Godine 1929. Aby Warburg, u zdanju znanom kao Bibliotheca Hertziana, u Rimu, drži konferenciju o projektu ilustriranog atlasa koji kani nazvati Bilderatlas Mnemosyne, posvećenog osmozi drevnih vizualnih uzoraka s motivom božanstava u modernoj kulturi Europe. Warburg atlas neće nikada objaviti jer će ga na povratku u Hamburgu čekati srčani udar, a na hamburškom će groblju, na njegovoj i supruginoj nadgrobnoj ploči pisati upravo “Mnemosyne”.
No atlas, pa makar i u embrionalnoj verziji kakovu je Warburg, onemogućen ozbiljnim mentalnim boljeticama i čaknućima, ostavio za sobom, impresivno je djelo. Počeo ga je pisati u prosincu 1927. zamislivši ga kao slikovni atlas koji se sastoji od 40 drvenih ploča ovijenih u crnu tkaninu na koje je autor prikvačio otprilike tisuću slika isječenih iz knjiga, žurnala, novina ili preuzetih s plakata, poštanskih maraka, ondašnjih reklama. Oni ga poglavito zanimaju kao izraz moći tradicije u prikrivenom obliku, odraz trivijalizacije mita u modernom, pa ih uvrštava u svoj atlas, koji, prema božici pamćenja, naziva Mnemosyne. Slaže ih u četrnaest kategorija koje idu od “koordinata sjećanja” i “migracija antičkih bogova” preko “upada antike” i “dionizijskih formula emocije” do “od Muza do Maneta” i “izranjanja antike”. Zamislite, načas, da taj krnji atlas ima kazalo, jedno od onih kazala imena, znamenitosti i općih mjesta koji se nalaze na kraju sličnih publikacija; zamislite, nadalje, to isto kazalo tiskano u Breilleovom pismu pa povežite točkice koje čine slova u crtež. Dobit ćete najvjerojatnije ono što Walter Benjamin naziva “dijalektičkom slikom”. Doduše, Benjamin koji je, poput Warburga, nepravovremeno skončao, nije stigao definirati pojam pa nagađamo da se radi o mentalnoj slici koja zaustavlja vrijeme u prostoru i otkriva dublja značenja.
Epika bez domovine
Uganda, roman Sebastiana A. Kukavice jest to: prelijepa dijalektička slika koja se dilatira u nedogled, fagocitira svijet i dekantira ga kroz 555 stranica dugu rečenicu. I nije to Nikolaidisova “mađarska rečenica” (autoru mila), onako mitteleuropska (zijev, zijev, uz mnogo poštovanja), nego nešto puno egzotičnije, kozmopolitskije i novosvjetsko što uspijeva iznuriti sintaksu hrvatskog jezika kako bi je potaklo na rast onako kako to radi Faulkner s američanskom inačicom engleskog u Kriku i bijesu, u Abšalome, sine moj, u Dok ležah na samrti; ili pak Saramago u Sjećanju na samostan koji čitate u strepnji da će rečenica autoru iskliznuti iz onemoćalih ruku poput ogromnog kamenog bloka koji se u romanu razvozi po Portugalu, ali to se nikada ne dogodi. Ono što, među ostalim, Uganda otkriva jest da i hrvatska književnost ima ono što Franco Moretti, ugledni “profešur” sa Stanforda, definira kao “djelo-svijet”. Po tome je Uganda književni spomenik, “sveta knjiga”, jedna od onih koje je moderni Zapad – i ova katastarska čestica Istoka – dugo gledao s nepovjerenjem i zazorom proizašlim iz nemoći njegovih hrestomatija da ih klasificira. Nadnacionalna je dimenzija ovih uradaka – u Hrvatskoj iznimno nepopularna čak i među otvorenijim umovima koji svejedno van vlastite avlije jednostavno ne mogu pa ne mogu – toliko je relevantna da je dovela do kategorije “djelo-svijet” ili roman-monde.
Ukratko, svaka nacionalna kultura Zapada, plus Hrvatska, uvijek na vjetrometini bespuća povijesne zbiljnosti, iznjedri jednog enciklopedijskog autora čije djelo pokrije čitav društveni spektar njegove zemlje, onaj jezični, kroz uporabu svih stilova i konvencija kojima vladaju čitatelji tog jezika i koje postaje predmet čitanja i gotovo biblijskih egzegeza. Takve književne katedrale su Tristram Shandy, Čovjek bez svojstava, Uliks, Sto godina samoće, Moby Dick itd. sve do Vollmannovog post-postmodernog Europe Centrala i Bolan֮ovog 2666. Sami rijetki slučajevi, iznimke i anomalije, i sve djela epskog zamaha, enciklopedijske polifonije, eksperimentalne geografije, otvorena, slojevita, didaskalična, beskrajna… Uganda je moderna epika koja više ne predstavlja nikakvu domovinu – za to u nas postoje pjevači koji ne plaćaju porez domovini, vitlaju mačevima i ćeraju malo u boj, malo na zahod – nego čitav jedan svijet, isti onaj koji je Europa, to se fino vidi u Ugandi, “otkrila”, mapirala, podjarmila i ujedinila i naplatila mu porez i prirez.
