Upravo završeno Svjetsko nogometno prvenstvo jedan je od onih događaja koji i prosječnom gledatelju, koji nogomet prati “od svjetskog do europskog”, stvori dojam da je svijet ipak nešto veći nego ga mi svakodnevno zamišljamo i doživljavamo. Pa se onda u tom novom i većem svijetu nađe mjesta i za Maroko i podatak da je to prva afrička ekipa koja je uspjela doći među četiri najjače nacionalne reprezentacije kugle zemaljske. I vjerojatno će taj novi svijet koji smo nakratko otkrili u Kataru ostati u konačnici na tom jednom podatku. Naravno, tu sliku svijeta ne stvaramo autonomno i potpuno neovisno. Nego upravo u onim granicama kako ih postave medijski aparat i njegovi algoritmi, ali ne manje bitno: država i njene eksplicitne i implicitne politike i odluke. Iako na prvu izgleda kao da ta država ima sve nebitniju ulogu u svemu, pa i u kreiranju naših kognitivnih atlasa, čini mi se da je riječ o svojevrsnoj krivoj predodžbi, kao što je i ona da je naš neposredni svijet – zapravo čitav svijet. Uzmimo na primjer najaktualniju teritorijalizaciju našeg potencijalnog fizičkog, ali i mentalnog kretanja, toliko slavljenu kod hrvatsko-briselskih političkih elita. Famozni Šengen koji nam tobože omogućuje novi vid slobode kretanja, ali po prilično ograničenom svijetu. Svijet u kojem je puno lakše otići na Sjever i Zapad, nego na Jug i Jugoistok s kojeg pritom ne smijete prenijeti ništa. Tko bi to htio uopće?
Mange u Poljskoj
Moja prva reakcija na nove šengenske carinske restrikcije bila je: A šta je s knjigama s Beogradskog sajma knjiga? Smijemo li njih prenijeti? Nemam ništa ni protiv popularnijih proizvoda široke potrošnje koji će u novom šengenskom režimu ostati s onu stranu granice ili će vam ih hrvatski carinik drsko oteti uz novčanu kaznu u Vinjanima Donjim, Brodu ili na Bajakovu. Ali ipak te knjige s Beogradskog sajma su mi veća tuga i sjeta od kajmaka i pršuta jer je u njima i simbolički i fizički upisan jedan privatni tranzicijski period, onaj studentskog životnog i svakog drugog entuzijazma koji je uključivao i vikend odlaske u Beograd krajem listopada, spavanje po hostelima i onda za kraj cjelodnevno tumaranje po halama sajma u narodnim masama aktera kulturnog konzumerizma i turizma, a kojem sam u tolikim i još većim brojkama kasnije svjedočio jedino na lajpciškom Buchmesseu. On je bio još zanimljiviji jer, osim šta je bio najmanje četiri puta veći od onog beogradskog (svjedočeći time o veličini njemačke medijsko-izdavačke industrije), uključivao je i gen Z mase obučene u omiljene junake manga stripova. Japanskih manga stripova o kojima sam znao, a i dalje znam jako malo, osim da me potpuno fascinira njihova popularnost, prevodilački i izdavački pogon i materijalizacija fanova u raznim kostimima (tzv. cosplay) koji su prepravili i staklene hale i travnjake između njih i vlakove koji su vodili do Leipzig Messea. Koji mjesec dana nakon toga, hodajući ulicama Gdanska s kolegom prevoditeljem s japanskog u potrazi za restoranom s pierogama, zastali smo pored neobične knjižare. Odnosno, zastao je on jer je prepoznao naslove u izlogu. Ubrzo smo se našli u maloj knjižari u kojoj su police bile gusto ispunjene prijevodima japanskih mangi na poljski, i to prema riječima kolege japanologa, vrlo aktualnih i popularnih izdanja. Par godina nakon te epizode, na koju sam u međuvremenu bio i zaboravio, saznao sam da je u onoj masi kostimiranih gen Z vjerojatno bio značajan broj Poljaka jer Poljska ima jednu od razvijenih manga i cosplay (jap. otaku) supkultura u Europi i izdavačku i prevodilačku industriju koja ne samo što prevodi najnovija izdanja japanskih stripova, nego producira predstave i mjuzikle po tim istim stripovima.
