Roman Godine (Les Années, 2008) francuske spisateljice Annie Ernaux (1940) preveden je prošle godine na hrvatski jezik i doživio je u kratkom vremenu gotovo jednoglasne pohvale kritike te pobudio veliko zanimanje šire publike, što jedno s drugim zajedno i nije čest slučaj. Inače Annie Ernaux je u svojoj domovini već desetljećima iznimno cijenjena spisateljica i danas je smatraju najvećim živim klasikom i kandidatkinjom za Nobelovu nagradu.
Ona piše već gotovo pola stoljeća romane najčešće autobiografskog nadahnuća, socijalne tematike, sažetog i preciznog izričaja, prigušenog stila po uzoru na Flauberta, kako sama kaže. Njeno je pisanje svjesno lišeno preočitih stilskih efekata, retoričkih figura i formalnih istraživanja (u tom pogledu Godine čine iznimku), a na tragu egzistencijalističke književnosti na kojoj je kao autorica odrasla. Ta je već bila usredotočena na osobni doživljaj nečije stvarnosti, na svijest o svom postojanju nekog konkretnog pojedinca. Na preobrazbe subjekta u vremenu i na njegov odnos prema svemu što nije Ja – obitelji, braku, drugima, prirodi ili društvenoj sredini, prema utjecaju kulture, prostora i vremena, politike, medija i nadasve jezika. „Svijest je uvijek svijest o nečemu“ (Sartre) ali taj se odnos vremenom neprestano mijenja, a to je ono što zanima Annie Ernaux.
Bjegunica iz niske radničke klase
U središtu pažnje osobne i društvene kronike u romanu Godine koji to i nije u uobičajenom smislu riječi, nalazi se gotovo nevidljiva transformacija narativnog ženskog subjekta u spisateljicu. Na kraju shvaćamo da je ona zapravo autorica knjige koju smo upravo dočitali, da je to između ostalog roman o romanu, priča o iščekivanju pisanja, što je poznata modernistička shema s postmodernim „štihom“ (za što je najslavniji primjer Proustov roman U traganju za izgubljenim vremenom s kojim Ernaux inače nema dodirnih točaka osim retrospekcije i sjećanja). Narativni subjekt je ujedno i sama autorica i pripovjedačica i glavni lik (što je definicija autobiografskog pripovjedanja), mada, začudo, ona uopće ne govori u prvom licu. To je zapravo i glavna novost ovog suvremenog «bildungsromana». Protagonistica je svjedokinja društvene povijesti Francuske (i Europe) druge polovine 20. stoljeća. Ona se krije iza zajedništva pluralne zamjenice „mi“, ili, češće, trećeg lica jednine („ona“) ili pak onog „se“, kojim se kod nas najčešće prevodi bezlična francuska zamjenica on. Pripovjedačica sebe doživljava kao „klasnog prebjega“ (Eribon): ona je lik bjegunice iz niske radničke klase, koja se iz pokrajinskog konteksta poratne bijede probija u etabliranu kulturu više srednje klase (to podsjeća na model popularne tetralogije Elene Ferrante iako joj godinama prethodi). Ta se preobrazba narativnog subjekta zbiva zahvaljujući obrazovanju kao poluzi spasa, a prikazana je kroz prizmu prisjećanja i njihove naknadne interpretacije u trajnom preslagivanju kockica kronološkog ali istodobno kaotičnog kaleidoskopa svijesti na putu u pismo. Jer pisanje je prije svega „oslobađanje slobode u sebi“. Autorica ima veliko povjerenje u moralni i estetski smisao te priče u međuprostoru zbilje i imaginacije, u suodnosu između mene i drugih.
Zanimljiv je primjer na tu temu autobiografski film Događaj u režiji Audrey Diwan rađen po istoimenoj knjizi A. Ernaux o teško opisivom iskustvu pobačaja u mladosti koji je dobio Zlatnog lava 2021. na filmskom festivalu u Veneciji, a nedavno je bio prikazan i u Zagrebu.
