Stoljeće i pol duga odnosno kratka povijest jedne knjižnice, kao pokreta i nekretnine, kao zajednice, strukture, institucije i inicijative, kao umjetničkog djela i društvenog alata, u svome tijelu i historiografiji bilježi zaokrete i turbulencije te reflektira političke postavke i pomake konteksta u kojem je knjižnica nikla. Uzbudljiva, pedantna i pisana s ljubavlju biblio(teko)filke i posvećenošću prekaljene novinarke, Knjiga o knjižnici Susan Orlean pripovijeda o Središnjoj knjižnici Los Angelesa, razmjerno kasnoj pionirki svoje tihe struke.
Potpornji knjige i pripovjedni okvir čini priča o požaru koji je knjižnicu zadesio 1986. godine, kada je vijest uvelike zagušena prečom panikom uslijed eksplozije u černobilskoj nuklearnoj elektrani. No dok knjižnični požar, koji je progutao nezamislivo mnoštvo (dijelom nepovratnog i nenadoknadivog) materijala teško parira globalnom odjeku nuklearne katastrofe, goruća knjižnica mitski je prizor visceralne težine i simbolike. Knjižnica je utjelovljeno sjećanje kulture, prostor dijeljene osame i slobodnostrujećih misli; vatra koja guta knjigu i knjižnicu prizor je koji zaustavlja dah gorkim užasom. Orlean težinu te slike spretno aktivira da pokrene motor dokumentarističke naracije, iskorištavajući i kriminalističku potku slučaja kao infrastrukturni žanrovski, s oproštenjem, katalizator. Kako je došlo do požara? Tko bi i vođen kojim motivom htio zapaliti knjižnicu, čija je zgrada danas zaštićena kao spomenik iznimne arhitektonske vrijednosti? Što je prethodilo nemilom događaju, a što je uslijedilo nakon požara koji je stanovništvo osjećalo kao bolni udarac za cjelokupnu gradsku zajednicu?
Uzbudljiva, pedantna i pisana s ljubavlju biblio(teko)filke i posvećenošću prekaljene novinarke, Knjiga o knjižnici Susan Orlean pripovijeda o Središnjoj knjižnici Los Angelesa, razmjerno kasnoj pionirki svoje tihe struke
Nulti stupanj ljepote
Osnovana početkom sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća u tada još malenom i nespektakularnom gradu osunčane pustoši zapadne obale SAD-a, knjižnica je s radom započela u dvije sobe kao služba rezervirana za društvenu elitu; odrasle visokoobrazovane i dobrostojeće muškarce. Put odatle do knjižnice kao jedne od društveno najprogresivnijih struktura u javnom prostoru nije bio linearan niti bibliotekarski prigušen, ne nedostaje mu naglih preokreta, karizmatskih ličnosti i medijskih zvijezda, dubioznih političkih odluka, tužbi, kleveta i inih kontroverzi. Orlean oblikuje galeriju ličnosti koje su bitno činile i danas čine knjižničarski pogon, a zahvaljujući iskrenu interesu autorice za arhitekturu, osobitu pažnju posvećuje prostoru u kojem se knjižnica nastanila kada je prerasla niz ranih i privremenih domova: vrlo zanimljivom arhitektonskom rješenju Bertrama Goodhuea, u suradnji s kiparom Leejem Lawriejem, slikaricom Hildreth Meiere, te filozofom, pjesnikom i ikonografom Hartleyjem Burrom Alexanderom. Vođen idealom arhitekture kao sin/es/tetske umjetnosti i stvarajući prostore koji se rastvaraju kao knjige i pripovijedaju, objedinjuju različite umjetnosti i utjelovljuju vlastitu filozofiju, Goodhue je bio fasciniran arhitekturom vrlo različitih svjetskih tradicija, te je stvorio jednu od najzanimljivijih knjižničnih zgrada suvremenog svijeta. Tada jedna od najviših u raspršenom tlocrtu L.A.-a, danas je Središnja knjižnica poput udoline među poslovnim zgradama koje staklenim plafonima deru nebo. I u međuvremenu, knjižnica je ponovno samu sebe prerasla. Jer kao i povijest, knjižnica može samo rasti.
