Mislim da nemam prikladnije rečenice osim one Virginije Woolf iz Obične čitateljice za uvod u tekst o Lani Bastašić: Možda najbrži način da shvatimo osnovne dijelove od kojih se sastoje romanopiščevi postupci nije da čitamo, nego da pišemo; u tome da izvedemo vlastiti pokus s opasnostima i teškoćama riječi. Shvaćam da Woolf ovdje misli (vjerojatno) na pisanje fikcije no ja bih značenjem obuhvatila i pisanje kritike i to u onom smislu u kojem Barthes kaže da je funkcija kritike pisano čitanje, a kritičareva uloga pretvoriti svoje čitanje u tekst. Također, i Woolf mapira sličnu problematiku kao i Bastašić, što ću pokušati kasnije tumačiti. Stoga ovaj tekst želim ponuditi kao vlastiti pokus – čitanje posljednje knjige Lane Bastašić Crveni kofer kao i mnogih pitanja i problema koje mi je susret s njezinim ostalim knjigama otvorio. Sumnjam da je itko tko je čitao bilo koju od njezinih knjiga, pročitavši ih, ostao ravnodušan. Do sada su u Hrvatskoj (i puno šire) izdane tri, uz 2020. dnevnik i Zajedničku čitaonicu u kojima autorstvo dijeli sa skupinom pisaca i spisateljica regije. U ranijem su opusu Lane Bastašić još dvije zbirke priča – Trajni pigmenti i Vatrometi, zbirka poezije Naivni triptih o Bosni i umiranju te slikovnica Nastja crta sunce.
U ovome tekstu neću zazirati ni od čitanja iz pozicije emocionalno angažirane čitateljice jer su njezine knjige u meni izazvale emocionalnu (i emotivnu) reakciju, što nije slučaj sa svim knjigama, barem ne u jednakoj mjeri ili na jednak način. Ne mislim da je to nužno odlika dobre književnosti, no u ovom se slučaju pokazalo da jest. Pritom ću se ponovno osloniti na Woolf kada afirmira čitanje kao traženje vlastite emocionalne istine, ne u sladunjavom smislu (je li sladunjavo uvijek i loše?), nego kao jednako legitiman postupak interpretacije. Možda ću jednostavno pokušati odgovoriti na pitanja koja sam tijekom čitanja sama sebi postavljala, a možda će postavljenih pitanja u ovome tekstu biti više nego odgovora. U potonjem se slučaju nadam da neće biti uzaludno.
Potraga za sugovornikom
Već sam pri prvom susretu s knjigom Crveni kofer bila vidno oduševljena, shvativši da su na kraju knjige ostavljene prazne stranice na kojima mogu zapisivati svoje bilješke (i smanjiti količinu papirića na koje inače pišem. Osobno bih rado da to imaju sve knjige). No ova gesta paratekstualnog (ili pseudotekstualnog) proširivanja ima i svoje simboličko značenje. Crveni kofer prva je knjiga u nizu dnevnika koju za Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović. Upravo je izdana i druga – dnevnik Almina Kaplana. Dodavanje je praznih stranica i autoreferencijalno jer čitatelja poziva da čini isto ono što čini i autorica, vizualno opredmećujući čin pisanja pred čijim se praznim stranicama na početku pisanja našla i Bastašić. Osim toga, dopisani čitateljev glas usložnjuje već polifonu pripovjednu situaciju jer čitamo da se autorica imenom obraća Semezdinu kao svom uredniku. Modus izravnog obraćanja onome tko je istovremeno unutar okvira teksta kao očekivani recipijent, ali prostorno izvan teksta, in absentia, pokazuje karakter autorice kao pripovjedačice ne samo u ovoj knjizi, nego i u ostalima. Njezin je narativ snažno obilježen čežnjom i potragom za sugovornikom, ali i sviješću da idealan sugovornik ne postoji, barem ne u trenutku pisanja teksta. Ostavlja nam mogućnost uspostave dijaloga, točnije zapisanu svijest o tome da će tekst na kraju ipak stići u ruke onome na koga je prvotno i adresiran. Čitateljevom aposteriornom glasu ostaje traženje odgovora na autoričino pitanje: To ja želim. Jedan dugi, neprekinuti razgovor s nekim. Opsesivni razgovor. I potpuno razumijevanje u jednoj-dvije rečenice. Ništa više. Je li to tako teško? Ovo nije samo opis toga kako Bastašić koncipira ljubavni odnos, nego i slikovito prikazan odnos čitateljeve komunikacije s tekstom koji ima priliku nadopisati na zadnjim stranicama knjige.
