Portal za književnost i kritiku

Portret: Ivica Prtenjača
Nova zbirka priča Ivice Prtenjače

Kino Sloga

Donosimo vam tri priče Ivice Prtenjače iz zbirke "Kino Sloga" u izdanju V.B.Z.-a. Riječ je o trideset sedam priča o djetinjstvu i odrastanju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća
I nikad nisam psovao. Imao sam široka i mirna ramena, neizgrebane noge, bio sam tek došao iz grada na odmor i ovo je trebalo proći. Nisu me nikada istukli jer sam iz lijevog pluća izvadio zvečku, iz desnog priču o kitu sa stjenovitom glavom, iz trbuha sam čupao jezike i jer sam im puštao da me udare ili da mi izuju sandale i onda ih izvaljaju u prašinu na seoskom putu. Kada bih pokušao izbjeći njihovo društvo, netko od njih bi ulovio pticu i preda mnom joj zavrnuo vratom, pa bi mi je bacio u lice.
Naslovnica: Kino SlogaPredstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Dok sam oklijevao s odgovorima, točnije dok sam nalazio vremena da ih natipkam, knjiga je izišla, sad bere tragove svježine na policama knjižara i nadam se pokoju kapljicu znoja s dlanova mojih čitatelja.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Ova knjiga priča započeta je prije romana “Sine idemo kući” koji je objavljen u ovo vrijeme prošle godine. Sačekala je da se Sin napiše, gotovo sam od sebe, a onda je i ona na sličan način nastala, sama od sebe, u prostoru i vremenu kojeg više nema i među ljudima od kojih su mnogi i daleki pokojnici. Riječ je o djetinjstvu koje se živjelo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, dakle o vremenu bez digitalije, bez pozivanja na političku korektnost, novootkrivene tolerancije, ali i bez tada proklamirane besklasnosti. Sama ideja da napišem ove priče rodila se davno, odmah nakon što sam završio roman “Plivač”. Rekoh sebi, hajde sad Yves nešto jednostavno, nađeno po putu koji miruje. Moje je pisanje neprekinuti niz epizoda, u kojima jedna neumitno nastaje iz prethodne i začinja onu koja dolazi. Gotovo da je riječ o mapiranju pustinje, ovdje kaktus, ondje cvijet, tamo čegrtuša, sumrak, lijek. Pa onda Indijanci, razbojnici, sjecikese, muljatori i cijelo vrijeme golemo nebo i oblaci, plafon i nečiji tihi koraci i naravno priča koja sve to dovodi u smisao i spašava od trošnosti.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Dijelom sam odgovorio već, ali evo; Kino Sloga postojalo je u mome susjedstvu, na riječkom Zametu, nekoliko sam puta završio u njegovoj toploj tami. Istovremeno ta riječ sloga posve je izgubljena i ispražnjena od značenja u današnjem trenutku ljudskog razvoja, premda postoje neoborivi dokazi da se može govoriti i o nazadovanju civilizacije. Slično se prije nekog vremena dogodilo s riječju ljubav, ona je bojim se zauvijek izgubljena, dopustili smo da nam je ukradu kič-majstori iz Holivuda, kič majstori s oltara i kič majstorice iz selfhelpa.
Ove kratke priče moj su pokušaj reanimacije jednog vremena i prostora koje je obilovalo upravo slogom, dakle tim nečim posve nemodernim danas, također, pišući, pustio sam da u meni oživi i jezik onoga vremena, neki izrazi i riječi koji su kasnije pobijeni preciznom purističkom puškicom u sam osvit naše novopronađene državnosti. Ova ti je patika kao avion! Dakle, ova ti je tenisica kao zrakoplov!
Vidite koliko uškopljene prošlosti se ovdje razotkriva.

Srce

I nećeš pogledati? pita ona dok me sestra maže ne kakvim gelom po prsima. Nećeš pogledati? Neću, odgovaram.

Uskoro, na monitoru ona uočava srčanu fibrilaciju, povećano srce na gornjoj granici normale. Tako je rekla.

U redu si, ali ne valjaš.

Dva sata ranije sjedio sam na zidiću uz garažu i čekao da se sjena nada mnom raširi, pa da se onda u njoj nekako izgubim, da me pronađu koraci u crnim mokasinama, moje ruke da se ispruže u bijeloj košulji s crnim leptirima na rukavu. Kasno proljeće, trenutak pred odlazak u grad, osjetio sam se posve nemoćnim. Glava mi je tonula u ramena, a koljena, kad sam ustao, plutala su kao led u džinu, kolebljivo i naglo gubeći tvrdoću.