Pripovjedačica sebe doživljava kao „klasnog prebjega“ (Eribon): ona je lik bjegunice iz niske radničke klase, koja se iz pokrajinskog konteksta poratne bijede probija u etabliranu kulturu više srednje klase (to podsjeća na model popularne trilogije Elene Ferrante iako joj godinama prethodi)
Tako su se hrvatski čitatelji (i gledatelji) tek odnedavna počeli pitati „tko je zapravo Annie Ernaux?“ Ako vam nikada nije bilo sasvim jasno što znači rečenica „privatno je političko“ (a vrijedi i obratno), čitajte njezine knjige. Brzo će vam biti očito da ona nije elitistički bel esprit kakvim francuska književnost ne oskudijeva, posebice u doba narcisističke postmoderne i „gledanja u vlastiti pupak“ rukopisa u nastajanju. Nešto od te opsesije prisutno je i ovdje, no Ernaux je prije svega skrupulozna, samozatajna i kritična svjedokinja, pa čak i gotovo sitničava „zapisničarka svoga vremena“ (Balzac) i njegovih zapanjujućih preobrazbi. Ona prati u stopu društveni i ekonomski razvoj poslije Drugog svjetskog rata na Zapadu koji neosjetno transformira ljude u zatravljene potrošače konzumerističkog raja što im se otvara pa makar i na mala vrata. Pripovjedačica (u prvom licu množine) predstavlja svoju društvenu grupu i svoju generaciju u toj tranziciji. Ona trezveno bilježi klasni transfer ali registrira i dovitljivost tržišta i kapitala, manipulativne trikove reklama i spotova, prvih početaka TV-a, poslije radija i filma, kao novog medija okupljanja rasutog zajedništva, prethodnika globalizacije i društvenih mreža.
Kontekst je postao tekst
Diskontinuirano i s čestim „povratkom istoga“ ali s novim varijacijama, strujanje toka svijesti u ovom romanu zapravo je kronika jednog jasno omeđenog vremena i prostora. U sveobuhvatnom totalitetu suprotnosti prelijevaju se sinergijom razni žanrovi, modusi pripovijedanja i korištenja jezika. Posebna kušnja za prevoditelja nalazi se u mješavini različitih tonaliteta. Međutim, narativi djetinjstva i odrastanja, napuštanja roditelja i zavičaja, brak i majčinstvo, sveučilišna i građanska karijera, svi osobni doživljaji nisu ovdje – kao što bi se to očekivalo od jednog životopisa – opće u prvom planu. Njihova diskretna tematizacija tek je fini sjetni leitmotiv sa svojim usponima i padovima, dok glavninu priče predstavlja iscrpna kronika detalja društvene zbilje tijekom šezdesetak godina prošlog stoljeća u povijesti Francuske i svijeta: kontekst je postao tekst. U klasičnim memoarima taj bi odnos bio obrnuto proporcionalan. Ovdje je privatna strana priče potisnuta u drugi plan, naznačena u natuknicama – ona je čitka kao roman u negativu. Prigušena priča osobnog života tek je podloga za činjenično, društveno, političko, kulturno i književno evociranje epohe iz koje se rodio naš današnji svijet visoke tehnologije, umjetne inteligencije, interneta ali i opće planetarne ugroze. Te su moćne, futurističke ili distopijske teme zasjenile tugaljivu privatnost razvoda braka, odrastanja sinova, starenja, a političko razočaranje nadovezuju se na onu davnu emocionalnu „izdaju roditelja“ koju će mnogo godina kasnije pokušati iskupiti pismo.
Krug se tako zatvara sam oko sebe, ali ostaje propustan, nestabilan, u spiralama privatnog i političkog, pojedinačnog i zajedničkog: „čitam u svom životu kao u knjizi…“ (M. Duras).
Ovdje je privatna strana priče potisnuta u drugi plan, naznačena u natuknicama – ona je čitka kao roman u negativu
Prizori iz ne tako davne povijesti Francuske promiču pred očima kao kadrovi na filmskom platnu (stvarne fotografije i inače igraju veliku ulogu u osobnom prisjećanju naratorice). Novinske vijesti, masovni mediji, knjige i filmovi, slike i priče prizvane iz prošlosti rasuti su elementi kolektivne memorije koje pismo skuplja u dinamički, isprekidani kolaž s puno bjelina između njih. Tu se ali pojavljuje problem referenci za čitatelje prijevoda: sva krupna zbivanja od svjetske važnosti – hladni rat, kubanska kriza, ekonomski doping Zapada, letargija prinudnog kolektivizma istočne Europe, pad Berlinskog zida i komunizma… opće su poznate povijesne teme. Međutim Alžirski rat, kolonijalizam i njegove posljedice, imigracija i nezaposlenost, politička klackalica između ljevice i desnice, neuspjeh revolucije ’68 (kojoj se lijeva inteligencija priklanja dok to ne postane zazorno, „gotovo sramota“), usisna moć Pariza, zamke korporacijskog kapitalizma i raslojavanja, zalaganje za društvene vrijednosti i nacionalnu kulturu – zacijelo su europske ali ovdje prije svega frankocentrične teme. No u njima je također moguće, s vremenskom zadrškom, iščitati i obrazac razvoja ondašnje multietničke Jugoslavije u pravcu protoliberalizma i demokratizacije kao i početaka potrošaštva 1980-ih.