Osim polemiziranja s vanjskim glasom, Bastašić na nekoliko mjesta piše o tome kako se osjeća samoj sebi dvojnica, vodeći nekoliko paralelnih života i premještajući se iz jednog u drugi: Pozvala sam taxi i vratila se u paralelni život broj četiri. Ili pet. Andrea Zlatar u knjizi Tekst, tijelo, trauma piše: A uglavnom zapravo ni sami ne znamo tko smo (jer nas je više u jednome ja), niti nas drugi vide onakvima kakvima sami sebe spoznajemo. Zlatar nadalje citira i Nancyjevu tvrdnju da je bitak komunikacija, a ne fiksirani konstrukt jer upućuje da će se ključ za poimanje singulariteta naći u njegovom unutarnjem pluralitetu (…) koja naglašava važnost ovoga su-biti, prefiksa cum koji se skriva i u komunikaciji. Mislim da tekstovi Lane Bastašić problematiziraju upravo (ne)mogućnost komunikacije različitih unutartekstualnih i izvantekstualnih usmjerenja.
Na primjer, unutarnja podvojenost pripovjedačice u dnevniku rezultira poigravanjem između perspektive promatrača i perspektive promatranog, ona je ta koja u tekstu i gleda i vidi ako ćemo govoriti o fokalizatorskom očištu: Zamisli, Sem, da vidiš svoj život bez sebe. Tako se ja osjećam svaki put kad dođem u Barcelonu, nakon što sam je napustila. Osim življenja paralelnih života, njezin je pripovjedni glas konstruiran u dvjema paralelnim svijestima – ona zapisuje dnevne događaje, no ne bilježi samo činjenice, nije štura zapisničarka, nego svoje misli nadopunjuje i literarizira. U jednome od intervjua Bastašić kaže da nema objektivnog pripovijedanja kad svoje svakodnevne doživljaje moraš sagledati u književnom svjetlu, provući kroz literarni filter. U tome se smislu slažem s Pogačarom da se Crveni kofer može čitati i kao fragmentarni autobiografski roman.
Poziv na komunikaciju s naglaskom na cum i zajedničko dijeljenje iskustva vidi se i u odnosu koji Bastašić ima prema čitatelju. Kao pripovjedačica intimnija je s (implicitnim) čitateljem, čak i s jezikom u tekstu, nego s pojedinim osobama i prijateljima koji je okružuju, a to pokazuje svrhu književnog teksta i pisanja općenito. Čitatelju Bastašić otkriva što misli i osjeća prema Fabianu, a ne usudi se reći njemu, skrivena unutarnja razmišljanja o Kockaru, svoje planove i strahove. Je li biti intiman isto što i biti nekome blizak, na koji se način isprepliću privatno i javno u Crvenom koferu neka su od pitanja čije objašnjenje donekle nalazim u Vlastitoj sobi Virginije Woolf. Bastašić nema vlastitu sobu kao materijalni preduvjet za pisanje, ali mislim da u njezinome slučaju vlastita soba treba biti shvaćena kao unutarnji osobni i intimni prostor, pravo na samoću koja rađa sebstvo i vlastitost. Bastašić nema sobu kao stalno poznato mjesto kojem se vraća, gdje piše i stvara. Ona je stalno u pokretu, čim nešto zapiše, već se promijenila, nije više ista. Lanina soba metafora je mijene unutarnjeg života, kofer je metafora prolaznosti, promjenjivosti. Iako smo izvana isti, iznutra se neprestano mijenjamo, izbacujemo, dodajemo, preračunavamo hoće li nam trebati par sandala u slučaju da ne pada kiša. Što je sve u njezinom crvenom koferu, to nije toliko važno. Važno je to kako se mijenjamo, kako se prilagođavamo, ono što se ne vidi kada gledamo vanjštinu. Ugrešić za taj pojam umjesto luggage koristi lifeage, kao jedini životni teret i iskustvo koje nosimo sa sobom. To je naše intimno vlasništvo, naš privatni prostor koji možemo, ali i ne moramo pokazati drugima. Lana Bastašić na mnogim je mjestima čitatelju dala tu privilegiranu poziciju pogleda iznutra.
