Tri kratka: Marko Pogačar o novoj knjizi
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Rukopis je nastao u ovoj ludoj, nepredvidivoj pandemijskoj godini, ali samu ideju sam dugo prevrtao po glavi. U jednoj pjesmi, napisanoj prije desetak godina, spominje se šum praznika bivših država. Otad planiram sastaviti svojevrstan katalog praznika – rashodovanih, intimnih, imaginarnih, onih kojih smo se odlučili odreći – knjigu koja bi bila neka vrsta uvrnutog kalendara bez praznog hoda, u kojem bi svaki dan mogao biti obojen crveno. No ni sam nisam bio siguran je li ideja ozbiljna, ili je u pitanju prije osobni vic, jedan od onih tekstova koji ostanu zauvijek neopipljivi. Kad me Petar Milat pozvao da napišem knjigu za niz „Prijatelji“, koji mi se inače jako sviđa i čije naslove poštujem, odmah sam pristao, iako je to „da“ za mene još uvijek imalo ne posve obavezujući prizvuk. S proljetnim zatvaranjem više nisam imao ispriku. Inicijalna je ideja u procesu naravno metastazirala, iznudila vlastiti okvirni svijet, likove, brojne pritoke i rukavce. Knjiga je spremna za tisak i trebala bi se pojaviti vrlo skoro, narednih tjedana.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Prvi put sam posegnuo za formom pjesme u prozi, jednim od paradigmatskih modernističkih oblika, koja me do sada autorski nije pretjerano privlačila. Mogu čak reći da sam od nje u određenoj mjeri i zazirao, iako je taj zazor zapravo locirati prije svega u nonšalantnost, neobaveznost, nekakvu olakost kojom joj, čini mi se, nerijetko pristupaju suvremenici. Znao sam također da želim iz temelja podići jedan istovremeno jasan i svojoj vlastitoj logici podređen, a opet sasvim neoštar, iz fokusa pomalo izmješten svijet, i da će mi za to dobro doći rečenica, njezin marginom neograničen hod. Iz tog kretanja proizlazi temeljni ritam knjige: onaj pluga koji rašiva zemlju, puls kratkoročnog kontinuiteta, a kao kontrapunkt javljaju se, najčešće na neki način suprotstavljeni mu, ritmovi prirode. Ako bih je pokušao na nešto nasloniti, bili bi to prije svega neki moji raniji „svjetotvorni“ pjesnički ciklusi, kao što je na primjer „Jezero“ iz knjige Predmeti.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Ako se Ćopićeva Ježeva kućica može čitati kao politička parabola, između ostalog na primjer Titovog „ne“ Staljinu ili, općenitije, kao parafraza onoga poznatog viškog „tuđe nećemo, svoje ne damo“, Knjigu praznika moguće je zamisliti kao vrstu njezine pretpovijesti, veoma apstraktni prequel. A u taj je krhki, volatilni svijet istovremeno u nastajanju i nestajanju, njegovo gnojivo kojim ga se obilno zasipa, neka neznana ruka umiješala dozu tekućeg LSD-a. Muzički: Zastave Parafa susreću Zornov Naked City. Vikendom s javnog razglasa vrištine, na kojoj se komad odvija, na repeat sviraju „Babilonske baklje“ skupine Haustor.
PTIČJI ŠABAT
Ušao sam u jezik zečeva kao u kišnu šumu, brz, klizav od suza s prvom zorom i sretan: rosa u mojim ušima bijaše krvava. Krave su podlegle ukazu lišća, suhom i šuštavom, a pod njima je na zemlju polegla trava, krijući ljubavnike. Svako zrno i svaki zamak i svako tane tamno od smrti znalo je, i bilo također sretno.
Dan što je upravo otpočeo bio je Ptičji Šabat. I stvarno, iako je očito bilo proljeće, zrakom nije letjelo ništa. Podrazumijeva se da je to ništa suženo: vjetar je vio sjemenke, pelud ludovao, prugasta konjska smrt općila je s plavom vodendjevojčicom, kao da nema ničega prečeg od sočne zračne jebačine, a gore, visoko gore nad svim je gorio opsceni helikopter.