Književna vrijednost Knjige o knjižnici u smislu umjetnosti riječi pozitivno je nulta jer su joj interes i namjera drugdje. Stilistika je pristupačna i neutralna, odražavajući podjednako smireno liberalnu i politički demokratičnu/demokratsku, po prilici lijevo-suzdržanu poziciju. Nema ni filozofskog poniranja u tematiku prirode ili značaja književnosti u široj ili užoj perspektivi, niti rastvaranja osobitog polunuminoznog statusa koji knjige imaju u svijetu predmeta. Ljepota, značaj i dojmljiva inspirativnost Knjige počiva u ljubavi s kojom pristupa svome predmetu, jednoj odabranoj ali i svakoj drugoj knjižnici na svijetu, kao i u bogatstvu koje institucija knjižnice nužno nosi svojom transformaciji otvorenom, ali dubinski stabilnom prirodom. Stil Knjige o knjižnici podsjeća na pripovjedne moduse i tonuse ekspozea u standardnim američkim renomiranim novinama kao što je New Yorker za koji Orlean često piše, što knjizi daje izvjesnu novin(ar)sku kvalitetu uz true crime element na koji gotovo nitko nije čitateljski imun. Nemoguće je izmaknuti kolegijalnoj novinarskoj zavisti spram radnih resursa koji naprosto moraju stajati iza ovako pedantnog i imerzivnog istraživanja, a izostanak publicistike ovakvog raspona i dubine u domaćoj ponudi sasvim sigurno proizlazi velikim dijelom iz sistemskih uvjetovanja. A Orlean na svojoj strani ima i novonovinarsku tradiciju koja se šezdesetih godina prošlog stoljeća sretno razrasla na trusnom području esejističkog izvještavanja i memoara, dok je u domaćoj dijakroniji teško prizvati književnu praksu srodnu onome što su u prozi SAD-a predstavljali Joan Didion, Truman Capote ili Hunter S. Thompson.
Mjesto dodira
Knjiga je raskošna ali jednostavna, bucmasta ali brzočitljiva, napeta ali pitoma, sadržajna ali nenapadna. Portreti sugovornica i sugovornika, knjižničarki i posjetitelja, jeke tijelom neprisutne prošlosti i bljeskovitih suvremenih prisutnosti u povijesti knjižnice Los Angelesa živopisni su i zabavni, situacije podjednako prepoznatljive i iznenađujuće. Prijevod Karmele Cindrić i urednička priprema hrvatskog izdanja (nakladnik Sandorf) osnažuju štrebersku kvalitetu Knjige, uz objasnidbene formulacije i bilješke, koje u ovom slučaju temi i strukturi pristaju, iako možemo povremeno poželjeti popuštanje stiska. Nježna pomirljivost autorskog glasa na trenutke može zarezonirati sladunjavo i apolitično, a konzistentna dopadljivost knjige može čitateljicu i ovlaš omamiti, ali u cjelini je čitateljsko iskustvo iskreno lijepo i uzbudljivo, puno zanimljivih smjerova i detalja, među kojima pojedini kriju i revolucionarne iskre.
Nemoguće je izmaknuti kolegijalnoj novinarskoj zavisti spram radnih resursa koji naprosto moraju stajati iza ovako pedantnog i imerzivnog istraživanja, a izostanak publicistike ovakvog raspona i dubine u domaćoj ponudi sasvim sigurno proizlazi velikim dijelom iz sistemskih uvjetovanja
Orlean piše o knjigama onkraj književnosti, knjižnici onkraj knjiga, posvećujući duge odsječke narativa knjižnici kao osobitom društvenom prostoru radikalne inkluzivnosti, koja mlade generacije privlači kao prostor direktnog aktivizma i neposrednog rada u zajednici. Opisi djeluju idealistički iz domaće gradske perspektive, no ako je vjerovati Orlean, mlađe bibliotekarske generacije sve su snažnije posvećene realizaciji potencijala knjižnice kao mjesta koje pomaže na različite načine ugroženim manjinskim društvenim skupinama. Knjiga je premrežena inspirativnim primjerima kada je riječ o prepoznavanju potencijala prostora za izravno društveno djelovanje zaštite, pomoći, obrazovanja, ili naprosto fizičke i emocionalne topline potrebne ljudima bez doma, siromašnima, onima koji ne poznaju jezik zemlje u kojoj žive, onima kojima je iz različitih razloga otežan pristup knjigama i svemu što one kriju i predstavljaju. Knjižnica je, kao i knjiga, mjesto dodira.
Knjižnica je prostor šapata. Ne morate uzeti knjigu s police da biste znali da u njoj postoji glas koji samo čeka da vam se obrati, i da se iza tog glasa krije netko tko je istinski vjerovao da će, progovori li, netko slušati. Uvijek sam se divila toj uvjerenosti. Čak i najčudnija, najosobitija knjiga napisana je s istom ludom hrabrošću – s vjerom autora da će njegova ili njezina knjiga nekome biti dovoljno važna da je pročita. Ta vjera, tako dragocjena, budalasta i hrabra – ostavila je na mene jako dubok dojam. Ona je znak da su sve priče važne, kao i svaki trud da se stvori nešto što nas povezuje jedne s drugima, s našom prošlošću o s onime što će tek doći.
Svaka stopa suvremenog svijeta krije i jedva čeka da otkrije slojevitu arheologiju vitičastih tragova, otvorenih rukavaca, nepomičnih fragmenata davnih temeljaca. A knjižnica, i ona opsegom najmanja i individualnom poviješću najskromnija, svaka je gusta svjetlucava galaksija neuništivih uništivih svjetova čijim se površinama jedan preko drugoga naslaguju otisci znatiželjnih prstiju. Knjiga o knjižnici Susan Orlean nježna je posveta tim istinama.
