Ponekad ima smisla na početku teksta otvoreno deklarirati vlastitu orijentaciju i poziciju. Preskočiš tako neka protokolarna objašnjavanja i raskrstiš odmah s tezom o kritičarskoj neutralnosti. Dakle, ja spadam u okorjele komparatistice; obrazovana sam kao komparatistica, književnost čitam kao komparatistica pa samim tim i svijet promatram iz vizure plemena komparatista. Vjerujem da se književna djela i pisci mogu komparirati upravo zato što postoji bezgraničan, univerzalan književni prostor u kojem se književnosti pisane različitim jezicima dodiruju, miješaju, stapaju i sukobljavaju te stvaraju specifične književne vrijednosti. Taj je književni prostor koliko imaginativan, toliko i stvaran; koliko autonoman, toliko i određen vanjskim društvenim, političkim i ekonomskim strujanjima. On se neprekidno unutar sebe transformira, stvara i rastvara, sužava i širi, onako kako to čini na najvišoj makro razini sam kozmos. Dok čitamo, mi zapravo potvrđujemo postojanje tog univerzalnog književnog prostora, mi ga time održavamo i sudjelujemo u njegovim mijenama uspostavljajući stalno nove relacije, nove književne sinapse između djela, autora, poetika, formi, značenja, književnih politika, tema, žanrova…
Kao tvrda komparatistica, nadalje, vjerujem u slobodu uspoređivanja i interpretiranja književnosti, u transnacionalna i internacionalna čitanja, supstancijalnu heterogenost književnih tradicija i tajanstvene putove koji vode od jedne do druge knjige. Vjerujem i u metaforu svijeta kao knjižničnog labirinta (i obratno) i u borgesovsku ideju da knjige koje netko za života pročita iscrtavaju na njegovu kraju vjeran portret njegova/njezina lika. Također, vjerujem u specifične književne identitete zbog kojih je moguće povezati u istoj rečenici i istoj misli pisce/spisateljice koji/e pišu na različitim jezicima i dolaze iz raznih kultura, recimo Brunu Schulza i Danila Kiša, Borisa Piljnjaka i Dubravku Ugrešić, Franza Kafku i Clarice Lispector. Zato me i nerviraju – odnosno u mladosti su me nervirali, a sada me uglavnom smaraju – oni kritičari, povjesničari i teoretičari koji nastoje književnost pisanu na nekom jeziku vezati uz nogu samo jedne nacije ili države-nacije, oni koji misle da se književne vrijednosti transferiraju kroz povijest isključivo u nacionalnim okvirima ili pak koji su uvjereni da nacionalne književnosti generiraju specifične književne vrijednosti pa treba čitati samo pisce koji pišu na našem jeziku i opisuju nama poznat svijet.
Da ne duljim, shvatili ste, vjerujem u komparativistiku kao metodu i perspektivu, a to je puno više od jednog studija i profesije. Konačno, vjerujem u književnu internacionalu, štoviše vjerujem u umjetničku internacionalu – u to da se književne/umjetničke vrijednosti stvaraju i verificiraju u zajedničkom imaginativnom književnom/umjetničkom prostoru. I to je pozicija iz koje pišem (i) ovaj tekst.
Ornamentika književnog tepiha
Zagovaranje svjetskog, transnacionalnog književnog prostora nipošto ne znači idealističko shvaćanje književnosti, negiranje njezinih unutarnjih granica, sukoba i refleksija s društvom, politikom, ekonomijom. Također, zajednički književni prostor ne ukida nacionalna određenja i hijerarhije koje se uspostavljaju između književnih djela, poetika i nacionalnih književnosti, a koje nisu rezultat samo literarnih kriterija. Geopolitika utječe na geopoetiku, a književna geografija nije ni nevina niti oslobođena političnih relacija: nacionalizacija, hegemonija, kolonizacija, otimačina, zavisnosti, podređenosti, utjecaja. Upravo me praksa komparatističkog čitanja naučila da ne postoji neutralno, kula bjelokosna ili sretan književni čardak u koji se mogu popeti i nevinim pogledom upijati lijepu književnost.
