Za koga pišem? ishodišno je pitanje teksta, koncipiranog da bude kaleidoskopski ulomak kritičkog pogleda na (domaći) književni kanon. Sletjelo je u moj sandučić urednički oblikovano i koliko ga god premetala po rukama, dugo ga nisam uspijevala primiti, niti htjela ispustiti; mijenjalo se i otvaralo, ispuštalo rukavce i slijepe ulice. Pa sam ga proslijedila dalje: piscima kojima između vrhova prstiju i čitateljskog oka nije samo nekoliko (tje)dana i ekrana, nego godine, pa još mjeseci, i knjiga-dvije-tri. Za koga pišem? ubacila sam u njihove sandučiće, umetnula u njihove subjektivitete, i pitanje se odande račvalo dalje. Tko je stvarna, fikcionalna, marketinški projicirana ili proizvedena, implicitna, eksplicitna, imaginirana i fantazirana; žuđena, željena i nepoželjna; slučajna, privremena ili povremena publika spisateljica i pisaca naše scene?
Što je čitatelj? Fantom za spisateljskim stolom?
Među prvima sam razgovarala s Lukom Bekavcem, jednim od najzanimljivijih autora domaće scene, čije se knjige sklapaju u razvedeni univerzum prema jasnim nacrtima u autorovoj svijesti i nesvijesti; informirane raznolikim iskustvima svijeta, književnosti i drugih medija, ali neopterećene iluzornim normativima svih tih sfera. Selektivno zapažene, knjige Luke Bekavca po mojoj slobodnoj procjeni imaju vjernu publiku koja sa svakim izdanjem otvara dio slagalice jednog iščašenog svijeta; uvijek jednako uncannily istog i drugačijeg od (uvjetno) prethodnog. I dok je Bekavac sam sebe smatrao posljednjom osobom s kojom bi trebalo voditi razgovor o književnom čitateljstvu, meni se iz približno istih razloga činio beskrajno važnim sugovornikom za temu koja mu je intuitivno bila neprirodna.
„Za koga pišem – o tomu ne razmišljam previše i sebe bih zadnjeg zvao na razgovor o ovoj temi. Kad čujem to pitanje, zapravo mi padnu na pamet pisci (ne konkretni, nego fiktivni ili tipizirani) koji znaju za koga pišu i imaju dojam jasno profilirane publike ili čak osobe kojoj se obraćaju. Pretpostavljam da se pitanje odnosi na nekoga ili nešto što imate pred očima dok traje kreativni proces, a meni je to daleko i strano iz niza razloga. U trenucima kad počinjem raditi na tekstu, samog sebe pokušavam postaviti maksimalno pasivno; stvarno imam dojam da je ta nulta razina rada na tekstu primanje materijala za koji se učinite osjetljivima i prijemčivima. Dakle, to definitivno nije trenutak u kojemu već dajete nešto nekome drugome, nego ste vi taj koji pokušava uhvatiti signal i primiti nešto od čega bi tek mogao nastati tekst.
Mislim da je sasvim očito da nitko ne može unaprijed znati tko je publika. Pišeš, radiš na knjizi, u određenom je trenutku završiš i ona odlazi van. Čitatelji su budućnost teksta koja počinje u trenutku kad ga ti pustiš… a nitko ne može vidjeti budućnost. Pisci imaju različite fantazije o tomu za koga pišu: za voljenu osobu, za publiku koja ih razumije, za druge (mrtve, velike) pisce, za nekakve mase (ako sebe vide kao hitmakere). Ali sve su to fantazme, plodovi imaginarnog koji ljudima omogućuju da rade jer tako imaju konverzacijskog partnera u stvaranju teksta; on je, međutim, potpuno fikcionalan i nikada se ne poklapa s onim što će se pokazati kao stvarna publika tog-i-tog teksta. Meni to djeluje kao retorička proteza s kojom je možda lakše krenuti u proces, ali zapravo imam dojam da smo u ranijim fazama rada na rukopisu prisutni samo tekst i ja, i ja sam publika, onaj koji sluša i prima.“
Bitno razlikujući zamišljaj čitateljstva od posveta i prvih čitateljica i čitatelja rane verzije romana, u Bekavčevu slučaju krug čije srce čine vrlo profesionalne čitateljice i spisateljice (Maša Grdešić, pa Branislav Oblučar i Asja Bakić), autor vlastita iskustva kontakata s čitateljstvom u cca desetljeću književnog rada opisuje kao potvrdu supstancijalnog loma između teksta sa spisateljske strane, i njegova čitanja s onu stranu zrcala.
