Portal za književnost i kritiku

Zbirka priča Nade Gašić

Ključevi (od) straha

Alla Tatarenko je napisala esej o strahovima u zbirci priča Nade Gašić, ali i o strahovima u njezinim romanima i našoj svakodnevici koju naziva – dekadom straha
Nada Gašić: „Posljednje što su vidjele”, Sandorf, Zagreb 2022.
Naslovnica: Posljednje što su vidjele
Međutim, najnovija pripovjedna knjiga Nade Gašić nikako ne spada u djela koja se lako tumače na osnovu vidljivog. Ima u njoj i manje vidljivog, ima skrivenog, a ima i maskiranog, ušivenog u porub…

Svečana verzija povijesti čovječanstva satkana je od priča o junacima – pobjednicima i gubitnicima. Kao siva sjena, prati je nevidljiva povijest straha. I on se mijenja kroz povijest, i on odnosi pobjede i trpi poraze, bilježi svoje zvjezdane trenutke i pada u zaborav. Kroz figuru straha pisci progovaraju o osjetljivim temama ljudske intime (sjetimo se Straha od letenja i Straha od pedesete Erice Jong) i ranama ljudske zajednice (Sedam strahova Selvedina Avdića), ispisujući istodobno priče o vremenu kad taj strah izlazi na vidjelo. Ima strahova koji prate ljudsku vrstu stoljećima te su postali dio čovjekove prirode. Živimo pak u epohi kad strah postaje oružje: ruski državni vrh pokušava zaplašiti skoro čitav svijet. U vrijeme kad se strah od novog svjetskog rata uvlači u svakodnevicu običnog čovjeka, pripovijetke Nade Gašić Posljednje što su vidjele postaju jezivo aktualne. Ne, one ne tematiziraju prijetnje atomskom bombom, ne slikaju ratne užase koji se događaju ovih dana. Spisateljica je pokušala pogledati u oči strahu, upoznati njegova lica i naličja, pripitomiti ga. Usudila se dati čitatelju ključeve (od) straha.

U vrijeme kad se strah od novog svjetskog rata uvlači u svakodnevicu običnog čovjeka, pripovijetke Nade Gašić Posljednje što su vidjele postaju jezivo aktualne

Kaži čeg’ se bojiš ti

Strah je osjećaj koji otvara mračne sobe ljudske duše. U pričama Nade Gašić prikazane su situacije kad strah u jednom bljesku osvjetljava bit njezinih junaka – to može biti njihov vlastiti strah i strah drugih ljudi. Strah od podsmijeha susjeda tjera rođake djevojčice s dva prstića da nauče malenu skrivati svoj nedostatak, gurajući ruku u džep. Taj njihov strah odredio je njezin život, sve do trenutka kad se na putu junakinje pojavio strah anonimnog vojnika. Tad je postalo jasno da je odredio i njezinu smrt… A umiješao je u to svoje prste i ženin strah od amputacije. Strah je bio kobni ključ njezine sudbine…

Strah oslikava protagoniste priča, portretira njihovu psihu i moral. Reci mi čega se plašiš i reći ću tko si – to bi mogla biti deviza čitatelja koji osluškuje ispovijesti junak(inj)a nove knjige Nade Gašić. Mada u njoj ima pripovijedaka ispisanih objektivnim rukopisom sveznajućeg pisca, najveći dio zbirke čine „živi glasovi“ junak(inj)a, skinuti s diktafona, dragovoljna priznanja zabilježena u policijskom protokolu (redigirana i neredigirana), poruke čitateljima koje stižu do njih, ušivene u porub haljine ili kao papirnati avion.

Istodobno, naslov knjige Posljednje što su vidjele, koji smješta sve ja-pripovjedačice u krug zamjenice „one“, ukazuje na postojanje vrhovne, integrativne autorske svijesti, kao i na važnost vizualnoga. Međutim, najnovija pripovjedna knjiga Nade Gašić nikako ne spada u djela koja se lako tumače na osnovu vidljivoga. Ima u njoj i manje vidljivoga, ima skrivenoga, a ima i maskiranoga, ušivenoga u porub… To se odnosi i na autoričin glas koji se sluti u svim glasovima njezinih likova, ali se oglašava i kao prepoznatljivo ja u autofikcijskoj priči „Njega sam vidjela posljednjeg“.  

