Od svojih posljednjih pjesama najuspješnijom smatram Sergeju Jesenjinu.
Za nju nisam morao tražiti ni časopis, ni izdavača – prepisivali su je prije objavljivanja, potajno su je izvlačili iz sloga i tiskali u provincijskim novinama, publika zahtijeva da je čitam, dok nastupam ni muha da se čuje, poslije mi dolaze ljudi stišćući šake od emocija, u kuloarima se ljute i hvale pjesmu, na dan izlaska pojavila se recenzija sastavljena istovremeno od psovki i komplimenata.
Kako je proizvedena ta pjesma?
Jesenjina znam odavno – deset ili dvanaest godina.
Prvi put sam ga susreo u opancima i košulji s nekakvim čipkastim križićima. To se dogodilo u jednom od boljih lenjingradskih stanova. Znajući s kakvim zadovoljstvom pravi, a ne dekorativni seljak mijenja svoju odjeću za cipele i sako, nisam povjerovao Jesenjinu. Činio mi se kao da je ispao iz neke operete, kao da je kazališni rekvizit. Tim više jer je već pisao stihove koji su mi se sviđali i očito je mogao naći novce za cipele.
Kao čovjek, koji je svojevremeno nosio i prestao odijevati žutu bluzu[1], praktično sam se informirao glede odjeće:
- Što je ovo, za reklame?
Jesenjin mi je odgovarao glasom koji kao da je, po svoj prilici, podmazan uljem iz kandila.
Nešto poput:
- Mi sa sela to vaše ne razumijemo… mi onako, znate… po našem… drevno, pastoralno…
Njegovi su vrlo talentirani i vrlo rustikalni stihovi bili nama, futuristima, naravno, neprijateljski.
Ali svejedno je bio drag, mio i zabavan tip.
Odlazeći, rekao sam mu za svaki slučaj:
- Kladim se da ćete ostaviti te opanke i điđa-miđe!
Jesenjin se branio s velikom vatrenošću. Odvukao ga je u stranu Kljujev[2], kao mama koja odvlači kćer sklonu razvratu u strahu da ona sama neće imati snage ni želje da se suprotstavi.
Tu i tamo bi se pojavio. Licem u lice sam ga vidio poslije revolucije kod Gorkog. Zahvaljujući svojoj urođenoj netaktičnosti, odmah sam povikao:
- Dobio sam okladu, Jesenjine, nosite sako i kravatu!
Jesenjin se naljutio i krenuo svađati.
Potom sam počeo nailaziti na Jesenjinove retke i stihove, koji nisu mogli da mi se ne svide, poput:
Mili, mili, budalice smešna…itd.[3] милый, милый, смешной дуралей… и т. д.
Nebo – poput zvona, a mjesec – jezik…[4] i dr. Небо — колокол, месяц — язык… и др.
Jesenjin se oslobađao idealiziranja i mistificiranja sela, no oslobađao se, naravno, s recidivima, te zajedno s:
Mati – zemlja rodna Мать моя родина,
a ja – boljševik…[5] – Я большевик… —
pojavljivala se apologija “krave”. Umjesto “spomenika Marxu” bio mu je potreban spomenik kravi. Ne kravi koja daje mlijeko a la Sosnovsko[6], već kravi simbolu, kravi koja je svojim rogovima uprla u lokomotivu.
Svađe oko imažinizma
Često sam se svađao s Jesenjinom, koreći ga najviše zbog imažinizma[7] koji je rastao oko njega.
Potom je Jesenjin otputovao u Ameriku i još nekamo te se vratio s jasnom težnjom ka novom.
Na žalost, u tom razdoblju češće ga se moglo susretati u crnoj kronici nego u poeziji. Brzo je i bez oklijevanja ispadao s popisa zdravih radnika (govorim o minimumu koji se zahtijeva od pjesnika) poezije.
U to vrijeme sreo sam Jesenjina nekoliko puta, susreti su bili elegični, bez i najmanjih nesuglasica.