Od sličnog nultog uvjerenja da postoji univerzalni književni prostor polazi i francuska kritičarka i teoretičarka Pascale Casanova (1959.-2018.) u svojoj studiji Svjetska književna republika, izvorno objavljenoj 1999. godine i od nedavno dostupnoj na hrvatskom u prijevodu Vande Mikšić. Casanova u uvodu knjige poseže za poetičnom metaforom tepiha (i jednom pričom Henryja Jamesa) čiju unikatnu cjelinu sačinjavaju brojni raznoliki elementi i njihovi suodnosi. Usporedba nije plošna, već zadire u strukturu, tradiciju i analogije, pa u zamišljenom književnom tkanju „svaka napisana knjiga koja se proglasi književnošću“ postaje „neznatan dio nepregledne ‘kombinacije’ cjelokupne svjetske književnosti“. Dakle, nije riječ o tome da u imaginarni književni prostor jednostavno ukrcamo sva književna djela, pa ih potom preslagujemo i ocjenjujemo, već o tome da uočimo kako se stvara književna struktura, kako se pojedini elementi uklapaju u književnu ornamentiku, tj. kako ta ornamentika utječe na stvaranje novih elemenata.
Prije nego prikažem Casanovine stavove o transnacionalnom književnom prostoru i navedem u čemu se moja perspektiva s njezinom usuglašava, a u čemu razlikuje, istaknut ću ono najvažnije – objavljivanje Svjetske književne republike višestruko je važan događaj za ovdašnju književnu scenu. Najprije, zato što je riječ o vrlo utjecajnoj studiji koja fundira temu svjetske književnosti na suvremen način i originalno sintetizira modernu književnu povijest, a takvih je kapitalnih knjiga uistinu malo, posebno u vrijeme dominantnog znanstvenog partikularizma, nekritičkog širenja književnog polja i multipliciranja radova iz oblasti kulturalnih studija. Drugo, zato što se u knjizi uzorno demonstrira interdisciplinarnost, povezuju sociologija i ekonomija književnosti s tekstualnim analizama te uvažavaju razne društvene silnice i pojavnosti koje određuju književnost kao sustav (prevodilaštvo, izdavaštvo, kritika…) – ali na način da i dalje sam književni tekst ostaje u središtu. I treće, zato što je nacionalizacija književnosti koja je kod nas poprimila dramatične razmjere od kraja 1980-ih godina zapravo dezavuirala ideju o književnom internacionalizmu i svjetskom književnom prostoru u kojem djela cirkuliraju, konkuriraju i utječu jedna na druge. Zatvaranje u granice isključivo nacionalne književnosti te strah od anacionalnih ili transnacionalnih čitanja simptomi su istovremeno i politizacije književnosti i širenja palanačke svijesti koja uvijek teži, kako je tvrdio Radomir Konstantinović, zatvaranju prema drugima i grandomanskom veličanju vlastite autentičnosti. I danas je u Hrvatskoj vrlo snažna mononacionalna i nacionalistička optika u čitanju književnosti, dok važne sinteze svjetske književnosti pisane prije 1990. godine, poput onih Ivana Slamniga u Svjetskoj književnosti zapadnog kruga (1973.) i Milivoja Solara u Suvremenoj svjetskoj književnosti (1982.), nisu dobile svoje nastavljače.
Zagovaranje svjetskog, transnacionalnog književnog prostora nipošto ne znači idealističko shvaćanje književnosti, negiranje njezinih unutarnjih granica, sukoba i refleksija s društvom, politikom, ekonomijom. Također, zajednički književni prostor ne ukida nacionalna određenja i hijerarhije koje se uspostavljaju između književnih djela, poetika i nacionalnih književnosti, a koje nisu rezultat samo literarnih kriterija
Burza književnosti: dionice, tržišta, mešetarenja
Casanovin pogled na svjetsku književnu republiku određuju najviše francuski intelektualni uzori, privrženost frankofonskoj tradiciji i Parizu kao književnoj prijestolnici te značenja pojma „revolucija“ koja uključuju vrijednosti Francuske revolucije, prosvjetiteljstvo i raskid sa „starim režimom“. Metodološki ona se oslanja na jake francuske snage: Pierrea Bourdieua i njegovu sociologiju književnosti i stratifikaciju književnog polja, Fernanda Braudela i njegove inspirativne teze o različitim razinama vremena i brzinama promjena u društvenim strukturama, Paula Valéryja i njegove misli o „ekonomiji duha“, „civilizaciji kao kapitalu“, i dr. Knjiga je podijeljena u dva dijela: u prvom „Književni svijet“ ona iznosi temeljna načela književne republike i jedinstven koncept njezine transnacionalne povijesti u kojoj vrijeme protječe drukčije negoli u velikoj, političkoj povijesti. U drugom dijelu „Književne pobude i revolucije“ lucidno interpretira slučajeve pojedinih pisaca i nacionalnih formacija, aporije asimilacije, “male književnosti” i važnost otpadnika, revolucionara i ekscentrika u stvaranju univerzalnih književnih vrijednosti.
