Na pitanje što savjetovati mladim piscima svi, ali svi pisci će reći da je za pisanje iznad svega važno: čitanje. Zato valja preporučiti prije 20 godina objavljenu knjigu Povijest čitanja Alberta Manguela, čovjeka koji je čitao slijepom Borgesu pa time svjedočio o granici, uvjetno rečeno „usmene književnosti“ i ove naše nakon što je Muza propisala (vidi Eric A. Havelock Muza uči pisati), kao strasnu meta-knjigu u kojoj ćete naći povijesnu dinamiku čitanja i sve razine čitateljskog užitka i mnoge nove informacije o tom složenom činu. Šteta što je Povijest napisana 1996. godine, prije digitalne eksplozije, jer sigurno bi Manguel, premda je old-school intelektualac – ako se tako što za intelektualca uopće smije reći, ako ga se već tim atributom ne diskvalificira sumnjajući u njegovu znatiželju i intelektualnu otvorenost – imao sjajnih uvida. 
Surfanje po moždanim naborima
Bio sam opsesivan čitatelj, što je išlo do te mjere da sam jednog ljeta još kao klinac morao zamoliti bratića da ne nosi majicu na kojoj su bile napisane vrste motora: Yamaha, Honda, BMW i ostali, jer sam uporno, ponovo i ponovo morao čitati ista slova, a to se protegnulo i na reklame, registracije, ma na sve, i bilo je opterećujuće. No nekako se to iskontroliralo i uskoro sam mogao čitati u punoj koncentraciji po 60 stranica beletristike na sat, bogami sve dobro i memorirati. Tih se dana sjećam s nostalgijom i zavišću spram tog mladog mozga. Danas je drugačije, slabiji sam čitatelj premda znam puno trikova i kumulirao sam neka znanja pa se informacije lakše vežu u mreže koje bi trebale jednom stvoriti, valjda, mudrost. Danas je znatiželja sve veća što je vremena manje ostalo, čitam sporije, mnogo što rečeno mi je već poznato, sve neki déjà vu, nešto onemoćala strast je tu, ali memoriram sve slabije – sve je to normalno, puke posljedice života i biologije, zamor materijala – ali jednu stvar sam si sam priuštio: pažnja mi se koleba i bježi jer sam mozak preformatirao internetskim surf-čitanjem i prekomjernom upotrebom društvenih mreža.
No lako za mene, ja sam ipak svoj mozak gutenbergovski formatirao, ali mlade generacije definitivno imaju problem s čitanjem. Da odmah dodam i digresiju, i s pisanjem. Pri tome mislim na manualno pisanje penkalom ili olovkom, jer u školama pišu malo, premalo, pa im nedostaje fina motorika, srednjoškolci pišu onako dječje kičasto i krumpirasto kako smo mi pisali u nižim razredima osnovne škole, a još su stari Kinezi shvatili, zato i prakticirali kaligrafiju, pa onda svi drugi prepisivanje – zna to svatko tko je barem jednom u životu napisao šalabahter – da se tako najbolje pamti. Drugi benefit pisanja rukom ili crtanja je bolja govorna artikulacija, a primijetili ste da su danas logopedi krcati i deficitarno zanimanje. Možda ste i pročitali da su Šveđani nedavno u škole vratili bilježnice namjesto tableta, dok su u Hrvatskoj tendencije uporno drugačije, zapravo, dugoročno onepismenjavajuće. No vratimo se s pisanja čitanju.
Još su stari Kinezi shvatili, zato i prakticirali kaligrafiju, pa onda svi drugi prepisivanje – zna to svatko tko je barem jednom u životu napisao šalabahter – da se tako najbolje pamti
Em-pa-ti-ja on, mi, vi, oni, svi
Fakti koje Maryanne Wolf sjajno predočava u možda najboljoj prevedenoj knjizi o problemu čitateljskog mozga u digitalnom svijetu, kako kaže podnaslov knjige Čitatelju, vrati se kući (Ljevak, 2019., prevela Anita Peti-Stantić) su impresivni. Čita se zapravo više nego ikada, danas prosječan čitatelj pročita 34 GB dnevno, što je ekvivalent od nekih 100.000 riječi ili dobrog prosječnog romana. Primjerice, Novakov Slučaj vlastite pogibelji sadrži „svega“ 57.408 riječi. (Pauza da provjerim Facebook). Svi koji su slavni prelazak kvantiteta u kvalitetu shvaćali banalno i doslovno, statistički, da kada je nečega puno nužno mora biti i nečega dobrog (kvalitetnog) sada imaju priliku shvatiti da se radi o nečemu apsolutno drugom, o novom kvalitetu, o nečemu što 
nema veze s kvantitetom iz kojega proizlazi. U ovom slučaju nije pitanje koliko, nego kakvo je to hiperkvantificirano čitanje. A ono je takvo da se nalazimo u već poodmakloj fazi najveće od svih dosadašnjih revolucija, u jeku neurološke revolucije, prema kojoj su otkrića i upotreba parnog stroja i električne struje banalni, jer ova revolucija drugačije modificira mozak, stvara nekog novog čovjeka, ona ga re-evoluira.
