniju verziju za  iskustvo žena.

Razlika je i u tome što sam u Ljetima s Marijom u fikciji rekonstruirala stvarne sudbine, kroz pisma, privatne dokumente i fotografije, novinske tekstove koji su izlazili u određenoj godini, a jezik, osim po sluhu i sjećanju, tamo gdje je bilo potrebno, rekonstruirala sam preko rječnika lokalizama, starih snimaka.

Ali da, to je i dalje priča o Dalmaciji, Mediteranu i Balkanu, o ženama i djevojčicama, ljubavnicama, majkama, sestrama, o njihovim međusobnim vezama i odnosima, kao i odnosima s muškarcima koji su im bliski, o pripadanju i nepripadanju toj sredini, o višestrukosti identiteta, o onima koje odlaze i onima koje ostaju, ali i onima koje su došle.

Također i o sudbini onih obitelji koje su bile jugoslavenske, što je i danas mnogima pogrdna riječ  i u tome se slažu sve zaraćene strane devedesetih. To je tabu, a mene tabu zanima, pogotovo ako mi radi o glavi.

Na razini tematskog sklopa, poveznicu bi bilo možda lakše naći u nekim mojim pjesničkim knjigama.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Iako se to baš i ne vidi, puno mi je pomoglo čitanje Bjeguna Olge Tokarczuk i trilogije Rachel Cusk – onda kad sam imala nekih kompozicijskih nedoumica. One su me svojim inovativnim rješenjima, ohrabrile u  nastojanju da izbjegnem obrasce i pripovjedne strukture koji nisu u skladu s  prirodom rukopisa ni sa ovovremenim mentalnim sklopom, načinom na koji danas mislimo i povezujemo stvari. Moderni roman je zahvaljujući takvim autoricama i danas moderan: uvjerljiv i uzbudljiv. Malo sam se oslonila i na suvremeni klasik Život djevojčica i žena, Alice Munro, jer je to bilo neizbježno. Lucia Berlin me uvijek podsjeti da postoje važnije stvari od zanatskog savršenstva, a to je stvar intuicije – bolja je, snažnija priča iza koje stoji život nego agenda ili koncept. Negdje usred pisanja izašla je na hrvatskom Jedna žena Annie Ernaux. Tu sam radila usporedbe i odlučila odgoditi čitanje drugih njenih romana dok ne završim s rukopisom.

Teže je pisati oslanjajući se na činjenice, jer tu postoji određena odgovornost, izlazimo iz jezika i teksta, dotičemo se konteksta, etike pisanja, proizvoljnosti nisu dobrodošle. Bilo bi nemoguće rekonstruirati neke događaje bez tekstova iz starih novina poput Pomorske straže, Novog doba te Slobodne Dalmacije  i  Kaštelanskog zbornika, a pritom osobito dugujem tekstovima koje potpisuje Neven Bućan.

Najvažnije su ipak baš te priče, pa i tračevi žena koji su se kao neki suvremeni mitovi i legende, uputstva za život, došaptavali i prenosili sa ženskog koljena na koljeno. Mnoge stranice Ljeta s Marijom proizašle su iz razgovora s mojom majkom i ona je u neku ruku koautorica, a svakako dragocjena arhivarka. Muškarci su stoljećima pisali, žene su pričale baveći se svojom i njihovom svakodnevicom, tek u današnje vrijeme spisateljice pokušavaju unatrag zapisati te nenapisane priče.

TOKIO
1973.

Prije polijetanja, govorila je sebi da je sve to normalno, kao da leti svaki dan. I Dana, s kojom se redovito druži, rekla je da let avionom nije nešto posebno. Žene to iz nekog razloga kažu za razne događaje, nije ništa posebno ili nije ništa strašno, na primjer za porođaj, ali Meri neće lagati o tome, jer prvi let je, bar za nju, pravo čudo. Razveselila se moru gledanom s neba i tlocrtima kuća i vinograda, a najviše oblacima koji su je podsjetili na paradižot, pa se na sekundu posramila svoje banalnosti ispred muža, iako on čak i nije bio tu, nego miljama daleko. Osjetila je uzbuđenje u donjem dijelu trbuha kad su uzletjeli s piste, ali ne i strah, i to je iznenadilo. A, opet, čega ona da se boji? Jučer je napunila četrdeset i četiri godine. Pa sve je već prošla, i rat. I glad. I djecu, brakove, razvod, sve te ljude… bolest, bilo bi smiješno da se boji, pomislila je, prekrižila noge u najlonkama, glasno uzdahnula. Možda malo preglasno, jer ju je žena do nje pogledala i uputila joj kurtoazan osmijeh. Bila je to vrlo ukusno odjevena drugarica čiji muž radi u Sportskom savezu, prepričat će kasnije Meri.

