Portal za književnost i kritiku

Hibridna knjiga Anne Carson

Knjiga bez središta

Moć teksta da upije sve, od formalno različitih jezika i tipova iskaza, do motiva koji se protežu u radikalnom luku od antike i klasične književnosti, preko filma, filozofije, moderne književnosti i moderne (likovne) umjetnosti, do suvremene svakodnevice, ono je što će čitatelju, ovisno o preferencijama, biti zadivljujuće ili začudno, nerijetko i oboje
Anne Carson: “Razstvaranje”, s engleskoga preveo Miroslav Kirin, Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
“Razstvaranje”, označiteljski artificijelno, sažima u sebi cijeli fenomenološki spektar u rasponu od rastvaranja (uništavanja, poništavanja), do ponovnog stvaranja iz uništenog, već poništenog ili ukinutog, funkcionirajući ujedno kao idejna poveznica između entiteta čovjeka i knjige

Iako je 2023. tek u svojoj prvoj polovici, već sada je jasno da će jedan od književnih događaja godine biti upravo prijevod knjige Decreation: Poetry. Essays. Opera (2005) na hrvatski jezik. Anne Carson, kanadska spisateljica poprilično bogatog opusa, koji u ovom trenutku uključuje dvadesetak knjiga, do sada je na hrvatskom jeziku, nažalost, bila prisutna tek minorno – tanašnom knjižicom poetskih fragmenata Vježba zvana Albertina (2018.), u prijevodu Miroslava Kirina i izdanju Bookse i Mame. Najnovije hrvatsko ukoričenje višestruko intrigantne zbirke, koja je za hrvatske čitatelje dobila slojevit i stilski obilježen naslov Razstvaranje, stoga je već samo po sebi razlog za zadovoljstvo. Prevoditelj je i ovoga puta Miroslav Kirin, inače i sam pjesnik i prozaik, baš kao što je pjesnikinja i urednica knjige Ana Brnardić, dok lijepo uređeno i pozamašno izdanje od gotovo 270 stranica ovoga puta udomljuje Naklada Ljevak.

Kako ukloniti sebe s puta do Boga

Nesumnjivo je da se upravo osobno poetsko ticalo prevoditelja i urednice uplelo u kreiranje samoga naslova knjige – naslova koji na prvu loptu djeluje teško izgovorljivo, nepristupačno, čak i pomalo robusno i odbojno, ali koji vjerojatno bolje od većine onih koji bi nam prvi pali na pamet (poput, recimo, dekreacije, poništavanja, uklanjanja i sl.) izražava temeljni motivski i idejni okvir zbirke koncentriran u potrebi razstvaranja sebe i svijeta kao takvog. Razstvaranje tako, označiteljski artificijelno, sažima u sebi cijeli fenomenološki spektar u rasponu od rastvaranja (uništavanja, poništavanja), do ponovnog stvaranja iz uništenog, već poništenog ili ukinutog, funkcionirajući ujedno kao idejna poveznica između entiteta čovjeka i knjige. Drugim riječima, razstvaranje je najočitije prezentno kada se rastvara, ali i ponovno stvara ljudska osobnost (poniranjem u njenu unutrašnjost, njenim poništavanjem i otvaranjem mogućnosti za nova bivanja) ili knjiga (kojoj rastvaramo korice, poniremo u utrobu, poništavamo i iznova rađamo svakim novim čitanjem). Pojma se Carson i eksplicitno dotiče na više mjesta u knjizi, najizravnije u trećem dijelu istoimenog eseja o trima ženama – grčkoj pjesnikinji Sapfo, Marguerite Porete, autorici teološke rasprave Zrcalo jednostavnih duša, koju je inkvizicija 1310. osudila na smrt na lomači, te francuskoj dvadesetostoljetnoj književnici i filozofkinji Simone Weil – gdje se upravo poriv Simone Weil “kako da ukloni sebe s puta”, ne bi li dospjela do Boga, tumači navedenim naslovnim pojmom, dok se kao njegov cilj navodi “razstvoriti stvorenje u nama”. Već samim naslovom, a takvom značenjskom meandriranju prisustvujemo praktički kroz cijelu knjigu, signaliziran je zahvat prema sferi nespoznatljivog – u smislu jezične i misaone geste koja se rađa iz napora da se dopre do nespoznatljivog, iako je jasno da je takvo polazište u samom početku aporično (jer nespoznatljivo je nespoznatljivo upravo po svojstvu izmicanja). No vratimo se ipak na temeljne postavke, u pokušaju predočavanja zbirke koja je sve samo ne lako predočiva.

