Portal za književnost i kritiku

Epistolarna autofikcija Oceana Vuonga

Književnost kao pažljivo nanošenje modrica

Bavljenje teškim temama u romanu "Na zemlji smo nakratko predivni" Ocean Vuong ne završava prebacivanjem tog tereta na čitatelje; on nam nudi visoko estetizirano, prerađeno iskustvo, a ne njegove sirove sastojke
Ocean Vuong: “Na zemlji smo nakratko predivni”, prev. Mirna Čubranić, Hena com, Zagreb, 2020.
Mladi protagonist kroz fragmentarne i nenaslovljene zapise, ponegdje razlomljene kao poezija, pokušava razumjeti svoj ambivalentan, ali odan odnos s majkom, a u procesu se približiti svim čitateljima, svijetu ustvari

Suočivši nas sa staklenim pogledom preparirana srnjaka, već prve rečenice epistolarne autofikcije Na zemlji smo nakratko predivni, romana ove godine objavljena u nakladi Hena coma i prijevodu Mirne Čubranić, otkrivaju da je riječ o autoru izražena pjesničkog senzibiliteta. Naime, Ocean Vuong, nagrađivan i prevođen američki autor vijetnamskoga porijekla, u svojim ranim tridesetima, prije ovog iznimno uspješnog naslova, koji je engleski pisac Max Porter nazvao „velikim američkim romanom“, objavio je, uz dvije pjesničke knjižice, i hvaljenu zbirku poezije Night Sky With Exit Wounds (2016.). Ovaj mu je roman bilo teško napisati, priznaje u intervjuima, jer ga je prisilio na opise sasvim banalnih radnji – ako žele nekamo ući, likovi prvo moraju posegnuti za kvakom, otvoriti vrata. No, upravo dodatak ovakvog vezivnog tkiva omogućuje čitateljima da stignu upiti niz zadivljujućih i uznemirujućih slika i asocijacija, dijelom nekima već i poznatih iz Vuongovih pjesama. Da se one stignu nataložiti i posložiti, urezati dublje nego stihovi.

Napisan po predlošku Dnevnika korote (2009.), posvete koju je Roland Barthes ispisao preminuloj majci i na koju će se Vuong nekoliko puta vraćati u tekstu, ovaj trodijelni roman prepliće razne tonove, od intimističkog do esejističkog. Mladi protagonist kroz fragmentarne i nenaslovljene zapise, ponegdje razlomljene kao poezija, pokušava razumjeti svoj ambivalentan, ali odan odnos s majkom, a u procesu se približiti svim čitateljima, svijetu ustvari. Kako bi naglasio fikcionalnost sjećanja ili se od njega dovoljno udaljio, ponegdje se prebacuje u treće lice govoreći o sebi kao dječaku, sinu, zatim i o njegovoj majci. Činjenica da ta majka ne zna čitati engleski, da je nepismena i u vijetnamskom, oslobađajuća je. Omogućuje svu tu iskrenost bez zadrške.

Napisan po predlošku Dnevnika korote, posvete koju je Roland Barthes ispisao preminuloj majci i na koju će se Vuong nekoliko puta vraćati u tekstu, ovaj trodijelni roman prepliće razne tonove, od intimističkog do esejističkog

Osjećaj ne(s)tvarnosti

Vuong, koji trenutno živi u Northamptonu, u američkoj državi Massachusetts, a kreativno pisanje predaje na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu, u SAD je stigao kao dvogodišnjak, preko izbjegličkog kampa na Filipinima. Obitelj se smjestila u glavni grad Connecticuta, Hartford, pun imigranata i radnika, gdje mu se majka zaposlila u salonu za njegu noktiju nakon što se odvojila od agresivnog muža. Vuong je tako ostao okružen ženama: majkom, bakom i tetkom. Majci je ime Hong, na engleskom Rose, u našem prijevodu Ruža. Njezina si je majka ime Lan, koje bismo mogli prevesti kao Ljiljana, u znak netom prisvojene autonomije kombinirane s osjećajem za lijepo, nadjenula kad je sa sedamnaest pobjegla iz ugovorenog braka sa znatno starijim muškarcem, skupa s kćerkom Mai, a vlastita joj majka zalupila vrata pred nosom jer žena koja ostavi muža više nigdje ne pripada. Lan je svoju drugu kćer, Rose, zanijela kad je za novac spavala s američkim vojnicima u unajmljenoj sobici bez prozora uz rijeku, da bi preživjela u ratom izmučenom Saigonu. I protagonist je, dakle, dijete rata. Ali njegov tankoćutni američki djed Paul, odgojen na farmi u Virginiji, nije bio Lanin klijent, kao što nije ni biološki otac male Rose. Lan je s nekim od svojih anonimnih klijenata bila trudna već četiri mjeseca kad ga je upoznala, a ta će podvojenost ostati u srži odnosa unuka i djeda, učiniti sve manje stabilnim, manje stvarnim.