Ipak te knjige s Beogradskog sajma su mi veća tuga i sjeta od kajmaka i pršuta jer je u njima i simbolički i fizički upisan jedan privatni tranzicijski period, onaj studentskog životnog i svakog drugog entuzijazma koji je uključivao i vikend odlaske u Beograd krajem listopada, spavanje po hostelima i onda za kraj cjelodnevno tumaranje po halama sajma
Afrika nije naš đir
Arapski i afrički Maroko, beogradski sajam knjiga i japanske mange u Poljskoj. Sve što povezuje ova tri fragmenta sjećanja iz različitih životnih perioda su prijevodi, odnosno nedostatak prijevoda, odnosno kulturne politike koje te prijevode o(ne)mogućuju. Pritom ne mislim samo na birokratsko-estetske selekcije onoga što će se prevoditi koje provode vijeća odabrana u Ministarstva kulture, nego na cijeli kulturno-politički kontekst koji u tim selekcijama na kraju sudjeluje. A on je nešto dužeg povijesnog trajanja i nešto širi i kompleksniji od kulturnih politika i statistika prevođenja o kojima smo nešto pisali u našem prethodnom tekstu. Primjerice, o afričkom i arapskom Maroku, našem protivniku u meču za svjetsku broncu, teško da išta možemo saznati pretražujući naše knjižnice. Odnosno, o afričkom i arapskom svijetu, književnosti, društvu i kulturi općenito. Čast izuzecima koji se daju pobrojati na prste jedne ruke, a koji onda ostaju u domeni osobnog i profesionalnog entuzijazma. Afrička književnost, pa čak i ona na europskim jezicima, minimalno se prevodi kod nas, a nekad su se na zagrebačkom sveučilištu pisali doktorati o afričkom romanu.
Ostanimo samo u domeni visoke i nagradama ovjenčane književnosti. Prošlogodišnji nobelovac, Zanzibarac Abdulrazak Gurnah svoj prvi prijevod na hrvatski je dobio ove godine u Profilu (prev. Dinko Telećan), iako piše na engleskom i živi i predaje u Velikoj Britaniji, a iza sebe ima zavidan književni i publicistički opus (profesor je postkolonijalne književnosti na Sveučilištu Kent). Ngũgĩ wa Thiong’o, vjerojatno najveći živući pisac afričkog kontinenta, kod nas je prvi put preveden tek 2018. u riječkoj izdavačkoj kući Lector (prev. Gioia-Ana Ulrich Knežević). Chinua Achebe, nigerijski romanopisac čiji je kanonski roman svjetske književnosti Svijet se raspada preveden na hrvatski čak pola stoljeća nakon njegove prve objave (2009. godine, izdavač Novela Media, prev. Marko Maras) možda i najbolje pokazuje našu ograničenu recepciju književnosti van uskog i eurocentričnog kruga. U usporedbi, prijevodi koji se još mogu naći u zaključanim arhivima naših knjižnica, jer su sa srpskog jezika, mahom su iz 1980-ih kada je Achebe inauguriran u svjetsku književnost kao jedan od prvih afričkih pisaca, zajedno sa nobelovcem Woleom Soyinkom koji je nešto bolje prošao jer ima dva prijevoda na hrvatski, jedan iz 1986. kada je dobio Nobela, a mi još bili dio svijeta, a drugi iz 2018. Roman Tumači (izdavač Mladost, prev. Nada Švob Đokić) objavljen je u, iz današnje perspektive, nevjerojatnoj nakladi od čak tri tisuće primjeraka. Soyinku je tada izdala sveučilišna izdavačka kuća koja je bila važan kotačić u izdavačkoj industriji, a čiji je zadatak bio, da među ostalim, pazi da afrički nobelovac bude objavljen u velikoj nakladi u državi koja je dugo vremena bila najjača sila Trećeg svijeta, odnosno Pokreta nesvrstanih. Kao što smo u ranijem tekstu konstatirali, u velikim kulturnim i obrazovnim industrijama, poput one američke, sveučilišne izdavačke kuće su i dalje najvažniji akter u prevođenju strane književnosti na engleski jezik. Odmah nakon njih su mali, ali bitni izdavači. Tako je kod nas drugi prijevod Soyinke došao trideset i dvije godine nakon Tumača i pripao upravo jednom takvom izdavaču. Njegov drugi roman Vrijeme rasapa izašao je u lijepom izdanju Sandorfa i prijevodu Mire Gregov.
