Sadržaj, dajte nam dobar sadržaj!
Nakon što je danima čitala jedine dvije cjelovite povijesti hrvatske književnosti objavljene nakon 1990. godine, sveudilj se mršteći, pušući i vrteći glavom, naša slavistica Ivana malko je posustala. Uzela je nekoliko dana predaha od referentne građe, pa se potom odmornija i motiviranija iznova bacila na čitanje, u potragu za suvislim sadržajem o suvremenoj hrvatskoj i postjugoslavenskoj književnosti. I evo je sada, nervozno kucka po laptopu i črčka po papirima, tako da se opet šire li ga šire njezine bilješke koje su trebale biti tek fusnote u jednom magistarskom radu. Ne može Ivana odoljeti, prešutjeti i upisati hladno-mrtva sve te knjige u svoju bibliografiju bez komentara, a kako bi tobože održala objektivizam i znanstvenu distancu koji se u ovdašnjoj humanistici smatraju svetim zapovijedima, premda se drugdje, u zapadnom krugu, odavno prihvatilo da su odabir teme, pristup, diskurs i način interpretiranja dijelom i subjektivna stvar. I dok prepisujem te njezine marginalije, sve više sam i sama uvjerena da ta koliko imaginarna, toliko stvarna slavistica – kao gastarbajtersko, polutansko dijete s drukčijom optikom – mnogo toga vidi jasnije od nas koji smo već navikli plivati u ovdašnjoj kulturnoj barici.
Evo što je Ivana pribilježila: „Čovječe, luđe je nego što izgleda na prvu. Ne samo da su povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka anakrone i da je četverotomna velebita dika Leksikografskog zavoda Hrvatska književna enciklopedija slabo upotrebljiva kada je riječ o suvremenim autorima i poetikama unatrag dvadesetak i više godina, nego su interpretacije mnogih autora i fenomena u tim izdanjima čudovišno dubiozne pa i društveno opasne. Ne samo da dvojac kanonika DJ i SPN nije imao sluha za suvremeno stvaralaštvo, inovativnost, (neo)avangardnost, literarnost, višestruke identitete, ili trans- i inter- kulturne veze na širem prostoru, nego su obojica svoja književna tumačenja podredili vlastitim političkim pa i stranačkim preferencijama. Pisanje književne povijesti poslužilo im je dijelom kao sredstvo da se ideološki i svjetonazorski legitimiraju u mononacionalnom univerzumu, tako da nakon objavljivanja tih knjiga više nisu morali antišambrirati ispred političarskih kabineta – jer projekti, sinekure, državna odlikovanja i sl. pristizali su odtada sami od sebe.
Čovječe, luđe je nego što izgleda na prvu. Ne samo da su povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka anakrone i da je četverotomna velebita dika Leksikografskog zavoda Hrvatska književna enciklopedija slabo upotrebljiva kada je riječ o suvremenim autorima i poetikama unatrag dvadesetak i više godina, nego su interpretacije mnogih autora i fenomena u tim izdanjima čudovišno dubiozne pa i društveno opasne.
Seksisti i nacionalisti nadiru u falangama
Hoću reći, iz njihovih općih povijesti hrvatske književnosti – koje se, sudeći po nedostatku polemika i alternativnih, konkurentskih knjiga, i dalje tretiraju kao fundament koji trasira književno pamćenje nacije – sve je jasno: što su njihovi autori po nacionalnosti, kakav je njihov svjetonazor, kakve ideološke orijentacije smatraju književno relevantnim, koji pasoš trebaju imati pisci da ih oni pripuste u nacionalni kanon i kojeg je roda ova književnost. Pretjerujem? Evo primjera: DJ-ev povijesni pregled završava s 1999., pri čemu je period koji on uniformno naziva „Postmoderna“ prikazan na manje prostora negoli period NDH, čiji je „kulturni život“, tvrdi on, „uživao zavidnu neovisnost o dnevnoj politici“ (str. 429.), ili period „književnosti u izbjeglištvu“ u koji ubraja isključivo političku emigraciju „nakon Bleiburga“. Po brojnosti pisaca iz tih perioda koje želi kanonizirati – a za više od pola njih nikad čula – ispada da je endehaški i postblajburški emigrantski bazen bio skoro pa naša firentinska stvaralačka renesansa.
