Portal za književnost i kritiku

Kultura i politika

Koncepcija „ruskog sveta“

Objavljujemo tekst o ideji „ruskog svijeta“ i njezinom oživljavanju u Rusiji u posljednjem desetljeću čiji je autor ruski povjesničar i profesor na sveučilištima u Sankt Peterburgu i Budimpešti. Tekst je objavljen 2015. u zborniku "Druga Rusija: Kritička misao u savremenoj Rusiji" koji je uredio politolog Milan Subotić a objavila Biblioteka XX vek
Zahvaljujemo uredniku Biblioteke XX vek Ivanu Čoloviću na dozvoli da prenesemo tekst.
Mapa Rusije i svijeta
Izvor: Vectorstock
U borbu za interpretaciju pojma „ruski svet“ danas se sve aktivnije uključuju ljudi koji razmišljaju o ruskom svetu s mašinkom u rukama. To su i oni koji sada ratuju protiv ukrajinskih trupa na Donbasu, i oni koji su se odatle već vratili u Rusiju, i oni koji tek nameravaju da odu tamo da ratuju. Ti ljudi, čiji radikalizam nije rezultat čisto teorijskih predstava, stiču specifičan legitimitet i auditoriju koja u njima vidi prave junake

Pojam „ruski svet“ počeo je da stiče popularnost u Rusiji na prelazu iz 20. u 21. vek. Treba naglasiti da se radi upravo o pojmu koji skriva prilično širok spektar ideja, predstava i emocija. Njihove kombinacije su raznovrsne i nalaze se u stalnoj evoluciji. Do 2007. godine pojam „ruski svet“ nije bio prisutan u jeziku vlasti, a razvijali su ga različiti publicisti i mislioci. U zvaničnom jeziku postojao je pojam „sunarodnici u inostranstvu“, pomoću kojeg su formulisane, između ostalog, pravne norme i državni programi.

Početkom 2004. godine politički konsultant Petar Ščedrovicki pisao je o „ruskom svetu“ kao o mrežnoj strukturi „velikih i malih zajednica koje misle i govore na ruskom jeziku“. Ščedrovickog su u ovom slučaju pre svega interesovali Rusi u bivšim sovjetskim republikama koje je država napustila, kao i njihova sposobnost da koriste „ruske“ veze za ekonomski uspeh i jačanje ruskog uticaja u susednim zemljama.

Antropolog Valerij Tiškov govorio je o „ruskom svetu“ kao o globalnom fenomenu poredeći ga sa sličnim kulturno-jezičnim svetovima Španije, Portugala, Francuske, Velike Britanije i Kine. Tu su u središtu pažnje bili jezik, kulturne i rodbinske veze postimperijalnog prostora.

Tema ruskog iredentizma, Rusa kao podeljene nacije, težnja da se u sastav Rusije vrate zemlje nastanjene uglavnom ili u velikoj meri Rusima, bila je prigušena u prvoj polovini 2000-ih godina. Međutim, već 2001. godine tadašnji glavni urednik Nezavisnih novina (Независимая газета) Vitalij Tretjakov je sa zadovoljstvom zapažao kako je Putin postavio pitanja o kojima se ćutalo u Jeljcinovo vreme, među njima i pitanje o Rusima kao podeljenoj naciji.[i] Odmah posle „narandžaste revolucije“ 2005. godine novinar Dmitrij Kiseljov, koji je tada radio u Ukrajini, počeo je aktivno da zagovara tezu o Rusiji i Ukrajini kao o podeljenoj naciji, praveći paralele s posleratnom Nemačkom.[ii] Za vreme gasne krize između Rusije i Ukrajine krajem 2005. godine Putin se nekoliko puta prisećao kako je Zapadna Nemačka ekonomski podržavala Istočnu Nemačku zbog ujedinjenja, da bi odmah dobio pitanje Dmitrija Kiseljova treba li proglasiti Ruse podeljenom nacijom. Tada Putin tu ideju nije podržao, nastavljajući liniju iz devedesetih godina kada Rusija nije podržala iredentističke pokrete Rusa u Krimu i Severnom Kazahstanu, ili organizaciono nedefinisana iredentistička raspoloženja Rusa iz Pribaltike. Međutim, značajno je da je 2005. godine Kiseljovu bilo dozvoljeno da to pitanje postavi Putinu.

