Portal za književnost i kritiku

Književni Babel, ili priče o našim granicama

Kapka Kassabova putuje prostorom na kojem graniče Bugarska, Turska i Grčka, odnosno, kako lijepo kaže, „mjestom na kojem počinje nešto slično Europi, a završava nešto što nije baš Azija“. To nije mjesto spektakularne granice Zapada i Istoka, velebnog mosta ili civilizacijskog sraza, već heterogeno pograničje koje pamti brojne povijesne migracije, osvajanja i iseljavanja, nasilje i solidarnosti, siromaštvo i snove o slobodi
Kapka Kassabova: “Granica: Putovanje na rub Europe”, s engleskoga prevela Martina Čičin-Šain, OceanMore, Zagreb, 2022.
Kassabova je odlična spisateljica koja, slobodna od diskurzivnih normi, lako prepleće dokumentarno i lirsko, doživljeno i zamišljeno. Ona se prepušta riječima, susretima, pričama, vlastitim emocijama, bez zadrške i predrasuda, otvorena prema svakom iskustvu. Doista, nisam dugo čitala knjigu poput ove koja tako upečatljivo obuhvaća poetiku jednog prostora i tako nepretenciozno, a životno prikazuje jednu iznimno složenu temu kakva je tema granice.

Putopis je stoljećima najvažniji žanr u otkrivanju drugih – nepoznatih predjela, drukčijih stanovnika, neproživljenih svakodnevica. Ali, putopis je i žanr u kojem se uvijek, čak i onda kad je tekst naizgled desubjektiviziran, kristaliziraju osobitosti autorske optike. Kako vidimo druge i kako se odnosimo prema njima; što vidimo, a što zapisujemo; koji itinerar odabiremo i idemo li utabanim stazama ili s njih skrećemo; jesmo li na putovanju zatvoreni u sebe ili otvoreni prema svijetu; zanimaju li nas „destinacije“ ili mjesta pulsirajućeg života, znamenitosti, tripadvisor toponimi ili bezimeni ulični uglovi – sve to puno govori o nama i našem habitusu.

Putopisi su u dugom periodu bili prvi i najvažniji mediji preko kojih se Zapad upoznavao s Balkanom, a načini na koje se taj prostor u njima reprezentirao vrlo često su uključivali egzotizaciju i stereotipizaciju, nadmenu perspektivu i imperijalni talog. No u velikoj biblioteci putopisa o Balkanu postoji i nešto iznimno, a to je da su neke od najčitanijih i najvažnijih inozemnih putopisa o tom prostoru napisale žene. Prije svih, Rebecca West i Mary Edith Durham. Iako nisu bili lišeni britanske superiornosti u odnosu na balkanske stanovnike i iako su fiksirali za dugo vremena neugodne stereotipove o „nama“ (posebno West), ti su putopisi donijeli specifičnu žensku perspektivu i senzibilnost za ono rubno, privatno i marginalno u tzv. velikoj povijesti.

Poetika periferije

Suvremena spisateljica Kapka Kassabova nastavlja se na tu iznimnu tradiciju ženskih putopisa po Balkanu, a njezina knjiga Granica: Putovanje na rub Europe izdvaja se upravo po izostanku bilo kakvog nadmenog, sveznajućeg i egzotizirajućeg pogleda na predjele kojima putuje. Razlozi za to leže dijelom u tome što je Kassabova rođena u Bugarskoj i u njoj je živjela do kraja 1980-ih, kada s obitelji emigrira na Novi Zeland, da bi se godinama kasnije vratila u Europu i skrasila u Škotskoj. Ipak, balkansko porijeklo samo po sebi ne može ovjeriti nečiju perspektivu; stvar je u nečem drugom. Jednostavno, Kassabova je otvorena prema drugima, zanimaju je stvarne ljudske priče, jedinstveni mikrokozmi i zabačena mjesta koja memoriraju tešku povijest. Ona putuje periferijom, znajući da se upravo s periferije vidi bolje samo središte i da se tamo, na rubovima tuđeg interesa, otvaraju jedinstveni horizonti. Uza sve to, Kassabova je odlična spisateljica koja, slobodna od diskurzivnih normi, lako prepleće dokumentarno i lirsko, doživljeno i zamišljeno. Ona se prepušta riječima, susretima, pričama, vlastitim emocijama, bez zadrške i predrasuda, otvorena prema svakom iskustvu. Doista, nisam dugo čitala knjigu poput ove koja tako upečatljivo obuhvaća poetiku jednog prostora i tako nepretenciozno, a životno prikazuje jednu iznimno složenu temu kakva je tema granice.