Osjećaj ne(s)tvarnosti, koji će protagonista proganjati čitavo djetinjstvo i mladost, zbog kojega na kraju krajeva i piše, njegova je obitelj i kultivirala. Baka Lan svoga je unuka u nekom trenutku prekrstila u Mali Pas jer se u selu odakle potječe neugledna i odbojna imena daju krhkoj djeci da bi ta leptir-bića učinila nezanimljivima, nevidljivima predatorima i životu. Ljubav se izražava u svojim suprotnostima ili pak okolišno, da ne bi bila prokazana i kažnjena, shvatit će Mali Pas dok ga majka, na svoj način delirična od PTSP-a, kao i Lan, bude vrijeđala i udarala ne bi li mu uspostavila jasne, otporne granice. Pripremila ga na nasilje u vanjskom svijetu.

„Majka si, mama. Ujedno si i čudovište. Ali i ja sam – i zato ti ne mogu okrenuti leđa“, kaže Mali Pas, kojega su raznim čudovišnim imenima nazivala djeca za vrijeme školskog odmora jer ga je netko jednom spazio u dvorištu ispred kuće, odjevena u majčinu haljinu. Čudovište je istoznačnica riječi „gej“. „Kako može postojati privatni prostor ako nema sigurnog prostora, ako ime istodobno može i štititi dječaka i pretvoriti ga u životinju?“  Autoru je pak ime Ocean majka dala tek u Americi, kad je shvatila što ta riječ znači – nešto mnogo istrajnije od cvijeta.

Sa četrnaest, Mali Pas dobiva svoj prvi posao, na farmi širokolisnog duhana u blizini Hartforda. Ljeto 2003. Vuong kontekstualizira time što je Bush već objavio rat Iraku, a farma duhana, biljke čiji su uzgoj i obradu bijeli doseljenici u Ameriku preuzeli od Indijanaca a na sebe preuzeli ilegalni migranti (uglavnom iz Meksika i Središnje Amerike), postaje slika kompleksnog i paradoksalnog položaja relativno nove, ali prilično pretenciozne nacije.

Vuong, koji trenutno živi u Northamptonu, u američkoj državi Massachusett, u SAD je stigao kao dvogodišnjak, preko izbjegličkog kampa na Filipinima

Makronarativi filtrirani kroz osobno

Mali Pas ondje započinje i svoj prvi ljubavni odnos, s unukom vlasnika farme, bijelim dječakom Trevorom. Ovisnikom o raznim drogama nakon što se, kao i toliki drugi, zbog ozljede navukao na OxyContin, lijek protiv bolova na kojemu je farmaceutska industrija zgrnula ogroman profit. S jedne strane, Trevor je odraz poslovične američke muškosti koja nesmiljeno grabi naprijed, pravih kutova i zubata osmijeha, doduše njezin iskrivljen odraz, a s druge se od te slike sasvim odmetnuo jer takva, hegemonijska muškost terorizira i njega: kroz imperative moći kojima Trevor podliježe čak i u najbliskijim ljubavnim momentima, kroz američku vanjsku politiku koja uvijek ima svoje razloge, ali i ranjenu, nasilnu psihu oca.

U svojim seksualnim odnosima s Trevorom, čitava djetinjstva intersekcijski diskriminiran i sistemski zlostavljan Mali Pas shvaća da je svojevoljna „podčinjenost oblik moći“, istovremeno dokidanje granica i njihovo uspostavljanje, da seks znači biti „duboko slomljen“. Osim što fino sjenčaju psihologiju underdoga, ovi ulomci dodatno povrđuju Vuonga kao izvanrednog pisca tijela koje je, da parafraziram njegove riječi, tek otvorena žudnja za drugim tijelom, daleko bitnija od „književnog korpusa“.