Iako je po pitanju ptica na snazi posve izvjesno vrijedilo zatišje, sušto i samovoljno ne-prolijeće, na strani neba igralo se prljavije. Iz tijela glagola spuštali su se padobranci, kao pogrešni titlovi. Grešne misli rasipale su se poplunima i jaknama. Ustadoše tajni prinčevi tintarnica. Tamna grofovija izvjesila je svoje stjegove. I k tome šeširi: mučki šeširi – na njih je bilo strašno i pomisliti. Ti tihi vrtovi, bez traga tigra; kako da u njima šumi sloboda? Sloboda koja je, jasno, samo eskimska riječ za šumu. A ja sam ušao u jezik zečeva s jasnom namjerom: da stavim zube u službu urote jastuka, od nokta učinim nož. Gol sam, i ona rosa mi šumi u ušima.
GROM SLUČAJA
Jesam li svojim očima vidio kako se primiče, dugačka, večernja sjena sjećanja? Vidio sam. Jesam li čuo kako ustaje vlažan vjetar iz sjemenki vijući košnicu kiše, vukući – tamna teglenica – za sobom usjev i sito? Čuo sam. Jesam li vidio i čuo kako niz tvoje grlo, lavini slične, jedna za drugom klize knedle; riječi otrgnute iz kamenoloma jezika i odmah ugušene, nalik taocima prečvrsto vezanim rukom šegrta-otmičara, uzidane u temelj hrama nekakve sekte, koja obavezuje šutjeti? Već je očito da sam čuo i vidio. I očito je kako ta sekta njeguje mračan kult ljubavi i da, kao u kazalištu, kazna ne može biti drugo do smrti. Jer nešto se s noći u nama mijenja: oči posrću, a pete, odjednom slobodne, lutaju čudesnim perivojima popluna. Stvari se sljubljuju stvarima. I grom slučaja pogađa upravo usnulu, slučaju inače posve nesklonu ženu.
SIROČIĆI
Nikoga nisam mrzio koliko Sirotane. Istovremeno sam ih se, jasno je, bojao. Ljudi koje sam poznavao također nisu umjeli dokučiti zašto je njihovo ukazanje proglašeno za praznik. Haračili su najčešće nečujno, svijetleći na noćnom nebu u liku četiri užarene visoke peći. Iznenadno treperenje najednom vrućeg večernjeg zraka najavilo bi njihov dolazak, praćen valcerom koji stišava i k tome nijemim mirisom kiše. Ugljen i granje užgali bi se sami od sebe, čekajući da Sirotani izoštre jedan Wordsworthov stih – pentametar pribijen svakom sanduku, otisnut na očnim kapcima i tetrapacima mlijeka; srok što ga je svaki ugarak, svaki nagoren štap činio golim i svetim. Izoštravanje stihova bio je njihov jedinstven zanat i po tome su, treba priznati, bili nadaleko čuveni. Dan uoči Sirotana metro je vozio čitave noći. I dalje sam ih se bojao i nisam shvaćao, iako se podrazumijevalo da su u pitanju bili okrutni obredi ježeva. Zbog njih sam mrzio Dickensa, dlanove, onog rudara s dvadeset hiljada dinara. Zbog čega su Sirotani ponekad poznati kao Siročići? Može li jezik postati omča? Devedesetih godina neki je kreten u čitanki promijenio naslov Goranovih Narcisa u Sunovrate, ne usuđujući se ipak dirnuti u pupak pjesme: žutu trublju što vrištinom i danas raznosi Wordsworthov pozdrav. Smrt Sirotanima! vrištali su. Bili su gola padina. Ja bijah nježna, bezuba zamka. Šuma je šutjela.
Marko Pogačar rođen je 1984. u Splitu. Objavio je trinaest pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga, za koje je primio niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. i The edge of a page: young poetry in Croatia (2019.) Samostalne knjige prevedene su mu na desetak, a pojedinačni tekstovi na više od trideset jezika. Tekuće godine stipendist je berlinskog DAAD Künstlerprogramma.
