Putopis je stoljećima najvažniji žanr u otkrivanju drugih – nepoznatih predjela, drukčijih stanovnika, neproživljenih svakodnevica. Ali, putopis je i žanr u kojem se uvijek, čak i onda kad je tekst naizgled desubjektiviziran, kristaliziraju osobitosti autorske optike. Kako vidimo druge i kako se odnosimo prema njima; što vidimo, a što zapisujemo; koji itinerar odabiremo i idemo li utabanim stazama ili s njih skrećemo; jesmo li na putovanju zatvoreni u sebe ili otvoreni prema svijetu; zanimaju li nas „destinacije“ ili mjesta pulsirajućeg života, znamenitosti, tripadvisor toponimi ili bezimeni ulični uglovi – sve to puno govori o nama i našem habitusu.
Putopisi su u dugom periodu bili prvi i najvažniji mediji preko kojih se Zapad upoznavao s Balkanom, a načini na koje se taj prostor u njima reprezentirao vrlo često su uključivali egzotizaciju i stereotipizaciju, nadmenu perspektivu i imperijalni talog. No u velikoj biblioteci putopisa o Balkanu postoji i nešto iznimno, a to je da su neke od najčitanijih i najvažnijih inozemnih putopisa o tom prostoru napisale žene. Prije svih, Rebecca West i Mary Edith Durham. Iako nisu bili lišeni britanske superiornosti u odnosu na balkanske stanovnike i iako su fiksirali za dugo vremena neugodne stereotipove o „nama“ (posebno West), ti su putopisi donijeli specifičnu žensku perspektivu i senzibilnost za ono rubno, privatno i marginalno u tzv. velikoj povijesti.
Poetika periferije
Suvremena spisateljica Kapka Kassabova nastavlja se na tu iznimnu tradiciju ženskih putopisa po Balkanu, a njezina knjiga Granica: Putovanje na rub Europe izdvaja se upravo po izostanku bilo kakvog nadmenog, sveznajućeg i egzotizirajućeg pogleda na predjele kojima putuje. Razlozi za to leže dijelom u tome što je Kassabova rođena u Bugarskoj i u njoj je živjela do kraja 1980-ih, kada s obitelji emigrira na Novi Zeland, da bi se godinama kasnije vratila u Europu i skrasila u Škotskoj. Ipak, balkansko porijeklo samo po sebi ne može ovjeriti nečiju perspektivu; stvar je u nečem drugom. Jednostavno, Kassabova je otvorena prema drugima, zanimaju je stvarne ljudske priče, jedinstveni mikrokozmi i zabačena mjesta koja memoriraju tešku povijest. Ona putuje periferijom, znajući da se upravo s periferije vidi bolje samo središte i da se tamo, na rubovima tuđeg interesa, otvaraju jedinstveni horizonti. Uza sve to, Kassabova je odlična spisateljica koja, slobodna od diskurzivnih normi, lako prepleće dokumentarno i lirsko, doživljeno i zamišljeno. Ona se prepušta riječima, susretima, pričama, vlastitim emocijama, bez zadrške i predrasuda, otvorena prema svakom iskustvu. Doista, nisam dugo čitala knjigu poput ove koja tako upečatljivo obuhvaća poetiku jednog prostora i tako nepretenciozno, a životno prikazuje jednu iznimno složenu temu kakva je tema granice.
Kassabova putuje prostorom na kojem graniče Bugarska, Turska i Grčka, odnosno, kako lijepo kaže, „mjestom na kojem počinje nešto slično Europi, a završava nešto što nije baš Azija“. To nije mjesto spektakularne granice Zapada i Istoka, velebnog mosta ili civilizacijskog sraza, već pograničje koje pamti brojne povijesne migracije, osvajanja i iseljavanja, nasilje i solidarnosti, siromaštvo i snove o slobodi. U vrijeme hladnog rata, bio je to prostor najjužnije europske granice, „šumoviti Berlinski zid“, militarizirana zona u kojoj su ljudi nestajali bez traga. Danas je to i dalje „jedno od najvećih europskih područja divljine“, ali i frekventna ruta ilegalnih migracija i šverca. I najvažnije – to je pograničje prostor heterogenosti, miješanja i prožimanja, zajedničkog života ljudi različitih vjera, etnija i svjetonazora. Uostalom, takva su i sva naša, postjugoslavenska granična područja. Njegova priča nije još ispričana, prije svega zato što ta priča nije nacionalno isključiva i monolitna, već je složena i dinamična pa se opire svakoj doktrinarnosti i ideologiziranosti. Uostalom, takve su također i sve stvarne priče o drugim ovdašnjim graničnim prostorima: vječna seljenja i prebjezi, kontakti i konflikti, strahovi i želje da se zakorači na drugu stranu.
To je pograničje prostor heterogenosti, miješanja i prožimanja, zajedničkog života ljudi različitih vjera, etnija i svjetonazora. Uostalom, takva su i sva naša, postjugoslavenska granična područja.