Njegovi opisi seksa naizmjence su direktni pa posredovani metaforom ili poredbom, kao i većina toga u ovome romanu. S vremena na vrijeme, ono što se događa u trenutku opisivo je jedino sjećanjem na neku drugu radnju. Tako se jagodice koje grubo ispipavaju Trevorov biceps promeću u prste što se zarivaju u meko drvo komada prozorskog okvira jednom spašena iz zgarišta susjedove kuće. Jedna radnja nagoviješta drugu, već se odvila ili se neprekinuto odvija u onoj drugoj putem silnica nepredvidljive asocijativnosti i spiralnih vremenskih skokova od kojih je roman izgrađen, makronarativa filtriranih kroz osobno. Sjećanje je „poplava“, ali i „druga prilika“, piše Vuong. „I možda sam u tom štaglju prvi put vidio ono što ću vidjeti uvijek kad je tijelo pritisnuto o tamu. Da oštriji rubovi – ramena, laktovi, brada i nos – vire iz mraka, kao leš napola uronjen u vodu.“ Ako nas naše poredbe odaju, onda je ova, uplićući zlogukost s intimnošću trenutka, sukus Vuongove spisateljske percepcije. Njegova gracilnost ima ubodnu snagu bodeža.

Metaforama i poredbama Vuong se služi da zareže dublje u stvarnost (naprimjer, kada pobačaj usporedi sa struganjem sjemenki iz papaje), da je ispupči kao visoki reljef, istovremeno time približivši autora čitateljima i uvlačeći čitatelje dublje u imaginativni prostor autora. Ne treba ih da mu funcioniraju poput sobnog paravana oslikana raznim motivima, kakvima se pribjegava kad se želi govoriti lijepo a ne reći ništa; oni ne prekidaju sponu s dotokom krvi da bi se potom referirale na same sebe tvoreći vlastiti, zatvoren sistem. Vuong se ne ustručava uvijek iznova sidriti ih u konkretnom, zavidno manevrirajući upravo te prijelaze.

„Nakon svih besmislica pisanje je spuštanje toliko nisko da svijet ponudi milosrdni novi kut, širu vizuru sačinjenu od malih stvari, u kojoj je mucica s odjeće najednom velika kugla magle veličine tvoje očne jabučice. Gledaš kroz nju i vidiš gustu paru u javnom kupalištu u Flushingu, koje je otvoreno cijelu noć i u kojem je netko jednom ispružio ruku prema meni i prstima pratio zarobljenu flautu moje ključne kosti…“ kaže Mali Pas majci koja ga je pitala što to znači biti književnik, otkrivajući da je perspektiva odozdo, iz višestruko rubnih i potlačenih pozicija, ona koja vidi gotovo nevidljivo, a zatim ga slijedom misli proširuje i grana.

Retraumatizacija kao iscjeljenje

Ovladavanje jezikom, ponajprije engleskim, nekada poprištem i ishodištem srama, za Vuonga je jednako osoban koliko i javni projekt, jer će mu u svojoj konačnici omogućiti da bude viđen. Malom Psu materinski je jezik, ili ono što joj je i samoj od njega ostalo, prenijela majka koja nikada nije išla u školu jer su je Amerikanci uništili napalmom. Krnjost tog jezika posljedica je rata, tijela preseljenih drugamo. Pisanje je stoga pokušaj istodobnog prizivanja i raskorijenjivanja iz prošlosti te uobličavanja nove budućnosti, a čitateljima podsjetnik o tome kako nasilje često prepoznajemo tek u vlastitom naknadnom ustuku, kako se njegove posljedice u kolobarima šire kroz generacije.

Ovladavanje jezikom, ponajprije engleskim, nekada poprištem i ishodištem srama, za Vuonga je jednako osoban koliko i javni projekt, jer će mu u svojoj konačnici omogućiti da bude viđen

Kako bilo, Vuongov roman ne treba svrstati u ladicu (isključivo) imigrantske proze – spektar realiteta koji obuhvaća mnogo je širi, pa ni u svom tretiranju nasilja Vuong ne ostaje antropocentričan, već ga dotiče i brutalnost prema životinjama, općenito odveć samouvjereno naše bivanje u svijetu. Ali njegovo bavljenje teškim temama ne završava prebacivanjem tog tereta na čitatelje; on nam nudi visoko estetizirano, prerađeno iskustvo, a ne njegove sirove sastojke. „Pažljivim nanošenjem modrica iscjeljuješ“, promišlja Mali Pas prisjećajući se kako je jednoć strugao leđa majke kovanicom prevučenom mašću s mirisom eukaliptusa, da bi je opustio nakon radnog dana. Retraumatizacija u kontroliranim uvjetima ponekad se provodi u svrhu iscjeljenja, kao i na ovim stranicama – Vuong je alkemičar rijetkog talenta. Njegov će se prvi roman pod kožu uvući osobito onima koji prozu vole izrazito poetsku, sa svim ljepotama i rizicima koje takva proza nosi.

Lora Tomaš (1981) je indologinja, prevoditeljica i urednica, autorica romana Slani mrak i Papir tvoje kože.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
Skip to content