Zato je crveni kofer ujedno i metafora Lanine sobe jer njoj ne treba stalno mjesto, njoj treba dopuštenje na neznanje. Što je nekom soba kao prostor slobode i dopuštenog unutarnjeg svijeta, za Bastašić je živjeti i ne uzimati ništa zdravo za gotovo, ne fiksirati se bilo gdje osim u jeziku. Pripovjedačičin glas iz romana snažno je, gotovo opsesivno, usmjeren na inzistiranje (ponegdje i forsiranje) intimnosti, na pronalaženje sugovornika i na uspješnu komunikaciju između Sare i Lejle: Jer samo ona zna da se mrak ne tumači, da nema temu i ideju. Samo ona zna kako da me oslobodi korica. Pisanje (i književnost) za Bastašić uvijek uključuje i mora biti (su)odnos.
I još nešto. Crveni kofer nosi i Lejla na put iz Mostara, na bosanski road trip do Beča, a kao što vidimo, s njime iz knjige u knjigu putuju i značenja.
Where can we live but days? ili pitanje (bez)vremenosti
Složimo li se da je u romanu Uhvati zeca jedan od ravnopravnih glavnih likova uz Saru i Lejlu Bosna, prostor shvaćen kao unutarnja obilježenost i senzibilnost koja prelazi granice, putuje s protagonisticama čak i kada one nju napuste, u Crvenom koferu takav status imaju Vrijeme i Jezik. Njezin je odnos prema vremenu dvojak – ona ne želi sve zapisati, nema potrebu sve zapamtiti, pisanje nije istovremeno i prisjećanje (što je jedno od stalnih mjesta narativa bosanske melankolije). Rekla bih da je vrijeme njezin suputnik, ali i supatnik. Zanimljiv je početni Joyceov citat Ne znaš ti kako je prljavština divna kao smjernica u interpretaciji. Tek kada počnemo čitati, shvatit ćemo da nije riječ o njezinoj vlastitoj prljavštini, o onome neprihvatljivome unutar nje koje će ona nama otkriti u dnevniku (jer zato dnevnici služe). Ne, odgovor na citat s početka pronalazim u kontekstu u kojemu Bastašić spominje spremačicu iz Svjetionika V. Woolf kao onu koja dođe (…) i počne da se bori protiv vremena – briše prašinu, mete lišće, provjetrava prostorije… Drugim riječima, prljavština je tu da bi nas prisilila da prkosimo vremenu, da mu kažemo E, nećeš još. Još sam tu. Vrijeme kao suputnik (opet taj cum!), kao ono čemu ne možemo pobjeći, ne možemo ubrzati, vratiti unatrag, ponoviti i samim time sudionik svega što pripovjedačica prolazi. S druge strane, vrijeme je supatnik, ono može (i mora) sve što dolazi istrpiti. Kada piše Plašim se zapravo vremena želi reći da se boji promjena i neizvjesnosti, ali jedina će izvjesna instanca u budućnosti opet biti – vrijeme.
Bastašić je svjesna da je jezik također način kojim prkosimo vremenu jer ono zapisano ostaje, trpi prolaznost, jezik je, kao i zemlja, njezino stanje, njezin element. Jezik joj omogućuje život u metafori: Želim da iz mene raste korov u jednoj nemirnoj zemlji koja se pocijepa svakih pedeset godina. Promijeni ime. Mnoga su suptilno prisutna mjesta na kojima govori o prošlosti i povrijeđenosti naroda ovih prostora jer mi, takvi, bez prevoda, ne možemo da razgovaramo. U jednome intervjuu na tu temu piše: Ali mogu pisati o vrlo složenom osjećaju krivnje, Mogu napisati kako se sjećam svog devetog rođendana na kojem sam jela tortu i plesala na Tajči iste godine kada se dogodila Srebrenica. Štoviše, moram pisati o tome. Čini mi se da u autoričinom slučaju vrijeme i jezik liječe rane.
Jezik je i metafora putovanja, zato se Uhvati zeca na kraju spaja u jednu rečenicu s početkom jer nema točno određenog ni početka ni kraja, sve se vrti ukrug i uvijek smo već u. Na sintaktičkoj je razini prisutno više nesvršenih glagola (priznajem, nisam ih sve brojila), ali to je i razlog zašto su njezine rečenice tako intenzivne, djelujući u pojedinim trenucima na čitatelja tako da se mora odmoriti, predahnuti. U miješanju projekcija u budućnost, a pisanju iz prošlosti, analepsama i prolepsama koje nose emotivni naboj, semantički pune korištene motive, igra je vremena i pripovijedanja tj. jezika. Na nekim mjestima njezino pripovijedanje istovremeno teče iz prošlosti u sada te od sada prema budućnosti, a čitatelj se hvata za motive koje prepoznaje iz različitih vremena poput čvorišta koja okupljaju naizgled raštrkani narativ. Kada god se sjeća Lejle u romanu, sjeća je se iz sadašnjosti. Vremenska polifonija prisutnija je u njezinoj fikciji, no nalazimo je i u dnevniku. Posljednje je poglavlje jedino u kojemu je vrijeme pisanja sada, to je trenutak u kojemu ne piše s odmakom nego koliko god je moguće iz situacije koja se trenutno događa, s minimalnim izmještenjem i rizikom od promjene. Zadnja je rečenica dnevnika: On je sada dolje, gleda u mene i smije se. Jezik opisuje sadašnjost koja se upravo događa. Malo prije toga piše: Najbolje što možeš da učiniš sa svim tim vremenom jeste da ga pretvoriš u riječi. Tako Bastašić tumači pomirenje protjecanja vremena i jezika. Ono što se rastvaralo u romanu, pukotine koje su malo pomalo pucale, u dnevniku se ponovo okuplja u cjelinu, smiruje se.