„Ovo zvuči pomalo tautološki, ali nitko nije čitatelj vaše knjige dok ne postane čitatelj vaše knjige. Stvarne adrese na koje će tekst stići nikada se ne znaju unaprijed. Spektar čitateljskih reakcija koje sam doživio tijekom godina bio je apsolutno neprevidljiv; pokazao mi je da su sve pozitivne ili negativne predrasude koje možete imati potpuno neodržive u susretu sa stvarnim ljudima i njihovim čitateljskim praksama. Nemoguće je procijeniti što će nekome biti nečitljivo, zanimljivo, odbojno, napeto, ali i procese kojim će, tijekom vremena, nešto što se u određenom trenutku doimalo takvim postati nešto drugo, možda vlastita suprotnost… U svakom slučaju, publika nikada nije jedna stvar, i to je sjajno: nema nikoga, nikakvog teoretičara, pisca, istraživača tržišta, tko doista zna tko čini publiku.“
Sigurna dezorijentacija u čitanju
Specifičnost rada Luke Bekavca je i proklizavanje u različitim žanrovskim okvirima, i zanimljivo je da iako ozbiljno cijenjen, Bekavčev opus dobiva relativno malo prostora u književno-medijskom pejzažu. No prošlogodišnja heksalogija Urania zato je odjeknula u znanstvenofantastičnim krugovima i odnijela domaću nagradu SFERA Društva za znanstvenu fantastiku.
„To je bilo jedno od najljepših iskustava otkako sam počeo objavljivati jer je u tom kontekstu stupanj otvorenosti i pristupa bez predrasuda bio izvanredan. Sve za što se ljudi inače hvataju kao razlog zašto ne bi čitali Uraniju (jer je ogromna, čudno izgleda, djeluje eksperimentalno…) ondje nije figuriralo kao prepreka. Knjizi se pristupalo kao bilo kojem SF serijalu i čak se postavilo pitanje – napola šaljivo, napola ozbiljno – ima li šanse da se serijal nastavi dalje. Članice i članovi žirija, ljudi koji se bave književnošću vrlo intenzivno i s ljubavlju (bez obzira na to jesu li vezani uz nju profesionalno), Uraniju su jednostavno pročitali, u njoj uživali bez skepse i ograda, bez konteksta mojih ranijih romana ili osvrtanja na njihovu recepciju, i knjiga je ‘upalila’.“
Luka Bekavac: Čitatelji su budućnost teksta koja počinje u trenutku kad ga ti pustiš… a nitko ne može vidjeti budućnost. Pisci imaju različite fantazije o tomu za koga pišu: za voljenu osobu, za publiku koja ih razumije, za druge (mrtve, velike) pisce, za nekakve mase (ako sebe vide kao hitmakere). Ali sve su to fantazme
Priča kruži komparatističkim kuloarima da je Zoran Kravar, koji je nekoliko nominalno prestižnih među brojnim zasluženim nagradama odbio, dvije SFERA-e rado primio uz komentar da tu nagradu od mnogih drugih razlikuje da ju dodjeljuju kompetentni ljudi. Žanrovska je publika specifična, izuzetno strastvena i kreativna, a u slučaju znanstvene fantastike i fantasy fikcije, posvećenost žanru i pripadajućim književnim svjetovima uvezuje se u punokrvni kolektivni doživljaj i subkulturu. Prividno antipodalno, knjige Luke Bekavca na glasu su kao hermetične i eksperimentalno-teorijski usidrene, no čini mi se da taj glas rezonira samo od onih koje ih nisu zapravo čitale. Jer jest riječ o kompleksnom sustavu, ali i o prozi koja traži samo određenu poroznost u recepciji i prepuštanje pažljivo oblikovanim prijelomima i zaokretima subjektiviteta. U arhitekturi Bekavčevih knjiga dezorijentacija je neminovna, ali nije neugodna, pa gubljenje prostorijama i hodnicima, razvedenima kao krvotok, dolazi s titravom znatiželjom i osjećajem da se ipak nalazimo na sigurnome.
