Portal za književnost i kritiku

Fikcionalna biografija Emily Dickinson

La Poétesse – mode d’emploi

Posebna je vrijednost ove knjige ta što je autorica odlučila upoznati Emily Dickinson isključivo putem teksta i pustiti njezinim pjesmama i pismima da govore umjesto pjesnikinje same. Stoga ova knjiga nije (samo) o životu Emily Dickinson, Fortier je uistinu pokušala doprijeti do njezina glasa, zbog čega je morala utišati brojne druge glasove.
Dominique Fortier: “Gradovi od papira”, prev. Bojan Lalović Fortier, Disput, Zagreb, 2022.
Iako pripovjedačica kaže da je poezija uvijek strani jezik i da Emily pjesnikinja i ona prozaistica ne govore istim jezikom, ova knjiga na pojedinim mjestima djeluje ipak kao njihov pjesnički coworking prostor.

,,Treba baš slabo poznavati Emily Dickinson da bismo umislili kako je kažnjavamo zatvarajući je u tišinu, samu sa svojim mislima”, piše Dominique Fortier, kanadska autorica nadasve nekonvencionalne fikcionalizirane i poetizirane biografije Emily Dickinson, naslova Gradovi od papira. Rečenica je to kojom autorica pri samom početku daje čitatelju naslutiti procijep između znanja i umišljaja jer, onaj tko malo zna, lakše umišlja. Fortier se, neuobičajeno za pisanje biografije, odlučuje za potonje: ,,(…) je li bolje imati znanje i iskustvo nužne da se one opišu onakvima kakve stvarno jesu ili pak zadržati slobodu da ih izmislimo?” Drugim riječima – može li kuća od papira postati dom? I koje je od toga dvoga znanje, a koje umišljaj? Zapravo, mislim da u njenom slučaju nije riječ ni o umišljaju ni o izmišljaju, već zamišljaju. Pokušat ću ovo objasniti i dati odgovor na postavljena pitanja iščitavajući knjigu Dominique Fortier trima semantičkim žarištima za koje mi se čini da ih autorica nudi kao upute za (pjesničku) uporabu Emily Dickinson. Odsutnost, kaleidoskop i herbarij mogla bi podjednako biti tri ishodišta za fenomenološki pristup njezinom pjesništvu (nasuprot tematskom koji, premda nedostatan, prevladava u ionako slaboj recepciji njezinih pjesama u nas), ali i tri motivska sklopa pri analizi narativa same Fortier. Ove tri riječi vidim kao mjesta susreta dviju autorica.

Izabrana odsutnost kao potraga za domom

,,The revery alone will do/ If bees are few” stoji kao uvodni stih Emily Dickinson ovoj knjizi dok istovremeno Dominique Fortier započinje priču o njoj metaforom ,,Emily je grad od bijelog drva…” Tako je već od samog početka naznačen pjesnički, gotovo pa sanjarski (revery) karakter autoričina pristupa životu i djelu jedne od najpoznatijih američkih pjesnikinja. Za autoricu, Emily je i bijeli ekran, prazna stranica, a simboličku bjelinu pokušava popuniti varirajući između opisivanja stvarnih događaja iz pjesnikinjina života i vlastitih izmaštanih dijelova. ,,Ako se ne može jasno razlučiti jedne od drugih, tim bolje”, stoji u autoričinoj završnoj bilješci. Bjelina i praznina simboliziraju odsutnost kao prvo susretište pjesnikinje i autorice. Značajno je da je za obje odsutnost, iako iz različitih razloga, bila voljna i hotimična.

Vjerojatno je najpoznatija činjenica života Dickinsonove njezino postepeno povlačenje od svijeta i zatvaranje unutar četiriju zidova vlastite sobe. Zatvaranje je naravno perspektiva onih koji su ostali izvan te sobe, ali za Dickinson, zatvaranje je značilo slobodu i uranjanje u jasnoću pogleda i bit stvari. Prozor njezine sobe počeo je tako i doslovno označavati granice njezina pogleda na svijet, no njezin pogled nije bio toliko usmjeren prema van koliko prema unutra. Učinivši se odsutnom za druge, ona se uprisutnila „u samom srcu stvari, u svojoj najdubljoj nutrini“. Takva odsutnost ne znači nepostojanje, već unutarnju sabranost i spokojnu pozornost daleko od očiju svijeta. Iz takve je odsutnosti izvirao njezin pjesnički nerv i nagon za pisanjem, iz trenutka suočavanja s neispisanim papirom. U drami Alice u krevetu Susan Sontag, lik Emily izgovara: „Bol zaslužuje neispisan papir“. Ali ne samo bol, za Emily Dickinson svaki pa i najmanji detalj svijeta, prirode ili nutarnje čuvstvo zaslužuje neispisan papir jer on predstavlja čežnju. Poezija je za Dickinson izraz te čežnje, ona prebiva u toj Mogućnosti izrecivog, u času tik pred nastanak pjesme, u osjećaju veličine svijeta koji tek treba biti izrečen. Poezija je izraz čežnje i stoga što je pjesnički subjekt Emily Dickinson pod stalnom prijetnjom gubitka jednom kada uspije uhvatiti taj trenutak. Doima se kao da su mnoge od njezinih pjesama nastale upravo u ponoru između tih dvaju svjetova, „na granici između pjesme i neizrecivog“.