Odvezli su me u susjedstvo, u privatnu bolnicu, k ovoj doktorici. Imala je tešku koraljnu ogrlicu, razmetljivo velik sat, umjetne zube, šezdesetak godina i bila je specijalist za srce. I sad je od mladića očekivala da zuri u svoje nagnuto srce na monitoru ultrazvuka.

Što to sve znači, doktorice, upitao sam. Nisi bolestan, bit ćeš dobro, ali sad te molim da sporo, jako sporo ustaneš i sjedneš na ova kolica, da te odvezemo u bolnicu. Ništa naglo, ništa naglo, mahnula je naglo rukom i srušila porculanskog anđelčića koji je pao na debeli tepih i odozdo me pogledao svojim plavim očima.

U bolnicu?

Da, ali ne brini, sve je u redu, nemaš brige stvarno. Uskoro sam ležao u kombiju, a iznad mene vitlala je sirena prošarana plavičastim svjetlom. Sumrak je pao na moje monitore.

U bolnici su me uvezli u prostoriju pregrađenu zavjesama, od jedne velike napravili su nekoliko manjih odjeljaka, u jednom ću provesti noć. Brzo je došla sestra i ubola me u ruku. Mladi doktor, skoro mojih godina, pogledao je u monitor i naložio sestri što da mi istoči u tijelo.

Zaspat ćeš i bit će sve u redu, rekao je. Iznad mene, u četvrtastom poklopcu neonke vrtio se nekakav kukac, bio je još živ, ali nije mogao izaći. Gledao sam ga kako hoda, pa kratko polijeće. Kakav nesretnik. Uskoro će u ovu prostoriju uvesti čovjeka na kolicima koji će zapomagati od bolova u prsima, sjećam se da je u čudu pitao doktora, kroz plač, pa zar je istina da srce može boljeti, i to ovako? Nisu mu odgovorili, uselili su ga s druge strane moje lijeve zavjese. Još su trojica muškaraca došla na hitnu te noći. Svi su bili najmanje trostruko stariji od mene. Sestra mi je to rekla dok je ubrizgavala nekakvu otopinu u moju bocu na hrđavom stalku. Zašto ne spavaš?

Ne spava mi se.

Na monitoru je moje srce i dalje posrtalo, divljalo po svojim drhtajima.

Već bi i konj zaspao od ovoga, znaš, potapšala me po ruci dok je moj susjed umirao.

Moj se kukac umirio. Sjetio sam se onog Kafkinog. Upuzao je u moj život na ljetnom balkonu, na kraju osmog razreda, dijelio sam dekicu s ocem koji je zaspao pred još jednu smjenu u pekari. Nisam ni pomislio da bi me ikad ičim moj otac gađao, dok sam čitao, naslonjen leđima na njegova leđa.

Tek sam tada shvatio da i ja mogu umrijeti ovdje, kraj ove svijetlo plave zavjese, pod ovom bubom što se opet stala zabijati u žućkaste plastične stijenke. Gledao sam, preko nogavica u vrške svojih lijepih cipela. Sjećam se gdje sam ih i za koji novac kupio.

Sestro? zazvao sam i ona je pomaknula zavjesu, u rukama je držala bočice s krvlju.

Reci, što je?

Jel ovaj čovjek do mene umro?

Jest, zašto?

U kakvim je, molim vas, cipelama došao? Šta? Ma nema cipele, u šlapama je jadnik došao, šta to pitaš.

Ništa, oprostite, ništa onda.

Navukla je zavjesu i ja sam potražio svoju bubu na nebu, svog otkupitelja u žutoj, prljavoj neonki, na plafonu oronule bolnice pod klisurom, na rubu grada. Kukac je hodao oko cijevi, penjao se i padao.

I ja sam s pruženom rukom prema svjetlu rekao, budi tu, budi tu i kad se probudim.