„Rad na romanima ponekad me podsjeća na građevinski posao; radi se s materijalom kojim je nemoguće stopostotno manipulirati, potrebno je planiranje i projektiranje na više razina, nemoguće je sve napraviti odjednom, pa gradilište se povremeno i napušta i čeka, radovi se obustavljaju. Sama knjiga je, uostalom, trodimenzionalni objekt u sasvim nefigurativnom smislu: kao čitatelji u vremenu, krećemo se knjigama linearno, rečenicu po rečenicu, ali knjige su, kao predmeti u prostoru, uvijek već tu kao cjeline koje još ne vidimo, jednako kao što je zgrada sa svim svojim prostorijama nekakva simultanost koju, međutim, nikada ne možemo iskusiti odjednom. Tekst je ambijent u kojemu se može prebivati i volim razmišljati o tomu kako će nekome biti unutra; kako tempirati prolaske, koliko dugo netko može boraviti u određenom prostoru… Projekcije o tomu kako će to doista funkcionirati za čitatelje uvijek su zanimljive, definitivno oblikuju kasnije radne verzije mojih tekstova i nadam se da se taj napor u tekstu i raspoznaje, ali sve to nema nužne veze sa stvarnošću koja će tek uslijediti.“
Ali jednako kako arhitekti vode računa o čitljivosti, prohodnosti, vidljivosti i nevidljivosti svoga rada ne samo na papiru, nego i u trodimenzionalnoj stvarnosti, tako i pisac otvara dio svoje svijesti implicitnoj čitateljici i iznutra nastoji, koliko god manjkavo, simulirati čitateljsko iskustvo:
„Kad se završi akumuliranje ideja, skupljanje fragmenata, pasivno bilježenje i krene se organizirati tekst kao cjelina, dakle kad dobijem neki dojam o tomu što tekst hoće, odnosno što bi knjiga mogla postati, pokušavam pripremiti najintenzivnije moguće iskustvo za one koji će to čitati: pokušavam se prebaciti u drugo očište. To je presudna stvar tijekom rada na tekstu, pogotovo u kasnijim fazama: kao da provjeravate gdje su zastoji i problemi u nekom programu ili videoigri, gdje je potreban dodatan rad na kompoziciji da bi priča mogla dati svoj maksimum i održati određen ritam. Ali i dalje ne vjerujem da je to zamišljanje publike; mislim da je to prije testiranje nečega na samome sebi, barem onoliko koliko to sam mogu ostvariti kao nekakav samouki ‘inženjer’.“
Luka Bekavac: Publika nikada nije jedna stvar, i to je sjajno: nema nikoga, nikakvog teoretičara, pisca, istraživača tržišta, tko doista zna tko čini publiku
Pitanje koje uzbuni i uzbudi
Tekst-za-tiho-čitanje medij je odgode i dvostruke temporalnosti, donedavno određen širokim raskorakom između dvaju formativnih registara: vremena pisanja i vremena čitanja. Ovih je dana nekadašnja udaljenost u određenim prostorima minimalna pa preklapanje trenutka misli s trenutkom pisanja, kao i onim recepcije, umalo i reakcije, postaje samosvojnim diskurzivnim modusom unutar javne ili kvazi-javne sfere; simulacija komunikacije u „stvarnom vremenu“. Bez obzira na to vrednujemo li više ili manje književnost koja iz tih fenomena proizlazi, načini na koje suvremeni mediji funkcioniraju nužno oblikuju jezične i tekstualne prakse, forme i pristupe bez obzira na to koliki nam je screen time. Književnost kao medij osnovan u tekstu, ali i kao industrija i tržište, sa suvremenim medijima ima složen, ambivalentan i ponegdje tegoban odnos koji nije, ali nije ni da nije tema ovoga teksta. Jer se kreativni, rekreativni i recepcijski modusi isprepliću intenzivnije nego ikada upravo zahvaljujući medijima i njihovim učincima. Znakovito je i da su promišljanja kulturalnih studija bitnim dijelom proizašla iz premrežavanja teorije recepcije i post/strukturalističkog promišljanja društvenih uvjetovanosti, da bi potom kulturalni studiji iznjedrili mnogo od suvremenog diskursa smještenog lijevo-od-centra u terenima suvremenih mreža i medija. Taj se izvor crpi i iscrpljuje na različite načine, dijelom i intenzivirajući komunikacijsku razmjenu na različitim i između različitih razina društvene prisutnosti; svi su akteri i akterke polja samo sve vidljiviji i sve glasnije. No u praksama naših najistaknutijih pisaca, osjetan je aktivni otklon i nastojanje da se od tog šuma zaštite.