Do 2007. godine pojam „ruski svet“ nije bio prisutan u jeziku vlasti, a razvijali su ga različiti publicisti i mislioci. U zvaničnom jeziku postojao je pojam „sunarodnici u inostranstvu“, pomoću kojeg su formulisane, između ostalog, pravne norme i državni programi

Tema iredentizma se nije slučajno smatrala veoma opasnom. U principu iredentističke ideje su prisutne ili bile su prisutne u politici mnogih vodećih zemalja sveta. Pre ujedinjenja Nemačke iredentizam je bio zvanična ideologija Savezne Republike Nemačke. Danas je iredentizam – zvanična ideologija Kine. U ruskom slučaju ideja iredentizma u pogledu Belorusije takođe ima puno pravo na postojanje budući da ne uzrokuje žestok konflikt – može se do mile volje raspravljati na međuvladinom nivou o svrsishodnosti i načinu stvaranja zajedničke države Rusije i Belorusije. Međutim, u slučaju sa Ukrajinom, Kazahstanom, Estonijom i Letonijom ruski iredentizam ne bi pretpostavljao ujedinjenje država, već odvajanje delova teritorija postojećih država na kojima živi brojno rusko stanovništvo. Konfliktni potencijal iredentističke ideologije u takvoj situaciji se izrazito povećava.

Naslovnica zbornika Druga Rusija

Status pojma „ruski svet“ se kardinalno promenio nakon što je u ukazu Predsednika Ruske Federacije od 21. juna 2007. godine saopšteno o osnivanju fonda „Ruski svet“. U ukazu je rečeno da se fond osniva „radi popularizacije ruskog jezika, koji predstavlja nacionalno dobro Rusije i važan element ruske i svetske kulture, kao i zbog podrške programa za učenje ruskog jezika u inostranstvu“. To je sve što je rečeno o zadacima fonda. Osnivači su bili Ministarstvo spoljnih poslova i Ministarstvo prosvete i nauke. Ako se tako formulišu ciljevi fonda, on počinje da liči na nemački Gete-Institut i druge slične organizacije koje se bave promocijom nekog jezika i kulture. Međutim, imenovanje Vjačeslava Nikonova, nesumnjivo političke figure, za rukovodioca fonda navodi na pretpostavku da od početka nije bilo isključeno ni šire delovanje „Ruskog sveta“. Između ostalog, od samog početka fond je bio vrlo aktivan u radu s ruskom dijasporom u različitim zapadnim zemljama.

Posle izbora Kirila (Gundjajeva) za patrijarha 2009. godine Ruska pravoslavna crkva se aktivno uključila u borbu oko interpretacije teme „ruskog sveta“. Kiril je pokušao da prida pojmu što šire, slojevito značenje. Kirilov govor na Trećoj skupštini „Ruskog sveta“ u novembru 2009. godine bio je, po svoj prilici, najdetaljniji programski govor neke značajne političke figure na tu temu. On je, između ostalog, rekao: „Jezgro ruskog sveta danas su Rusija, Ukrajina, Belorusija, a sveti prepodobni Lavrentij Černigovski izrazio je tu ideju čuvenom rečenicom: „Rusija, Ukrajina, Belorusija čine Svetu Rusiju“. Upravo takvo shvatanje Ruskog sveta nalazi se u sadašnjem imenu naše Crkve. Crkva se ne zove Ruska po etničkom obeležju. To ime ukazuje da Ruska Pravoslavna Crkva vrši pastirsku misiju među narodima koji prihvataju rusku duhovnu i kulturnu tradiciju kao osnovu svog nacionalnog identiteta ili bar kao njegov suštinski deo. Eto zašto mi i Moldaviju u tom smislu smatramo delom tog Ruskog sveta. Istovremeno, Ruska Crkva je najveća višenacionalna pravoslavna zajednica na svetu i nastoji da razvija svoj višenacionalni karakter… U temelju Ruskog sveta je pravoslavna vera koju smo stekli u zajedničkoj Kijevskoj krstionici… Drugo uporište Ruskog sveta je ruska kultura i jezik. Ruskoj kulturi mogu pripadati i Rus, i Tatarin, i Ukrajinac, i Gruzijac, jer je ona upila tradicije mnogih naroda. Ruska kultura je pojava koja ne staje u granice jedne države i jednog etnosa i nije povezana sa interesima jedne države, a to je vrlo važno danas razumeti; kao i da ova organizacija ,’Ruski svet’, nije instrument političkog uticaja Ruske Federacije. Ona ima potpuno drugačije ciljeve i zadatke… Napokon, treća osnova Ruskog sveta su zajedničko istorijsko pamćenje i zajednički pogledi na društveni razvoj. Kao rezultat zajedničkog stvaralaštva naroda Rusije i onih naroda koji su s njim tokom vekova činili jedinstvenu celinu, nastao je način društvenog života koji se u celom svetu asocira s ruskom tradicijom“.[iii]

