Ocean Vuong nesumnjivo je jedan je od globalno najpopularnijih pjesničkih autora mlađe generacije − pjesnik koji je već svojim prvim stihovanim prvijencem pobudio iznimnu pažnju šireg čitateljstva i struke, što je, uz brojna druga priznanja, okrunjeno i prestižnom nagradom „T. S. Eliot“, među čijim je dosadašnjim dobitnicima niz velikih imena anglofone poezije, poput, primjerice, Carol Ann Duffy ili Teda Hughesa. Debitantsku zbirku mladog Vuonga, osim poetičke sigurnosti i snažne izražajnosti, dodatno sinergijski nosi i autobiografska priča samoga autora koja je izvantekstualno potkrepljuje i životno pečati – dojmljivo migrantsko iskustvo, generacijska uvjetovanost i poriv da mu se izmakne, činjenica bivanja prvim članom obitelji koji je ovladao engleskim jezikom. Sagledavamo li Vuonga u kontekstu američkoga društva, a onda i njegovu poeziju u kontekstu suvremene američke poezije, nije teško uočiti da ona sabire i premrežuje iskustva triju različitih manjinskih pozicija: one rasne, etničke i seksualne. Rođen u Vijetnamu, kao drugogeneracijski potomak Vijetnamke i američkog vojnika, s obiteljskim prtljagom imigracije i vlastitim homoseksualnim identitetom, Vuong je danas, barem ako je suditi po uspjehu njegovih knjiga, uspješno integriran u američko društvo. Autor je hvaljenog romana Na zemlji smo nakratko predivni (On Earth We’re Briefly Gorgeous, 2018.), koji je nastao neposredno nakon pjesničkog prvijenca, a velik uspjeh postigao je i drugom, kod nas još neprevedenom pjesničkom zbirkom Time is a Mother (2022.). No ovo je prije svega tekst o njegovu pjesničkom prvijencu Night sky with exit wounds, točnije, o njegovu nedavnom prijevodu na hrvatski jezik. Noćno nebo s izlaznim ranama objavila je Hena.com, u britkom, poprilično pomnom prijevodu Lore Tomaš.
Debitantsku zbirku mladog Vuonga, osim poetičke sigurnosti i snažne izražajnosti, dodatno sinergijski nosi i autobiografska priča samoga autora koja je izvantekstualno potkrepljuje i životno pečati – dojmljivo migrantsko iskustvo, generacijska uvjetovanost i poriv da mu se izmakne, činjenica bivanja prvim članom obitelji koji je ovladao engleskim jezikom
Nepoznata životinja
Vuongova poezija u njegovoj debitantskoj zbirci ima sve ključno što dobra poezija treba imati – autentičnost, tematsko-motivsku težinu, izražajnu oštrinu, nepredvidljivost, neukalupljivost, jezičnu-stilsku i strukturalnu intrigantnost. Susret s takvom poezijom nalik je susretu s novom, nepoznatom životinjom – njegova uzbudljivost krije se prvenstveno u tome da, koliko god vam se neki dijelovi tijela intrigantne životinje činili poznatima, niste u stanju determinirati ih bilo kojom pojedinačnom, poznatom vrstom. Biće se na mahove čini poznatim, no drugačije je od svakog koje ste ranije vidjeli – kreće se pred vama samosvjesno, migolji brzim i odlučnim pokretima, fascinira vas svojim oblikom, neobičnim ticalom, ili zamahom repa. Doima se egzotično i opasno, no toplokrvno je i upućuje vam dubok, ljudski pogled. Noćno nebo s izlaznim ranama, baš kao što i naslov sugerira, tamna je i krvava zbirka, poezija zasnovana na poetici rana i ranjivosti, ali i na uzbudljivoj ljepoti koja se rađa iz hodanja po rubu, iz dramatike preživljavanja. Bjegovi, skrivanja, strahovi, rastanak od oca, ranjena ljudska i životinjska tijela, muška ljubav i tjelesnost skrivene od pogleda javnosti, detonacije stvarnosti i mine u srcu, neka su od njezinih semantičkih žarišta.
U formalnom aspektu, najbolja strana zbirke krije se u njezinoj nesvodivosti na bilo koji jednoznačni model – ovo je istodobno i narativna i slikovna poezija, poezija dugih i kratkih stihova, poezija u ciklusima, ali koji nisu imenovani, ona je istodobno racionalna i emotivna, realistična i bujno nadrealna, oslonjena na autobiografsku stvarnost, ali i na interkulturni i općekulturni kontekst. Vuong u njoj sabire blještave trenutke individualnih izgaranja – obiteljskih, migrantskih, erotskih – ali i rječita mjesta globalne povijesti i kulture (reference na Telemaha, Trojance, Odiseja, Euridiku, Caravaggiove slike, pad Saigona 1975., ubojstvo Johna F. Kennedyja, itd.). Najuspjelije pjesme svakako su one najhrabrije, okrenute radikalnim zahvatima i neobičnim stilskim rješenjima, poput divne i eksperimentalne (i divno eksperimentalne) „Sedmi krug zemlje“ u kojoj se „tijelo“ pjesme sastoji samo od naslova, citiranog mota i znamenki od 1 do 7, razmještenih u nepravilnom rasporedu − nalik nekim imaginarnim, brojčanim zvijezdama − na čistoj podlozi neba/stranice papira, dok su kompletni stihovi pjesme upisani samo u fusnote, označene brojkama s gornjeg rasporeda. Dosta pjesama eksperimentira s grafičkim ustrojem, ostvarujući se kao kaskadno nizanje duljih i kraćih stihova koji se naizmjenično premještaju s lijeve na desnu stranu stranice. U pjesmi „Dar“ poseže se za neobičnim tipografskim oznakama (verzalna i kurzivna slova, emotikon srca), u gotovo svim tekstovima koristi se znak &, pjesma „Anafora kao obrambeni mehanizam“ pulsira na anafori kao (re)generirajućem mehanizmu svoje strukturacije, pojedini naslovi postavljeni su kao mala autotematizacijska ogledala („Na zemlji smo nakratko predivni“, „Jednom ću voljeti Oceana Vuonga“), drugi poentiraju dvosmislenostima na razini leksika („Deto(nacija“)), neki su tekstovi prozni („Imigrantski haibun“, „Moj otac piše iz zatvora“), neki barataju kraćim interpolacijama vijetnamskog jezika („Moj otac piše iz zatvora“, „Strmoglavo“). Tako uspostavljena – kao gipka, hibridna i nepredvidljiva – ova je debitantska zbirka sve samo ne dosadna. Njezinoj intrigantnosti svakako pridonosi i motivska provokativnost, ono što bi se možda moglo nazvati i smjelom mladenačkom drskošću, a ogleda se, primjerice, u naelektriziranosti stihova „Ode masturbaciji“ ili ironiji „Molitve za novoproklete“.