Zanimljivo je da je kod gotovo svih upitanih u tvrdnji da ne razmišljaju o tome za koga pišu sadržana vrlo jasna pozicija, kao da jesu ipak, nekim tihim misaonim mišićem, o tome razmišljali dovoljno da imaju više ili manje postavljen stav. Zanimljivo je i da ih, čini mi se, pitanje pomalo uzbuni, i pomalo uzbudi. Zaista, za koga pišu? Iako uglavnom statična bića, pisci su se u mjesecima rada odnosno nerada na ovome tekstu pokazali zapanjujuće teško uhvatljivima i tako se stvar prolongirala, i nikada nisam naišla na takvu sistematsku iako nehotičnu eskivažu u pokušaju da saberem misli i dojmove književnika i književnica. Ruku na srce, paralelno se dogodilo i da sam, kako od pisanja u nezavisnom medijskom polju nema (puno više od) hljeba, našla posao u knjižari u zagrebačkom centru, gdje sam u jednom trenu pokušala nagovoriti naišlog Damira Karakaša da mi dade brzinsku izjavu. Međutim nije zagrizao. Puhnuo je na samu ideju davanja izjave, vratio mi pitanje (zagrcnula sam se u odgovor), i svoja visoka očekivanja ilustrirao pričom o tome kako se svojedobno nije htio ljubiti s djevojkom za koju je čuo da sluša Parni valjak. Slegnuo je ramenima nekoliko puta, s jedne strane pogledom okačio Bekavca čiju je publiku zamišljao malom ali sofisticiranom, a s druge strane ugledao gotovo rasprodano izdanje novog romana Kristiana Novaka čiju je publiku pak razumio kao izrazito raznoliku i za domaće pojmove golemu. Karakaš je stajao, a i osjećao se između odabranih polova i polica, i konačno još jednom zaključio da o publikama radije ne razmišlja.
Čiji pogled viri piscima preko ramena?
No unatoč odbojnosti prema banalnim kalkulacijama o budućim čitateljicama koju su na različite načine izrazili i Bekavac i Karakaš, zapravo među spisateljskom populacijom voditi računa o tome kako publika i kritika reagira na stvaralaštvo nije shvaćeno kao monolitno dobro ili loše. Riječ je o osjetljivom balansu potrebe da se od stvarne i pounutrene publike zaštiti autorska i kreativna autonomija; da se čitateljstvo poštuje i da mu se djelo obraća s izazovom, a da istom ostane pristupačno; da tekst ne docira, a da se autorski glas pozicionira; da se spisateljska svijest razlomi kako bi reflektirala o onome što pisac stvara, i od refleksija dalje gradila. No tko se zapravo nalazi u tom odrazu s kojim se pisac suočava? Koji, kakav i čiji pogled viri piscima preko ramena?