U slučaju sa Ukrajinom, Kazahstanom, Estonijom i Letonijom ruski iredentizam ne bi pretpostavljao ujedinjenje država, već odvajanje delova teritorija postojećih država na kojima živi brojno rusko stanovništvo

Prilikom definisanja ruskog sveta Kiril je na prvo mesto očekivano stavio istovetnost tradicionalnog crkvenog pojma „Sveta Rusija“ i pojma ruski svet, što Rusku pravoslavnu crkvu smešta u centar te koncepcije i patrijarhu dodeljuje posebnu ulogu u njenoj realizaciji. Narednih godina Kiril je zaista pokušao da odigra vodeću ulogu, obavljajući mnogobrojne pastirske posete, pre svega u Ukrajinu, ali takođe i u Belorusiju i Moldaviju. U isto vreme patrijarh je pokušao da deluje kao diplomatski agent integracionih projekata Moskve i specijalno se u tom govoru obraćao i političkim elitama susednih zemalja: „Važno je da se uspostavi sistem čvrstih odnosa između elita zemalja Ruskog sveta. S tim u vezi ključni značaj ima etika odnosa među elitama. Treba razviti takav ton odnosa, koji bi demonstrirao uzajamno poštovanje, isključivao bilo kakav paternalizam, svaki pokušaj da se igra uloga ’starijeg brata’, naglašavao nacionalne interese svake zemlje i izražavao saborne napore u izgradnji društvenog života sa osloncem na zajedničku duhovno-kulturnu tradiciju. Čak ni najveće zemlje Ruskog sveta ne mogu same da odbrane svoje duhovne, kulturne, civilizacijske interese u svetu koji se globalizuje“.[iv] U ovim razmišljanjima može se uočiti i pomalo zamagljeno tumačenje „ruskog sveta“ kao posebne civilizacije, ali tu temu i konfrontaciju sa Zapadom Kiril tada nije naglašavao. Više se isticala aktuelnost integracionih napora na prostoru bivšeg SSSR-a.

Ali tema ruskog sveta kao civilizacije uvek je bila u centru pogleda na svet predsednika Ruskih železnica Vladimira Jakunjina, člana upravnog odbora fonda „Ruski svet“ i aktivnog pravoslavnog mecene. I već u govoru na proslavi 1150-godišnjice ruske državnosti 2012. godine Jakunjin je oštro suprotstavio rusku civilizaciju agresivnoj i grabljivoj civilizaciji Zapada, formulišući konzervativni dnevni red: „Rusija je, naravno, država-civilizacija. Pokušaj da se njene civilizacijske osnove zamene uvezenim iz iskustva drugih civilizacija, sa stanovišta uspešnosti zemlje su kontraproduktivne, neefikasne i, štaviše, opasne“.[v] Koncepcija civilizacijske opozicije Zapadu već tada je bila popularna među „imperijalno“, „počvenički“ orijentisanim političarima i publicistima, uključujući članove „Izborskog kluba“ poput Aleksandra Prohanova i Aleksandra Dugina.

Sredinom 2000-ih godina, zbog „ratova pamćenja“ i „narandžaste revolucije“, u više zemalja koje graniče s Rusijom rusko stanovništvo je imalo izraženu potrebu za aktivnijom politikom zaštite prava Rusa i ruskog jezika, kao i aktivizacije veza s Rusijom. Može se smatrati da je za to dobar indikator reakcija na georgijevsku vrpcu – novi simbol pobede u Velikom Domovinskom ratu, koji se pojavio 2005. godine. U Krimu, na istoku Ukrajine, u Moldaviji održavale su se akcije pravljenja najvećih vrpci, a nošenje vrpce pretvaralo se u  demonstraciju političkog stava, pošto je tumačenje rata predstavljalo poprište bitke u tim zemljama. U Ukrajini i Moldaviji širenje vrpce izazivalo je sukobe s lokalnim nacionalistima, a u pribaltičkim republikama nailazilo je na otvoreni otpor vlasti. Tokom 2014. godine vrpca je postala glavni simbol separatističkog pokreta na istoku Ukrajine.

