Nije osobito lako, a ni zahvalno, kritički pisati o antologijama. Za razliku od pisanja kritika o pojedinačnim autorskim zbirkama, pisanje o antologiji podrazumijeva ne samo analizu i procjenu onoga što je u knjizi prisutno, nego paralelno promišljanje onoga čega nema, sinkrono bivanje na dvama kolosijecima – na onom nevidljivom, neprisutnom, i na onom vidljivom, čije je osobitosti potrebno uočiti, procijeniti, detektirati principe na kojima funkcioniraju u antologiji i izvan nje, kao i načine na koje se odnose prema onome što u antologiju nije uvršteno. Srećom, hrvatska izdavačka praksa novijeg doba relativno je bogata antologijama, tako da je moguće sudjelovati u različitim izborima i implicitnim procjenama koje iz njih proizlaze, birati ono što je na ovaj ili onaj način blisko čitateljskom ukusu i sudu koji kao pojedinci imamo. Druga je stvar, baš kao što zamjećuje Tomislav Brlek, priređivač najnovije antologije Od Matoša do Maleša kojom ću se ovdje pozabaviti, što većina tih antologija zapravo i nisu antologije u suštinskom smislu, već je prije riječ o panoramskim pregledima, s obzirom na veliki broj autora koje zahvaćaju. Nasuprot takvom pristupu Brlekova antologija donosi drugi princip, koji priređivač i eksplicitno pojašnjava u svom pogovoru, a to je „da daleko veći prostor daje znatno manjem broju pjesnika, koji su objavljivali u relativno dugom razdoblju, čime se nastojalo predstaviti razvedenost poetskih težnji i različitost poetskih rješenja“. Koliko se u tome uspjelo? Sasvim dovoljno, reći ću odmah, iako ću u daljnjem izlaganju problematizirati poneke izbore i metodološke postupke.
Svijest o literarnosti
Prvo što je potrebno primijetiti jest odlično odabran naslov koji eufonijski zaokružuje obuhvaćeno razdoblje ekspliciranjem imena prvog i posljednjeg uvrštenog pjesnika. Između Matoša i Maleša smjestilo se petnaest pjesnikinja i pjesnika – antologija ih, dakle, donosi sveukupno sedamnaest, u vremenskom luku od stotinjak godina. Ono što je ključno za predmetno razdoblje, odnosno autorice i autore koji ga u knjizi oprimjeruju, prema riječima priređivača jest njihova modernost, koja se prvenstveno shvaća kroz svijest o literarnosti i svijest o sadašnjosti koja je u aktivnom odnosu prema prošlosti. Brlek u pogovoru ističe da je želio predstaviti poeziju „trajne vrijednosti“ te da je unaprijed isključio sve što predstavlja ostatak starinske poezije – drugim riječima, zanimalo ga je ono što ima potencijal mijenjati morfologiju književne povijesti u oba smjera: prevrednujući prošlost, ali i predstavljajući dobar poligon za buduće književne transformacije.
Iako priređivač – što nije teško razumjeti s obzirom na prirodu ove antologije koja adute baca na dubinu, a ne na širinu – apelira „da se manje pažnje posveti tome koja su pjesnička imena uvrštena, a više kojim su pjesmama zastupljena“, pitanje izbora pjesnika nemoguće je potpuno negirati. Matoš, Kamov, Šimić, Ujević, Krleža, Kovačić, Kaštelan, Parun, Slaviček, Slamnig, Šoljan, Krmpotić, Dragojević, Petrasov Marović, Čudina, Manojlović i Maleš čine niz od sedamnaestero odabranih, i ta je imena, s obzirom na ranije izložen temeljni kriterij, doista nemoguće značajnije osporiti. Ono što se svakako moguće upitati, bilo bi nije li im ipak bilo potrebno dodati još pokoje pjesničko ime, nekoga od onih čije su pjesničke prakse također prezentirale ili prezentiraju modernost i ucrtavaju značajne poetičke vrtloge na geografiji modernog hrvatskog pjesništva. Potpisnici ovih redova padaju na pamet pjesnici poput Galovića, Ivaniševića, Ivšića, možda Pupačića i Vide, a možda i neka imena recentnog pjesništva, poput, recimo, Žagar. Ipak, u srcu svakoga izbora, bez obzira na objektivno postavljene kriterije, uvijek leži barem zrno individualnih preferencija, stoga je ovaj odabir – kao i bilo koji drugi koji bi bio učinjen u knjizi ovoga profila (a koja, to je posve nedvojbeno, dio svoje ekskluzivnost zasigurno želi graditi upravo iz radikalnosti svoje uskoće) – možda doista mudrije ne propitivati. Poslušat ću stoga priređivača i okrenuti se odabiru samih pjesama, više nego onima čijom su zaslugom ušle u polje moderne hrvatske lirike.