Sa zadovoljstvom sam gledao njegovu evoluciju: od imažinizma prema VAPP-u[8]. Govorio je s radoznalošću o tuđoj poeziji. Jesenjin (koji je volio sebe neumjereno) odlikovao se jednom novom crtom: s određenom zavišću odnosio se prema svim pjesnicima koji su se organski slili s revolucijom, s klasom, i vidjeli pred sobom značajni i optimistični put.
Mislim da je tu korijen Jesenjinove pjesničke neurastenije i njegovog nezadovoljstva sobom, koje je raspirivao alkoholizam i bezdušno i netaktično ponašanje okoline.
U posljednje vrijeme kod Jesenjina se pojavila čak nekakva otvorena simpatija prema nama (lefovcima): išao je Asejevu[9], zvao me telefonom, ponekad je samo pokušavao upasti u naše društvo.
Pomalo je omlitavio i uvenuo, no još je uvijek bio jesenjinovski elegantan.
Posljednji susret s njim ostavio je na mene težak i dubok utisak. Sreo sam pored kase Državne izdavačke kuće čovjeka koji se bacio prema meni, otečenog lica, s izvrnutom kravatom, kapom koja se jedva, prilijepivši se za plavi pramen kose, držala na njegovoj glavi. On i dva njegova mračna (barem meni, u svakom slučaju) suputnika zaudarali su na žesticu. Doslovno sam s mukom prepoznao Jesenjina. S mukom sam izbjegao i navaljivanje da s njima pijem potkrijepljeno mahanjem debelim snopom cenera. Čitav dan vraćao mi se njegov mučan izgled i navečer sam, razumije se, dugo govorio (na žalost, na tome uvijek staju ovakve situacije) s drugovima da se treba nekako za Jesenjina zauzeti. Psovali smo “milje” i razišli se u uvjerenju da će Jesenjina pripaziti njegovi prijatelji – jesenjinovci.
Ispostavilo se da nije bilo tako. Jesenjinov me kraj ražalostio, kao što me takve stvari ražaloste – ljudski. No odmah mi se taj kraj učinio potpuno prirodnim i logičnim. Saznao sam o tome noću, i žalost bi, po svojoj prilici, ostala žalost koja bi se vjerojatno raspršila do jutra, no ujutro su novine donijele njegove predsmrtne stihove:
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti baš nije novije.
Poslije tih stihova Jesenjinova smrt postala je književna činjenica.
Odmah je postalo jasno koliko će nesigurnih ljudi taj snažan stih, upravo – stih, dovesti pod uže i revolver.
I nikakve, nikakve novinske analize i članci neće anulirati taj stih.
S tim se stihom može i treba boriti stihom, i samo stihom.
Tako je društvo zahtijevalo od pjesnika SSSR-a da napišu pjesme o Jesenjinu. Zahtjev je bio iznimno važan i hitan jer su Jesenjinovi stihovi počeli djelovati brzo i bez promašaja. Zahtjev su prihvatili mnogi. No što napisati? Kako napisati?
Propali pokušaji
Pojavile su se pjesme, članci, uspomene, skice, čak i drame. Po mojem mišljenju, 99% napisanog o Jesenjinu je jednostavno besmislica ili štetna bedastoća.
Pjesme Jesenjinovih prijatelja su mediokritetske. Prepoznat ćete ih uvijek po njihovom obraćanju Jesenjinu, oni ga familijarno zovu – “Serjoža” (odnekud je tu neadekvatnu riječ uzeo i Bezimenski[10]). “Serjoža” kao književna činjenica ne postoji. Postoji pjesnik – Sergej Jesenjin. Molimo da se o njemu i govori. Uvođenje familijarne riječi “Serjoža” odmah uništava društveni zahtjev i metodu njegova formiranja. Veliku, tešku temu riječ “Serjoža” svodi na razinu epigrama ili madrigala. I nikakve suze pjesničkih rođaka neće pomoći. Pjesnički, te pjesme ne mogu ostavljati dojam. Te pjesme izazivaju smijeh i razdraženost.
