Iskustvo nam govori, nema idiličnih obitelji. No such thing. Svaka obitelj izložena je neumoljivim fizikalnim procesima; čak i one utemeljene na ljubavi. Cikluse konstrukcije slijede ciklusi propadanja. U trenutku konstituiranja obitelji budućnost izgleda idilično. Vjenčanje, rođenje djece i useljenje u novi dom stvaraju ružičastu sliku. Hepiend je jedina opcija. Dvadeset godina kasnije naspram preživjelih brakova i svaka rastava izgleda poput hepienda. Potvrđuje to već i najpovršnije promatranje utjecaja fizikalnih procesa na dezintegraciju obitelji.
Pandemija i potresi
Sami, osmi roman Marinka Koščeca, profesora francuske književnosti pri Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dolazi do sličnih opservacijskih zaključaka. Drugo poglavlje romana završava sljedećim rečenicama: „Ovo nikada nije bio Disneyland, ali otkako… sve se ugasilo. Ostali smo pogubljeni po raznim kutovima kuće. Svatko u svom mraku.“ Rečenice nalik pozivu u pomoć s broda koji tone, ili iz grada pod opsadom zombija. Ciklus dekonstrukcije u punom je zamahu. Unutar obitelji eksplodirala je danas sveprisutna vakuumska bomba.
Tako počinje priča o Zvonku, Marti, Vedranu i Dori. Obitelj je opijum za narod, kaže Oliver Frljić u svojoj predstavi Braća Karamazovi. Kod Koščeca ta je „non-amorijska“ obitelj već u fazi svoje konačne povijesne dezintegracije. Nemoguće ju je spasiti. Crni ponor je guta; ako roman pokušava nešto spasiti, onda je to tek taj ponor.
Obiteljska kronika započinje u nedjelju 22. ožujka 2020., na dan zagrebačkog potresa. Završava poglavljem iz malo dalje budućnosti, uz koje stoji datum: „15.11. Anno Covidi 2“. Time je postavljen okvir romana obilježen pandemijom koronavirusa i dvama potresima, zagrebačkim i petrinjskim. Unutar tog romanesknog okvira nalaze se dvije vremenske crte. Kraća pokriva par dana između petka „vjerojatno 17.5.2019“. i sljedećeg ponedjeljka, dvadesetog svibnja. Duža, pokriva razdoblje od pedesetak godina, i kreće od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pa odlazi sve do bliže budućnosti. Kraća govori o produženom vikendu nuklearne obitelji Zvonka, Marte, Vedrana i Dore. Duža govori o nekoliko generacija iste obitelji.
Ako je vanjski okvir romana obilježen recentnom pandemijom i potresima, najdulja vremenska crta obilježena je posljednjim desetljećima Jugoslavije i prvih trideset godina Republike Hrvatske. Možda su, u tom smislu, potres i korona već iza nas, no u trenutku obilježavanja stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana, RH je i dalje tu, aktualna, te idejno još uvijek kontroverzna i neobjašnjena.
Ciklus dekonstrukcije u punom je zamahu. Unutar obitelji eksplodirala je danas sveprisutna vakuumska bomba
Hrvatska, korak unatrag
Zvonko i Marta u brak unose svoje obiteljske anamneze. Obiteljske nesreće spajaju se s povijesnim nesrećama i općom društvenom dekadencijom i tako prenose na sljedeću generaciju. Mirnodopsko razdoblje ne donosi obitelji mir. I nakon rata traje rat (poslovičnog Tolstoja ovdje nema ni u miru ni u sretnim obiteljima). Zvonko je profesor povijesti u društvu u kojem obrazovni sustav postaje sprdnja. Marta je novinarka u svijetu u kojem zajedno s tiskanim medijima nestaje i integritet novinarstva. Njihova djeca u isto su vrijeme izložena nevidljivoj oluji. Žive u virtualnom svijetu interneta i društvenih mreža. Vedrana, zabarikadiranog u dječačkoj sobi, preuzima psihijatar, kako bi naučio „raditi na sebi“.