Između Matoša i Maleša smjestilo se petnaest pjesnikinja i pjesnika – antologija ih, dakle, donosi sveukupno sedamnaest, u vremenskom luku od stotinjak godina
Pjesnički puntari
Od sedamnaest uvrštenih pjesnikinja i pjesnika koji se, uz neka sitna i obrazložena odstupanja, uglavnom donose kronološkim redoslijedom, najviše pažnje, ako je suditi po dodijeljenom prostoru, točnije, po broju stranica i/ili pjesama, dobili su oni koji po svim poetičkim mjerilima majstorske modernosti upravo to i zaslužuju. Najveći broj stranica, čak sedamdeset i osam, pripalo je Ujeviću, predvodniku modernih pjesničkih puntara koji je tako samosvjesno mahnuo na oproštaj Maruliću, a s njime i cijeloj tradiciji „starinske“ poezije kakva je punila vjekove hrvatske književne povijesti sve do početka 20 stoljeća. Na drugom mjestu, po udijeljenim stranicama, stoji Kaštelan (pedeset i jedna stranica), a na trećem Parun (četrdeset i devet). Gledamo li pak broj pjesama, na prvo će mjesto izbiti Kaštelan, na drugo Slamnig, na treće Ujević. Svatko tko je upućen u spomenute poetike, kao i cjelokupno domaće pjesništvo 20. stoljeća, sigurna sam, u takvoj raspodjeli neće vidjeti problem – štoviše, ona prije svega svjedoči o priređivačevu pažljivom promišljanju i potrebi da se usklade različiti čimbenici, počevši od estetske razine i značaja pojedinog opusa, preko njegove širine i raznovrsnosti, pa sve do činjenice da su neki autori skloniji dužim, uglavnom narativnim pjesničkim tekstovima, dok kod drugih dominiraju kraći. Dakle, s kvantitativnog gledišta priređivaču je definitivno potrebno odati priznanje jer je uspio izbalansirati spomenute aspekte i ponuditi uvjerljivo segmentiranu knjižnu cjelinu. Priznanje zaslužuje i zahvaćanje u širinu pojedinih opusa, točnije, biranje pjesama iz različitih pjesničkih zbirki/faza, što je praksa koja se uočava kod većine prezentiranih autorica i autora.
Ono što se može problematizirati, kako nas i sam Brlek usmjerava, tiče se prije svega antologijskog sadržaja, odnosno uvrštenih pjesama. S obzirom da bi oduzelo previše prostora ulaziti u detalje vezane za sliku koju uspostavlja svako uvršteno ime, zaustavit ću se tek na nekoliko primjera, onima koji su me najviše zaokupili. Na prvo problemsko mjesto naišla sam tako u dijelu antologije koji se odnosi na pjesništvo A. B. Šimića. Šimićeva je poezija, osim pjesmama koje su otprije vrednovane kao vrhunske i/ili antologijske („Zavedena“, „Mesečar“, Mati“, „Hercegovina“, „Ručak siromaha“, „Smrt“, „Radosna noć u gradu“), zastupljena i nekim manje poznatim pjesmama („Pesma“, „Ulična ljubav“, „Raskinuće“, itd.) – smjer je to koji se i generalno uočava u antologiji kao priređivačeva intencija i koji je potrebno pozdraviti, jer samo na takvim načelima moguće je dobiti drugačiju, kritički potentnu i progresivnu antologiju, kakva se imala u vidu. Ono što ipak bode oči, unatoč svim pohvalama (kojima svakako želim pridodati i činjenicu da su Šimićeve ekavske pjesme napokon tiskane u svojim originalnim jezičnim verzijama – dakle, nepreinačene na (i)jekavicu), činjenica je odsustva možda ponajbolje autorove pjesme, koja je istodobno i paradigma poetske modernosti, ekspresivnosti i redukcije – pjesme „Teški zrak“. Osobno bih vrlo rado vidjela i neke druge autorove pjesme koje ispoljavaju mladenački bunt teško usporediv s bilo čime u hrvatskoj poeziji toga vremena (npr. „Bakterije“), no svjesna sam da je to više osobna preferencija nego ozbiljan nedostatak. Odsustvo „Teškog zraka“, ipak, smatram nedostatkom.