DJ-ev književni revizionizam ostavio je traga i na njegovim šegrtima i poklonicima, pa npr. na sličan način period NDH vrednuje još jedan ovdašnji dr.-movac angažiran na više znanstveno-obrazovnih instanci, Ivica Matičević u knjizi iz 2007. o „književnoj kritici u zagrebačkoj periodici 1941-1945.“ pod naslovom Prostor slobode (čuj, slobode!). Inače, taj IM je bio suradnik na DJ-evoj Povijesti hrvatske književnosti, a kao književni kritičar glasovit je po seksističkom i neokonzervativnom pristupu književnosti, kakav je prakticirao, između ostalih, u kritici romana Korane Serdarević koju je započeo rečenicom: „Od svih napornih pojava zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava.“ U nastavku je ustvrdio sljedeće: „Ne želeći biti samo ukras prirode i getoizirana trpka krpa u kuhinjskome zapećku, žene nadiru u falangama: svjedoci smo probuđenoga ženstva u obliku udruga, pokreta, inicijativa i zakonskih akata kojima se žene, navodno, žele barem izjednačiti s ružnijim spolom… Poznate kao vrle majke, pače samohrane, nježne roditeljice i uzorita bića nazbilj, one su se sve skupa, uz časne izuzetke, nekom čudnom igrom sudbine – ah, Božemipomozi, kao da su igračke vjetrova – pretvorile u protagonistice neviđena terora i gnjavaže“ (tekst „Sluškinja, a ne gospodarica“, Republika, br. 5/6, 2018.). Inače, IM nije sezonska pojava, godinama je taj predavao kolegij „Kako pisati književnu kritiku“ na doktorskom studiju književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa je prilike za indoktrinaciju mladih ljudi bilo napretek.
No, da ne prijeđem olako preko DJ-evih seksističko-nacionalističkih matrica, i njih ću citirati. Evo, u cjelinu „Postmoderna“ uvrstio je poglavlje „Posljednja stranica“, a ono dobro ilustrira moje teze o političko-stranačkim pulenima, pasošima, pravovjernicima i izdajnicima. Tu piše (str. 615., po izdanju iz 2024.): „Godine 1990. Hrvatska je stala na put koji ju je već sljedeće godine doveo do pune nacionalne neovisnosti i državne suverenosti. Bilo je to doba katarze, koja nije mimoišla ni hrvatsku književnost. Obrambeni rat za opstanak, nametnut Hrvatskoj, postao je istinski Domovinski rat. Hrvatska književnost ostala je vjerna tisućgodišnjoj tradiciji. Samo četvoro hrvatskih književnika nije prepoznalo povijesni trenutak, kojemu je hrvatska književnost stoljećima težila: Dubravka Ugrešić odbacila je hrvatsku državu izjavom da je ona ne osjeća svojom i nastanila se u Nizozemskoj, Slavenka Drakulić je iz Švedske optuživala u stranom tisku svoju domovinu za grijehe koje nije počinila, a Goran Babić, svojedobno važna politička osoba u hrvatskoj književnosti, njen neoficijelni ali stvarni politkomesar poslije 1971., napustio je Hrvatsku i preselio se u Beograd. Pridružio im se i Predrag Matvejević, danas u Rimu, nakon što se njegov politički credo, koji je definirao u knjizi Jugoslavenstvo danas, 1990./1991. razišao s vjekovnim idejama i plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda. Izabravši dragovoljno život u inozemstvu, oni su stvorili novi krug politički obojene hrvatske književne emigracije. Onaj prvi, od 1945. do 1990., bio je posljedica neslobode u domovini, ovaj drugi, od 1990./91., nastao je, obratno, kao posljedica slobode, koju malobrojni pojedinci nisu mogli prihvatiti.“
DJ-ev književni revizionizam ostavio je traga i na njegovim šegrtima i poklonicima, pa npr. na sličan način period NDH vrednuje još jedan ovdašnji dr.-movac angažiran na više znanstveno-obrazovnih instanci, Ivica Matičević u knjizi iz 2007. o „književnoj kritici u zagrebačkoj periodici 1941-1945.“ pod naslovom Prostor slobode (čuj, slobode!).
