Kad smo dogovarale razgovor, u vašem govoru učinilo mi se kao da slušam Terezu iz filma. U intonaciji rečenice, pogledu u daljinu. O čemu ste razmišljali znajući da pišete ulogu za sebe?
Ulogu zapravo nisam pisala za sebe. Došao mi je jedan period u životu kad nisam imala posla, a kako ne znam mirovati ili ne raditi ništa, krenula sam pisati scenarij i nisam pretjerano razmišljala o tome kad i da li će doći do realizacije, to je više bilo pitanje nekog procesa. Kad je Danilo odlučio režirati film, ja sam tek tada hajmo reći ‘angažirana’. Meni je u svakom slučaju to bila prednost, jer sam je jako dobro poznavala ili još bolje – razumjela.
Scenarij za film Tereza37 u nekoj je ranijoj fazi pisanja imao naslov Tereza33. Što se događalo u međuvremenu, prilikom višegodišnjeg pisanja, na koncu i odluke da Tereza bude koju godinu iskusnija?
Desilo se to da je potrajalo dok je došlo do realizacije filma, pa sam ja naprosto starija, ali Danilo je svakako i htio izbjeći religioznu konotaciju. Također, što se aspekta majčinstva tiče, 37 je malo više voda k grlu nego 33.
Kako ste se osjećali kad ste na platnu vidjeli finalni proizvod – Lanu u ulozi Tereze, Terezu kao lik koji ste napisali?
Osjećala sam veliko olakšanje da je ta priča izašla vani, iako sam u početku mislila da mi to nije bitno, ali po reakciji sam osjetila da jest, po mojoj reakciji. Još sam na snimanju kad je bio zadnji dan osjetila to isto olakšanje. Zapravo sam sretna, jako sam sretna da smo taj film snimili, sretna sam zbog energije, vremena, rada i talenta koji su svi ljudi u taj film uložili i što nam je taj proces bio tako lijep. I na koncu mi je bilo drago da su reakcije ljudi dobre, naravno.
Sinopsis filma Tereza37
Tereza ima 37 godina i već je godinama u braku s pomorcem Markom. Živi u Splitu. Nakon nekoliko spontanih pobačaja saznaje kako postoji velika vjerojatnost da genetski nije kompatibilna sa svojim suprugom. Već duže vrijeme osjeća pritisak najbliže okoline, roditelja i mlađe sestre koja ima već troje djece. Započinje preispitivati svoj rutinirani brak, susreće nove muškarce. Upoznajemo neku novu Terezu. Njezino ponašanje pokreće niz događaja koji će joj promjeniti život, u duhu njezine novostečene slobode i istine koja je samo njena.
Kako je nastajao scenarij za Terezu37?
Nisam pisala treatment uopće, jer tad nisam imala ni preveliko znanje o pisanju scenarija, pisala sam scenu po scenu i u procesu je taj scenarij, naravno, doživio dosta promjena. Učila sam po putu, i zato mi je drago da ga nismo snimili ranije, nego u vrijeme kad je doživio formu koja se može ili treba snimiti.
Sudjelovanje u žiriju književne nagrade Fric za prozno djelo bilo je prilika za čitanje suvremene domaće književnosti. Kakvom je ocjenjujete, koji su vam trendovi zanimljivi?
To mi je bio izazov. U vrlo kratkom vremenskom roku sam pročitala jako puno domaće literature. Mislila sam da neću stići ili da će mi predstavljati opterećenje. Ja ne znam ništa napola pa se živciram ako nemam vremena posvetiti se poslu na koji sam pristala, ali zapravo ne, napravila sam dobar raspored i sve sam stigla. Naravno da su mi autorice bile u fokusu, Maša Kolanović, Olja Knežević, ali sam uživala recimo posebno u Isijavanju Namika Kabila i Stranci Bojana Žižovića. Ako bih radila neki presjek, tematski recimo, uvijek ćemo doći do identiteta. Na ovim prostorima je to još uvijek nešto na čemu proklizavamo, svi mi.
U kojoj mjeri teme suvremene hrvatske i regionalne produkcije korespondiraju sa svakodnevicom u Hrvatskoj i regiji? Postoji li neka bitna razlika u književnostima Hrvatske, Srbije, BiH?
Donedavno smo dijelili državu, i dalje dijelimo zajednički prostor kulture, surađujemo, imamo bolna iskustva nakon raspada te zajedničke države tako da je dodirnih točaka jako puno, svi znamo. Generacijski – nije bilo puno mladih spisatelja i spisateljica i to mi je žao.
Koje su knjige izdane u Hrvatskoj i regiji koje biste voljeli vidjeti kao film?