Koristeći se ekonomskim nazivljem – npr. tržište, resursi, burza, kapital, krediti, dionice – Casanova razlaže unutarnji mehanizam republike (odnose, analogije, suparništva) te dojmljivo prikazuje uloge različitih dionika, načine cirkuliranja književnosti i izgradnje literarnih vrijednosti. Tako uvrštava ne samo kanonske pisce i djela (kao što u tradicionalnom pristupu čine Solar i Slamnig), već i prevoditelje, tumače, izdavače, velike posrednike i povlaštene arbitre (nažalost, bez tzv. običnih čitatelja) koji pokreću taj mehanizam te formiraju hijerarhije i relacije između dominantnih i podređenih. Naime, odnosi u svjetskoj književnoj republici proizlaze iz različitih silnica, akumuliranog duhovnog kapitala i konstelacija između raznih nacionalnih književnosti i jezika. Međutim, u svemu tome ključna je uloga revolucionara, jer, kako piše, „jedina stvarna povijest književnosti jest ona specifičnih pobuna, udara, manifesta, invencija formi i jezika, svih subverzija književnog poretka koji postupno ‘stvaraju’ književnost i književni univerzum“. Autorica također vrlo dobro prikazuje kako politička i društvena moć utječu na književni svijet, pri čemu ne zagovara banalnu tezu o zrcaljenju političkoga i književnoga, pa tako ističe slučajeve dominacije neke nacionalne književne paradigme u vrijeme pada ili stagnacije političkog utjecaja te nacije. Ukratko, po Casanovi, pozicija nekog pisca u republici rezultat je složene konstelacije odnosa, a u trenutku kad on „postane ‘referencija’, kad njegovo ime postane vrijednost na književnom tržištu, kad je on konsakriran kao pisac onda mu se i daje kredit“.
Casanovin pogled na svjetsku književnu republiku određuju najviše francuski intelektualni uzori, privrženost frankofonskoj tradiciji i Parizu kao književnoj prijestolnici te značenja pojma „revolucija“ koja uključuju vrijednosti Francuske revolucije, prosvjetiteljstvo i raskid sa „starim režimom“
Nekritički eurocentrizam i neokolonijalizam
Postojanje svjetske književne republike ne znači negiranje nacionalnih književnosti, štoviše književni kapital je uvijek nacionalan, dok je „svaki pisac u svjetskom prostoru nužno najprije smješten s obzirom na mjesto koje u njemu zauzima nacionalni književni prostor iz kojeg je potekao“. Iz tog pak proizlazi da pisci iz „malih književnosti“ imaju podređen položaj i da će njihova afirmacija u republici i emancipacija od nacionalnoga prema univerzalnom vrlo moguće ostati bez uspjeha. Casanova je svjesna te esencijalne neravnopravnosti u svjetskoj književnosti, pa drugi dio knjige djeluje poput ohrabrenja poniženom književnom proletarijatu – svim pobunjenicima, marginalcima, izopćenicima među piscima – i poziv na literarnu pobunu/revoluciju. Primjeri pisaca koji dolaze s „periferije“ ili iz nacija koje su do 20. stoljeća manje gradile svjetski književni kapital – poput Samuela Becketta, Vargasa Llose, Danila Kiša i dr. – podupiru njezine teze. Međutim, unatoč tome ostaje činjenica da elite u „središtu“ i dalje imaju najveću moć u Republici i da se svjetski važni pisci danas najčešće regrutiraju iz književnosti velikih, starih nacija.