„Zahvaljući njemu“, govori otac, „spoznali smo da je Vedran postao hikikomori: tako u Japanu zovu klipane koji se zakopaju u kuću, odnosno nestanu u bespućima interneta. Možda je trebalo osjetiti zadovoljstvo, ako ne i ponos, zbog tog znamena hiperrazvijenog svijeta, što se obitelj bar u tom smislu može usporediti sa sofisticiranim poput japanskih. Mi smo svojeg hikikomorija uzgojili u bolno primitivnom ozračju; u zajednici još zapletenoj u ruralne korijene, neizliječenoj od kolektivnih trauma, neizlječivoj po pitanju kompleksa inferiornosti i sluganskog mentaliteta. I u prosječnoj, sasvim ordinarnoj obitelji; ništa nije obećavalo egzotične poremećaje“.
Egzotično je dobra riječ. Tuđman se spojio sa smartfonom. Plin iz štednjaka s upaljenom cigaretom. Domaće patologije pronašle su globalne patologije. U slučaju Vedranove sestre posljedice su još i dramatičnije. Događanja s bratom guraju Doru u drugi plan. Roditelji ne vide požar. Samoubojstvo Koščec ne želi izrijekom navesti. Ono se nalazi u tri točkice… Ono se nalazi u općoj dekadenciji, spletu osobnih i obiteljskih anamneza, društvenih i povijesnih bolesti: pubertetskoj dekadenciji i dekadenciji mlade države, koja je za Koščeca „u političkom, ekonomskom, kulturnom, civilizacijskom, kojem god smislu… ozbiljan korak unatrag.“
Tu leži pravi kontekst romana. Bitno je to spomenuti. Da pandemija, da potres, ali i nešto važnije: Koščecov prilog pokušaju nacionalnog konsenzusa o povijesnoj ulozi RH. Korona i potresi markeri su vremena. Ali pisanje o njima već sada proizvodi samo puno irelevantne literature. Pisanje o trideset godina RH još uvijek je otvorena priča. Oko toga ne samo da je podijeljeno čitavo društvo, po regijama, obrazovanju, dobi… već su podijeljeni i sami takozvani državotvorci, zbog čega je nedavna stogodišnjica Tuđmanova rođenja obilježena dvjema paralelnim svečanim akademijama.
Tuđman se spojio sa smartfonom. Plin iz štednjaka s upaljenom cigaretom. Domaće patologije pronašle su globalne patologije
Roman i pol
Kada na početku romana Zvonko dobije od učenika mokru spužvu u lice, a Marta od liječnika dijagnozu karcinoma, suprug i supruga, otac i majka se već nemaju kome povjeriti. Oni su već sami. Nalaze se u naslovu. Završili su u naslovu. Proces je dovršen. Obitelj je razbijena. Nema to veze s koronavirusom. Nema to direktne veze ni s nepotrebno tragičnim raspadom bivše države ni s propuštenim prilikama nove države. Nema to veze čak ni s internetom. I u laboratorijskim, strogo kontroliranim uvjetima rezultat bi najvjerojatnije bio isti.
Zvonko, Marta, Vedran i Dora izloženi su fizikalnim i kemijskim procesima raspada. Ono što se događa odrezanom cvijetu ruže ili uginuloj žabi, događa se i obitelji. Zvonko, Marta, Vedran i Dora nemaju snage ni vremena za pregrupiranje. Što reć’: centrifugalne sile koje su na djelu ne daju im šanse.
Svatko bi trebao napisati knjigu o braku i obitelji. Kao što bi svatko trebao napisati i knjigu o majci. Ne bi to trebalo ostaviti samo piscima. Profesor nam pokazuje put.
Marinko Koščec dobitnik je jednog koronavirusa i jedne i pol književne nagrade, kako sam kaže. Za svoj drugi roman Netko drugi dobio je Nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2001., a za roman Wonderland podijelio je s Jelenom Marković Nagradu V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman 2003. godine.
Sami su njegov roman i pol. Vremena nagrada davno su prošla, vrijeme za književnost, čak ako i nikad nije prošlo, opet je došlo. Sami su roman iz tog spisateljskog trenutka: kad se osjeća da je pisac sam sa svojim pisaćim stolom, sam pred wordom. Ne može se reći da nijedna riječ u tekstu nije viška; ili da barem tri riječi nisu viška. Ne može se reći ni da barem negdje, na nekom mjestu, roman ne pokušava previše pokazati da je roman. Ali na kraju, sve što treba biti unutra i jest unutra. Kao u avionima na nebu: čitave obitelji. I još štošta drugo.