O tome mi je teško govoriti. Hitchcock je jednom rekao da je Rebeccu adaptirao u film samo zato što se radilo o lošem romanu. Negdje sam i ja na tragu tog mišljenja da ako nešto nađe svoju savršenu formu, ne možeš je pretakati tako lako, odnosno možeš, ali mislim da se treba modificirati za drugi medij na način da pronađe savršenstvo u novoj formi, ako je to uopće moguće. Jer ako nije, onda nema smisla. Recimo to Isijavanje Namika Kabila je divan roman, ali ja ga nemam potrebe gledati u kinu – baš zato. Danas pogotovo kad se generalno manje čita, a više gleda u ekran, ne mislim da olako treba ići u adaptacije za film samo zato što je taj medij primamljiviji ili popularniji ako hoćete. Mada, recimo, Maša Kolanović ima divne priče koje bi mogli biti sjajni kratki filmovi, ta forma je nešto drukčija pa je i pristup drukčiji. Kratki film nema svoju kino distribuciju i manje je vidljiv, ali ja ga jako volim i često glumim u kratkim filmovima, to je jedna forma koja mi je izuzetno draga.
Uz profesionalno čitanje za uloge, stižete li čitati po guštu?
Trenutno jako malo, jer puno radim, sve ono što se nije stiglo napraviti u lockdown-u je dočekalo jesen, pa nemam previše vremena, iako imam nekoliko stvari na čekanju. Neke od tih sam već bila čitala, pa ću ponovno, jer imam želju, a neke su nove.
Kao glumica imali ste priliku pročitati puno scenarija. U kojoj mjeri vam je kvaliteta scenarija presudna da prihvatite projekt?
Presudna je. I redatelj/ca je presudan/na. U ovoj fazi nemam motivaciju raditi svašta, a imam sreću da mi se nude dobri projekti i to mi pričinjava veliku radost.
Koliko se razlikuju film i scenarij koji ste prvotno pročitali?
Stvaranje filma je velik proces, često dugotrajan i pokriva više faza. Često se zna dogoditi da film bude potpuno drukčiji od onoga što si zamišljao, a nekad i nije tako. Jako puno je faktora.
Kako je to bilo u slučaju Tereze?
Mislim da je prvi cut Tereze trajao dva sata, a final sat i četrdeset. Prevedeno, to znači da kad se ugrubo spojilo sve što smo snimili, razlika od final cuta je bila nekih dvadesetak minuta što nije puno. To bi moglo značiti da je scenarij bio spreman za snimanje i nije bilo previše varijacija, da smo se držali nekog plana i u konačnici snimili točno ono što smo i htjeli.
Često se može čuti da je jedna od glavnih boljki domaćeg filma nedostatak dobrih scenarija, a i nema baš mnogo kompleksih ženskih likova. Koliko je to utjecalo na vaš poriv da pišete scenarij?
Osnovni nedostatak kod hrvatskog filma je novac, da se razumijemo, odnosno manjak istog. Vjerujte da jako puno toga radimo na entuzijazam, srce i veliku želju. Najteže je debitantima i debitanticama koji zaista nemaju budžete, a koproducente nije lako dobiti za prvi film. Moj poriv je bio neki unutarnji i vezan je za to što nam nedostaje ženskih protagonističkih likova, ali je naviše vezan za priču jedne žene, te žene koju sam napisala, jer me to zanima. Te priče ne vidimo i ne viđamo, a puno ih je i često su jako bolne.
S obzirom na vaš društveni angažman, otvorenost u iznošenju kritika i političkih stavova, navedite tri stvari koje biste mijenjali u okvirima domaće kulturne politike?
Nisam sklona listama, one nekako zvuče sirovo i ogoljeno, čini mi se da je bitno kontekstualizirati stvari, a i sami znate da kod nas teško što stane u tri stavke. Teško je u kontekstu ove pandemije govoriti o bilo čemu, pogotovo zato što će se ona koristiti kao izlika i za propuste i neodgovornosti koje su tu i puno prije nje. Čini mi se da je kultura za vrijeme lockdowna odigrala važnu ulogu, i nadam se da su ljudi toga svjesni. Ono na čemu pogotovo trebamo raditi jest osvještavanje činjenice da je umjetnost rad i da je umjetnost posao. Taj rad često nije lagan i u njegovoj srži je velika izloženost njegovih radnika. Ja sam zato promijenila glagol, pa ne govorim idem na probu ili idem snimat, uvijek kažem – idem raditi. Jer je to istina. Ako sam ičemu svedočila, to je velik i iscrpan rad mojih kolega i kolegica, vrlo često potplaćen, često i neplaćen, kojeg treba poštovati.