Kassabova putuje prostorom na kojem graniče Bugarska, Turska i Grčka, odnosno, kako lijepo kaže, „mjestom na kojem počinje nešto slično Europi, a završava nešto što nije baš Azija“. To nije mjesto spektakularne granice Zapada i Istoka, velebnog mosta ili civilizacijskog sraza, već pograničje koje pamti brojne povijesne migracije, osvajanja i iseljavanja, nasilje i solidarnosti, siromaštvo i snove o slobodi. U vrijeme hladnog rata, bio je to prostor najjužnije europske granice, „šumoviti Berlinski zid“, militarizirana zona u kojoj su ljudi nestajali bez traga. Danas je to i dalje „jedno od najvećih europskih područja divljine“, ali i frekventna ruta ilegalnih migracija i šverca. I najvažnije – to je pograničje prostor heterogenosti, miješanja i prožimanja, zajedničkog života ljudi različitih vjera, etnija i svjetonazora. Uostalom, takva su i sva naša, postjugoslavenska granična područja. Njegova priča nije još ispričana, prije svega zato što ta priča nije nacionalno isključiva i monolitna, već je složena i dinamična pa se opire svakoj doktrinarnosti i ideologiziranosti. Uostalom, takve su također i sve stvarne priče o drugim ovdašnjim graničnim prostorima: vječna seljenja i prebjezi, kontakti i konflikti, strahovi i želje da se zakorači na drugu stranu.

To je pograničje prostor heterogenosti, miješanja i prožimanja, zajedničkog života ljudi različitih vjera, etnija i svjetonazora. Uostalom, takva su i sva naša, postjugoslavenska granična područja.

Od Strandže do Strandže

Opisano putovanje počinje autoričinim sjećanjem na ljeto 1984. i ljetovanje na Crvenoj rivijeri na Crnome moru, punoj socijalističke elite, špijuna i ljudi koji pokušavaju ilegalno prijeći na Zapad. Granica je tada bila tvrda; do Strandže, obližnjega gorja na kojem je granica s Turskom, nije se moglo bez propusnice, a istu je bilo nemoguće dobiti. Nakon 30-ak godina i desetljeća burne političke istočnoeuropske povijesti, ali i burne autoričine privatne, emigrantske povijesti, Kassabova se vraća na rivijeru pa napokon odlazi na Strandžu, na tu „zvjezdanu planinu“ s prastarim šumama, svetim izvorima vode, arhaičnim seoskim kultovima i napuštenim vojnim objektima. Strandža je odredište s početka i kraja njezina putovanja; ona drži na okupu kompoziciju knjige i ostavlja dojam da se čitajući ritualno krećete ukrug.