Uf, nema sumnje, ovo bi potpisao i sam Franjo Tuđman (btw. za života taj je bio član Društva hrvatskih književnika, premda književnosti vidio nije, izuzmem li nekoliko trash poetskih nokturna objavljenih u njegovu Dnevniku). I da, treba li reći, ne postoji ni jedna relevantna znanstvena teorija koja bi verificirala ovakvo DJ-evo denunciranje izdajnika domovine kao legitimnu književnu interpretaciju. Ipak, unatoč tome, njegovu je Povijest hrvatske književnosti u znanstvenom postupku odobrilo nekoliko uglednih recenzenata, a odgovori na pitanje zašto?, čini mi se, odveli bi nas u gustu mrežu privatno-javnog znanstvenog partnerstva iz koje bi se teško potom izvukli.
Domoljubno žito i apatridski kukolj
Za razliku od spisateljica i pisaca koji su izdali domovinu, DJ kao političke pozitivce, k tome nositelje književnih vrijednosti – jer njemu je sve to isto – izdvaja pisce (muški rod) koji su se borili u ratu i „stvorili posebnu dobrovoljačku jedinicu Hrvatske vojske“ (i Slobodan Praljak je zaslužio da ga spomene). No, gledamo li osnovna literarna obilježja, književnu autonomiju pa i širu, kritičku i čitateljsku recepciju njihovih djela, mnogi od tih zaslužnika (u muškom rodu) su minorni pisci, poput npr. generala Ivana Tolja koji teško da može ući u ikoju reprezentativnu pjesničku antologiju.
I dok tako prebire domoljubno žito od apatridskog kukolja i traži pisce koji su položili vojničke zakletve, DJ – inače, akademik i do umirovljenja profesor na sveučilištu – prešućuje knjige čija je književna vrijednost i estetičko-etička potka višestruko potvrđena kod drugih kritičara i čitatelja, knjige koje ja, slavistica s europskih sveučilišta, dobro poznajem. Na primjer, DJ spominje samo dva romana Dubravke Ugrešić, Šteficu Cvek i Forsiranje romana-reke, a prešućuje druge njezine knjige napisane 1990-ih godina (Muzej bezuvjetne predaje, Ministarstvo boli, Kulturu laži). O Slavenki Drakulić piše s istom patrijarhalnom malicioznošću koju je prenio na svoga učenika IM-a, tvrdeći npr.: „Bolest kao tema nije ni u romanu Mramorna koža (1989.) dosegnula zrelost literarne transpozicije, ali ni domet metafizičke univerzalnosti, da bi u Božanskoj gladi (1995.) ta tema doživjela u njenoj prozi morbidni klimaks“ (str. 585.).
Međutim, nisu samo emancipirane spisateljice one koje iz „hrvatske duše“ želi egzorcirati ovaj kanonik hrvatske književne baštine. Sumnjivaca, izdajnika, bastarda, vještica ima ohoho! Evo, recimo, Bosanci, bastardi i druga stvorenja heterogenih identiteta. Na primjer, DJ o Miljenku Jergoviću piše da „nije veliki pisac“ i da je „književnu popularnost i ‘slavu’ u nekim europskim zemljama“ „stekao zahvaljujući ponajviše upravo knjigama, u kojima je svoju anacionalnu ideološku i disidentsku političku orijentaciju izrazio izravno i bez dvoumljenja… U tim knjigama predstavio se kao integralni Bosanac, ili Bošnjak, koji s neraspoloženjem gleda na nacionalno oslobođenje Hrvata i osamostaljenje hrvatske države, koju a priori vidi u svom iskrivljenom ogledalu… Njemu je Bosna jedino duhovno uporište, jamstvo njegova identiteta, ona mu je iznad svih najintimnijih osjećaja i opredjeljenja, pa je nerazumljivo zašto ju je u danima njene nesreće izdao i utekao iz nje, umjesto da je dijelio s njom njene patnje, kao što su istodobno toliki hrvatski pisci dijelili ništa lakšu sudbinu svojih gradova…“ (str. 591).