Nesumnjivo je da se osobno poetsko ticalo prevoditelja i urednice uplelo u kreiranje naslova knjige – koji na prvu loptu djeluje teško izgovorljivo, nepristupačno, čak pomalo robusno i odbojno, ali koji vjerojatno bolje od većine onih koji bi nam prvi pali na pamet (poput, recimo, dekreacije, poništavanja, uklanjanja i sl.) izražava temeljni okvir zbirke koncentriran u potrebi razstvaranja sebe i svijeta kao takvog

“Dijalektika je način rasuđivanja i primjena intelektualnog jastva”

Ono što je vidljivo čim knjigu uzmemo u ruke, i vjerojatno neće biti čitatelja koji neće baš to prvo primijetiti, tiče se njezina hibridnog karaktera. Razstvaranje u sebi tako objedinjuje, ugrađuje, ali i rastvara poeziju u klasičnom smislu te riječi, eseje različitih tematskih polazišta, tekstualni oratorij, scenarij, tekst za imaginarnu operu s pripadajućim arijama, zborskim recitativima i interludijima, mogući predložak za dokumentarni film, igrive tekstualne fragmente u maniri konkretističke poezije, itd. Riječ je o nekoj vrsti totalnog pisanja koje generira razsredištenu knjigu kojoj svaka točka može istodobno biti i središte i rub, i koja omogućuje različita nelinearna čitanja – nasumična, ponavljajuća, obrnuta, napreskokna, parcijalna, kružna.

Takav karakter knjige dodatno podražava njezina semantička priroda, sustav lajtmotiva koji se mrežno i zrakasto (iako bez vidljive pravilnosti) širi tekstom, pa se svako malo zaplićemo o isti motivski gumi-gumi koji nam je već ranije bio rastegnut i postavljen kao veći ili manji preskokni izazov i koji smo kao takav već okrznuli, preskočili ili zaobišli. Neki od motiva i tema koji čine takav elastični kostur teksta jesu snovi, Beckett, Odisej, Uzvišeno, ekstaza, Antonioni, Longin, lastavice, tjeskoba, oružje, žudnja, Abelard i Heloiza, pomrčina, Virginia Woolf, osjećaj pogrešnosti, Sapfa, Marguerite Porete, Simone Weil, ljubomora, samoponištavanje, dijalektika Boga, ljubavi i zbilje. „Dijalektika je način rasuđivanja i primjena intelektualnog jastva“, kaže Carson u četvrtom dijelu eseja „Razstvaranje“, podcrtavajući time upravo ono što uočavamo kao ključnu osobinu sveukupna njezina teksta – dijalektičnost i razsredištenost, ustrajnost u samorazgradnji koja, međutim, ne nadjačava poriv da se razmrvljenost (teksta, pojedinca, života samoga) iznova sakupi i reinkarnira u čitljivim oblicima koji se potom opet drobe pod neizdrživim pritiskom stvarnosti (koji jednako osjeća ili može osjećati čitatelj teksta, kao što su ga osjećale, primjerice, zapaljena Marguerite Porete ili samoizglađivana Simone Weil). Nije čudno pritom da likove – ili bolje rečeno, motive, s obzirom da autorica od njih ne oblikuje psiheme kao što bi, primjerice, činio realistički motiviran narativ, već ih koristi za kreaciju vlastitih diskurzivnih poligona – poput Weil i Porete, ali i mnogih drugih, povezuje prije svega odvažnost ulaska u zonu vlastite duhovne hrabrosti, drskost zauzimanja prostora osobne slobode kao ključna mjera za vlastiti odnos sa svijetom. Pritom se hibridnost Razstvaranja, i to je važno naglasiti, ne iscrpljuje samo u žanrovskoj raznolikosti zbirke kao cjeline, nego i u hibridnosti svakog teksta pojedinačno, pri čemu je poetski jezik i/ili doživljaj zajedničko obilježje većine tekstova – ona će jednako biti prisutna u esejima, kao i u skici za dokumentarni film ili pak arijama opere. Moć teksta da upije sve, od formalno različitih jezika i tipova iskaza, do motiva koji se protežu u radikalnom luku od antike i klasične književnosti, preko filma, filozofije, moderne književnosti i moderne (likovne) umjetnosti, do suvremene svakodnevice, ono je što će čitatelju, ovisno o preferencijama, biti zadivljujuće ili začudno, nerijetko i oboje. Spoj dokumentarnog i fiktivnog, jezik uronjen u poetsko te otklon od viđenih rakursa i prosedea, kao glavni generator osebujnosti, ključni su mehanizmi na kojima se uspostavlja pismo Anne Carson.