„Znači od tog tvog pitanja mi se fizički zavrtjelo u glavi kad sam počeo razmišljati,“ rekao je Kristian Novak kojeg sam smatrala neizbježnom stanicom ove sage, netom nakon objave njegova trećeg (već u prvom izdanju rasprodanog) romana pod naslovom Slučaj vlastite pogibelji:
„Čini mi se da ne postoji jedan par očiju i sve ovisi o hrpi stvari. Zadnju knjigu sam pisao rano ujutro, između 5 i 7, jer drugačije nije moglo ići. Dakle probudiš se u potpunu tišinu i mrak, jednostavno ste tu ti i papir, i te oči koje gledaju od iza i komentiraju tekst. A kako će pristupati tekstu ovisi o tome koliko si dobro spavao, jesi li legao trijezan ili nakon tri piva, čeka li te teško predavanje ili samo laganini obaveze na faksu… Hrpa toga se stušti u taj pogled. I ponekad je jako benevolentan; smije se svim tvojim dobrim i lošim forama, tapša te po ramenu. A nekad će gledati što radiš i govoriti: ovo ti je sve trivijalno, ovaj dio ti je baš bezveze, ovu rečenicu si ukrao od nekoga iako se sad ne možeš sjetiti od koga…
Zato kad pišem prvu verziju, tjeram se biti što brži: od početka do kraja, i tad si dopustim pisati užasno loše, samo da ispišem tekst i da imam pred sobom nekakvu strukturu. A onda se vratim na početak i radim vrlo vrlo vrlo sporo… I u tom sporom radu mi treba zločesti čitatelj. Zadnja faza pisanja je čitanje naglas da čujem sintaksu, izmjenu duljina rečenica i stilistiku. Dakle u prvoj fazi mi trebaju benevolentne oči, a u kasnijim fazama mogu podnijeti i jako kritičan pogled.
S time da prije prvog pisanja imam fazu kad razmišljam o priči pa na piši-briši ploči od 3mx2m crtam odnose, putanje likova, mentalne mape… Stavim si glazbu i tako palamudim par tjedana prije nego sjednem pisati tekst. Otpočetka znam što će biti priča, ali znam i da će se to mijenjati jer pravu priču zapravo zna moja podsvijest, a ja je se tek trebam dokopati. A dokopam je se tako da ispišem prvu verziju, koja je u pravilu loša, i onda mogu procijeniti: aha, ovo je bezveze, ovo je totalno glupo… ali ova scena – će ostati. I ako u prvoj verziji nađem pet scena koje će ostati, one postaju otoci oko kojih gradim sljedeću verziju.“
S obzirom na status koji Kristian Novak zauzima u aktualnom kanonu i profesionalnih i rekreativnih čitateljica i čitatelja, neizbježno se nameće pitanje mogućih načina na koje recepcija potiče ili spotiče kreaciju.
„Kad krenem s nekom pričom, moram potisnuti što se dogodilo s prijašnjim knjigama, jer ako to ne napravim, bit ću pod pritiskom da te iste ljude treba na isti način zadovoljiti, i da će nužno u novom tekstu tražiti ono što su našli u prethodnom. A ja to nisam u stanju isporučiti jer više nisam ista osoba i bavim se drugačijim temama, ljudima, odnosima… Da bih sam sebi dao priliku napisati priču koja je samosvojna, koja se neće naslanjati na nešto od prije, ostavljam sve to po strani i kad sjednem pisati, iskopčam se. Stavim si glazbu koja me ubaci u zonu u kojoj ne postoji ništa osim mene i teksta, a onih ljudi koji će to možda čitati sjetim se negdje pred kraj, kad tekst otprilike već ima svoju formu, kada je u pred-završnoj fazi, recimo negdje u trenutku kad šaljem tekst svom uredniku Kruni Lokotaru. On je freelancer pa pazim da ne zloupotrebljavam njegovo vrijeme, nego s tekstom napravim maksimalno što mogu i onda dorađujemo neke stvari na razini stila ili strukture… I tada razmišljam o tome kako će priča odjeknuti, i u mojoj vjernoj fan bazi, ili kod nekoga kome će to biti moja prva priča. Međutim, u tom trenutku sam već toliko poistovjećen s tom novom pričom da me prethodne ne opterećuju. Pokušavam si što manje stavljati presing ostvarenog autora jer mi to ni na koji način ne koristi, možda mi i smeta.“
Kristian Novak: Otpočetka znam što će biti priča, ali znam i da će se to mijenjati jer pravu priču zapravo zna moja podsvijest, a ja je se tek trebam dokopati
Kretati se u smjeru rastućeg straha
I u kratkom dogovoru prije razgovora, Novak me zatekao impulsom da na pitanje za koga piše recepciju u prvom redu prelomi na publiku i kritiku. „Draga Ana, mislim da bih doslovno svaki dan mogao dati skroz drukčiji odgovor na ova pitanja, što možda više govori o mom potencijalu za shizofreniju nego o pitanjima. Siguran sam da ima ljudi koji će vrlo jednostavno odgovorit – bam – pišem za publiku, boli me đon za kritiku, ili – bam – obratno. Budem razmislio pa se vidimo.“
Sigurno je na neki meni nevidljivi način simptomatično da mi nije bilo nakraj pameti da će itko biti spreman dati tako konkretan ulaz u odgovore (bam); očekivala sam prije da ćemo se zaplitati u književnost kao polje osamljene autonomije s jedne, i važne društvene prakse s druge strane. U razmjerno high-brow mjehuru indie medija i komparatističkih eskapada, u kojem je agresija uglavnom pasivna, a sukobi su u trenju malih razlika, Novakova me perspektiva višestruko potresla:
„Isti dan dobiješ prijetnju batinama i oduševljenje onih koji su se prepoznali u doživljajima iz knjige… što može biti previše za jednog mene da upijem i na sve to reagiram. Ponekad bih najradije da knjigu bacim vukovima i nestanem nekamo na godinu dana… Ali sada je faza u kojoj moram komunicirati o knjizi, što mi je daleko veća tlaka nego je napisati.
