Hrvatska queer književnost (ako pod time smatramo književnost koju pišu queer autori) posljednjih je desetljeća izrodila neka nova imena na hrvatskoj književnoj sceni, a jedno od tih imena zasigurno je Dino Pešut. Pešut je proslavljeni dramski pisac čije su drame osvojile čak šest nagrada na natječaju za dramsko djelo Marin Držić, a nakon što je 2018. objavio svoj prvi roman Poderana koljena, 2020. godine izlazi mu drugi roman, Tatin sin, u izdanju Frakture.
Iako je radnja Poderanih koljena smještena u Berlin, naracija u trećem licu jednine, a ton romana puno dramatičniji i zaziva jedan potpuno drukčiji tip tekstualne obrade, sličnost između prvoga Pešutova romana i Tatinoga sina nije neznatna. Oba romana za glavnog lika izabiru ciničnog, preplašenog gej muškarca, umjetničkog tipa koji ima poteškoća s ostvarivanjem intimnih odnosa, ali i s pronalaženjem ekonomske stabilnosti. No Tatin sin doima se puno slojevitijim u obradi sporednih likova, a izbor pripovjedača u prvom licu rezultirao je tečnijom naracijom i olakšao povezivanje čitatelja s glavnim likom.
Tatin sin u najvećoj se mjeri bavi odnosom protagonista Luke s ocem, a osim obiteljske, roman otvara i teme homoseksualnosti i klase koja uključuje problematiku (nemogućnosti) izbora karijere, stambeno pitanje te posljedice koje klasna nejednakost izaziva u interpersonalnim odnosima, ponajprije s Lukinim prijateljima i ljubavnicima.
Klasni i queer identitet u romanu snažno su i neodvojivo isprepleteni, a to dokazuje Lukin fuck buddy, očinska figura i prijatelj Goran, stariji gej muškarac s vrlo uspješnom karijerom koji se nikad nije usudio autati ni rodbini ni kolegama, a sve upravo zbog straha da bi njegov kulturni, a posljedično i njegov klasni kapital, mogao potpuno iščeznuti te da bi iz buržujskoga života koji je stvorio za sebe mogao biti bačen na marginu, otprilike na poziciju na kojoj se nalazi Luka. Pred gej osobu stavlja se tako izbor između autentičnoga života u egzistencijalnom strahu ili života u tajnosti, također u egzistencijalnom strahu. No da te dvije pozicije ipak nisu iste – pozicija gej buržuja i pozicija gej (uvjetno rečeno) proletera – dokazuje i trenutak u kojemu Goran nakon uspješnoga autanja primjećuje da je ipak odrastao muškarac s vlastitim novcem i da se jednostavno nema čega bojati. Klasna se pozicija postavlja tako kao ključan arbitar (ne)uspješnosti, odnosno klasna deprivilegiranost, a ne samo seksualna, kao temeljni uzrok Lukina kulturnoga i karijernog neuspjeha.
Klasni i queer identitet u romanu snažno su i neodvojivo isprepleteni
Mada Luka traži izlaz iz svoje loše ekonomske situacije, ipak nije dovoljno snažan da se bori protiv nepovoljnih materijalnih uvjeta kao što su preskupa stanarina i nezaposlenost, ali i protiv vlastitoga straha od uspjeha i srama zbog pokušavanja. Jedini izlaz iz ove situacije, govori nam Tatin sin, je nešto sreće i – puno važnije – solidarnost među deprivilegiranima. Luka nakon Goranove smrti dobiva stan za život, i to posredstvom Goranova partnera koji sve Goranove stanove daje na korištenje njihovim gej prijateljima: „Ono što ostaje iza nas, koristit ćemo mi. Njegova prava obitelj. Ne oni. Mi.“
Riješivši egzistencijalno ključno klasno, odnosno stambeno pitanje, Luka napokon može raditi i na drugim aspektima svoga života – na književnoj slavi, odnosu s ocem, ali i na drugim odnosima. Jedini izvor optimizma u tekstu locira se tako u zajedništvu među jednakima, među potlačenima, pa je imperativ klasne i seksualne solidarnosti na neki način utkan u tkivo ovoga romana, čineći ga obazrivijim, a njegovu filozofsku pozadinu nešto promišljenijom nego se to možda na prvi pogled – sagledamo li samo usputne primjedbe pripovjedača o skupim stanarinama i njegovim licemjernim prijateljima – može činiti.