Meri je frizuru napravila još jučer, rano ujutro, za rođendanski ručak, već u sedam bila je u frizeraju. A stvari je pakovala danima: neseser s kozmetikom, bočice i pomade, pamučno i svileno rublje, novi kombine, kišni mantil jer u Škotskoj, kamo ide, zna biti hladno i vlažno čak i u devetom mjesecu, čizmice za kišu i sandale, rezervne cipele s punom petom i jedne male meke papuče, nekoliko haljina, ne previše, za desetak dana.

Isplanirala je put i po planu je prvo, čim je svezala pojas, izvadila knjigu i pokušala čitati Orkanske visove, ali bila je pretjerano uzbuđena za takvu aktivnost. U avionu je bilo i našeg svijeta, nije se osjećala pretjerano strano, neki su pušili pa je i ona zapalila, neki su popili alkoholno piće pa je i ona uzela Amaro: iako je i sinoć popila jedan, a dva odjednom je ipak previše. Ljudi su čavrljali o koječemu pa je i Meri, opuštena, rekla suputnici kako joj je na jučerašnjem rođendanskom ručku bio bivši muž, koji je došao iz Crne Gore i kojega nije vidjela dvadesetak godina, a evo sad leti drugom mužu koji je trenutačno u Škotskoj, igra šah. Jedina žena s dva muža koju je poznavala, osim sebe, bila je Dana Žungulova, a ova drugarica suputnica sa sjedala do, bila je, ispostavilo se, u trećem braku. Danin sin Slave je nogometaš, možda je drugarica čula za njega s obzirom da joj se muž bavi sportom, ne bi je začudilo da jednom zaigra za reprezentaciju. Čudno kako svašta kažeš neznancima, eto, što svojima nikad ne bi, mislila je Meri. U razgovoru, nastojala je izbjegavati dijalekt, koliko se može, jer ga je izbjegavala i fina drugarica.

Zašto je ostavila tog prvog muža, tog Crnogorca, pitala je njezina suputnica, koju su više zanimali odnosi među spolovima nego sport. Bila sam mlada, a on se dopisivao s nekom glumicom iz Dubrovnika, rekla je Meri i samu sebe iznenadila kad je to tako jednostavno izgovorila, čak se i nasmijala. Ali dobro je da sam otišla, rekla je, jer nakon te glumice imao je on još žena. Mnoge se drugarice prave da ne znaju ili da im ne smeta ako im muž oficir ima eskadrilu, ali ima i drugačijih slučajeva pa je tako jedna drugarica u Mostaru, koja nije krila koliko joj to ide na živce, takve ženske zvala eskadrila. Meri je to smetalo, popizdila je, bacalo je u očaj, srce joj je puklo, priznala je i dalje se čudeći kako sve to može izreći, kao da nije njeno, ali žena je slušala sa zanimanjem, ozbiljno i sućutno, bez ocjenjivanja. Osim toga taj život od baze do baze – Mostar još nekako, ali Crna Gora, jer poslali su ga doma zbog politike – ona je to teško podnijela. Zatim se približila povjerljivom uhu suputnice: Samo su ga braća spasila, jer oni su bili generali, da ga ne bace na Goli otok. A ništa nije bio kriv, nije on nikad bio za Staljina, ali ko te pita, prošaptala je. Izvukao je živu glavu, ali nas dvoje se nismo izvukli. Crna Gora, rekla je suputnici, drugačije je tamo, lijepa je, ali teška, tamo su svi kao u vojsci, žene pogotovo, nikad se ona ne bi navikla. Iako, on jest bio nježan, jako nježan i zaljubljiv, blag. Pomalo je i slikao, nije on uopće bio za tu vojsku. U Mostaru je organizirao kulturni program, pjesme, folklor, tada je bio najsretniji – tako je i upoznao onu glumicu, nikad ne krivim žene, samo njega. A ja, sinove za ruku i vratila sam se doma, ocu i materi. On, moj bivši muž Vasko, izgubio je činove i postao činovnik, poslali ga u neku kancelariju u Titogradu, eto, da radi u zatvoru, što je ipak bolje nego da su njega strpali u zatvor, na Goli otok. Ovanca je, nije mi bilo ža, rekla je Meri na dijalektu. Oboje smo ovancali, ako tako uzmeš, rekla je i ipak obrisala dvije suze ručno izrađenom maramicom.