Jungfrau

Tek sam se upisao na atletiku, uzeo kuglu u ruku i prenosio je preko mekanih staza od tartana do svog malenog betonskog kruga u kojem se trebalo događati čudo s okretom i letom. Peti razred osnovne škole, plava trenerka s dvije tanke bijele crte s strane, puma patike i žuta, prevelika majica s kragnicom, Hugo Boss. Tetka mi ju je donijela iz Švicarske, bila je prevelika i ja sam se zbog nje sramio. Nisam znao tko je taj Hugo, osjećao sam se poput kanarinca koji nosi kuglu u ruci, otežao, utonuo u sram i zbog one dvije, a ne tri crte na trenerci. Uz mene su protrčavali dječaci i djevojčice u Adidas sprintericama, čavli s đona odbacivali bi ih u radost. Da bih se ja radovao, teška je metalna kugla morala letjeti. U toj postavci svijeta ima neke ravnoteže. Možda i neki zakon fizike, njome se, govorila nam je profesorica čiji je muž bio kapetan na stranom brodu, može sve objasniti. A onda bi sjela u svoj zeleni Fuego, raspustila kosu i oštro krenula po kamenčićima što su se kaotično podizali pod kotačima. Opet fizika.

I tako sam bacao. A onda je moj trener, drug Mladen, jednog zimskog popodneva, dok je sitna kišica ispirala stijenje u koje je stadion bio ukopan, pitao hoću li s njima na skijanje. Oni su njegova obitelj, on je moj nastavnik tjelesnog u školi i trener, njegova žena i sin mojih godina.

U Švicarsku, na Jungfrau, sad za zimske praznike. Moram pitati, odgovorio sam i nisam više bacao. Zabolio me je trbuh i brzo sam pokupio svoje stvari, jaknu ostavljenu pod ceradom što je prekrivala strunjaču za skok uvis.

Već se mračilo kad sam ušao u kuću. Jeo sam mokar. A onda sam se otišao istrljati ručnikom i leći u sobu. Otac je radio u pekari. Majka je išla po nadnicu u obližnju stolariju. Brat je bio kod tetke. Pas je lajao. I prestao.

Ležao sam u mraku i nisam znao što učiniti. Na Jungfrauu je padao snijeg i pod svjetlima reflektora jedan je bijeli Austin zauzeo svoje mjesto pred hotelom. Iz automobila smo izašli nas četvero i zaputili se prema recepciji. Tamo je sve mirisalo po čaju, po medu, kolačima s debelim preljevom čokolade, po cimetu i pitama od jabuka.

A onda sam ustao i izvukao atlas što sam ga ne davno posudio iz knjižnice. Našao sam tu zemlju, ali se nisam usudio tražiti taj prokleti vrh. Ne. Ja ne idem, ja ne mogu ići.

Premda bi mi oni sve platili, premda znam da bi mi se život promijenio i da bi mi bilo čudesno lijepo. Ja ne mogu ići. Sjedio sam na rubu krevetića i najednom su mi ruke bile pune brašna, ono me zatrpavalo, uskoro se penjalo uz moja koljena, preko grudi. Odahnuo sam kad je stalo. U tom se trenutku upalila velika šlajferica i stala po svojim krajevima liptati piljevinu, bio sam u mlazu tog sitnog trnja, zatvorio sam oči i te su mi se krhotine uspinjale uz obraze i lijepile po kosi.

Netko je upalio svjetlo. A ja sam vidio veliku vatrenu rijeku i pomislio: i treba, i treba da izgori. Majka se vratila i pita me zašto tu sjedim, jesam li jeo.

Zvao me je drug Mladen s njima na skijanje. Ajme, pa ti mi nikakve robe za to nemaš, ni čizama. Ma neću ići, nije to meni nešto, odgovaram joj. A di te to zvao?

Ma tu na Platak.

Pa odi, odi ako želiš, posudit ćemo neku robu, možda netko u naselju ima.

Ići ću ja sa školom, kad budemo svi išli, sad mi se ne da.

Zatvorila je vrata i ja sam se vratio tapkanju po svome sramu. Bio je topao, imao je oble, ugodne oblike, poput mojih obraza. I tako me čvrsto držao, kroz njega sam gledao svijet. Bio je težak, svaki put kad bih ga pokušao odbaciti, poletio bi kao ona teška kugla i brzo se zario natrag, tupo i dublje.

Pa sam se prestao boriti i s njim i s fizikom i s odlukama.

Čekao sam da se stvari same od sebe rasvijetle, da se ukažu putevi, čak i oni koji vode na vrh jedne daleke planine.

Ali svoju kuglu nisam pustio, evo mi je u ruci, vidite.