Uganda je književni spomenik, “sveta knjiga”, jedna od onih koje je moderni Zapad – i ova katastarska čestica Istoka – dugo gledao s nepovjerenjem i zazorom proizašlim iz nemoći njegovih hrestomatija da ih klasificira
Žbir iz Kafkina pera
Naravno, hiperbolični ton iz prethodnih redaka odjek je individualnog oduševljenja čitanja o Kukavičinom sebastijanskom sebstvu, i vrlo je vjerojatno da će opća recepcija barem u prvoj fazi biti hipobolična, i možda ponešto pothlađena. Nije se tome čuditi i drugačije ne smije ni biti. Navikli smo među slovnim mjestima vidjeti papir, a ne ništa, cerek nihila, kao u Ugandi, jer ništa je nešto u što možete staviti svašta. Dovoljno se prisjetiti Flaubertove ambicije iz pisama ljubavnici: napisati roman sur rien; ili Seinfelda sa serijom o ničemu punom mrtvorođenog maksimalizma.
U skladu s vodozemnim imaginarijem koji je jedan od leitmotiva knjige, Ugandu se mora čitati na dah, ali držanje daha više od minute značajno uskraćuje kisik u krvi, trajna oštećenja na mozgu nastupaju nakon tri minute, a uzmanjkat ćete čuvstvima najmilijih nedugo nakon toga ukoliko ne uspostavite ventilaciju. Dakle, nitko ne može Ugandu čitati onako kako spada. Možda neke amfibijske vrste u budućnosti. Jednom kad stanete hvatati dah gubite ono što ste pročitali. Kukavičina brbljava, beskonačna rečenica ne hvata dah jer pokušava reći sve pa, kao onaj Miško kojeg je Pavle Vujsić tjerao da voza bus, neuviđavno šiba naprijed, a ono što ste pročitali ostaje za vama, u hipu zaboravljeno tako da Ugandu možete, čak i od kraja, palindromski, čitati iznova čim je dovršite jer nešto ste zacijelo propustili. Kukavica kao kakav žbir iz Kafkinog pera vas stalno nanovo ispituje i podvaljuje štošta. Kroz Ugandu ćete pročitati i njegova druga djela, čak i ona kojih se odrekao – omnia mea mecum porto – pa se ćute Ponoćni zaziv muze (roman, 2012), Prepeličji palindrom (roman, 2013), Aleatorika disanja (poezija, 2015), nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe (poezija, 2016), na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije: antimodernizam i pjesma u prozi (poezija, 2017). Reći će vam tako, a to je samo jedan primjer, da je njegova proza antimodernistička pa će onda roman završiti sa “i to bez da” i bez točke baš kako Joyce, partizan modernizma, koji Uliks zatvara sa “I will yes”.
Uganda je moderna epika koja više ne predstavlja nikakvu domovinu nego čitav jedan svijet, isti onaj koji je Europa, to se fino vidi u romanu, “otkrila”, mapirala, podjarmila i ujedinila i naplatila mu porez i prirez
Skandal početka mišljenja
Uganda je, dakle, i igra bezgranična u kojoj Kukavicu neprestano hvatate među mistifikacijama i u pinčoniziranju. S druge strane, govori istinu kad, odmah na početku romana kaže kako “svaka nova era u povijesti započinje krivo odsviranim tonom, jer se početak progresa, sa stajališta uvriježene tradicije mišljenja doživljava kao skandal, kao glas anarhije”. Sebastian Kukavica nije “politički koketan” kao mnogošto ukoričeno u hrvatskoj poeziji i prozi danas. U njegovoj lubanji se ne talasa užegla moždina nego vjerojatno crnči nekoliko sužnjeva zauzetih preslagivanjem glinenih pločica ispunjenih klinastim pismom kao u katalogu neke drevne borgesovske biblioteke nenapisanih knjiga koje tvore njegovu ogromnu erudiciju. S njene visine mu je omogućena suptilna maniristička ironija koja cirkusira kroz čitav roman, putem koje stalno, arhaičnim perifrazama, udiše, usta na usta, novi život tekstu. Sprdajući nas tako i gurkajući onkraj bogzna čega daje za pravo Hegelu koji je bio mišljenja da ironija vodi u ništa.
Čitavo je moderno izdavaštvo počelo disonantnom notom. Godine 1499. u Mlecima Aldo Manuzio tiska prvu knjigu parva forma (džepnog formata) i to Hypnerotomachia Poliphili (doslovno: Ljuveni boj Polifila u snu) anonimnog auktora; tiska knjigu koja je namjerice napisana opskurnim jezikom, mješavinom latinskog i talijanskog, bogata novokovanim latinskim i grčkim riječima, hebrejskim i arapskim posuđenicama koje su prisutne i na 169 famoznih ksilografija; ima tu čak i lažnih egipatskih hijeroglifa; obiluju superlativi. Ukratko, kao i kod Ugande, za stvaranje nečeg sličnog iziskuje poetsku ludost i iznimnu hrabrost. Sebastian je jedina Kukavica kojoj je to pošlo za rukom.
Odlomak iz romana “Uganda” pročitajte na ovoj poveznici.