Moj pape mene nije potjerao s praga, rekla je Meri. Da druge žene imaju di, rastale bi se one. Skoro do i jedna. Ali između muža i oca izaberu manje zlo, rekla je.

Drugarica čije je ime nekako zaboravila po silasku iz aviona i čiji je novi, treći muž radio u Sportskom savezu Jugoslavije složila se s Meri, a zatim u povjerenju dodala da je njezin prvi muž bio muzičar i seks simbol, ali da s vremenom normalnoj ženi čak i to dodije, ako je u ponudi baš samo to.

Merica je rekla da je njezin prvi, Vasko, pilot, prije koju godinu ostao udovac. Nije oženio dubrovačku glumicu, nego neku običnu ženu, Crnogorku, imao je s njom troje djece. Pa joj ga je nekako žao. Zato sam ga zvala na ručak, rekla je, da suputnica ne pomisli da ga je pozvala zato što je seks simbol. Iako, možda ga se nekad i tako moglo opisati, pomislila je ravnodušno i pomalo gorko Meri, ali to je prešutjela. Posjetio je našeg sina u Splitu, nastavila je, i ja sam kazala, sinu i nevisti, da ga dovedu na ručak. Dovedite mi ga na obid, rekla sam. Nazvala sam Antu, to mi je drugi muž, ovaj kod kojega putujem u Glasgow, i rekla mu Ante, eto da znaš Vasilije će doć na obid. Red je. Neću ga valjda pustit da sam sidit tamo u Varošu, kod sina i neviste, a svi kod mene na rođendanu – ja živim na Plokite u one nove zgrade ako znate Split. Iskreno, bila sam malo kurijozna, znatiželjna. Poželila sam ga vidit još jednom, da vidim šta je ostalo od njega. I nije ostalo puno. Sada je, znate, on meni potpuno nepoznat. Ali imamo dva sina zajedno, zasad jednu unuku, zašto ga ne bi pozvala na rođendan. Da, ja sam baš prava baba, izgled vara, uzdahnula je. A eto, zadnji trzaji, držim se koliko mogu.

Tu je opet malo suzu pustila, to joj nikad nije bio problem. A suputnica je rekla da je ženi najteže kad počne gubiti ljepotu. Možemo se mi lagat, ali tako je, ako si bila lijepa pa to nestane, to ti ništa ne može nadomjestit. Zato treba voditi računa o sebi.

Mene je samo to spasilo, šta sam sličila na nešto, ali tko zna možda me prvo upropastilo, rekla je Meri, a drugarica se složila. No, Meri zasad nema nimalo razloga za brigu, rekla je ljubazno suputnica.

Drugog muža je upoznala u splitskoj općini, vojni referent, ona – tajnica, ispričala joj je Meri. I tako, svidili su se jedno drugome i uzeli su se, još najbolje da se živa zakopala kao neke. Njene vršnjakinje u mjestu, rekla je, sad su im već pomrli muževi, stavile su crne marame i sjele ispred kuća i tako će sjediti do kraja života. Navečer unesu tronožac, ujutro ga opet iznesu pred kućni prag.

Drugarica se nad tim nije zgranula, iako je iz velikog grada, jer takav je naš narod, pogotovo ženski narod, ali dodala je kako u Indiji postoje jogini, iako se kod nas premalo o tome zna, koji tako sjede po čitave dane i smatra se da je to oslobađajuće iskustvo. Ne zna zašto kod naših drugarica to izgleda suprotno od istočnjačke filozofije, kao potpuno odustajanje od slobode. Jer te žene ispred kuća, nisu li prvi put u životu i financijski i na svaki drugi način neovisne, i one od svih čudesa ovoga svijeta izaberu sjest pred kuću. Zar ne bi bilo zabavnije da odu na ples, da si možda nađu novog muža ili, zašto ne, švalera ili da naprosto same uživaju. Ali možda u tom izostanku svake potrebe i jest stvar. Rekla je otmjena drugarica.