Pripovijedanje Lane Bastašić ipak ima crtu melankoličnosti i nježne obazrivosti prema čitatelju. Taj prostor dijeli s knjigama Semezdina Mehmedinovića kojemu je bliska senzibilitetom. Prisjetimo se i road tripa kod Mehmedinovića u Me’medu, crvenoj bandani i pahuljici. Pisanje gradova, putovanje, metafora automobila kao mikrosvijeta njihove su zajedničke točke. Mehmedinoviću je kofer služio za život egzilanta, a Lani Bastašić on je metafora za život nomada. Također, vješto poigravanje pripovjednim perspektivama koje traži angažiranog čitatelja i Bosna kao lik u djelu priziva narativni svijet Saše Stanišića. S treće strane koncepcija traume iz kratkih priča u Mliječnim zubima te odrastanje u patrijarhalnoj, ratom nagrizenoj sredini semantičke su osovine koje dijeli s knjigama Magdalene Blažević.
Rečenica je svijet, a Joyce i Jagger su cimeri
Lewis Carroll meets Elena Ferrante in a Balkanized Wonderland stoji na naslovnici američkog izdanja romana Uhvati zeca. Pitam se – kako je Lana Bastašić uspjela stvoriti svijet (teksta) u kojemu istovremeno žive Alisa, Elena i Lila i to još na Balkanu?! Ovo pitanje ne vrijedi samo za roman, nego i za njezin opus u cjelini.
Osim što upoznajemo Bastašićkin intimni svijet, sudjelujemo u njezinim suočavanjima s onime što piše, autopoetičnim razmišljanjima, životnim promjenama, riječima mudrosti i iskustva, bolesti i smrti, mi zapravo ulazimo u Laninu sobu. Na neki način nas to sve čini cimerima, mada u različito vrijeme. Isto kao i u književnosti piše pred kraj svog dnevnika, obraćajući se sljedećem piscu koji će nakon nje doći u njezinu sobu na rezidenciju. Lanina je soba također zemlja čudesa jer se samo u takvim sobama James Joyce i Mick Jagger zajedno hlade Uliksima. We lived and laughed and loved and left… kaže Joyce, a piše Bastašić u Crvenom koferu. Tako je i kad čitamo njezine knjige, na trenutak se ukrštavamo, na trenutak dobivamo osjećaj da smo jači od vremena. Živimo, smijemo se čitajući, zavolimo likove i njezin jezik, atmosferu i napustimo se. U tome i jest čar gubitka, u tome da cijelo vrijeme pomalo umiremo… Ain’t life unkind? Jagger bi odgovorio Joyceu.
Volim kad me knjige Lane Bastašić uče o jednoj danas pomalo zanemarenoj (no s druge strane pogrešno eksploatiranoj) vrsti empatije, a to je empatija prema samoj sebi. Njezin je dnevnik kao ciriški kompas koji nas podsjeća na ono bitno izrečeno svakodnevnim riječima, nepatetično, nesentimentalno i iskreno. Na to da treba posjetiti groblje da bismo bili blizu životu. Čitatelj će zato možda najbolje shvatiti književni svijet Lane Bastašić dopusti li joj da i nas udomi u jeziku, dozvoli li da svijet iz rečenice oživi, da se ne boji trenutka u kojemu njezina fikcija jest previše jer je istinitija od same istine u bolnim pričama u Mliječnim zubima ili kad je granica fikcije i fakcije u dnevniku zamagljena. Na neki sam način i ja sa svojim bilješkama na kraju knjige udomljena u Laninoj sobi. Postale smo cimerice.
Da je istina, bilo bi previše.