Digitalno čitanje je letimično čitanje, u cik-cak ili F figuri oči skakuću po tekstu na ekranu, baš kao i pozornost sa zadatka na zadatak, pristranost je okrenuta prema novome koje pozornost odvlači na novu pozornost, tako u nedogled, i za to dobiva dopaminski paketić kao nagradu. Prefrontalni korteks koji je usmjeren na obavljanje dugoročnih zadaća, koji nas kada ga aktiviramo naknadno nagrađuje za razliku od instantne zadovoljštine koju donose nove distrakcije, posljedično u nama razvija strpljenje, dugoročnost i osposobljava za kritičko mišljenje, refleksiju, dubinsko ulaženje u temu, te razvitak empatije, što ima i svoje mjerljive posljedice. Jedna od njih je dokazana kroz eksperiment Sare Konrath proveden na Stanfordu koji je ustanovio 40-postotni gubitak empatije koji se u najvećoj mjeri pripisuje nesposobnosti mladih da se snađu u online svijetu, a da pritom ne izgube stvarne odnose licem u lice, uživo. Generalno, da ne razviju sve sposobnosti koje potiču iz bildanja čeonog režnja/prefrontalnog korteksa. (Provjera whatsappa).
Eksperiment Sare Konrath proveden na Stanfordu je ustanovio 40-postotni gubitak empatije koji se u najvećoj mjeri pripisuje nesposobnosti mladih da se snađu u online svijetu, a da pritom ne izgube stvarne odnose licem u lice, uživo. Generalno, da ne razviju sve sposobnosti koje potiču iz bildanja čeonog režnja/prefrontalnog korteksa
Digitalno čitanje daje niz malih nagrada, honorira novo, pa čim se digitalni čitatelj izmakne iz svog digitalnog svijeta spopada ga nepodnošljiva dosada. A dosada je nekada bila izvor kreacije, imaginacije, cijela grčka filozofija je s razlogom slavila dokolicu kao vrijeme lišeno moranja i trebanja i – rodno mjesto filozofije. Suvremena dosada je nešto potpuno drugo, ozbiljan problem, plač djeteta kojemu je oduzet ekran i digitalna stimulacija, ambis koji da ne bi progutao uskraćenog traži novi podražaj, novu distrakciju. Lijepo se brzina podražaja koje digitalni mozak treba da ne zapadne u dosadu ilustrira poplavom kratkih formi, citata po Facebooku, stampedom memova, sve kraćim formama koje ironično i paradoksalno služe i za promociju „sporog“ medija knjige, recimo reelsima i tik-tokom. 
Susan Greenfield, autorica knjige Promjene uma (Školska knjiga, 2018., preveo Vedran Pavlić), vidi još jednu ključnu razliku između dva svijeta: „Narativi se uvijek nalaze u knjigama, ali nikako nisu uvijek prisutni na internetu, gdje je puno tipičnije očekivati višestruki izbor, hiperlinkove i nasumičnost.“ Primijetit će i da kada informacije s neta u mozak stižu kao slike, a ne kao riječi, da možda baš u tome leži razlog zbog kojeg primatelj sadržaj s ekrana češće gleda doslovno nego u apstraktnom svjetlu, dakle, da je to i ključ slabljenja moći apstrakcije.
Ursula le Guin je, već također davne 2002. godine održala vrlo zanimljivo predavanje „Uputstva za upotrebu“ (Operating instructions) koji kao da može biti uvod – a ako je potkraj ovog mojeg cik-cakastog, zbrzanog, pomalo hiperteksta koji bi na malo dodijeljenog prostora htio ne(s)trpljivo reći previše – već i lagani izvod i zaokruživanje teme, a tako se lijepo naslanja na zapažanja Susan Greenfield. (Samo da provjerim mail).