Osobitost priča Nade Gašić vidimo u tome što nijedna od njih ne završava kad počinje nova. Čitatelj može samostalno, poput detektiva, krenuti u potragu za onim što povezuje parne i neparne pripovijesti – one s tri točke na početku i one koje se predstavljaju kao samodostatne, priče-nastavke i priče-početke. U ovoj knjizi gotovo nema pripovijedaka nedvosmisleno povezanih u par. To je kao s ljudskim parovima: ima onih koji su par, ima onih koji su ne-par. Autorica je „uparila“ svoje pripovijesti, ali su samo dvije zadnje spojene istom fabulom, mada svaka od njih ima svoj poseban naslov. To su priče o supruzima, Modrobradom i Espérance – koji nikako nisu par.

Uglavnom junakinje (a i junaci) ove knjige ostaju bez para, bez svoje druge polovine. Samoća je nevidljivo obilježje ovih likova, njihov neizrečeni strah. Oni borave u praznim stanovima gdje odjekuje tak-tak, ulaze u prazne kuće koje odišu atmosferom mračne zagonetke, useljavaju se u zgrade slične zatvoru, gdje se susjedi skrivaju od tuđih pogleda… Ma gdje se nalazili, skoro uvijek su usamljeni, čak ako putuju pretrpanim autobusom. Društvo im zato prave strahovi koji ponekad dobivaju ljudske likove.

Reci mi čega se plašiš i reći ću tko si – to bi mogla biti deviza čitatelja koji osluškuje ispovijesti junak(inj)a nove knjige Nade Gašić

Sivi čovjek

Jedan od najupečatljivijih je sivi čovjek koji proganja spisateljicu na putu za književnu večer i povratku doma. To je, čini mi se, strah iz 1990-ih, onaj koji zna puno toga o ratnim zločinima, a sad okrivljuje književnicu da mu je uzela njegovu knjigu. Junakinja strepi za svoj život kao svjedokinja strašnih događaja: književnost svjedoči i onda, kad pisac nije bio očevidac. Njezin strah podsjeća na tragične sudbine junaka romana Nade Gašić, sudbine onih koji su vidjeli: Daše Zeline iz Mirne ulice, drvoreda, Davida iz Vode, paučine. Sivi čovjek izgleda posve obično: kao običan putnik u prigradskom prijevozu, kao običan taksist. Među ratnim zločincima ima ne samo upečatljivih monstruma, već i ovakvih običnih sivih ljudi… Ratni potres koji je mnoge ljude pomjerio iz ležišta, nastavlja se u pripovijetci nedavnim zagrebačkim zemljotresom: njegovo djelovanje junakinja doživljava kao upad u stan svog progonitelja. Potres kome je Nada Gašić u romanu Devet života gospođe Adele nadjenula ime Zgzem, razara do jučer sređene kuće. Sivi čovjek, ratni strah, razara do jučer sređene živote.

Čitatelji knjige Posljednje što su vidjele svjedoče susretu junak(inj)a s različitim strahovima, od kojih mnogi nose masku. U pripovijetci „Od broja 1 do broja 3“ strah od susjeda pokazuje na kraju svoje pravo lice: junakinja se plaši susreta sa sobom i vlastitim identitetom. Pored straha od sebe i straha od drugog srest ćemo i strah za drugog: junakinja priče „Rijeku je vidjela“ razmazuje po svom obrazu suzu bolesnog muža, i ta gesta dočarava unutarnje stanje uživljavanja u njegovu bol. Ako ga čitatelj doživi tako, čin junakinje poprimit će paradoksalno crte simboličnog samoubojstva…

Kroz priče o ljubomori Nada Gašić podsjeća da je taj osjećaj zapravo strah od gubitka voljene osobe. Ali, kao i drugi strahovi, može sam po sebi izazvati užas. Strahovi i strasti imaju više lica, pa i ljubomora može voditi podrijetlo od nježnog ljubiti, a može i od prijetećeg moriti, ovisi o naglašavanju… Čitatelj će se suočiti s velikim i malim dozama strahova, koji se razlikuju kao oblutak od velikog kamena, pa im je i učinak različit.