Da je tema seksualnosti još uvijek tema o kojoj se govori s margine, i zato još uvijek tema s literarnim i političkim potencijalom, dokazuje i kritika romana Tatin sin Igora Mandića objavljena u Jutarnjem listu. Umjesto da se osvrne na Pešutov roman, Mandić svoju kritičku oštricu usmjerava protiv samog protagonista i svega što on predstavlja – gej komparatista i pjesnika kojega muči odnos s vlastitim ocem. Upućujući tekstu primjedbe na račun „cviljenja“ i „pornografije“, Mandić se zapravo okomljava na sve što mainstream doživljava kao stereotipno queer poručujući iz svoje većinske pozicije da je homoseksualna kultura svodiva ni više ni manje nego na ucviljenu pornografiju. Ovakav tip čitanja nije samo površan i reduktivan, već je i štetan na jednoj daleko dubljoj razini: otvara tip diskurza o čitanju književnosti koje se ne bavi tekstom, pa niti (implicitnim) kontekstom, već zgražanjem nad onime što mainstream doživljava kao stereotipe na margini. Takvo zgražanje nema drugu funkciju nego da ih, pod izlikom da ti stereotipi proizlaze iz samog Pešutova teksta, moralizatorski perpetuira, predstavljajući ih tako unutar javnoga diskurza kao opravdane i punokrvne istine.
Jedini izvor optimizma u tekstu locira se u zajedništvu među jednakima, potlačenima, pa je imperativ klasne i seksualne solidarnosti utkan u tkivo romana
Kroz navedene teme i probleme u Pešutovu romanu vodi nas pripovjedač u prvome licu, istovremeno i glavni lik romana, naracija teče linearno, a ispresijecana je samo povremenim uspomenama protagonista na djetinjstvo i odnose s roditeljima i prijateljima. Narativ koji nastaje pitak je i zanimljiv, usložnjava se uvođenjem likova koji gravitiraju oko protagonista i potiču njegovu aktivnost, pa kao rezultat dobivamo relativno dinamičnu priču koja se ne oslanja samo na introspektivnost, već zaplet gradi kombinirajući dijaloge i izvještaje posredovane pripovjedačkom instancom. Tekst koji nastaje poprilično je uspio u stvaranju ozračja unutar kojega Luka može propitivati odnos s ocem i vlastitu egzistenciju, međuodnos prošlosti i budućnosti, kao i klasnu i seksualnu uvjetovanost koja obilježava sve likove romana.
Pripovijedanje se pritom posve oslanja na građenje kozmosa glavnoga lika, a čini to referirajući se na konkretne izvantekstualne okolnosti, kreirajući tako tekst koji je potpuno utemeljen u stvarnosnome i koji, čini se na trenutke, pokušava potpuno reducirati svoju fikcionalnost. Opisi i osebujnost stila napušteni su u korist političke dimenzije teksta, što ne čudi uzmemo li u obzir marginaliziranu poziciju koja, uz obiteljske odnose, čini tematsku okosnicu teksta i čiji se aktivistički potencijal nameće onda kao imperativ i pri čitanju romana.
Ovakav tip tekstualnosti nije iznimka u suvremenoj hrvatskoj prozi, dapače, čini se da je to trend koji ne jenjava, ali Tatin sin, možda očekivano, najsnažnije djeluje na čitatelja u onim trenucima koji opisuju odnos glavnoga lika s ocem. Upravo su trenuci koje protagonist dijeli s ocem oni u kojima si tekst nakratko dozvoljava prelazak iz samosvjesnog, kontroliranog narativa koji vodi pripovjedač koji nerijetko patronizira svoje likove, u ranjivi diskurz muškarca koji nije opremljen alatima koji bi mu pomogli da se nosi s vlastitim djetinjstvom, a još manje, posljedično, s vlastitom odraslošću. Kad Luka govori o ocu, tekst iznalazi spoznaje koje su točno onoliko nesigurne da bi bile najuvjerljiviji dio čitavoga inače vrlo odmjerenoga i zatvorenoga narativa.
Problem nastaje u trenucima kad pripovjedač teži dočitavanju vlastitoga teksta, obrani od kritike, pokrivanju svih potencijalno slabih mjesta. Upravo su ta nesavršena, nedovršena mjesta – pripovjedačeve refleksije o nerazmrsivoj mreži zamjeranja i nerazumijevanja između oca i sina – ona koja bi mogla imati potencijal da s čitateljem ostvare značajnu i autentičnu komunikaciju. No ona često bivaju dokinuta upravo težnjom glavnoga lika da razmrsi i objasni sve uzroke i posljedice, da nas zadrži u realnosti, a odvrati od fikcionalnosti, ostavljajući čitatelja izvan teksta, lišenog mogućnosti da sam sebi prokrči put kroz neprekinuti proces optjecanja značenja. Tekst koji nastaje doima se na trenutke uključivo, na trenutke proračunato, ali ona mjesta koja se čine ogoljena od namjernoga upisivanja značenja ostavljaju čitatelju i više nego dovoljno prostora za uranjanje u fikcionalnost, za povezivanje, prepoznavanje i ispisivanje nekih novih, vlastitih, personalnih čitanja.