Meri je oprezno dodala da njezinom drugom mužu nije bilo drago to što radi kao tajnica u općini pa je dala otkaz. Misli li drugarica da je muž ljubomoran? Njoj je ispočetka odgovaralo da stoji kući i bude domaćica, sad joj zna bit dosadno doma, kod nje nikad nema ni zrnca prašine, a to ne može bit dobar znak. Svi voze Zastave, njezin muž vozi novog Opela sa sicevima od crvenog pliša, i ona više ne mora raditi kao tajnica u Općini. Svjesna je da je to san mnogih drugarica, ali osjeća se prazno. Voljela se urediti za posao, spustiti niz Balkansku, preko Rive, uvijek je pazila kako je izgledala i svaki izlazak njoj je prijao, voljela je popričati s ljudima, a i raditi, ali to ipak malo manje. Imaju stan, trosoban u novogradnji, prvi kat – Dana kaže piano nobile, iako sve je sad skromno, ali solidno, kao što priliči komunistima. Nisu se oni utirali u tuđe kuće i vile ka neki, oteto prokleto. Zgrada je pristojna, okružena zelenilom, na zelenom brijegu s agavama na padini, a s druge strane nova pumpa, benzinska, frizeraj, mali pazar. Uostalom, ona je navikla na skromno i svakako, preživjela je rat, a ovo sad je bogatije skromno. Nedjeljom kuha ručak, jako dobar, obilat, jednom ili dva puta mjesečno pozove dicu. Jučer su joj došli svi, a na jelovniku: juva s cancarelama, zec s njokima, super ispalo, i torta s rumom. To svi vole. Pet kila njoki u pet minuta nestalo. Može li to drugarica suputnica vjerovati? Za deset Vlaja, nasmijala se. Njezini nisu Vlaji, osim supruga Ante, koji je ionako u Glasgowu, rekla je vedro, ali svejedno, pet je muških, tri sina, otac, bivši muž; njezini su svi krupni, visoki, puno jedu, takva raca. Nekad i žderu, rekla je ozbiljno, da, nekad joj se čini da znaju samo jesti i piti, ali to kad je zlovoljna, kad joj skoči šećer. Samo su neviste tanke, ali to ne mora bit loše za njih.

I sjetio se, sjetio se da joj je rođendan. Vasko. Donio joj je jedne rećine, male sa zelenim kamenom, staro zlato. To ona neće nosit, ali čuvat će za njihovu unuku. Žena u sjedalu pokraj nje se zasmijuljila i blago je gurnula ramenom i tad je Meri osjetila da bi ovoj ženi koju vidi prvi put mogla reći čak i ono oko čega je čitavo vrijeme leta kružila i tako rječito lepetala. Poželjela je pred neznanom drugaricom otvoriti samo srce priče.

Nažalost, tada je uočila da je njezina suputnica zaspala. Sklopila je ruke preko trbuha napetog u lakoj svilenoj bluzi i odmarala širom otvorenih usta. Tek tada, Meri je primijetila da fina drugarica, u svilenim hlačama, na nogama ima – šlape. Meričini sinovi su, na njezinu žalost, cijelo ljeto nosili samo klompe i japanke, čak i oni friško oženjeni, i po kući i na plažu i navečer vanka, ona je to prezirala, ali ipak oni su tek mladići. Ova spoznaja o neprimjerenoj obući njezine suputnice pomalo je šokirala, pa i razočarala, kao da se upravo povjerila nekoj neozbiljnoj osobi koja ju je ismijala. Zato je iz aviona izašla brže-bolje ne pričekavši da se žena do nje razbudi kako bi je pozdravila.

A kad je trebalo preuzeti kufere, više je nije vidjela i osjetila se ponovo izdano i usamljeno.

Aerodrom u Londonu na koji je sletjela izgledao je puno veći i nepredvidljiviji od svega što je susrela ranije, svakako veći nego splitski aerodrom u Kaštelima – iznenadila ju je opširnost i nepristupačnost sadržaja, ali trudila se da se to baš i ne vidi. Jednostavno je stala na mjestu i čekala svoj kufer.

I eto pegule, prvi let i odmah fijasko: njezin novi kožni kufer je nestao. Uhvatila je panika. Kako je uopće moguće pronaći izgubljeni kufer na ovakvom mjestu. Za dva sata trebala bi sjesti na vlak za Glasgow, ali sad sjedi u aerodromskom uredu za izgubljene stvari i pokušava dobiti Antu, koji je tamo, u tom Glasgowu na šahovskom turniru, pućka lulu i pomiče lovca na G5. Nitko ne govori hrvatski, i ona kao da je nijema. Kao gluha i nijema zapravo. Nekoga bi potegla za rukav, ali što da im kaže. Sve što ima bilo je u toj torbi, a uz nju je samo manja borša s ružem i ogledalcem i platnenim rupčićem te ručna prtljaga u koju je stavila nešto hrane što je ostala od rođendana, za Antu.

Zamislila ga je, sadašnjeg muža, ali ne u Škotskoj, nego kao svaki dan u Splitu, u malom banju, jer njihov stan ima dva banja: čuje se kako pušta vodu, pa se useknjuje, pljuska, umiva, stavlja laštilo na kosu, začešljava preko glave. Ponekad ona gleda, dok je na njoj, kako se ta kosa odvaja od glave i leluja, leluja skroz do ramena kao zavjesa, koltrinica od tankih resa. I onda mu kaže di si moja koltrinice, di si, i namjesti mu tu kosicu natrag.