U knjizi Nade Gašić strahovi su prepoznatljivi, ali nikad nisu omalovažavani banalnošću. Spisateljica zna pokazati njihovu univerzalnu prirodu, njihovu sveprisutnost. U strahu su velike oči, kažu. Ako je to zbog toga što uplašeni čovjek široko otvara oči, to bi značilo da je strah u samom čovjeku i da samo posuđuje njegove oči. Očima straha gleda junakinja priče „Ivanooo, oj Ivanooo!“ na mračne sobe kuće čije je ključeve dobila od prijateljice. Ulijevaju strah poluotvorena vrata, ulijevaju strah zatvorena vrata, ulijevaju strah otvorena vrata koja treba ne samo zatvoriti, već ojačati namještajem… Atmosfera straha, kao što je to čest slučaj u horor-pričama, vezana je za praznu, mračnu kuću. Ali, Nada Gašić proširuje tu atmosferu i na otvoreni prostor – na mali trg gdje junakinja sreće čudnu ženu u crnom, na prostor velegrada gdje se događa susret sa sablasnim pomorcem. Strah kod spisateljice nije vezan za mjesto, on putuje s junakinjom, putuje u junakinji, kao i njezina neostvarena ljubav. Prijateljica joj je dala ključeve od kuće, ali ne i ključeve od njezine tajne. Također je očito da nije imala ključeve od unutarnjeg svijeta žene koja je svuda nosila svoju mornarsku svilenu haljinu…

Čitatelj će se suočiti s velikim i malim dozama strahova, koji se razlikuju kao oblutak od velikog kamena, pa im je i učinak različit

Dekada straha

Čitanje knjige Nade Gašić pretvara se u posebnu avanturu, ako krenemo tragom motiva koji povezuju njezine priče. Jedan od takvih je svila. Od nje je sačinjen džep − kućica za prstiće junakinje prve priče. Svilena haljina koja putuje s ženom kao njezina ljubav pada s kvake na vratima – s one na kojoj se objesila nesretna djevojka. Komadanje svile ne može do kraja ubiti osjećanja i uspomene – za to je bilo potrebno gurnuti pod tramvaj sablasnog pomorca kojega je unesrećila ljubomora. Taj osjećaj je gurnuo pod lokomotivu i junakinju knjige koju je žena ponijela na more: njezino ime se čuje u dozivanju Oj Ivanooo! Kao daleki glas još jedne žrtve straha od iznevjerene ljubavi.

Priče Nade Gašić su veoma filmične: svaka od njih ima sliku i zvuk. Ali, imaju one također sjenu i odjek koji se javlja u međuprostoru teksta. Kao krugovi koji se šire oko kamenčića bačenog u vodu, šire se priče koje rađa riječ oblutak. U priči „Neprevodiva?“ umirovljeni nastavnik zemljopisa rastavlja je na dijelove: Ob-Lu-tak, Ob-lutak. Svaki slog, svaki dio riječi dobiva kod njega svoju priču. Međutim, priča oblutka se nastavlja, ona je veća od jedne ljudske sudbine. I nakon nestanka u gomili drugih kamenčića na plaži („…more, tako plavo), obluci će nastaviti svoj život. Žena koja se plašila da ih izgubi, zapravo se bojala gubitka uspomena. Drvo, koje je branila junakinja jedne druge priče (“naravno, može se reći da sam kriva“), bilo je za nju simbol njezinog doma. Možda nam se samo čini da mi se nečega bojimo, a plašimo se u biti nečeg drugog?

Tkanje priča Nade Gašić je veoma gusto. Ispod pažljivo odabranih, smirenih riječi bujaju emocije. To su pripovijesti o današnjici i njezinim traumama, onima koje su duboko skrivene. Potrebno je otključati riječima odaje straha da bi se te traume ukazale u svojoj boli, kao nesretne žene Modrobradog. A ponekad su potrebni ključevi straha da postanemo svjesni sebe i svijeta.

Nada Gašić stavlja pred čitatelja mnoga pitanja, koja bi on radije sklonio u ladicu – onu koja nije stalno pred očima. To je nevidljivost starih ljudi od koje pati pisac − junak priče „Molim za malo strpljenja“. Mlađa kolegica naprosto ne vidi nekad popularnog spisatelja. To je nezainteresiranost društva za sudbinu drugačijih, koji su se doselili iz nekih dalekih krajeva („Zaslijepilo me sunce“). Priča o mladoj Ukrajinki koju je na tren vidjela naratorica, mnogo je više od zabilježene neobične prijave mogućeg zločina. Žena želi obavijestiti slovenske policajce o detaljima koji im se čine suvišnim, a ona im zapravo pripovijeda svoj život. Govori hrvatski koji oni vjerojatno razumiju, ali ne do tančina, a zacijelo ne do dubine koju im žena pokušava ponuditi. Ne do dubine groba mlade žrtve. Ovo površno razumijevanje nije izazvano toliko različitošću jezika, koliko različitim pogledima na svijet i na drugog.