No početak i kraj nisu isti, iskustva s putovanja mijenjaju autorsku i čitateljsku optiku. Itinerar između dvije Strandže uključuje ravnice Trakije i Rodopsko gorje, bugarske, grčke i turske toponime, napuštena planinska sela, gradove-kockarnice, polja duhana i ruža, emigrantske rute. Ipak, pejzaži su samo pozadina; za autoricu su najvažnije priče stanovnika graničnih područja, kako današnje, tako i negdašnje, upisane u lokalnu memoriju. Priče poput one o lokalnom bugarskom poduzetniku koji svakodnevno trguje između gradova blizanaca Svilengrada i Edirnea i nosi traumu od davnog služenja vojnog roka na granici, ili one o berlinskom slikaru Felixu koji je na toj granici uhićen pri pokušaju  ilegalnog bijega iz DDR-a, ili pak one o Ajši i Ahmedu koji su kao Turci rođeni u Bugarskoj pa su preko noći morali otići iz svojih domova ili promijeniti prezime. To „etničko čišćenje u Bugarskoj“, poručuje Kassabova, „bilo je posljednji idiotski zločin totalitarizma na zalasku“. Tu su i priče o raznim prebjezima, stradanjima i skrivanjima, o krađi tračanskih arheoloških nalazišta koja se provodila pod nadležnošću bugarske ministrice kulture, kćeri diktatora Todora Živkova, o Alijevoj čajani koja je sastajalište današnjih krijumčara i migranta, o babi Vangi, carstvu duhana i svile. Priče o Pomacima, davnim preobraćenicima na islam, Romima, Bugarima, Turcima, Bošnjacima koji su zapeli u toj „europskoj Turskoj“ prilikom neke od velikih povijesnih migracija. I u tom vješto ispripovijedanom književnom Babelu odražava se ono temeljno, što se vrlo lako zaboravlja – a to je da smo svi (mi sami ili naši preci) od nekuda došli i prešli neku tvrdu ili meku granicu. Kako piše Neal Ascherson, autor još jedne izvrsne, u nas prevedene knjige: Crno more, iz koje Kassabova preuzima jedan citat: „Stanovništvo svake zemlje u nekom je smislu imigrantsko“.

Putovati ne znači samo gutati kilometre, gradove, ambijente, priče, već i približavati se sebi, svome srcu tame, prelaziti vlastite granice, iskušavati vlastitu snagu i boriti se s vlastitim opsesijama. Jer, drugi nas mijenjaju iznutra i drugi nas suočavaju s nečim za što nismo ni znali da nosimo u sebi

 Otići da bi se vratili sebi

Granice razdvajaju ljude: obitelji, susjede, prijatelje koji su jezikom, kulturom, načinom života, svjetonazorom… inače sasvim bliski jedni drugima. Kassabovu zanimaju upravo takve razdvojenosti i posljedice politika i ideologija na stvarnom terenu. Ljudima s granice ona se približava polako, sa strpljenjem, ne ponašajući se predatorski kao lovac/kinja na tuđe mučne, a egzotične doživljaje i ne oviseći o adrenalinu koji se izlučuje u naizgled opasnoj situaciji. Očito je, ona umije razgovarati s drugima, čuti strane glasove, pa ih potom prevesti, literarno artikulirati na način da oni i zapisani ostanu autentični i uvjerljivi.

Uz to, ona razumije da putovati ne znači samo gutati kilometre, gradove, ambijente, priče, već to znači i približavati se sebi, svome srcu tame, pa prelaziti vlastite granice, iskušavati vlastitu snagu i boriti se s vlastitim opsesijama. Jer, drugi nas mijenjaju iznutra i drugi nas suočavaju s nečim za što nismo ni znali da nosimo u sebi. Tuđe priče, memorije nepoznatih mjesta i otvorenost prema neočekivanim iskustvima ostavljaju dubok trag. Putovanje granicom za Kassabovu tako znači i suočavanje s vlastitim granicama, s podsviješću, strahovima, ograničenjima, a jedna epizoda bijega s planine na kojoj se našla s grupom muškaraca-krijumčara epifanija je tog susreta s nepoznatim sebstvom.

Na kraju, ili prije svega, najveća vrijednost Granice ne ogleda se ni u izboru važne teme, ni u zanimljivosti priča s putovanja, ni u hrabrosti da se pogleda u samu sebe, već prije svega u načinu na koji je sve to ispripovijedano. Vrijednost se krije u lirskom i ekspresivnom glasu Kapke Kassabove, njezinoj pripovjedačkoj vještini, sposobnosti spajanja znanja i intuicije, doživljaja i refleksije, kao i u njezinoj poniznosti i otvorenosti prema drugima, koje karakteriziraju samo one uistinu predane pisce i spisateljice.

Katarina Luketić je publicistica, književna kritičarka, urednica u medijima i izdavačkoj kući Pelago. Članica je uredništva portala Kritika-hdp.

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content