Zaoštravanje konflikta sa EU i SAD zbog Ukrajine 2013. godine u Rusiji se prikazivalo u kategorijama ekonomske svrsishodnosti i neophodnosti da se uzimaju u obzir uzajamni interesi. Ali 18. marta 2014. godine u Putinovom govoru o pripajanju Krima pojavila se rečenica: „Ruski narod postao je jedan od najvećih, ako ne i najveći podeljeni narod na svetu“. Iredentistički diskurs prvi put je upotrebljen na najvišem nivou u najvažnijem govoru koji je namenjen celoj zemlji.

Komentarišući Putinov govor, publicistkinja Jevgenija Aljbac je priznala da joj je bilo vrlo zanimljivo da čuje kako se direktno citira Aleksej Navaljni, odnosno, njegove reči da su „Rusi – najveća podeljena nacija na svetu“. Ova primedba naglašava važan momenat – kada je Putin formulisao tu tezu u svom „krimskom“ govoru, on je prisvajao parole one nacionalističke opozicije koja je, za razliku od liberala, raspolagala ozbiljnim potencijalom rasta. Drugim rečima, diskurs „ruskog sveta“ i Rusa kao podeljene nacije nije bio motiv, ni uzrok Putinovih postupaka – on je delovao u duhu „realpolitik“. Ali Putin je iskoristio tu situaciju da se ponovo smesti u centar političkog spektra u zemlji, da za sebe veže onaj nacionalistički deo društva koji je mogao predstavljati pretnju za vlast. Dalji razvoj situacije na istoku Ukrajine pokazao je da je Moskva, formiravši novu koncepciju „Novorusije“, počela koristiti diskurs ruskog sveta u njegovoj iredentističkoj verziji za ideološko uobličavanje svoje politike.  Pojam „Novorusija“ se ispostavio pogodan zbog svoje neodređenosti – i zbog prostornih granica, i zbog političkog statusa – kao potencijalno nezavisne tvorevine, autonomnog dela Ukrajine ili potencijalnog dela Rusije. Očigledno je da taj pojam instrumentalan, kao i sam odnos Moskve prema Rusima na Donbasu. Mnogi među njima su se nadali da će „novoruski“ scenario ličiti na krimski i bili su strašno razočarani.

Upotreba iredentističkog diskursa u ukrajinskoj krizi imala je ozbiljne posledice po odnose sa susednim zemljama. Antiruska politika pribaltičkih republika, koja je temu položaja ruskog stanovništva odavno težila da iz sfere ljudskih prava premesti u sferu bezbednosti, dobila je moćnu legitimizaciju. Moskva je morala takođe da umiruje lidere prijateljskih Kazahstana i Belorusije, koji su u toj novoj retorici osetili pretnju za svoje zemlje.

18. marta 2014. godine u Putinovom govoru o pripajanju Krima pojavila se rečenica: „Ruski narod postao je jedan od najvećih, ako ne i najveći podeljeni narod na svetu“. Iredentistički diskurs prvi put je upotrebljen na najvišem nivou u najvažnijem govoru koji je namenjen celoj zemlji

U retorici vlasti tokom 2014. godine znatno se pojačao motiv ruskog sveta kao posebne civilizacije koju treba zaštititi od destruktivnog delovanja Zapada. Upravo taj motiv naglašava sada i patrijarh Kiril koji je doživeo propast svoje ranije strategije „meke moći“ u interpretaciji ruskog sveta.[vi] Sada su među pristalicama ruskog sveta popularniji (naoružani) „pristojni ljudi“. Pritom se motiv opozicije Zapadu interpretira na dva različita načina, što je potpuno u skladu s tradicijom ruske filozofije 19. veka. Jedni gledaju na Zapad kao na bezuslovno neprijateljsku i stranu silu, a drugi kao na „zalutalog“, predstavljajući Rusiju kao zaštitnicu „tradicionalnih evropskih vrednosti“. (Putin je više puta nastupao u tom duhu).