Afrička književnost, pa čak i ona na europskim jezicima, minimalno se prevodi kod nas, a nekad su se na zagrebačkom sveučilištu pisali doktorati o afričkom romanu
442 do Beograda
Tu ćemo stati s nabrajanjem i konstatirati da ova rupa od trideset i dvije godine predstavlja upravo taj kulturno-politički kontekst u kojem se formiraju eksplicitne i implicitne politike prevođenja u suvremenoj Hrvatskoj. A one su nešto kompleksnije od spomenutih godišnjih selekcija koje biraju naslove za prevođenje i ovise o širim političkim, a onda i infrastrukturnim tektonikama. Od 1990-ih naovamo, hrvatska kulturna, obrazovna i znanstvena politika, pa onda i politika prevođenja jednostavno je prekinula veze s ostatkom svijeta s kojim je do tada aktivno komunicirala kroz razgranatu diplomatsku, ekonomsku, znanstvenu, ali i kulturnu mrežu. Tu počinje naša Šengenska era koja svoj vrhunac doživljava upravo ovih dana potpunom integracijom u ekonomski, politički, carinski i kulturni prostor Europe, odnosno Europske unije. Hrvatska je napokon postala Zapad. Paralelno, osim prekidanja veza s ostatkom svijeta, odnosno s Istokom i Jugom, jedna od primarnih misija hrvatske, čitaj HDZ-ove državotvorne kulturne politike, bio je i bijeg s Balkana, a to je imalo i ima nesagledive posljedice i na našu kulturnu politiku i politiku prevođenja, a onda i kulturnu i književnu recepciju svijeta.
Raspadom Jugoslavije, Hrvatska nije samo prekinula veze s Trećim svijetom, nego i s kulturnim prostorom u kojem je nastala njena novija književnost, kultura i država. A taj kulturni prostor je funkcionirao i kao svojevrsna kompenzacija za neke naše nedostatke, odnosno kao veza s nekim dijelovima svijeta, književnostima i kulturama s kojima nismo imali toliko izravne kanale razmjene. Ili drugim riječima, razlog malom broju prijevoda afričke književnosti na hrvatski treba jednim dijelom tražiti i u činjenici da je metropola – politički, kulturni, a onda i izdavački centar – bio u Beogradu, koji je u tom periodu puno više prevodio spomenutu književnost, nego, primjerice, Zagreb. To je i danas ostao slučaj. Tako da su oni odlasci na Beogradski sajam često služili i kao svojevrsno popunjavanje praznina koje ne može popuniti jedna mala nacionalna kultura, prevodilačka zajednica i izdavačka industrija s europske poluperiferije.
Od 1990-ih na ovamo, hrvatska kulturna, obrazovna i znanstvena politika, pa onda i politika prevođenja jednostavno je prekinula veze s ostatkom svijeta s kojim je do tada aktivno komunicirala kroz razgranatu diplomatsku, ekonomsku, znanstvenu, ali i kulturnu mrežu
Šengenska erozija
Vratimo se na početak, na Maroko, arapski i afrički svijet, s kojim, ako ništa, dijelimo obale Mediterana. I nekad se čini – samo to. Na pitanje zašto nemamo skoro uopće prijevoda književnosti s arapskog jezika, odgovor je vrlo jednostavan. Fali ljudi koji bi prevodili s tog jezika. Ne postoje studiji arapskog i sve ostane na pojedinačnim iznimkama i inicijativama poput, primjerice, Booksine Revije malih književnosti koja je svojim programom onda zahvatila suvremenu književnost Levanta, Magreba i Egipta. To sve stoji. Međutim, mi dijelimo, odnosno dijelili smo, kulturni i jezični prostor zajedničke države u čijoj je podjeli posla i zaduženja u kulturnoj i obrazovnoj politici, Sarajevu i Bosni i Hercegovini pripala arapska i perzijska književnost, kultura i civilizacija, opet od iznimnog značenja za vanjskopolitičke i ekonomske strategije tadašnje države. To je značilo da BiH posjeduje kulturnu i obrazovnu infrastrukturu koja će, primjerice, naukovati i na tržište rada poslati prevoditeljicu s arapskog koja, ako već neće prevesti neki marokanski roman, onda bar hoće dobar dio opusa egipatskog nobelovca Nagiba Mahfuza, tog urbanog kroničara modernog Kaira, jednog od najvećih i najzanimljivijih gradova na onim obalama Mediterana. Mafhouz je preveden na bosansku varijantu našeg policentričnog i zajedničkog jezika čija se izdanja mogu, iako u ne baš velikom broju primjeraka, naći u Knjižnicama grada Zagreba u izdanju sarajevske izdavačke kuće Šahinpašić. Taj mini-primjer pokazuje da, unatoč trideset plus godina onoga što nazivam Šengenskom erom hrvatske (kulturne) politike, a čiji je bitan dio kulturno udaljavanje od zemalja s kojima smo nekad dijelili istu državu i kulturno tržište, i dalje je od presudne važnosti biti priključen na tokove kulturne proizvodnje i prevodilačke djelatnosti u Beogradu ili Sarajevu. Jer time ostajemo priključeni na dio svijeta koji nam je puno bliži nego nam se na prvi pogled čini. A to je u konačnici temeljna svrha prevođenja. Da nam ne dopusti da se uspavamo u komociji vlastite autoprovincijalizacije.
Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Prethodni tekst Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećoj poveznici: Svjetsko tržište prevođenja.