Brojevi 

Nisu me nikad istukli. Ali jesu me udarali. Šakama i nogama. Udarac u trbuh, mirno debeljuškasto dijete prima bez da se pokuša izmaknuti. Šaka po gustoj kosi. Sklanjao sam se i čuvao, brojio sam na nekoliko jezika do deset, ono što ne bih znao, izmislio bih, zabavljao sam ih kreveljeći se i oponašajući urlike životinja. Smijali bi se, seoska djeca, slabi čitači, već prosti poput svojih očeva. Nisu me nikada istukli, ali jesu me udarali. Zaustavili bi se kad bih podviknuo ajnc, uno, dodiči, trediči, kuatordiči, tu bi se već valjali od smijeha i pljuvali jedan drugog iz zabave. Imao sam nove sandale sa sjajnom kopčicom, žuti plastični sat, majicu s daskom za surfanje i nagnutom palmom, imao sam čiste ruke u kojima sam držao komad lubenice ili kruha umočenog u ulje.

I nikad nisam psovao. Imao sam široka i mirna ramena, neizgrebane noge, bio sam tek došao iz grada na odmor i ovo je trebalo proći. Nisu me nikada istukli jer sam iz lijevog pluća izvadio zvečku, iz desnog priču o kitu sa stjenovitom glavom, iz trbuha sam čupao jezike i jer sam im puštao da me udare ili da mi izuju sandale i onda ih izvaljaju u prašinu na seoskom putu. Kada bih pokušao izbjeći njihovo društvo, netko od njih bi ulovio pticu i preda mnom joj zavrnuo vratom, pa bi mi je bacio u lice.

Nisam o tome govorio. Nisu me nikada. Ali me jesu udarali.

Jedne večeri, na kraju ljeta, oblačne i već posve tamne, skupio sam ih pod smokvu, posjedali smo, već me nitko dugo nije udario, više nisam bio stranac iz grada, nego netko skoro njihov.

Sad ćemo, rekao sam, rezati ruke. I izvadio dugačku bajunetu što ju je o bedru iz rata donio moj djed, pješke iz Trsta.

Onaj stariji od dvojice braće krenuo me ošamariti, ali ja sam podignuo nož i on je stao. Neki su se iz kruga polako počeli dizati, nevoljko, kukavički. Uzeo sam oštricu i prislonio je na podlakticu, utisnuo sam i kaplja krvi kliznula je niz čelik. Skoro radosno, upitao sam tko će sad. Ali nitko nije rekao niti jednu riječ. Podignuo sam nož prema ramenu, prislonio ga na srce i opet pitao tko će sad, ajnc rekao sam, cvaj, draj… ali oni su šutjeli, onda je onaj najstariji opsovao boga i rekao mi da više prestanem. Tko će sad, tko će, pitao sam.

Ajde ti nastavi, pružao sam mu nož držeći ga za sječivo, hajde ti… Nije želio, kretnje su mu se usukale, hajde ti, rekoh manjem, njegova mi se noga nekoliko noći javljala u snu, letjela je i udarala me kao bumerang, nisam joj uspijevao umaknuti na ravnici, pod suncem. Hajde ti. Ali on se pridignuo i pobjegao. Ostali su šutjeli i skrivali poglede.

Dobro, ništa onda, kad nećete. Baš ste kukavna paščad.

Šutjeli su.

Ustao sam i obrisao nož o smokvin list, pa ga zario natrag u metalnu futrolu. Ruka mi je bila oblivena krvlju, učinilo mi se baš zgodno da njome, po posljednji put, izgovorim svoje brojeve spasa. I zato sam u krugu, među njima, upirući krvavim prstom u svakog od njih ponovio svoje brojalice, i još sam na kraju otresao ruku ne bih li kojeg poštrapao krvlju.

Kasnije, kad su otišli, dok sam ležao u krevetu kraj otvorena prozora, s gazom na ruci, čuo sam kako u daljini laju čagljevi, kako se njihovo glasanje širi po ravnici, odbija se od površine listova, trava i plodova i zabija u moju ranu.

Ali nisu mi više mogli baš ništa.

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih su najpoznatije Pisanje oslobađa, Uzimaj sve što te smiruje, Brdo, Tiho rušenje i Plivač. Knjige su mu  prevedene na engleski, njemački, poljski, bugarski, makedonski i nizozemski jezik. Živi i radi u Zagrebu kao radijski autor i slobodni umjetnik.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content