Pjesme Jesenjinovih “neprijatelja”, koje je čak pritajila njegova smrt, popovske su pjesme. One jednostavno Jesenjinu, zbog same činjenica samoubojstva, odriču pjesničku sahranu.
No takvo okrutno huliganstvo Но такого злого хулиганства
nismo očekivali čak ni od tebe…. мы не ждали даже от тебя…
(Čini se, Žarov[11])
Njihove pjesme su pjesme onih koji su slabo shvatili društveni zahtjev te ga površno ispunili. U njima cilj uopće nije povezan s metodom te oni preuzimaju feljtonski stil koji nimalo ne funkcionira u ovom tragičnom slučaju.
Samoubojstvo, istrgnuto iz složenog društvenog i psihološkog konteksta, s njegovom momentalnom nemotiviranom negacijom (a što je drugo mogao napraviti?!), muči svojom lažljivošću.
U borbi protiv štetnosti posljednje Jesenjinove pjesme malo će pomoći i proza o njemu.
Počevši od Kogana koji nije, po mom mišljenju, proučavao marksizam po Marxu, nego ga je pokušao samostalno izvući iz Lukinog[12] aforizma – “ni jedna buha nije rđava, sve su crnpuraste, sve skaču…” – i koji je smatrao da je ta istina najviša znanstvena objektivnost i koji je zbog toga u Jesenjinovom odsustvu (posmrtno) pisao više nikome potreban članak-hvalospjev, sve do smrdljivih knjižica ruskog futurističkog pjesnika Kručoniha, koji poučava Jesenjina političkoj pismenosti kao da je sam Kručonih čitav svoj život proveo na robiji, boreći se za slobodu, i kao da mu sad teško pada napisati šest (!) knjižica o Jesenjinu rukom na kojoj se još uvijek vidi ožiljak zvečećih okova.
No što se i kako može napisati o Jesenjinu?
Promatrajući sa svih strana tu smrt i pretresajući tuđi materijal, formulirao sam i postavio sebi zadatak.
Cilj: promišljeno paralizirati djelovanje posljednjih Jesenjinovih stihova, učiniti Jesenjinov kraj nezanimljivim, suprotstaviti laku ljepotu smrti drugom ljepotom, jer su sve snage potrebne radničkom čovječanstvu za započetu revoluciju, i ono, bez obzira na težinu puta, na ozbiljne kontradikcije NEP-a[13], zahtijeva da mi slavimo radost života, veselje neizmjerno teškog marša u komunizam.
Pjesma pod rukom
Sad, kad je pjesma pod rukom, lako je formulirati, no kako ju je teško bilo tad započeti.
Rad se baš poklopio s mojim putovanjima po provinciji i držanjem predavanja. Oko tri mjeseca iz dana u dan vraćao sam se na temu i nisam mogao smisliti ništa pametno. Padale su mi na pamet razne gluposti s plavim ulicama i vodovodnim cijevima. Za tri mjeseca nisam smislio ni jedan redak. Od svakodnevnog prosijavanja riječi izdvojio se samo pripremni materijal za rime kao što su: “smrtni – krčmi”, “Kogan – pogan”, “napostovcе – doslovce”. Tek pred Moskvom, shvatio sam da su teškoća i dužina pisanja rezultat velikog poklapanja mojih osobnih prilika i onih o kojima sam pisao.
Iste hotelske sobe, iste cijevi i ista neželjena usamljenost. Prilike su me stisnule, nisu mi davale da se izvučem, nisu mi davale osjećaj ni riječi potrebne za stigmatiziranje i negiranje, nisu mi davale materijal da prizovem hrabrost i vitalne impulse.
Tu dolazimo do nečega što je gotovo pa pravilo: za pravljenje pjesničke stvari potrebna je promjena mjesta ili vremena.
Kao što se, recimo, dok crtate konture nekakvog predmeta u slikarstvu, morate odmaknuti na udaljenost koja je jednaka trostrukoj veličini predmeta. Inače jednostavno nećete vidjeti stvar koju prikazujete.