Sveobuhvatna knjiga i meta-kronika 20. stoljeća
Iz svega spomenutog vidljive su bar dvije važne stvari zbog kojih je ovaj roman apsolutno izniman: koliko osoban, toliko neobično konkretan i političan, on povezuje zbilju, povijest i intimnu ispovijest u polu-fikcionalnoj formi neobične meta-kronike 20. stoljeća u Europi. Fascinantan po svojoj energiji i intenzitetu rukopisa, on posjeduje antropološki i sociološki domet dokumentaristički precizne umjetničke proze. Njegova kolektivna i osobna memorija zacijelo su bile poduprte internetom, arhivskom građom, bilješkama same autorice i geštalt-biografijom iz njenih ranijih knjiga. No one se u Godinama uopće ne spominju jer se želi polučiti dojam da je ta žuđena „sveukupna knjiga“ baš ova koju upravo čitamo: ona je apsolutna, „the“ book, ona je „totalni roman“ kojemu je pišući ženski glavni lik cijelog života težio. Upravo se u tome očituje romaneskna mistifikacija: autorica je naime u stvarnosti već od mladosti pisala knjige koje je s rastućim uspjehom i objavljivala. Dakle ovo njeno „dospijeće do pisma“ o kojemu tobože svjedoče Godine ipak je fikcija koliko i autobiografija kakvom se nadaje. Druga je važnost romana njegova poetička inovacija: to je jedan još nikada viđen formalni eksperiment koji je teško prevesti/prepjevati u drugi jezično-gramatički idiom kao i u drugačiji misaon i osjećajni sklop.
Roman povezuje zbilju, povijest i intimnu ispovijest u polu-fikcionalnoj formi neobične meta-kronike 20. stoljeća u Europi. Fascinantan po svojoj energiji i intenzitetu rukopisa, on posjeduje antropološki i sociološki domet dokumentaristički precizne umjetničke proze
Sjajna intervencija prevoditeljice
Tu se dotičemo virtuoznog umijeća prevoditeljice koja se do sada već često dokazala u vratolomnim hibridnim, polifonim i transkulturnim tekstovima slojevite i heterogene jezične građe kojih bi se malo tko usudio latiti. Osim toga već spomenuta perspektiva pripovijedanja pokazala se kao teškoća – umjesto očekivanog prvog lica jednine neizbježnog u plimi autobiografske proze koja, s varijacijama, prednjači u žanrovskim odabirima 21. stoljeća, susrećemo se ovdje s njegovim strateškim inačicama. Naime upotreba prvog lica u Ja-romanu previše je osobna, previše „uskotračna“, bez uvida u širinu svijeta i sveukupnost svijesti, smatra autorica. Nakon provincijskih romana iz rodne Normandije njen pogled kao da izranja iz dubine „kace“, uspinje se simboličkim ljestvama zahvaljujući usvajanju kulture čitanja i pisanja (njen lik u romanu studira književnost). Pisanje njenog romana također istražuje nadosobne mogućnosti pripovijedanja u ime zajedništva kolektivne svijesti koja daje oblik i diskurs i kontekst jednoj osobnoj priči. A upotreba drugog lica jednine, onaj „ti“ kojim se autorica/naratorica u hrvatskom prijevodu obraća samoj sebi, u tihom dijalogu ili nedoumici, sjajna je i smiona interpretacijska intervencija Vlatke Valentić.
Naime tog dijaloškog oblika razgovora između dva Ja uopće nema u izvornom tekstu, ali on inventivno zamjenjuje ne-osobno „mi“ koje (kao u svakom jeziku) znači doslovnu pluralnost subjekta kao očišta pripovjedanja. Ono međutim u francuskom postoji ponekad i kao pojavni oblik sa značenjem prvog lica jednine. Taj neobični „mi“ u singularu ovdje znači da su granice između jednine i množine fluidne, skoro izbrisane. U tome je naime sadržan ključ poetike, filozofije i svjetonazora prividno transparentnog teksta. Međutim u hrvatskom jeziku ovakva pirueta nije izvediva. Taj lažni „mi“ ne postoji kod nas osim u slučaju feudalne oholosti ili, naprotiv, autorskog plurala koji se nekoć rabio iz skromnosti (npr. u pisanju doktorata). Plural koji to zapravo nije, najčešći je pripovjedni oblik narativa u ovom romanu koji nije roman, a nije ni autobiografija u klasičnom smislu, nego je zapravo nešto kao slojevito šifrirani „autoroman“. Sve su granice izbrisane, gramatički oblici izmješteni, a svjesno i nesvjesno, fantazme i koncepti izmiješani, mada ipak odjeljivi. Osobno mi je takav pristup toku svijesti uvjerljiviji od onih modernističkih gdje je bešavni unutrašnji monolog bio poetički must (Joyce, Claude Simon, Faulkner…)
Precizan, točan, eliptičan, sveden i fragmentaran, slučajan i transcendentalni mozaik zbivanja „iznutra“ i zbivanja „izvana“, odnosa svijesti i svijeta, mene i drugih, poretka (pisanja) i kaosa (zbivanja) ovdje je nova i najsvježija varijacija onoga što smo već mislili da je iscrpljeno kao metafora, forma ili žanr. Sve smo to već ranije čitali – od samoživog egocentrizma do umjetnosti kao osobnog mita, od „uma zatočenog“ u socijalnom realizmu do njegovog kontra-modela pisanja kao iskoraka, pobune ili mode. Poetički slalom Godina uspio je začudno izbjeći sve stereotipe u žanru koji već odavno nije nov, iznaći drugačiju formulu za estetički i sadržajni déjà vu.