Konkretno za ovu knjigu još čekam reakcije, i očekujem moguću kampanju blaćenja, ali da, prijetnje dobivamo redovito; Olja Savičević Ivančević, Zoran Ferić, ja, cijela zloglasna lektirna ekipa, što se aktualiziralo dodatno i zahvaljujući Domovinskom pokretu. To je konstantno stanje stvari. Ali to nisu ljudi koji čitaju naše knjige, ti ljudi ne čitaju i ne reflektiraju, u tome i jest problem.
Jedna od formativnih rečenica za moje pisanje došla mi je od kolege s germanistike, Darija Juričana, od kojega ljudi možda najviše pamte štosnu kandidaturu za predsjednika, ali zaboravljaju da je autor nekih od najvažnijih dokumentaraca nedavne povijesti; o Todoriću dok je još bio na vlasti, i o Kutli kada je dotični itekako imao pipke posvuda. U jednom sam mu trenutku iskreno rekao da se pomalo bojim za njega i njegovu obitelj, i pitao sam se kako to sve podnosi. Odgovorio je da je u jednom trenutku shvatio, razmišljajući što želi raditi sa svojim životom, da se mora kretati u smjeru rastućeg straha. I to mi je tako snažno zazvonilo da mi zvoni još uvijek. Pisati o onome čega se bojimo, na kojoj god razini; ususret nasilju, mogućnosti totalnog flopa, temama o kojima je teško pisati… to sam internalizirao.“
A za koga bi Novak volio da ga čita, kad bi bilo koju svoju knjigu mogao staviti u ruke bilo kome na svijetu i izvan vremena?
„Za prvu bih volio da je moj pokojni otac pročita. Za zadnju bih volio da je taj tragično preminuli policajac može pročitati. Važno mi je i da je njegova obitelj dobila makar taj tip zadovoljštine, da ne ispadne da samo kopam po ranama, nego sam ipak konzervirao nešto za pamćenje. Za svaki tekst je drukčije, svaki proizlazi iz drugog pleksusa. Zanimljivo pitanje, to mi nisi zapisala u bilješkama za razgovor. Možda bih volio da svaku čita onaj koga bi ta knjiga mogla najviše utješiti. U ovoj umjetničkoj fazi zanima me pisati o tome kako živjeti nakon što doživimo nešto što nismo mislili da možemo preživjeti. A tko zna, možda me jednom prebaci da počnem pisati romantične komedije.“
Kristian Novak: Kad krenem s nekom pričom, moram potisnuti što se dogodilo s prijašnjim knjigama, jer ako to ne napravim, bit ću pod pritiskom da te iste ljude treba na isti način zadovoljiti, i da će nužno u novom tekstu tražiti ono što su našli u prethodnom. A ja to nisam u stanju isporučiti jer više nisam ista osoba i bavim se drugačijim temama, ljudima, odnosima…
Kada je riječ o književnim i okoknjiževnim publikama, nije nevažna ni razlika u tome kako je pisanje smješteno u egzistencijalnu mapu života naših pisaca; egzistencijalnu ne filozofski, nego u značenju resursa za osnovno preživljavanje. Jer pisati profesionalno, dakle da je to osobi osovina zarade, ima drugačije zahtjeve od toga pisanja kao aristokratske razonode, hobija, ili pak prostora slobode i oslobađanja za čije održavanje trpimo ovaj ili onaj day job. Prodor tržišnih zahtjeva u stvaralaštvo je neminovan u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o tome koliko je pojedina autor/ica fokusiran/a na profesionalnu književnu realizaciju, odnosno koliko mu/joj je važno da od svoga književnog rada živi ili živi dobro. U našem podneblju ni oni koji od književnosti žive dobro ne žive od nje osobito dobro ili ne žive dobro samo od nje pa utoliko i eventualno prodavanje duše đavlu dolazi bez odgovarajućeg glamura.