U formalnom aspektu, najbolja strana zbirke krije se u njezinoj nesvodivosti na bilo koji jednoznačni model – ovo je istodobno i narativna i slikovna poezija, poezija dugih i kratkih stihova, poezija u ciklusima, ali koji nisu imenovani, ona je istodobno racionalna i emotivna, realistična i bujno nadrealna, oslonjena na autobiografsku stvarnost, ali i na interkulturni i općekulturni kontekst
Osvjetljenja i zatamnjenja
Nekoliko je ključnih poligona na kojima se odvija rekreacija Vuongove poezije i oni zahvaćaju različite tekstne razine: leksičku, sintaktičku i grafičku. Gledano s leksičke strane, to je poezija britkih, ubojitih riječi – onih koje odjekuju poput bombica, na pravim mjestima u stihu, proizvodeći, ujedno, i efektna osvjetljenja i zatamnjenja („Iskoristi je da bi dokazao da su zvijezde / oduvijek bile ono što smo znali / da jesu: izlazne rane / svake /greškom ispaljene riječi.“). Na sintaktičkoj razini riječ je o poeziji koja se poigrava ritmom i zasniva na sintaktičkim produžavanjima i kraćenjima, na ponavljanjima riječi i sinkopiranju rečeničnoga niza. Pjesme nerijetko produciraju ubrzan i odsječen ritam trčanja, bijega, kaosa, opasnosti („Trčim / prema hrđavu horizontu, bježim / iz zemlje / stvorene za bijeg. Progonim vlastita oca / kako mrtvi progone / dane“; „ADD. PTSP. POW. Pow. Pow. Pow / kaže snajper. Jebi se / kaže otac dok traseri pljušte / kroz palmino lišće. Konfeti“; „Radio kaže bježi, bježi, bježi.“). Vuongove su pjesme najčešće dugi kaskadni nizovi u kojima se pojedini stihovi ili sintagme ponekad i lajtmotovski ponavljaju ili pak se u njima nalaze fragmenti razgovora, reference na stihove tuđih pjesama, uključujući one pjevane, popularne („Na Božić pada snijeg bijeli“), s ciljem generiranja ironijskog očuđenja ili nekog drugog recepcijskog efekta. Adresat se nerijetko i izravno apostrofira, obraćanjem u drugom licu jednine („Uspjeli smo, baby“; „Tvoja ruka / ispod moje košulje dok radio / sve jače šumi. / Tvoja druga ruka uperi / revolver tvoga tate / u nebo.“). Na grafičkoj razini, kao što je već rečeno, to je poezija dinamike i protoka, razbarušenosti i pulsiranja – stihovi se, zahvaljujući brojnim opkoračenjima i promjenjivom prostornom rasporedu, kao vodene stepenice pretaču jedni u druge, tekući s lijeve na desnu stranu i obrnuto. Ono što je zajedničko svim razinama Vuongova pjesničkoga teksta, ujedno i njegova najveća kvaliteta, jest generiranje sjajnih, upečatljivih slika kojima zbirka obiluje („Onako kako se cijev, uperena u nebo, mora stegnuti / oko metka / da bi progovorio“; „Da se nisi rodio / već upuzao, strmoglavo, / u pasju glad. Sine moj, reci im / da je tijelo oštrica koja se brusi / rezanjem.“; „Onako kako polje svoje tajne / preobražava / u božure. / Kako svjetlo / sačuva sjenu / tako što je proguta.“). Takva dojmljiva mjesta osobito su česta na završecima pjesama pa je uslijed blistavih poantnih izgaranja učinak pjesme još upečatljiviji.
Da zaključim, na našem se tržištu pojavila izvanserijska prijevodna zbirka kakve se i inače rijetko sreću, dok su među pjesničkim prvijencima vjerojatno i rjeđe. Riječ je o sjajnoj zbirci kojoj bi se jedina zamjerka mogla uputiti tek zbog mjestimične značenjske neprobojnosti, uslijed tematiziranja pojedinih osobno kodiranih motiva i situacija, no takva su mjesta rijetka i uvelike ih nadmašuju brojne kvalitete kojima pršti hrabra i okretna poezija Oceana Vuonga. Dodatna vrijednost izdanja ove debitantske knjige leži u činjenici da je od objave izvornika prošlo tek nekoliko godina – takvu praksu, koja domaćim čitateljima omogućuje praćenje aktualne svjetske produkcije bez većih vremenskih zaostataka, treba ne samo pozdraviti nego i poželjeti da sličnih primjera ubuduće bude čim više. Osobito kada su u pitanju knjige ovoga kalibra.