Dakle, s kvantitativnog gledišta priređivaču je definitivno potrebno odati priznanje jer je uspio izbalansirati spomenute aspekte i ponuditi uvjerljivo segmentiranu knjižnu cjelinu. Priznanje zaslužuje i zahvaćanje u širinu pojedinih opusa, točnije, biranje pjesama iz različitih pjesničkih zbirki/faza, što je praksa koja se uočava kod većine prezentiranih autorica i autora
Razvedenost poetskih težnji
Još je nekoliko pjesnika čije bih opuse, da sam kojim slučajem imala priliku biti u ulozi priređivača, drugačije aranžirala. Kod Ujevića, čiji je opus sveukupno prisutan na gotovo osamdesetak stranica, teško mi pada nedostatak pjesničkih proza – ne samo stoga jer ih smatram jednim od vrhunaca naše pjesničke proze uopće, nego i zato jer poneke od njih („Poluistine“, „Mudre i lude djevice“, „Uspavanka iz Krivodola“, „Osjećaj proljeća“ itd.), nesumnjivo, estetikom i modernim stilskim rekvizitarijem nadvisuju pojedine autorove klasično oblikovane pjesme. Također, prigovor ulažem na ovogodišnju stoljetnu slavljenicu Parun koja, iako je dobila mnogo prostora, po mojem mišljenju nije predstavljena svojim najboljim pjesmama. Pritom pod najboljim mislim upravo ono što Brlek uključuje u pojam modernog, dakle, ono što čini estetski otklon, doprinosi razvedenosti poetskih težnji i različitosti oblikovnih rješenja – aludiram, prije svega, na maestralnu pjesmu „Magnetofonski snimak buđenja guštera“ (iz zbirke Jao, jutro), po mom mišljenju autoričin pjesnički vrhunac, ali i na sjajne „Možda povratak“ i „Tamna pjesma o ljudima“ (iz zbirke Gong), „Noću kada me probudi vjetar Trakije“ (iz zbirke Vjetar Trakije), „Broj jedanaest“ (iz zbirke Smijeh od smrti jači), baš kao i rane pjesme „Rat“ i „Balada prevarenog cvijeća“ (iz zbirke Zore i vihori). Jasno mi je, dakako, da su u opusima ovoga profila, koji broje više desetaka knjiga, gotovo nužna razmimoilaženja, no ipak to ističem kao zamjerku, prije svega zato jer je riječ o antologiji koja naglasak stavlja na manje poznate naslove i promicanje poetskih diferencijacija.
Kada sam već kod pritužbi, spomenut ću i nešto što bi išlo u red metodološkog propusta, iako mi je jasno da praksa uređivanja antologija po tom pitanju nije unificirana – naime, čini mi se da bi antologija, osobito ovoga, „dubinskog“ tipa, dobila značajno na svojoj književnopovijesnog i književnoteorijskog potentnosti da su pojedinačne pjesme popraćene naslovima zbirki u kojima su izvorno objavljene i pripadajućim godinama. Tako uspostavljena mikrogeografija opusa značajno bi doprinijela ne samo plastičnijem kreiranju svakog pojedinog autorskog profila, nego i uspostavljaju silnica između partikularnih pjesama, zbirki i opusa u globalnom mapiranju moderne hrvatske poezije.
Čini mi se da bi antologija, osobito ovoga, „dubinskog“ tipa, dobila značajno na svojoj književnopovijesnog i književnoteorijskog potentnosti da su pojedinačne pjesme popraćene naslovima zbirki u kojima su izvorno objavljene i pripadajućim godinama. Tako uspostavljena mikrogeografija opusa značajno bi doprinijela ne samo plastičnijem kreiranju svakog pojedinog autorskog profila, nego i uspostavljaju silnica između partikularnih pjesama, zbirki i opusa u globalnom mapiranju moderne hrvatske poezije
Hrabrost redukcionizma
Sve u svemu, želimo li dati zaključnu, sveobuhvatnu i poštenu ocjenu antologije Od Matoša do Maleša, treba reći da je riječ o vrlo dobroj knjizi koja u domaću antologičarsku praksu prije svega unosi hrabrost redukcionizma i rasterećenost uvođenja u fokus manje poznatih, nekanoniziranih tekstova, pri čemu se na one kanonske i općeprihvaćene također, u većini slučajeva, ne zaboravlja. Takvim supostavljanjem poznatog i manje poznatog, vidljivog i manje vidljivog, omogućuje se reevaluacija ne samo pojedinih zastupljenih opusa, nego i moderne poezije generalno. Iako je kod pojedinih opusa, čini mi se, izbor mogao biti još biraniji, priređivaču je na drugoj strani potrebno odati priznanje što je pojedinim imenima koja su uglavnom pobuđivala premalo (antologičarske) pažnje – mislim tu, prije svega, na Slavičeka i Čudinu – osigurao poziciju koju zaslužuju. U konačnici, unatoč iznesenim primjedbama, potrebno je biti sasvim svjestan činjenice što znači posao antologičara i koliko vremena iziskuje da se adekvatno obavi, osobito kada ga se ne postavi na principu (sigurnog) prenošenja već prihvaćenog i kanoniziranog, nego na principu njegove transformacije. Kada to znamo, priređivačima Brlekovih postavki i dosega uputit ćemo istodobno pohvalu i zahvalu, unatoč pojedinim propustima kojih kao čitatelji i/ili stručnjaci možemo biti svjesni.