Emotivne nijanse prelijevaju se u vrhunski saživljenom prijevodu koji upravo u načinu nužnog odstupanja od originala ostaje tekstu najvjerniji
Prijevod kao su-kreacija
Treba li na kraju reći da bi manje odličan prijevod lako skliznuo u bilo koji od tih ograničavajućih diskursa i u njemu bi, onako dediferenciran, i ostao. A temeljni poetički koncept Annie Ernaux je upravo suživot potpunih suprotnosti: od referencijalnog pozitivizma, do gotovo nadrealnog snoviđenja (početak i kraj romana), od ‘mladog’ do ‘starog’ pisanja, od entuzijazma za kulturu kao modernog self helpa do skepticizma zrelosti te sjetnog osjećaja da nas je na kraju „čak i kultura izdala“. Te se emotivne nijanse prelijevaju u vrhunski saživljenom prijevodu koji upravo u načinu nužnog odstupanja od originala ostaje tekstu najvjerniji.
Od romana Annie Ernaux, na hrvatski su dosada prevedeni: Samo strast (2002), Mjesto (2008), Jedna žena (2021), Godine (2021).
Annie Ernaux je veliki pisac (pisac znači biti više od spisatelja-ice, to nije isto). Njeno je djelo ultrazvučna snimka burnog razdoblja zapadne civilizacije, njenih transformacija na pragu nove ere. Diskurs ovog romana je ritmički slojevit kao valovi „stvaralačkog jezika“ u stalnom gibanju, a koji bi „svatko trebao imati pravo posjedovati“ (Wittgenstein) – u rasponu od pučkog do visoko kulturnog, od razgovornog do filozofskog, od doslovnog do simboličkog. Uvijek između, u međuprostoru prožetom anarhoidnim buntom i ushićenjem nad životom, pisanje je radost i groznica. Umjetnički prijevod, prijevod kao su-kreacija prepoznaje i prenosi taj polifoni tonalitet, njegovu melodiju i (dis)harmoniju, njegovu energiju i sumnju. Rukopis autorice (koja kaže „mi“, ili „ona“) i prevoditeljice (koja je s njom na „ti“) svjedoče zajedno o rasutoj eshatološkoj krizi svijeta i krizi (našeg, njenog, tvoga) života. O krizi socijalne demokracije i lijeve ideologije. O pisanju kao iskupljenju svih nas pismenih za tu moralnu izdaju. Kao jedini trag ostat će, bar nakratko, samo napisane slike jednog vremena za doba „kad nas više ne bude“. Ostat će tek knjige kao sjećanje na uzaludan i herojski pokušaj:
…Tog joj se ljeta 1980. doba vlastite mladosti ukazalo kao neki bezgraničan prostor pun svjetla gdje je ona u svakom kutku i obuhvaća ga pogledom iz sadašnje perspektive, no ništa jasno ne razabire. Ne ide joj u glavu da je taj svijet ostao iza nje. Te godine prvi put shvaća strašan smisao rečenice imam samo jedan život (…)
Čini joj se da joj se za petama sama od sebe piše neka knjiga, ona samo treba živjeti: no ondje nema ničega.
(Godine, str. 125.)
*Tekst je pisan kao obrazloženje prijedloga za nagradu Iso Velikanović Vlatki Valentić za prijevod romana Annie Ernaux Godine.
Ingrid Šafranek je redovna profesorica u mirovini na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a predaje i na francuskim sveučilištima. Autorica je četiri kanonske knjige o francuskoj modernoj književnosti, mnoštva znanstvenih radova i petnaestak prijevoda. Posebno se izdvajaju njezini tekstovi o ženskoj književnosti pisani iz neofeminističke perspektive i interpretacije djela francuskih autorica poput M. Duras.