Iz tog razloga smatram da je odsutnost bila preduvjet susreta Fortier i njezine autorske pozicije s Emily Dickinson. I Fortier također bira odsutnost te kroz lik pripovjedačice ispisuje prazninu stranica pjesnikinjine biografije uglavnom kronološki. No tijekom procesa pisanja, autorica svjesno odlučuje ne posjetiti njezinu kuću pretvorenu u muzej niti pogledati film o njoj, nadomještajući fizičku prisutnost imaginiranjem. Posebna je vrijednost ove knjige ta što je autorica odlučila upoznati Emily Dickinson isključivo putem teksta i pustiti njezinim pjesmama i pismima da govore umjesto pjesnikinje same. Stoga ova knjiga nije (samo) o životu Emily Dickinson, Fortier je uistinu pokušala doprijeti do njezina glasa, zbog čega je morala utišati brojne ostale glasove. Autorica pokušava odgonetnuti ono teže, a to je pitanje kakva je Emily Dickinson bila da je pisala takvu poeziju? Fortierin se pripovjedni glas tako blisko uspio približiti senzibilnosti pjesnikinje da je uistinu teško razlučiti bljeskove Emilynih misli od introspekcija pripovjedačice.

Pripovijedanje o Emilynu životu, Fortier na nekim mjestima prekida opisujući događaje iz života pripovjedačice i njezinu potragu za domom. Njezina stalna izmještenost simbolički je kontrapunkt Emilynoj ukorijenjenosti: ,,Nikad nisam sanjala o tome da budem putnica, oduvijek sam tražila upravo suprotno: pustiti korijene, najzad osjetiti da sam negdje kod kuće.” Mijenjajući stanove, kuće i gradove (od papira), ona traga za mjestom kojem će pripadati i možda joj je upravo ta čežnja omogućila spoznaju što za nju znači dom, da to nije samo „mjesto gdje živimo, nego i više od mjesta, sam život koji ondje pulsira“? Tamo gdje osjećamo život, tamo smo doma. Opisani pronalazak doma shvatila sam tek retrogradno, vraćajući se nakon čitanja na posvetu knjizi koja glasi: „Za Freda i Zoé – moj dom“. Pitala sam se što je s Emily? U knjigama i poeziji, u bjelini papira, tamo je Emily Dickinson bila uistinu kod sebe, u kući od papira. Ona je živjela u pisanju koje „nije samo neprijelazni glagol, nego i samo sebi svrha“. Onda kada pišući pjesme osjeti dubinsku povezanost univerzuma, njegovu veličinu i prisutnost i u najmanjem stvoru, kada protrne od siline Mogućnosti i njezine prolaznosti, tada Emilyna kuća od papira postaje njezin dom.

U knjigama i poeziji, u bjelini papira, tamo je Emily Dickinson bila uistinu kod sebe, u kući od papira

Kaleidoskopski poredak svijeta

Svijet se teksta Fortierina narativa podudara sa svijetom poezije Emily Dickinson i u formi i obilježjima kaleidoskopa. Epizoda u kojoj Emily od svojega oca za Božić dobiva kaleidoskop indikativna je i ilustrativna u dvama smislovima, što znači da se susret autorice i  pjesnikinje odvija podjednako na organizacijskom planu funkcioniranja teksta knjige prema stihovima pjesama, ali i na razini njihova stvaranja značenja. ,,Ta naprava uzima svijet kakav jest i čini ga neprepoznatljivim”, govori Emily nakon što je shvatila kako kaleidoskop funkcionira i čini mi se da joj je spoznaja svijeta rastavljenog na dijelove, sitne detalje kao i njegova razgradljivost bila vrlo upečatljiva. Štoviše, u knjizi Emily uspoređuje kaleidoskop s knjigama jer oboje ruše poznatu koncepciju svijeta, uzdrmavajući njegovu sigurnost. Ra(za)sutost i raspršenost kaleidoskopske forme vidljiva je u unutarnjoj strukturi Gradova od papira, ali i pjesama. Iako se pripovijedanje odvija kronološki, narativ je labav i rastvoren, bez naslova poglavlja i čvrste vezanosti nabrojenih epizoda, poput vinjeta iz pjesnikinjina života. Pisan u fragmentarnom staccato stilu, slikovitost i fluidnost točke su koje ga drže na okupu. Osim toga, i same su pjesme Emily Dickinson ispresijecane crticama i uskličnicima, kao da pokušava zadržati izrečenu misao koju sekundu duže. Na čitatelju je da ponuđene stihove kao dijelove sastavi u cjelovitu sliku, da popuni značenjima crtice među riječima i svijet opet učini prepoznatljivim, obogaćen za iskustvo njezina pjesničkog subjekta.