Što je stvar ili događaj veći, time je i udaljenost na koju se trebate odmaknuti veća. Slabi tapkaju u mjestu i čekaju da događaj prođe da bi ga mogli odraziti, snažni trče naprijed da bi vukli shvaćeno vrijeme.
Opis suvremenosti od strane onih koji sudjeluju u današnjoj borbi bit će uvijek nepotpun, čak netočan, u svakom slučaju – jednostran.
Očito, takav je rad suma, rezultat dvaju radova – zapisa suvremenika i apstrahirajućeg rada budućeg umjetnika. U tome je tragedija revolucionarnog pisca – može dati izvanredan protokol kao što je, na primjer, Tjedan Libedinskog[14], te očajno falsificirati, lativši se generaliziranja bez svake distance. Ako ne postoji udaljenost vremena i mjesta, onda barem mora postojati mentalna udaljenost.
Tako je, na primjer, poštovanje, koje se ukazuje “poeziji” nauštrb činjenica i kronike, natjeralo radničke korespondente da izdaju zbornik Latice sa stihovima poput ovih:
Ja – proleterski top, Я – пролетерскя пушка,
Pucam kud god. Стреляю туда и сюда.
To je lekcija koju trebamo naučiti: 1) ostavimo gluposti o rasprostiranju “epskih platna” u vrijeme bojeva na barikadama – razderat će se čitavo platno; 2) vrijednost činjeničnog materijala (otuda i zanimanje za dopise radničkih korespondenata) za vrijeme revolucije mora se bodovati više, u svakom slučaju, ne niže od takozvanog “pjesničkog djela”. Brzopleta poetizacija samo osiromašuje i unakazuje materijal. Svi udžbenici iz poezije à la Šengeli štetni su zato što ne izvode poeziju iz materijala, odnosno ne daju esenciju činjenica, ne sažimaju činjenice dok se ne dobije prešana, sažeta, ekonomična riječ, već jednostavno nabacuju staru formu na novu činjenicu. Forma najčešće ne odgovara rastu: ili se činjenica sasvim gubi, kao buha u hlačama, recimo, Radimovljeva[15] prasad u njegovim grčkim pentametrima koji više odgovaraju Ilijadi – ili činjenica strši iz pjesničke odjeće i postaje smiješna umjesto da bude veličanstvena. Tako izgledaju, na primjer, Kirillovljevi Mornari koji koračaju u četverostopnom iznošenom amfibrahu koji puca po šavovima.
Promjena plana, u kojem se dogodila ova ili ona činjenica, udaljenost – obavezni su. To ne znači, naravno, da pjesnik mora sjediti pored mora i čekati da se razvedri dok vrijeme prolazi. On mora požuriti vrijeme. Polagani hod vremena zamijeniti promjenom mjesta, u dan, koji de facto prolazi, propustiti čitavo stoljeće u fantaziji.
O Prvom maju u studenom
Za lake, trivijalne stvari takvo je premještanje moguće i treba ga poduzimati umjetno (pa ono se ionako samo događa).
Dobro je započinjati pisati pjesmu o Prvom maju u studenom ili prosincu, kad se taj maj zaista jako želi.
Da biste napisali pjesmu o nježnoj ljubavi, odvezite se autobusom № 7 od Lubjanskog trga do Trga Nogina. To odvratno truckanje naglasit će vam ljepotu drugog života. Truckanje je potrebno radi usporedbe.
Vrijeme je potrebno i za to da bi već napisana stvar malo odležala.
Sve pjesme, koje sam pisao na zadanu temu pri najvećem duševnom zanosu i koje su mi se sviđale kad sam ih završio, već su mi se sutradan činile kao trivijalne, nedovršene, jednostrane. Uvijek jako želim nešto prepraviti.
Zbog toga, kad završim neku stvar, zatvaram je u ladicu na nekoliko dana, kroz par dana je izvlačim i odmah vidim nedostatke koje ranije nisam vidio.