U Rusiji 19. veka prva pozicija bila je prilično egzotična, njen prvi i najčuvenji predstavnik bio je Danilevski, koji je objavio svoju knjigu Rusija i Evropa 1869. godine, u doba kada je odnos prema Zapadu kao prema „zemlji svetih čuda“ (Homjakov), kao delu zajedničkog hrišćanskog sveta bio dominantan, pa i među slovenofilima i počvenicima. Danas se ravnoteža snaga primetno pomerila u pravcu izrazitijeg otuđenja od Zapada.

U novim interpretacijama pojma „ruski svet“ još uvek se zadržava izvesna ambivalentnost. S jedne strane, priznanje vlastite autonomnosti od Zapada može biti sasvim produktivna strategija nacionalne identifikacije, ali s druge – motiv civilizacijske samostalnosti najaktivnije, i čak agresivno koristi najnazadniji deo ruskog intelektualnog spektra.

Važno je da se u borbu za interpretaciju pojma „ruski svet“ danas sve aktivnije uključuju ljudi koji razmišljaju o ruskom svetu s mašinkom u rukama. To su i oni koji sada ratuju protiv ukrajinskih trupa na Donbasu, i oni koji su se odatle već vratili u Rusiju, i oni koji tek nameravaju da odu tamo da ratuju. Ti ljudi, čiji radikalizam nije rezultat čisto teorijskih predstava, stiču specifičan legitimitet i auditoriju koja u njima vidi prave junake. Oni danas imaju i talentovane pristalice među kulturnim stvaraocima, poput, na primer, jednog od najpopularnijih savremenih ruskih pisaca Zahara Prilepina.

Danas ti ljudi, uključeni u rat na istoku Ukrajine i organizaciju najraznovrsnije pomoći samoproglašenim republikama Donjecka i Luganska, nastoje da ne ulaze u direktnu konfrontaciju s Kremljom. Međutim, motivi nezadovoljstva politikom Moskve, koja, s njihovog stanovišta, nije ispoljila odgovarajuću odlučnost da bi zaštitila Ruse na istoku Ukrajine, osećaju se sasvim jasno. Kremlj kritikuju jer nije dovoljno odlučno podržao vojni uspeh u avgustu 2014. godine, koji je trebalo, po mišljenju radikala, razviti, „oslobodivši“ Harkov i Odesu, kao i zbog toga što već proglašene republike nisu ušle u sastav Rusije. Tako se tema ruskog sveta pretvara u ideološko jezgro radikalnih snaga koje poseduju borbeno iskustvo i oružje. U tumačenju nekih od tih ljudi ideja ruskog sveta je otvoreno povezana sa antisemitizmom i neonacizmom. S vremenom, Kremlju će biti sve komplikovanije da kontroliše te snage.

Drugi izazov za koncepciju ruskog sveta dolazi danas od onih snaga u Belorusiji i Ukrajini koji grade strategiju identifikacije kroz opoziciju Moskvi kao konstitutivnom Drugom. Ta intelektualna tradicija vuče korene iz 19. veka, kada se koncepcija Rusije u poljskoj, a kasnije i ukrajinskoj interpretaciji suprotstavljala Moskvi kao „turanskom“, neslovenskom, azijatskom načelu. O ovoj liniji suprotstavljanja govorio je u nedavnom intervjuu jedan od viših činovnika Ruske pravoslavne crkve Vsevolod Čapljin: „…Kao deo ruskog sveta oseća se onaj ko želi da se tako oseća. To nije državljanstvo, nije pripadnost nekoj korporaciji. To je jedna dobrovoljna stvar… I sama činjenica da ukrajinski nacionalisti pokušavaju da nam oduzmu naziv „Rus“ i reč „Rusija“ takođe o nečemu govori. Pa Rusija nije obavezno nešto sa centrom u Moskvi. Ona je rođena u Kijevu… I Rusija je više duhovni i ideološki pojam. Po svoj prilici, o tome koga treba smatrati Rusijom tek će se voditi nekakva polemika i, po svoj prilici, borba između Kijeva i Moskve“.[vii]

U retorici vlasti tokom 2014. godine znatno se pojačao motiv ruskog sveta kao posebne civilizacije koju treba zaštititi od destruktivnog delovanja Zapada

