Tri kratka: Dinko Kreho o novom rukopisu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Kronopraktika je omladinski fantastični roman, koji bi u idealnom slučaju trebao činiti prvi dio trilogije. Kompletirao sam, po vlastitoj procjeni, oko trećinu rukopisa, a opcije za objavljivanje još uvijek nisam ozbiljnije razmatrao. Bit ću sretan ako se pojavi u roku od godinu-dvije, a da nas u međuvremenu kakva nova nepogoda ne zbriše s lica Zemlje.
Ideju za Kronopratiku nosim u glavi već duže vremena, no kolebao sam se oko toga koji bi joj medij najbolje pristajao: prozni tekst, strip, ili npr. radio. Prošlog sam ljeta stihijski, u svega tjedan-dva, napisao nekoliko poglavlja – i stao. Kad je najesen raspisan natječaj Ministarstva kulture za potpore autorima, odlučio sam prijaviti materijal koji sam u tom trenutku imao. Poprilično neočekivano s obzirom na ishod mojih prijava na isti natječaj prethodnih godina, dobio sam tromjesečnu stipendiju. To me je motiviralo da se s više fokusa prihvatim rada na rukopisu.Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
U pitanju je moj prvi pokušaj u formi romana. Inače se ne snalazim u dužim formama; ni Kronopraktika neće biti epopeja, ali je već u ovoj fazi obimnija od bilo kojeg komada pripovjedne proze koji sam dosad uspio “iznijeti” (za usporedbu, u zbirci priča koju upravo dovršavam, najduža zauzima jedva 20 kartica). Također, s Kronopraktikom sam se po prvi put autorski okušao u književnosti za djecu i mlade, ako takve podjele uopće imaju smisla.
Zauzvrat, mislim da je kontinuitet s mojim dosadašnjim književnim, a prije svega proznim radom, očigledan u žanrovsko-stilskim izborima i afinitetima – što ću elaborirati u sljedećem odgovoru.Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Svijet i poetiku Kronopraktike oblikuju animei, mange, webtooni i light novels (omladinski romani-feljtoni iznimno popularni u Istočnoj Aziji). Ove poveznice ne dolaze do izraza samo na tematsko-motivskome planu – gdje nalazimo preoblikovanje stvarnosti, nadnaravne moći i tinejdžere upletene u intrige koje bi mogli odlučiti o sudbini svijeta – nego i u načinu vođenja naracije, strukturiranja scena, uspostavljanja odnosa među likovima, i sl.
Glavni utjecaji koje razaznajem u tekstu ne dolaze, dakle, iz sfere “visoke” književnosti, nego iz masovne kulture, i to nekih njenih segmenata koji su na našim prostorima još uvijek poprilično opskurni. S druge strane, roman je smješten u grad koji se gotovo sigurno nalazi u Hrvatskoj; likovi i toponimi nose “naša” imena, geografske i društvene koordinate decidno su “domaće”. Taj pokušaj “prevođenja” uzbudljiv je koliko i izazovan.
JEDAN
“Potraži svoje ruke”, prisjećao sam se Renatinog savjeta o tome kako pobijediti noćne more.
“Dok nisi svjestan da sanjaš, nisi na vezi sa svojim tijelom”, objašnjavala mi je. “San ti pošemeri orijentaciju. Ali ako si pronađeš ruke, preuzimaš kontrolu: ti počneš upravljati snovima, a ne oni tobom. Šef si u svom snu, kao što je i red”.
Renata je moja tetka, a osim lucidnog sanjanja bavi se i kristalima, muzikoterapijom, akupunkturom, automatskim crtanjem i regresivnom hipnozom. Tko joj je omiljeni pokusni kunić za sve te hobije – pogađate.
Nikad nisam mislio da ću doći u situaciju da isprobam neki od Renatinih savjeta. I to kakvoj situaciji!
Raširio sam šake ispred lica i pokušao se koncentrirati.
Ovo je moj san, ponavljao sam u sebi, ja sam šef. Ja sam šef.
Međutim, i dalje se ni najmanje nisam osjećao poput šefa. Nisam uspijevao ni doći do daha, a u želucu sam osjećao šaku koja bi se svako malo stegnula u pesnicu i cijeloga me presavila u grč.
Miris sredstva za dezinfkeciju prejako je gorio u nosnicama. Graja s hodnika bila je preglasna, u njoj sam razlikovao previše glasova. Zahodska daska na kojoj sam sjedio bila je prehladna.
Čula su mi bila pod opsadom: u snovima mi se nešto tako nikad nije događalo.
Također, jeste li ikad probali čitati u snu? Slova izmiču, plešu, nestaju, brkaju se i stapaju jedna s drugima. Međutim, kad god bih bacio pogled na svoj predpotopski telefon, savršeno jasno bih razabrao datum i vrijeme na ekranu – baš kao što sam, trenutak ranije, više puta bez problema pročitao raspored s oglasne ploče.
Ništa od preuzimanja kontrole.