Rad do umora.
To ipak ne znači da treba proizvoditi samo neaktualne stvari. Ne. Upravo treba pisati o sadašnjem trenutku. Samo skrećem pozornost pjesnikâ na to da agitacijske pjesme, koje se smatraju vrlo jednostavnima, zapravo zahtijevaju iznimno naporan rad i najrazličitije dosjetke koje nadoknađuju nedostatak vremena.
Čak dok pripremate neku brzu agitacijsku stvar, potrebno ju je, na primjer, prepisivati s koncepta navečer, a ne ujutro. Ako je letimično pogledate ujutro, vidjet ćete mnogo toga što se da jednostavno ispraviti. Ako je prepišete ujutro – većina će lošeg tamo i ostati. Umijeće da se stvori udaljenost i organizira vrijeme (a ne jambovi i troheji) treba unijeti kao osnovno pravilo svakog udžbenika iz pjesničke proizvodnje.
Eto zašto sam sa svojom pjesmom o Jesenjinu stigao dalje na kratkoj pružnoj dionici od Lubjanskog prolaza do državne trgovine čaja na Mjasnickoj ulici (išao sam platiti račune), nego tijekom čitavog mojeg puta. Mjasnicka je bila oštar i potreban kontrast: nakon usamljenosti u hotelskim sobama – gužva na ulici, nakon provincijske tišine – veselo brundanje autobusa, automobila i tramvaja, a okolo, kao izazov selima osvijetljenim starim lampama – elektrotehničarske radnje.
Idem mašući rukama i mrmljajući gotovo bez riječi, čas usporavajući korak, da ne bih smetao mrmljanju, čas mrmljajući brže po taktu koraka.
Tako se uspostavlja i oblikuje ritam – osnova svake pjesničke stvari – koji potom odjekuje njome. Postupno iz te tutnjave počinješ izvlačiti pojedine riječi.
Neke riječi jednostavno odskaču i nikad se ne vraćaju, druge se zadržavaju, prevrću i izvrću po nekoliko desetaka puta, dok ne osjetiš da je riječ sjela na svoje mjesto (taj osjećaj, koji se razvija s iskustvom, i naziva se talentom). Prvo se najčešće pojavljuje glavna riječ – glavna riječ koja karakterizira smisao stiha, ili riječ koja podliježe rimovanju. Ostale riječi dolaze i zauzimaju svoje mjesto ovisno o glavnoj. Kad je ono najvažnije gotovo, odjednom nastupa osjećaj da ritam puca – nedostaje nekakav slog, zvuk. Počinjem ponovno prekrajati sve riječi, i rad dovodi do ludila. Kao da se sto puta mjeri krunica koja ne sjeda na zub te naposljetku, nakon sto proba, zubar je stisne i ona sjedne. Sličnost je za mene utoliko veća jer kad kruna napokon sjedne, iz očiju doslovno poteku suze – od boli i olakšanja.
Odakle dolazi ritam
Odakle dolazi to glavno tutnjanje-ritam – nije poznato. Za mene je to svako ponavljanje u meni zvuka, buke, ljuljanja, općenito govoreći, ponavljanje svake pojave koju percipiram kao zvuk. Ritam može prenijeti i zapljuskivanje morskih valova koje se beskonačno ponavlja, i sluškinja koja svako jutro lupa vratima te se odlazeći i dolazeći vuče i šljapka u mojoj svijesti, i čak okretanje Zemlje, koje se kod mene, kao u trgovini školskog pribora, karikirano smjenjuje i svakako povezuje sa zviždanjem jakog vjetra.
Trud da se organizira kretanje, okolni zvukovi te otkrije njihov karakter, njihove posebnosti, to je jedan od glavnih stalnih pjesničkih poslova – pripremanje ritmičkih poluproizvoda. Ne znam postoji li ritam izvan mene ili samo u meni, najvjerojatnije – u meni. No da bih ga probudio mora postojati impuls – kao što bilo kakvo škripanje može izazvati brujanje u trbuhu klavira, kao što se, prijeteći da će se urušiti, i most njiše pod istovremenim mravljim korakom.