Pripovijedani su događaji gdjekad dugački dvije do tri stranice, gdjekad su samo slike od nekoliko rečenica, pa je knjigu moguće čitati i nasumce. Fortier zapravo u manjem obujmu koristi pripovijedanje, a više opisivanje, impresionistički pokušava u čitatelju izazvati osjećaj trenutka o kojem govori. Također, svojoj je pripovjedačici dala ulogu camere obscurae jer da bi bolje sagledala život pjesnikinje i ,,da bi ga cijelog upila, trebala bi ga gledati kroz rupu na ključanici.” Doima se kao da je (kaleidoskopski) složila niz negativa fotografija iz života Emily Dickinson i, namjerno ih ne razvivši, ostavila ih u izvornom obliku. Dijelove koji su nejasni, mutni, nepoznate detalje iz njezina života, željela je imaginirati. No, ne radi se, kako sam rekla na početku, o umišljaju ni o izmišljaju jer ni jedno ni drugo ne pretpostavlja drugu osobu. Mislim da je riječ o za-mišljaju i da je za ključan dio riječi. Fortier jest ostavila mogućnost vlastitoj imaginaciji, no dio koji nedostaje pronašla je čitajući njezine riječi i ponirući u njezin način razmišljanja. ,,Danas kad smo zatrpani slikama koje se beskonačno umnožavaju” i kada postoji samo jedna fotografija Emily Dickinson, mislim da Fortier nudi vrlo autentičan tekst ponajviše o njezinom unutarnjem životu. Gradovi od papira su autoričin pokušaj dopiranja do osobnosti ove samozatajne pjesnikinje čija tankoćutnost, oštroumnost i krhkost malo koga ostavljaju ravnodušnima, a to znači spoznavanje svijeta onako kako ga je ona vidjela u svojim pjesmama: ,,Svijet je crn, a soba bijela. Pjesme su one koje ga osvjetljavaju.”

Razmišljajući o dijelovima nas samih koji ostaju u domovima u kojima smo živjeli, pripovjedačica zaključuje: ,,Svi ti različiti mi postoje u isto vrijeme na različitim mjestima.” Isto tako, pjesme su bile istinski dom Emily Dickinson i ona je komadić svoje osebujne pjesničke duše ostavila u svakoj od njih. One su bile naškrabane po ambalažama, kutijama ili omotnicama i raštrkane po ladicama, nastajale u ukradenim trenucima svakodnevice, mirisale su na klinčić i čokoladu. Njezin glas akumuliran u ladicama, glas je otpora i neslaganja s nametnutim normama, poezija je za nju buntovništvo, naličje recepata svakodnevice. Simbolična je u tom smislu i slika s kraja knjige u kojoj Emily sve razbacane pjesme prostire po podu i svakoj pokušava pronaći obitelj i dom, pokušava ih pripitomiti i smisleno povezati u cjelinu. Kasnije ih ušiva, čineći od njih knjižice. Tiskanje pjesama za nju je bilo izdajništvo, ona je u poeziji samoj pronašla zavjerenicu protiv vanjskog svijeta i to joj je bilo dovoljno. Nije joj bilo važno što kroz njezin (pjesnički) kaleidoskop mnogi ne znaju gledati. Dakle, (ne)prepoznatljivost svijeta ovisi samo o čitatelju i njegovoj spremnosti za prihvaćanje nepoznatog.