Kristian Novak: Za prvu bih volio da je moj pokojni otac pročita. Za zadnju bih volio da je taj tragično preminuli policajac može pročitati. Važno mi je i da je njegova obitelj dobila makar taj tip zadovoljštine, da ne ispadne da samo kopam po ranama, nego sam ipak konzervirao nešto za pamćenje
Ne tratiti tuđe vrijeme!
Ipak ima magije u književnom radu, koja bruji između ishodišta i sletišta teksta i veže nas u neodoljivi doživljaj, uvijek ravnopravno zajednički i sočno usamljeni. Kao četvrti dio spisateljske osovine koja ovom prigodom muku muči s pitanjem za koga pišu, uvukla sam u razgovor pisca koji osobito dobro razumije književnu magiju, Želimira Periša. Zaigran i hrabar i beskrajno znatiželjan, Periš stvara knjige koje su tople na dodir; koje pružaju ruku preko korica i margina da čitateljicu uvedu u ples i igru.
„Odnos s publikom suštinski mi je moment pisanja, iskreno važniji i od mistificiranog odnosa sa samim sobom. Ovo, čini mi se, proizlazi iz izvora mojih tekstova. Ne pišem o sebi, ne transformiram vlastito iskustvo niti se tekstom preispitujem, ne korisnim tekst za suočavanje s vlastitim demonima. Koristim tekst da bih stavio fokus na neke misli i ideje, no prvenstveno da bih prenio priču, a to je češće priča o njima nego o meni. Pišem o drugima i za druge, i zato su mi čitatelji, a ne moje iskustvo, cilj teksta.
Kad maštam o knjizi prvo maštam o emocijama koje želim izazvati knjigom, onda tek razrađujem ideje i teme. Važno mi je da je emocija snažna, da ostane i kad se knjiga zatvori. Smatram da sam to dužan ljudima koji su na moju knjigu potrošili svoje vrijeme. Čitanje traje a vrijeme je nepovratno, ne usudim se tratiti tuđe vrijeme.
Pisanje je dakle rezultat moje obaveze prema čitateljima, a ta obaveza nastaje čim poželim napisati knjigu. Moj umjetnički poriv odmah se rađa s dugom, odmah imam negativnu emotivnu bilancu koju onda moram pravdati stvorenim.“
Zasad je najistaknutije djelo u Periševu raznolikom opusu roman Mladenka kostonoga, (post)postmodernistički klasik svog vremena sašiven od različitih žanrova i modusa i pripovjednih tehnika okrenutih naglavačke, a da eksperimentalna priroda romana nije zatvorila vrata šire recepcije, dapače:
„Taj roman, koji koristi nešto složenija stilska i fabularna rješenja, bio mi je veliki užitak. Htio sam se igrati s formom, znao sam da knjiga to smije, ali nisam bio siguran da to funkcionira. Kad sam dovršio stotinjak stranica, a to je negdje četvrtina knjige – dao sam je na čitanje prijateljima koji su mahom i sami spisateljice i pisci, i odreda su rekli da tu nešto ne valja. Moje glavne odluke da izostavim naslovnu protagonisticu iz romana i da joj nikad ne dam glas nije im se svidjela a nije im bio smiješan ni moj humor i izvještačeni arhaični vokabular, i općenito: osjetili su pretencioznost ali nije im bila opravdana.