Ritam je glavna snaga, fundamentalna energija stiha. Nemoguće ga je objasniti, o njemu se može reći samo onako kako se govori o magnetizmu ili struji. Magnetizam i struja – to su tipovi energije. Ritam može biti isti u mnogim pjesmama, čak u čitavom pjesnikovom radu, i to ne čini rad monotonim, jer može biti do te mjere složen, kompleksno oblikovan da čak i nekoliko velikih poema neće iscrpiti sve njegove mogućnosti.
Pjesnik mora razvijati u sebi upravo taj osjećaj ritma i ne štrebati tuđe mjere; jamb, trohej, čak kanonizirani slobodni stih – to je ritam prilagođen za neki konkretan slučaj i koji odgovara upravo tom konkretnom slučaju. Tako će, na primjer, magnetska energija, upotrijebljena za potkovicu, privlačiti čelična pera i nećeš je moći iskoristiti ni za što drugo.
Ivo Alebić (1983) prevodio je suvremene (Riklin, Slavnikova, Tatjana Tolstoj, Sorokin, Prilepin, Lebedev) i klasične ruske autore (Bahtin, Ginzburg, Šklovski). Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
[1] Žuta bluza je bila simbol futurističkog pokreta. (op. prev.)
[2] Nikolaj Aleksejevič Kljujev (1887-1937) bio je pjesnik koji je isprva podržavao revoluciju u ime seljaka. Ali njegove idealizirane predodžbe o tlu bile su u suprotnosti sa sovjetskom kolektivizacijom zbog čega su ga prestali objavljivati u drugoj polovini dvadesetih godina. Umro je u radnom logoru. (op. prev.)
[3] Sergej Jesenjin, Celokupna dela knjiga 2, Lirika (1917-1923), Izdavačka radna organizacija Rad, Beograd, 1980., str. 102, prijevod Milorad Živančević
[4] Sergej Aleksandrovič Jesenjin, Стихотворения Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 2016., str. 99., prepjev Dubravka Dorotić Sesar.
[5] Ibid.
[6] Naselje pored grada Gorki i centar mliječne industrije. (op. prev.)
[7] Književni pravac nakon revolucije koji se zauzimao za jezičnu ekonomičnost, preciznu i konkretnu umjetničku sliku te jasno izražen detalj. (op. prev.)
[8] Sveruska udruga proleterskih pisaca. (op. prev.)
[9] Nikolaj Asejev (1889 – 1963) bio je futuristički pjesnik i blizak prijatelj Majakovskog. (op. prev.)
[10] Aleksandar Iljič Bezimenski (1898 – 1973) bio je proleterski pjesnik koji je napisao pjesmu naslova Susret s Jesenjinom, koja započinje riječima: “Serjoža! Moj dragi prijatelju!”. (op. prev.)
[11] Aleksandar Žarov (1904 – 1984) objavio je pjesmu Na Jesenjinov grob. (op. prev.)
[12] Luka je junak drame Na dnu Maksima Gorkog. (op. prev.)
[13] NEP (akronim od rus. Novaja ekonomičeskaja politika), naziv za ekonomsku politiku SSSR-a, koju je na prijedlog V. I. Lenjina prihvatio X. kongres Ruske komunističke partije (boljševika) u ožujku 1921. nakon završetka građanskog rata i strane vojne intervencije, te u uvjetima duboke ekonomske i političke krize nakon pokušaja provođenja ratnoga komunizma (1918–20). (op. prev.)
[14] Jurij Libedinski (1898 – 1959) postao je poznat po svojem romanu Tjedan, u kojem je pokušao opisati tijek Građanskog rata. (op. prev.)
[15] Pavel Aleksandrovič Radimov (1887 – 1967) objavio je zbirku pjesama Taljige. Majakovski se posebno referira na pjesmu Stado svinja. (op. prev.)