Ali srce joj je nekako porozno, citka, sve joj curi kroz to srce, misli. Najveća je zabluda da se s godinama očvrsne. Čovjek se izvana stvrdne, okori, komad je staroga mesa, a iznutra se raskuva, raspadne. Znala je već neko vrijeme za tu drugu ženu njezinog drugog muža, onu koja ponekad nazove, sve češće. I odlučila je jučer da neće ići u Glasgow, ali gledajući za stolom onoga svoga prvog muža na kojeg se više ni ne ljuti, prema kojem je sasvim ravnodušna, pomislila je da je ispucala svoje. Ispucala je sve što je u ovom životu smjela i čak da i ima snage, drugi put joj ne bi oprostili. Bolje da nije takvo što rekla onoj drugarici u japankama, a htjela je. Prava sreća da nije rekla, zapravo, sad bi joj uz sve još bilo i neugodno.

Pokušala je nazvati sinove iz ureda na aerodromu, zatim Danu Žungulovu, svoju pravu, stvarnu prijateljicu, ali veza se kidala i prekidala. Da bar neko zna italijanski, pa da može pitati za valiže, nju više nije brige ča je bilo u ratu, u ovakvoj bi prilici i s Mussolinijem govorila.

Izvadila je ponovo Orkanske visove, ali ne da bi čitala, nego da bi se sakrila u knjigu.

Aerodromsko osoblje je ulazilo i izlazilo, nitko više ni ne obraća pažnju na nju. Nakon gotovo sat vremena, vrata otvori jedna žena u službenoj uniformi i izgovori: Jugoslavija?

Split – Jugoslavija, zaviče Meri i skoči na noge.

Sporazumjele su se, ukrcali su je u taksi pa na vlak, ali bez kufera. Kufer je greškom odletio za Tokio, a u Split se vratio nakon nje i muža, za nekih mjesec dana.

Kasnije, Meri je uživala pričati tu priču, svaki put s nekim novim detaljima, malo je plakala, malo se smješkala. Bilo je unutra neke drame i intrige.

Kasnije, pile su, starija kavu, mlađa med i mlijeko iz velikih staklenih šalica boje meda i mlijeka, ona i njezina unuka, tamo u Ulici Braće Santini u Splitu, uz zvukove popodnevnih cvrčaka i centrifuge.

– Kako je Marica divojka prala robu u moru, ako sapun ne pjeni?

– U boćato. Loj, soda kauštika, lužina. Alkemija. Tako je, diko, Marica divojka stotinama i iljadama godina ražentavala. Prava revolucija na ovome svitu bila je ’65., došla je mašina za robu.

Bijeli barjaci gaćica i grudnjaka vijorili su na balkonu, u frižideru su se ljuljale raznobojne bočice inzulina, linoleum je bio ulašten, dani su mirisali na Antin duhan za lulu i pastu za cipele, a noći na benzin i grad i na njezin modri parfem s pumpunom.

Za kraj priče, ponekad bi dodala: Da je bar kufer otiša za Glasgow, a ja za Tokio. Ali ti otiđi u Tokio, diko. I onda usput: U Glasgow san kupila drugu, kompletno novu garderobu.

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) nagrađivana je i prevođena autorica romana, poezije, kratke proze i drugih tekstova. Izdvajamo romane Adio kauboju (2010.) i Pjevač u noći (2016.) te pjesničke zbirke Mamasafari (2012.) i Divlje i tvoje (2020.).

Danas

Zelena metaFORA 2023.

metaFORA je natječaj za najbolju kratku priču koju Knjižnica Vladimira Nazora pokreće jedanaestu godinu zaredom. Natječaj se raspisuje krajem Mjeseca hrvatske knjige, a njegova završnica, proglašenje najboljih, zbiva se u Noći knjige. Pozivamo pisce svih generacija i afiniteta, početnike ili već afirmirane da nam pošalju svoje priče!

Regionalni natječaj: Spasimo putopis

Petu godinu zaredom, Klub putnika raspisao je regionalni natječaj "Spasimo putopis". Traže se originalne i iskrene priče, ne i klasične reportaže s putovanja. Rok slanja je 15. veljače

Nagrada Višnja Machiedo za djelo u 2022. godini

Hrvatski PEN centar ustanovio je 2013. godine Nagradu Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku, a natječaj za najbolje djelo 2022. godine otvoren je 28. veljače 2023. godine

Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content