Nestanak strankinje, koja nema u Sloveniji nikog tko bi je tražio, ne ostavlja ravnodušnom gospođu Sonju. Sigurnost ove svjedokinje zločina ovisi sad o odlučnosti da se stane na put crnom čovjeku koji vuče za sobom rep… Zbog zaslijepljenosti suncem umirovljena učiteljica nije jasno vidjela je li to rep štakora ili vraga, među čijim brojnim imenima je strah. Pripovijetka je nastajala 2015.-2021., ali iz perspektive 2022. čita se drugačije. Za junakinju priče o nedužnoj žrtvi Nada Gašić odavno je izabrala Ukrajinku, a za njezino umorstvo osumnjičila je crnog čovjeka koji je viđen u mnogim zemljama. Srećom, napad Rusije na Ukrajinu nije ostavio ravnodušnim ni Hrvatsku, ni mnoge druge zemlje svijeta. Agresor je bio prepoznat, kao i njegov zločin. Europa je prepoznala opasnost. Autorica je pisala o drugim strahovima – strahovima migranata, strahovima domaćina starog kontinenta, ali je proročki najavila dekadu straha. Veličina njezinih priča leži i u tome što one dopuštaju čitanja, inspirirana vlastitim strahovima. Svaku od komernih priča Nade Gašić obilježava univerzalnost, čije je domete teško sagledati. Ali ih možete osjetiti.

Zbirka priča Nade Gašić „Posljednje što su vidjele“ četrnaest je „običnih“ ili sedam „udvostručenih priča“; ona koja slijedi prethodnu, svojim dokumentarnim, uglavnom govorno-monološkim izričajem, dodaje perspektivu koja baca novo svjetlo, još češće tamu, na motiv ili događaj. Prvotno, oni su tek poremećaji svakodnevice koji bude zebnju, koja pak jača u kapilarnu jezu, sve dok ova ne preraste u paniku i ponekad u bezglasni užas.

Lepeza strahova svjedoči o pandemijskom i temeljno potresenom svijetu, a valja izdvojiti mračni svijet prisvajanja identiteta ili krađe priča, duše Paranoična atmosfera pojačana je prostorima kuća i stanova koji umjesto da štite svoje stanare kao da im rade o zdravlju i glavi.

“Posljednje što su vidjele” je majstorska zbirka sijamskih priča po mjeri nevremena u kojem je nastala.

– Kruno Lokotar

Suočavanje sa strahom

U sudbinama junakinja prve i zadnje priče pisanje ima posebnu ulogu. Jedna od njih, „skrivajući sramoticu“, nije naučila dobro čitati i pisati. Espérance, žena Modrobradog, okrutnog muškog pauna, vidi pisanje kao jedini izlaz iz zatvorene sobe straha. Njezine bajke u kojima se javljaju kao spasitelji Lovac i Princ, ukrao je ljubavnik, a zajedno s njima odnio je i njezine ženske snove. Priče o Pepeljugi i Crvenkapi pokazale su se nemoćnim.

Svjedočeći o ženama Modrobradog i o svom životu, junakinja daruje čitatelji(ca)ma nadu u moć pisanja koje pobjeđuje strah. Zanimljiva je činjenica da je njezin muž, inače nepismen, visoko cijenio pismo, točnije – pisane indulgencije. I scena „redovitog“ oprosta grijeha zločincu, koji se daje iz straha, također zvuči poznato.

Ima li nade u svijetu strahova? Ona se krije u imenu žene koja piše, koja svjedoči, koja vjeruje u moć svoje poruke – Espérance. Ona je imenjakinja i sestra po peru autorice ove strašne i prekrasne knjige.

Strah je poput otrova koji razara čovjeka iznutra, oduzima mu snagu. Najčešća fraza u Bibliji, kažu, jest „Ne boj se“, „Ne plaši se“. Pobjeda nad strahom je zapovijest u ime života, jedna od najvažnijih čovjekovih pobjeda. Suočavanje s njim je korak k njoj.

Za priču o strahu potrebna je hrabrost. Nada Gašić je ima.

Alla Tatarenko (Mogiliv-Podiljskij, Ukrajina, 1962.) ukrajinska je sveučilišna profesorica, književna znanstvenica i prevoditeljica. Autorica je šest znanstvenih knjiga i niza kritika.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content