I tu dolazim do prigovora koji se mogu uputiti Pascale Casanova a oni se tiču njezina dobrim dijelom nesvjesna eurocentrizma, favoriziranja francuske kulture i nejasne kritike kolonijalnog naslijeđa. Sve to je čak dijelom nevidljivo na prvu i prisutno u podtekstu, na subliminalnoj razini, s obzirom da ona uistinu puno prostora posvećuje prikazu utjecaja političke dekolonijalizacije na književnost (npr. slučajevi Salmana Rushdiea i V. S. Naipaula), važnosti internacionalnih posrednika u „konsakraciji“ nekih autora (npr. Faulknera i Nabokova), „irskoj paradigmi“ i jedinstvenim putovima afirmacija Ibsena, Kafke, Joycea i drugih velikih pisaca. Pa ipak, njezin eurocentrizam se ogleda u ignoriranju velikih književnih krugova Istoka i stavu da se književne vrijednosti uglavnom vrtlože u velikim književnim centrima Europe. Tu su i pomalo iritirajuće inzistiranje na Parizu kao povijesnoj književnoj prijestolnici Republike, „gradu s najvećim literarnim prestižem u svijetu“ i „arbitru dobrog ukusa“, marginaliziranje drugih gradova, npr. Berlina i Beča, te utjecaja drugih nacionalnih književnosti i formacija, poput ruskog realizma, na stvaranje univerzalnih literarnih mjerila. Također, kolonizaciju ona promatra samo kao pojavnost određenog povijesnog perioda, pa ne vidi imperijalističke perspektive u braudelovskom „dugom trajanju“ i prakse egzotizacije drugih na globalnom književnom tržištu. U slučaju ovdašnjih pisaca – spominje Danila Kiša i Miroslava Krležu – primjećuju se i nategnute interpretacije (npr. u prikazu afere oko Grobnice za Borisa Davidoviča) te netočne, balkanističke teze poput one da je još 1970-ih godina Jugoslavija bila pod književnom čizmom Moskve.
Eurocentrizam se u knjizi ogleda u ignoriranju velikih književnih krugova Istoka i stavu da se književne vrijednosti vrtlože u velikim književnim centrima Europe. Tu su i iritirajuće inzistiranje na Parizu kao povijesnoj književnoj prijestolnici Republike, marginaliziranje drugih gradova, npr. Berlina i Beča, te utjecaja drugih nacionalnih književnosti i formacija, poput ruskog realizma, na stvaranje univerzalnih literarnih mjerila
Izlaz na (post)jugoslavenskoj komparatističkoj stanici
Sve te i slične primjedbe sklona sam ipak staviti u drugi plan, a neke od njih pripisati i vremenu nastanka knjige. Nije teško zamisliti da bi i sama autorica (koja je preminula 2018.) modificirala neke svoje teze da je knjigu pisala nakon 2000. godine od kada se posvuda uočavaju učinci aktualnih migracija na nacionalne književnosti, neoliberalne logike profitabilnosti na književnu industriju ili pak metastazirajućeg digitalnog marketinga na književne trendove i etabliranje pisaca.
Vraćam se stoga početku teksta i važnosti koju Svjetska književna republika Pascale Casanova može imati u ovdašnjem kontekstu. Naime, najvažniji uvidi iz knjige o nadnacionalnoj književnoj republici, njezinoj opipljivoj tradiciji i literarnim modusima mogu itekako pomoći u filtriranju ideoloških taloga iz književnosti i emancipaciji komparatističkih interpretacija na postjugoslavenskom, regionalnom ili kojem god širem prostoru. Oni mogu pomoći i u uočavanju pozicije koju pisci „malih jezika“ imaju u općoj književnoj geografiji i svjetskoj igri književnih suparništava, kao i razumijevanju razloga vlastite kulturne „perifernosti“. Na kraju, ti uvidi mogu inspirirati ovdašnje književne revolucionare i revolucionarke (povjesničare, kritičare, pisce, okorjele komparatistice…) da se, unatoč autoritarnom nacionalnom književnom režimu u kojem djeluju, i dalje bore za neku svoju književnu republiku.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