Književnost: priručnik za zemlju u kojoj privremeno boravimo – za život
Le Guin prvo upozorava da je kapitalizam hakirao pojam kreativnosti i resemantizirao ga u sposobnost proizvodnje ideja koje se mogu primijeniti u praktičnim strategijama maksimiranja profita, pa ga se odriče. Zato glorificira pojam imaginacije kao temeljne alatke uma. Imaginirati, zamisliti, to će i Stanko Andrić na početku svoje Povijesti Slavonije u sedam požara (SC Sveučilišta, 1992.) istaknuti kao temeljni princip i alatku za povijesno-književnu spoznaju. Le Guin imaginaciju veže uz naraciju (meni bi bliže bila svijetu serije nego scenariju, to jest fabuli samoj), kojom svaka kultura definira i educira djecu kako da postanu ljudi i članovi svoje zajednice, koja god ona i kakva god bila. Imaginarni dom je jedini stvaran (i nužno imaginaran), a njemu nas vode drugi ljudi, možda već i davno pokojni, sjenke njihovih umova, naša ljudska zajednica. To se postiže, da skratim, čitanjem. I citiram, prema prijevodu s Peščanika „Pismenost je važna zato što je književnost zapravo uputstvo za upotrebu. Najbolji priručnik koji imamo. Najkorisniji vodič za zemlju u kojoj privremeno boravimo – za život.“
Kako dakle pomiriti Gutenberga i Zuckerberga, galaksiju knjige i digitalnu, jer jasno je da je proces digitalizacije ireverzibilan, da smo ovdje uglavnom navodili njegove deficite, i da oko toga ne treba kukati nego se suočiti?
Imaginarni dom je jedini stvaran (i nužno imaginaran), a njemu nas vode drugi ljudi, možda već i davno pokojni, sjenke njihovih umova, naša ljudska zajednica. To se postiže, da skratim, čitanjem
Maryanne Wolf je ponudila rješenje kroz obrazovni sustav koji bi radio na razvijanju dvopismenog mozga, sposobnog da se snađe u obje galaksije i tako kompletira biće. Jer dijete bez digitalnih kompetencija bit će dijelom nužno ekskomunicirano iz vršnjačkog društva i teže se opremiti za suvremeni svijet – doduše taj zaostatak se lako i brzo dosegne, pokazuju ispitivanja, pogotovo ako se digitalije koriste isključivo u svrhu zabave bez edukacije, a to je već razina o kojoj odlučuju roditelji svojom selekcijom sadržaja. Baš kao što će biti i potencijalno manjkavo (nešto od dvojbenih posljedica neuro-revolucije smo ugrubo pobrojali) ukoliko mu se ne otvore stranice Gutenbergove galaksije. Dječji mozak je fleksibilan i plastičan, pa je to uz valjan pristup ostvarivo već do njegove 12 godine, uz pristup koji ovdje neću sažimati.
Konačno, kakve to sve veze ima s književnim kanonom koji je tema serije srodnih tekstova na ovom portalu? Vratimo se na početak i pogledajmo kako se formira pisac. Odgovor je: kroz čitanje, i pisanje, što bi se trebalo podrazumijevati. Preskočimo sada manualno pisanje kao tehnički problem koji smo spomenuli. Nešto kao zaključak bi bio da ne osposobimo li se da budemo žitelji dvije galaksije, uskoro će nedostajati i pisaca i čitatelja, i građanina sposobnih za kritičko mišljenje i sudjelovanje u demokraciji, a ona će onda u kombinaciji s drugim elementima koji je nagrizaju lakše kliznuti, ili već klizi – uključite koji news portal i provjerite stupanj iracionalizacije – prema diktaturama, prema autokracijama. To su moguće političke posljedice. (Evo, i ja provjeravam Index).
Za književni kanon koji je ionako povijesno dinamičan, jer smisao je temporalan, o tome postoji širok konsenzus, to bi moglo značiti samo potpun gubitak autoriteta. A to ipak ne vidim kao dugoročni dobitak, jer naprosto, autoriteti su potrebni da bi ih se moglo preispitati i revalorizirati, i samoga sebe u tom poslu.
E, sada konačno mogu vidjeti što ima na Viberu. I Signalu. A zapostavio sam Insta! I Telegram. Ne, ne, njega sam deinstalirao da se spasim od distrakcija.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