Od Strandže do Strandže
Opisano putovanje počinje autoričinim sjećanjem na ljeto 1984. i ljetovanje na Crvenoj rivijeri na Crnome moru, punoj socijalističke elite, špijuna i ljudi koji pokušavaju ilegalno prijeći na Zapad. Granica je tada bila tvrda; do Strandže, obližnjega gorja na kojem je granica s Turskom, nije se moglo bez propusnice, a istu je bilo nemoguće dobiti. Nakon 30-ak godina i desetljeća burne političke istočnoeuropske povijesti, ali i burne autoričine privatne, emigrantske povijesti, Kassabova se vraća na rivijeru pa napokon odlazi na Strandžu, na tu „zvjezdanu planinu“ s prastarim šumama, svetim izvorima vode, arhaičnim seoskim kultovima i napuštenim vojnim objektima. Strandža je odredište s početka i kraja njezina putovanja; ona drži na okupu kompoziciju knjige i ostavlja dojam da se čitajući ritualno krećete ukrug.
No početak i kraj nisu isti, iskustva s putovanja mijenjaju autorsku i čitateljsku optiku. Itinerar između dvije Strandže uključuje ravnice Trakije i Rodopsko gorje, bugarske, grčke i turske toponime, napuštena planinska sela, gradove-kockarnice, polja duhana i ruža, emigrantske rute. Ipak, pejzaži su samo pozadina; za autoricu su najvažnije priče stanovnika graničnih područja, kako današnje, tako i negdašnje, upisane u lokalnu memoriju. Priče poput one o lokalnom bugarskom poduzetniku koji svakodnevno trguje između gradova blizanaca Svilengrada i Edirnea i nosi traumu od davnog služenja vojnog roka na granici, ili one o berlinskom slikaru Felixu koji je na toj granici uhićen pri pokušaju ilegalnog bijega iz DDR-a, ili pak one o Ajši i Ahmedu koji su kao Turci rođeni u Bugarskoj pa su preko noći morali otići iz svojih domova ili promijeniti prezime. To „etničko čišćenje u Bugarskoj“, poručuje Kassabova, „bilo je posljednji idiotski zločin totalitarizma na zalasku“. Tu su i priče o raznim prebjezima, stradanjima i skrivanjima, o krađi tračanskih arheoloških nalazišta koja se provodila pod nadležnošću bugarske ministrice kulture, kćeri diktatora Todora Živkova, o Alijevoj čajani koja je sastajalište današnjih krijumčara i migranta, o babi Vangi, carstvu duhana i svile. Priče o Pomacima, davnim preobraćenicima na islam, Romima, Bugarima, Turcima, Bošnjacima koji su zapeli u toj „europskoj Turskoj“ prilikom neke od velikih povijesnih migracija. I u tom vješto ispripovijedanom književnom Babelu odražava se ono temeljno, što se vrlo lako zaboravlja – a to je da smo svi (mi sami ili naši preci) od nekuda došli i prešli neku tvrdu ili meku granicu. Kako piše Neal Ascherson, autor još jedne izvrsne, u nas prevedene knjige: Crno more, iz koje Kassabova preuzima jedan citat: „Stanovništvo svake zemlje u nekom je smislu imigrantsko“.
Putovati ne znači samo gutati kilometre, gradove, ambijente, priče, već i približavati se sebi, svome srcu tame, prelaziti vlastite granice, iskušavati vlastitu snagu i boriti se s vlastitim opsesijama. Jer, drugi nas mijenjaju iznutra i drugi nas suočavaju s nečim za što nismo ni znali da nosimo u sebi
Otići da bi se vratili sebi
Granice razdvajaju ljude: obitelji, susjede, prijatelje koji su jezikom, kulturom, načinom života, svjetonazorom… inače sasvim bliski jedni drugima. Kassabovu zanimaju upravo takve razdvojenosti i posljedice politika i ideologija na stvarnom terenu. Ljudima s granice ona se približava polako, sa strpljenjem, ne ponašajući se predatorski kao lovac/kinja na tuđe mučne, a egzotične doživljaje i ne oviseći o adrenalinu koji se izlučuje u naizgled opasnoj situaciji. Očito je, ona umije razgovarati s drugima, čuti strane glasove, pa ih potom prevesti, literarno artikulirati na način da oni i zapisani ostanu autentični i uvjerljivi.
Uz to, ona razumije da putovati ne znači samo gutati kilometre, gradove, ambijente, priče, već to znači i približavati se sebi, svome srcu tame, pa prelaziti vlastite granice, iskušavati vlastitu snagu i boriti se s vlastitim opsesijama. Jer, drugi nas mijenjaju iznutra i drugi nas suočavaju s nečim za što nismo ni znali da nosimo u sebi. Tuđe priče, memorije nepoznatih mjesta i otvorenost prema neočekivanim iskustvima ostavljaju dubok trag. Putovanje granicom za Kassabovu tako znači i suočavanje s vlastitim granicama, s podsviješću, strahovima, ograničenjima, a jedna epizoda bijega s planine na kojoj se našla s grupom muškaraca-krijumčara epifanija je tog susreta s nepoznatim sebstvom.
Na kraju, ili prije svega, najveća vrijednost Granice ne ogleda se ni u izboru važne teme, ni u zanimljivosti priča s putovanja, ni u hrabrosti da se pogleda u samu sebe, već prije svega u načinu na koji je sve to ispripovijedano. Vrijednost se krije u lirskom i ekspresivnom glasu Kapke Kassabove, njezinoj pripovjedačkoj vještini, sposobnosti spajanja znanja i intuicije, doživljaja i refleksije, kao i u njezinoj poniznosti i otvorenosti prema drugima, koje karakteriziraju samo one uistinu predane pisce i spisateljice.