I sad sam morao naći balans između onoga što sam zamislio i onoga što će se svidjeti čitateljima. Nizao sam probna čitanja sve dok nisam došao do čitateljice koja mi je rekla točno ono što sam želio čuti: “Izbori su ti hrabri, Želimire, budi još hrabriji.” Daaa! Još više ludizma, još više ludila. Međutim, činilo mi se tad, ovaj put ću iznevjeriti publiku, ova knjiga će se svidjeti rijetkima. Ljudi žele siguran svijet, i u knjizi žele ugodni prostor, a ja ću ih iz toga pokušati izbaciti, odbit će ih moja knjiga. I rekao sam sebi ok: Želimire, jebiga, ovu knjigu pišeš za sebe, ne za publiku. I tako sam napisao roman za sebe, igrajući se sve luđe, ne razmišljajući o globalnoj percepciji, ali ipak, razmišljajući jako puno o pojedinačnoj čitateljici ili čitatelju, njihovom čitateljskom iskustvu. Knjiga spetljane fabule, koja se igra s kronologijom i stilovima može smoriti, želio sam da taj kompleksan narativ bude ugodan i protočan, prolazio sam kroz tekst njihovim očima. Oni su ti koji kreiraju iskustvo knjige. Nije neka knjiga po sebi dobra ili loša, već je čitateljima dobra ili loša.
Na posljetku, knjiga je bila vrlo čitana, svojevrstan hit, i to je poljuljalo moju viziju da sam napisao eksperimentalan roman i vratilo me na zemlju u smislu: svašta si ti, Želimire, umislio, ali percepciju tvoje knjige stvorile su njene čitateljice, a ne ti sam. Otkrio sam posve nove čitateljske svjetove. Šokirao me bookstagram. Toliko je ljudi čitalo i analiziralo moju knjigu, vadilo iz nje citate, a ja sam ostao iznenađen vlastitim rečenicama, jer ih nikad nisam vidio izvađene iz konteksta, odvojene od ideje priče – zar sam to doista ja napisao? Moja rečenica izvan mog teksta zvučala je drukčije, često i bolje. Više ni nije bila moja.
Također, to što je toliko ljudi voljelo Mladenku kostonogu na mene je stavilo izuzetan teret. Bio sam toliko zahvalan tim ljudima što vole nešto što sam stvorio, da sam se osjećao dužan napisati i iduću knjigu koja će im se svidjeti. Zato idejama koje sam imao, a koje su išle u drugom smjeru, tad nisam dao priliku.
Nakon romana napisao sam zbirku priča koja još lebdi na tom valu koji je podigla Mladenka. Doslovno sam želio među-knjigu koja će pomiriti očekivanja onih koji su Mladenku voljeli s onima koji će mrziti moj slijedeći roman. To je ideja koju si sad utvaram: napisat ću roman toliko hrabar da će ljude odbiti prije nego shvate da je genijalan.“
Želimir Periš: Ne pišem o sebi, ne transformiram vlastito iskustvo niti se tekstom preispitujem, ne korisnim tekst za suočavanje s vlastitim demonima. Koristim tekst da bih stavio fokus na neke misli i ideje, no prvenstveno da bih prenio priču, a to je češće priča o njima nego o meni. Pišem o drugima i za druge, i zato su mi čitatelji, a ne moje iskustvo, cilj teksta
Umjesto nužno nedostatne rekapitulacije teme koja teži beskraju, čini se primjerenim tekst o tome za koga pisci pišu završiti završetkom pisma pisca koji o tome kome piše misli i kada misli da o tome ne bi smio misliti. Posljednje što mi Želimir piše u mailu koji počinje „Draga An., puno sam se s ovim mučio“ glasi:
„Tako, čini se da se nikad ne odmičem od publike i stalno marim za njihove impresije i podilazim njihovom zadovoljstvu. To mi je glavni motiv i pokretač. Taj odnos nosi i rizik, zamku da poželim da se svima svidim tj. da se uopće svidim. No učim se – i Mladenka me tome naučila – odvojiti se od norme čitateljskog očekivanja. Tek to oslobađanje omogućuje iskorak ka umjetnosti i kako starim čini mi se da je to formula: prvo moram iznevjeriti publiku da bih im na kraju ponudio nešto bolje.“
Eto i lijepog zaključka, pravo za na epitaf:)”
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