Ruski svet ostaje danas rezervoar ideja i slika koje mogu inspirisati i servisirati različitu politiku. To može biti politika mirnih integracionih procesa; politika propagande i promocije ruskog jezika i kulture; politika razvoja veza s raznim ruskim dijasporama itd. To može biti politika frontalnog „civilizacijskog“ sukoba Rusije i Zapada. To može biti politika ruskog iredentizma u njegovoj agresivnoj verziji koja predviđa reviziju granica. Ruski svet je svojevrsna garnitura Lego kockica. Od okolnosti i kombinacija elemenata zavisi šta su oni u praksi i kako razni posmatrači shvataju te elemente koji su udruženi pod parolom „ruskog sveta“.

Funkcionisanje pojma „ruski svet“ pretrpelo je bitne promene 2014. godine. Prvi put tema ruskog iredentizma pojavila se u zvaničnim govorima ruskog predsednika. Prvi put u politici ruskog sveta akcenat je stavljen ne na izričito mirne metode propagande ruskog jezika i kulture, već na delovanje naoružanih ljudi. Prvi put su se ljudi sa oružjem u rukama uključili u otvorenu, javnu borbu za interpretaciju pojma ruski svet i za njegovu upotrebu kao političkog resursa. Prvi put u interpretaciji ruskog sveta je tako odlučno istaknuta civilizacijska opozicija Zapadu kao konstitutivnom Drugom. Budućnost će pokazati koje će se od ovih tendencija održati.

Preveo s ruskoga Zorislav Paunković

*Tekst je objavljen u zborniku Rossija 2015, objavljenom 2015. godine.

Aleksej Miller je ruski povjesničar, profesor Europskog sveučilišta u Sankt Peterburgu i gostujući predavač (od 1993.) na Centralno-europskom sveučilištu u Budimpešti. Osnovne teme njegova znanstvenog interesa su povijest imperija, teorije nacionalizma, nastanak nacija u okviru kontinentalnih imperija i suvremene politike historije. Napisao je šest monografija, među kojima su: Ukrajinsko pitanje i politika vlasti u ruskom javnom mnijenju (Ukrajinskij vopros v politike vlastej u russkom obšestvennom mnenii), Carstvo Romanovih i nacionalizam (Imperija Romanovih i nacionalizm), Zapadna periferija Ruskog Carstva (Zapadniije okraini Rossijskoj imperiii) i dr. U ruskim i inozemnim medijima često objavljuje kritičke analize političkih procesa, posebno rusko-ukrajinskih odnosa i (zlo)upotrebe povijesti u političke svrhe.

[i] http://www.ng.ru/editor/2001-03-23/1_putin.html
[ii] http://www.kommersant.ru/doc/2294871 Imenovanje Dmitrija Kiseljova za direktora informacione agencije „Rusija danas“ krajem 2013. godine pažljivi posmatrači su shvatili kao obeležje pripreme za oštar stadij informativnog rata u okviru ukrajinske krize.
[iii] http://www.patriarchia.ru/db/text/928446.html (kurziv – A. M.)
[iv] Ibid.
[v] http://rusmirzp.com/2012/09/28/category/society/3479
[vi] http://www.patriarchia.ru/db/text/3730705.html
[vii] http://echo.msk.ru/programs/focus/1468446-echo/

Aleksej Miller je ruski povjesničar, profesor Europskog sveučilišta u Sankt Peterburgu i gostujući predavač (od 1993.) na Centralno-europskom sveučilištu u Budimpešti. Osnovne teme njegova znanstvenog interesa su povijest imperija, teorije nacionalizma, nastanak nacija u okviru kontinentalnih imperija i suvremene politike historije. Napisao je šest monografija, među kojima su: Ukrajinsko pitanje i politika vlasti u ruskom javnom mnijenju (Ukrajinskij vopros v politike vlastej u russkom obšestvennom mnenii), Carstvo Romanovih i nacionalizam (Imperija Romanovih i nacionalizm), Zapadna periferija Ruskog Carstva (Zapadniije okraini Rossijskoj imperiii) i dr. U ruskim i inozemnim medijima često objavljuje kritičke analize političkih procesa, posebno rusko-ukrajinskih odnosa i (zlo)upotrebe povijesti u političke svrhe.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Tema
Skip to content