Pritom se hibridnost Razstvaranja, i to je važno naglasiti, ne iscrpljuje samo u žanrovskoj raznolikosti zbirke kao cjeline, nego i u hibridnosti svakog teksta pojedinačno, pri čemu je poetski jezik i/ili doživljaj zajedničko obilježje većine tekstova – ona će jednako biti prisutna u esejima, kao i u skici za dokumentarni film ili pak arijama opere

To, dakako, ne znači da književni utjecaji u njezinim tekstovima nisu vidljivi – upravo suprotno, oni su nerijetko i motivski prisutni, pozivajući čitatelja da sam uspostavi komparacije. Ipak, gledamo li u strogo poetičkom smislu, Razstvaranja najizrazitije priziva iskustva drame apsurda (Beckett), atmosferom otuđenja i antiteatra, parodičnim impulsima, mehaničkim radnjama i dijalozima koji kroz dezintegraciju jezika ukazuju na ispraznost (i ispražnjenost) ljudskoga stanja. Nameću se i poveznice s nadrealističkim poetikama, biranjem snova kao, istodobno, izlaza iz stvarnosti i ulaza u nju (esej “Svaki izlaz je ulaz – Pohvala snu”). Potonje potvrđuje i duža pjesma “Sjedeća figura s crvenim kutom (1988.) Betty Goodwin”, jedna od zanimljivijih dionica zbirke, u kojoj se manifestira izazovnost višesmjernosti poetskoga teksta, njegova sposobnost da se, poput nekog egzotičnog stabla, raznosmjerno grana pred našim očima. Inače, svijest o književnom grafizmu visoko je prisutna kod Carson, pa će dosta tekstova biti obilježeno promišljenim, stiliziranim otiskom na stranici, drugačijim od uobičajenog – primjerice, stepenastim rasporedom stihova, centriranjem teksta po središnjoj osi, korištenjem verzalnog ili kurzivnog pisma, i slično.

Čitatelj kao arheolog

Ako zamislimo da u nekom imaginarnom koordinatnom sustavu koji na pojednostavljen način ocrtava prirodu književnog teksta postoje komunikativne i nekomunikativne knjige, pri čemu i jedne i druge mogu biti kvalitetne i nekvalitetne, tj. dobre i loše, Razstvaranje svakako dodiruje onaj dio sustava u kojem se dodiruju dobro, kvalitetno pisanje i nekomunikativnost, utišanost, okrenutost svom vlastitom svijetu i ustrojstvu mnogo više nego onome koji ga razstvara. To nikako ne znači da imamo pred sobom u potpunosti hermetično pismo, nipošto – to samo znači da tekst diše svojim vlastitim, autonomnim ritmom, da se otvara u svijet u kojem je i praznina mjesto ispune, u kojem je fragment cjelina, a cjelina fragment većega sustava, a parodija i apsurd jednakovrijedne podloge za jezično uobličavanje svijeta kao što su intelektualnost i slikovitost. Autoričin jezik nije jezik osjećajnosti, iako neprestano tematizira pritješnjenje čovjeka i njegovu osamljenost kao neizbježnu kozmičku paradigmu. Carson rabi britak i decidiran jezik, onaj koji prije svega djeluje racionalno, iako neprestano povezuje međusobno udaljene pojmove (npr. “Ako se umočim u tu kiselinu, vjeruješ li / da će moji vragovi izblijediti i nestati? / Hihotavi i lijepi, stajali su na dovratku / raspravljajući o svojim erekcijama”). Čitatelj je stavljen u ulogu arheologa – njegov je zadatak ispod cakline jezika pronaći prepoznatljive oblike koji su u mogućnosti prenijeti djeliće istine o prašnom, zakopanom svijetu koji mu je prostrt pred noge.

Carson rabi britak i decidiran jezik, onaj koji prije svega djeluje racionalno, iako neprestano povezuje međusobno udaljene pojmove (npr. “Ako se umočim u tu kiselinu, vjeruješ li / da će moji vragovi izblijediti i nestati? / Hihotavi i lijepi, stajali su na dovratku / raspravljajući o svojim erekcijama”)

Daleko od toga da će se svatko u tome dobro snaći, i da će pohrliti traganju i razgrtanju, no ovo i nije knjige za svakoga. Riječ je o samosvojnoj zbirci različitoj od većine onoga čime smo okruženi – knjizi za tiha i ustrajna čitanja, za vraćanja, za skupljanja okrajaka i njihova pohranjivanja u neki otvoren ćup koji ćemo ostaviti na vidljivom mjestu, čiju ćemo utrobu više puta iznova rasipati, pa je ponovno puniti komadićima iste cjeline. I sama ću postupiti tako, svjesna sipke prirode autoričina teksta u kojoj se i ona najvrednija zrnca lako previde. Ipak, ako bih baš morala navesti najdraža mi mjesta, ona koja su ostala blistava već i nakon prvog prosijavanja, to bi svakako bio esej visokoga sjaja “Totalitet: boja pomrčine”, kao i prodorne arije Marguerite Porete iz drugog dijela eseja Razstvaranje: “Plivajuća arija”, “Arija suđenja”, “Duo vanjskog i unutarnjeg prostora” i “Arija plamenova”.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem).

Danas

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
Skip to content