NEKI MOSTOVI
Sretni su mostovi koji, nogama nalik, spajaju obale morskih zaljeva, nadvisuju korita velikih rijeka! Daltoniste podsjećaju na dúge, slijepcima ne sliče ni na što. Ti opipljivi, mećavom prostrti tragovi topovskog pucnja, skeleti vriska, upregnuti u mitologiju neba i ponosni, jutrima sjajni. Kako li prkose pticama, i kako se samo smješkaju skliskim seoskim brvnima. Na njima ljudi se odriču života namjerno – s prvorazrednim pogledom – a ne usvinjeni vraćajući se s vašara, s kobasicama pod miškom. Oh ti njihovi raskošni, poput paranoika napeti lukovi…
Ali na spojevima mostova koji se kutre nad zaljevima, koritima, ušćima ugniježđenim u školskim atlasima, ondje gdje se susreću teške metalne ploče i čelik šapuće priču o vjetru; na tim sponama postoji malena crvena dugmad, i uz nju napis koji poručuje: „Ne pritišći!“
I njihovim ogradama i rebrima već u neizbrojivim rojevima mile još manja, zelena mikroskopska bića koja na dugmad s dječjom radošću skaču, prevrću se i viču: „Evo vam!“ „Evo vam!“
PRAZNIK TRAGEDIJE
Kaži, Hamlete, koliko očevih duhova mora susresti čovjek da se napokon otrijezni, i konačno izgubi vjeru u čovjeka? Jedan bi povjerenje mogao položiti isto tako u sitnu zvjerku, ili u banku. A najopasniji su, instinkt nas uči, čovjeku najbliži; one pretile, tempirane torte od mesa.
Kosti su orgulje, Hamlete. Lagano puhni i čut ćeš ispovijest, protjeraj kroz njih maestral za priču o zločinu, no prepusti ih jesenjoj južini – južini kakva u studenom kod nas izbija zube i lomi – zaista snažno puhni i podići će se ime susjeda, rođaka, brata. Kuće su, Hamlete, ovdje podignute na kostima. Eshil ili egzil: to je pitanje.
O Knjizi praznika
Branislav Oblučar
Knjiga praznika Marka Pogačara zbirka je vrtoglave, fantazmagorične pjesničke proze u kojoj autor iskušava svjetotvoračke potencijale pjesničkog jezika. Knjiga nas upoznaje s opskurnim svijetom vrištine, njegovim fantastičnim žiteljima i njihovim običajima. Pozornicom defiliraju životinje i utvare: susrećemo ježeve i svrake, Krvavog Kosovela i pijanog kočijaša Chara, visidjedove i poskoke, Noćobdije i Sirotane. Praznici pritom služe kao crvena nit kojom se povezuju fragmenti ovoga košmarnog mozaika, dok su njihova imena i načini proslave žarište ekscentričnosti Pogačarove imaginacije: vriština je svijet u kojem se primjerice slave Morestaj, Dan divljih trešanja, Dan drskih krušaka u DDR-u i pruskim pokrajinama, Četvrtak i Novi dan. Političke implikacije ideje praznika prigušene su, ali sveprisutne; na tipično pogačarovski način postavljeni smo pred dileme: „Može li jezik postati omča?“ i „Eshil ili egzil: to je pitanje“.
Pogačarov pristup oblikovanju imaginarnog svijeta u Knjizi praznika osebujan je jer on radije poseže za metaforom nego naracijom, umjesto opisa odabire logiku zvučnih atrakcija i jezičnih igara, a likovnim citatima oniričku atmosferu čini još opipljivijom. Opredjeljenje za prozni redak umjesto stiha, standardnog medija autorove poezije, kao da je dalo zamah ulančavanju slika i rezultiralo rizomskim rečenicama čije je glavno obilježje nepredvidljivost – iza svakog zareza vreba iznenađenje. Ova knjiga gustoćom jezika i slobodom mašte zauzima osobito mjesto u autorovom opusu, ali i u kontekstu naše suvremene poezije, napose pjesme u prozi kao vitalnoga žanra čijim mogućnostima Pogačar znalački barata.