Na izlasku iz kabine još jednom sam suočio s ogledalom. Slika je bila ista: onaj ogromni ekcem ispod oka, oko usta nešto paperja, smiješna žuta košulja, cijeli za glavu prekratak.
Nisam imao bolju ideju nego da se pljesnem po faci. Pored ekcema sad me je zapekla i druga strana lica, no pored toga se ništa nije promijenilo.
Tek što sam krenuo da se još jednom odalamim, u WC su upala dvojica trećaša (odmah sam ih prepoznao). Na trenutak su zastali da me odmjere, no ipak su me poštedjeli komentara.
Još nekoliko puta pokušao sam uzeti zrak. Sad je već pomalo išlo.
Nije mi bilo druge: morao sam se vratiti i još jednom sve ono vidjeti.
Odgurnuo sam vrata i zaletio se niz hodnik. Fiksirao sam pogled ravno pred sebe: nisam smio razmišljati o svemu što moje oči i uši bilježe, ili bi me to potopilo.
Kod oglasne ploče prvaši su se upravo razvrstavali uz razrednike koji su došli po njih. Uzdignute brade, uz važni osmijeh, Tudorica je šetkala i mahala transparentom: SNJEŽANA TUDOR, 1D. Nisam mogao da se ne zacerekam.
Oko nje su se motali Mustur, sa stravičnom izblajhanom jež-frizuricom, okruglasti Eldar u dresu LA Lakersa, vječito špicasta Tea (da sam gledao samo po njoj, ne bih primijetio ništa čudno), i naravno Norma. Sve se odvijalo kako treba.
Kako treba? Možeš misliti – ništa od ovog svega ne treba se događati!
Tudorica se nekoliko puta osvrnula lijevo-desno i, valjda, zaključila da je razred na okupu. Kimnula je i svečano objavila: “1d, za mnom!”
Na trenutak sam se dvoumio, a zatim krenuo za njom.
Jedan djelić mene silno se želio proderati, razgrnuti sve oko sebe, zbrisati. Ipak, taj se djelić nikako nije uspijevao nametnuti. Ostatak mene oglašavao je uzbunu: ovo nije noćna mora, nije priviđenje…
Napadan vonj kolonjske vodice uštinuo me za nosnice. Mogao sam si i misliti: Kralj. Odmjerio me je od glave do pete, iskezio se i produžio.
Kao i obično, izgledao je podlo. Ipak, premda smo se gledali samo nekoliko sekundi, jedno sam si morao priznati: djelovao je kao da me vidi prvi put u životu.
Jednom kad smo se smjestili u učionici – ja ponovo pokraj Eldara, jer ništa bolje nisam uspio smisliti – bio sam siguran da znam kako će se stvari dalje odvijati.
Tudorica će nam izdiktirati raspored i podijeliti letke s osnovnim informacijama o školi (premda se i jedno i drugo puno brže moglo naći na Internetu). Saopćit će nam da smo odsad pa nadalje učenice i učenici jedne od najstarijih gimnazija u zemlji (vau), i više puta nabrojiti poznate ličnosti koje su prije nas sjedili u njenim klupama.
“Oni vas ne gledaju samo sa zidova škole, nego i iz svih nas! Iz vaših roditelja i sugrađana, iz zidina ovoga grada, iz zemlje kojom hodate…”, govorit će mašući rukama (blijedi pogledi).
Istaknut će i da će četiri predstojeće godine, budemo li vrijedni i odgovorni, zapravo biti najljepše razdoblje u našim životima (možeš misliti), razdoblje u kojem ćemo se i najbolje zabavljati (to pogotovo). Zatim će nas povesti u obilazak škole: pokazat će nam atrij, kabinet za informatiku, labose, friško renoviranu dvoranu za sport i dakako Sedmicu. “Može biti soba snova ili soba noćnih mora”, reći će – “to ovisi o vama” (kome je bila soba snova, da mi je znati).
Na kraju će nam se Tudorica zahvaliti i izraziti radost što će se imati priliku upoznati sa svakim od nas ponaosob i sa našom malom zajednicom u cjelosti.
I doista: sve se odigralo točno onako kako sam predvidio.
Nisam vidovit ili bilo što slično. Radi se samo o tome da je to bio moj prvi dan srednje škole.
Po drugi put.
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) piše i objavljuje kratku prozu, esejistiku, poeziju i književnu kritiku. Također prevodi s francuskog jezika, a kao suradnik Centra za kazalište potlačenih – POKAZ bavi se i teatarskom praksom. Među ostalim je bio član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, voditelj tribine Od riječi do riječi u književnom klubu Booksa, kolumnist na portalu Proletter te književni kritičar na portalu Booksa i u tjedniku Novosti. Objavio je pjesničke knjige Ravno sa pokretne trake (2006), Zapažanja o anđelima (2009) i Simptomi (2019), esejističke knjige Bio sam mladi pisac (2019) i Naš vršnjak Dylan Dog (2021), kao i radio dramu Bezdrov: zvižduk u noći (u koautorstvu s Darijem Bevandom, 2013). Živi u Zagrebu.