Emily uspoređuje kaleidoskop s knjigama jer oboje ruše poznatu koncepciju svijeta, uzdrmavajući njegovu sigurnost. Ra(za)sutost i raspršenost kaleidoskopske forme vidljiva je u unutarnjoj strukturi Gradova od papira, ali i pjesama

Herbarij i album života

Fortier je jasno željela pokazati da se za Emily Dickinson sve može čitati kao knjiga, tako i kaleidoskop, tako i herbarij. Kao mala, Emily je umetala cvjetove u rječnike na prešanje i bila očarana time što se „knjige napajaju vodom iz cvijeća“. I Fortier pokušava čitati „cvjetove kao pripovijest“, pregledavajući herbarij koji je Emily napravila tijekom mladenaštva. Autorica u njemu vidi svjedočanstvo, pokušava tekstom otkriti ono što izmiče pogledu i zato je čitanje herbarija kao teksta važno. Ne samo zato što je Emily Dickinson imala staklenik u kojem je uzgajala rijetke biljke ili zato što je njezina poezija prepuna motiva biljaka i prirodnih ciklusa, nego zato što je herbarij usko vezan uz njezin pogled na svijet i odnos prema stvarima, odnos prema pisanju. Poezija je za Dickinson također poput svjedočanstva, to je album njezina života, a riječi u stihove polaže brižno kao biljke u herbarij: ,,Ona piše po papiru zato što ne može izraditi dovoljno velik album da bi u njega stali proljetni pljuskovi i silni jesenji vjetrovi (…).” U svojim je pjesmama pokušala sublimirati intenzivno iskustvo svijeta, zato su njezine riječi krhke poput leptira, a pjesnički subjekt ranjiv.

Jedini autokomentar Emily Dickinson na vlastito pisanje nalazimo u njezinom pitanju američkom književniku „žive li moje pjesme“? Za nju je poezija trebala biti oživotvorena jer je jedino tako autentično iskustvo svijeta, svjedočanstvo prolaznog trenutka koji je pjesnikinja uhvatila u stihovima. Kratkoća, jezgrovitost i sažetost zapravo skrivaju pregršt nijansi boja, emocija i doživljaja. U skladu s time, i knjiga Dominique Fortier jest svjedočanstvo o njezinom doživljaju Emily Dickinson kao stvarne osobe. Ona je mješavina fikcije, činjenica, mašte i mita te i čitateljima otvara prostor da upoznaju jednu drugačiju, nježnu, samozatajnu i osebujnu poetesu, dosad često zakrivenu neprovidnom koprenom.

Zajednička čipka (od) riječi

Iako Fortierina pripovjedačica kaže da je poezija uvijek strani jezik i da Emily pjesnikinja i ona prozaistica ne govore istim jezikom, ova knjiga na pojedinim mjestima djeluje ipak kao njihov pjesnički coworking prostor. Mislim da je pristup Dominique Fortier koji sam pokušala opisati bio jedini mogući ulaz u nutarnji svijet Emily Dickinson, jedini način da se njoj da glas, da pred čitateljem (o)žive njezine pjesme. Fortier kao da je uspjela u tome da čitatelju omogući da „kuća od njezinih pjesama“ i čitatelju postane dom.

Preostaje mi na kraju teksta odgovoriti i na drugo pitanje iz uvoda. Jesu li onda gradovi od papira znanje ili zamišljaj i gdje je Emily Dickinson doma, u stvarnosti ili mašti? Lakše je za pretpostaviti ovo drugo, da gradovi od papira predstavljaju ono što ne postoji, ono zamišljeno/izmišljeno i da je biti doma naša stvarnost, da ona mašti prethodi. No, mislim da u ovom slučaju vrijedi obrnuto: ,,Ne može se u isto vrijeme imati i život i knjige – ako se jednom za svagda ne odaberu knjige i u njih ne položi svoj život.” Kada joj Austin pokaže nepostojeći grad na karti, Linden – grad od papira, on za Emily postaje Mogućnost. ,,Ja ću živjeti u Lindenu”, govori ona prijateljicama dok maštaju svoje budućnosti. Kao da se u njega useljava, prenijevši svoj život i položivši ga na papir. Njezino zanimanje s osmrtnice: At home znači da je njezino doma na papiru (čak i doslovno) i da je za-mišljaj traženi mode d’emploi za razumijevanje njezinih pjesama. Zato knjiga završava slikom Lindena, grada od papira, jer karte (i stvarnost!) ipak lažu.

Na kraju, Gradovi od papira govore nam da ćemo Emily Dickinson susresti ako dopustimo da nas njezine pjesme pripitome, ako pristanemo biti čitatelji ,,koji će njezine pjesme najzad pročitati kao što je ona sanjala da ih se čuje.” Čuti pjesmu može onaj tko je spreman zamišljati jer ,,pero sve to pripovijeda onome tko zna primaknuti papir uhu kao školjku.” Zahvalna sam Fortier što je, napisavši ovu knjigu, upravo tako i učinila i što sam, barem nakratko, kao čitateljica mogla bolje čuti poeziju ove velike pjesnikinje i zamišljati s njom.

Tea Sesar je književna kritičarka i esejistica. Zaposlena je na Katedri za književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Objavljuje kritike s područja suvremene književnosti za djecu i odrasle.

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content