Kanonike kroz prozore!
Ima još sličnih eskapada u toj Povijesti hrvatske književnosti. Ali, zapravo, boli mene briga što taj DJ-džokej piše za svoju privatnu i stranačku upotrebu! Ono što me smeta jest da ga se predstavlja kao znanstvenog autoriteta, da mu se omogućilo da godinama zatupljuje studente, da ga se nagradilo najvećim državnim priznanjem za književnost, Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (2016.), i da ga se i dalje tetoši u znanstveno-obrazovnom miljeu. Da je stručnih kriterija i političke neovisnosti, ovu je njegovu knjigu trebalo odavno torpedirati iz referentne građe – građe pomoću koje se kali književni kanon domaće književnosti. Za takvo (radikalno) rješenje, argumenata ne manjka. Tá, Danil Harms je sa sličnim pojavnostima metaforički raskrstio pobacavši ih kroz prozore. Hoću reći, da je DJ-eva knjiga svrstana na referentnu policu obavezne literature u središnjici HDZ-a – stranke koje je bio dugogodišnji član – sve bi bilo posve u redu.
I da, da ne zaboravim: uz ostali (malo morgen) stručni rad, DJ je priredio i afirmativnim predgovorom popratio knjigu Doživljaja Ante Pavelića, a taj je tekst reprintao i u svojoj knjizi Politika i sudbine: Eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima (i ona ima signaturu koja počinje s 821, niz hrvatska književnost). E, taj egzemplar neću citirati, šteta prostora, kao što neću citirati ni druge njegove revizionističke znanstveno-akademske napore usmjerene na tobože zaboravljenu, tobože politički progonjenu i tobože visokovrijednu emigrantsku književnost.“
Vidim sada ja, Ivani je pun kufer tog akademika, najradije bi zavitlala njegovu knjigu u nepoznatom smjeru, ali knjižnica ima security, pa je zato uredno vraća na policu referentne građe, s nadom da će što manje studenata posegnuti za njom. Otvara potom Povijest hrvatske književnosti Prosperova Novaka i mrmlja: „Ok, da vidim kakav je sadržaj, koga se tu pripušta u suvremeni književni kanon i ima li tu viška ideologizacije i politikanstva“, pa žurno zapisuje: „SPN je, kažu moji zagrebački znanci, jedan od većih ovdašnjih kulturnih Transformera: držićijanac i uistinu znalac stare dubrovačke i kotorske književnosti; Tuđmanov savjetnik, pa Tuđmanov protivnik; predsjednik hrvatskog P.E.N.-a, pa pokretač hajke na „Vještice iz Ria“; liberalni „Cicero“, pa dežurni TV-ghostbusters – prava dubleta kojeg je Boris Dežulović u tekstu iz 1992. nazvao „Dr. Prosperov i Mister Novak“. Iako se predstavljao često kao DJ-ev politički i poetički suparnik, SPN djelomično mlati sličnu slamu. I u njegovoj knjizi stalno izviru paraznanstveni kriteriji, dok se jedna parcijalna i okljaštrena slika književnosti nameće kao opća i relevantna, pa se s akademskog Olimpa kroji književni kanon prema nekim teorijski neobranjivim kriterijima.
SPN je, kažu moji zagrebački znanci, jedan od većih ovdašnjih kulturnih Transformera: držićijanac i uistinu znalac stare dubrovačke i kotorske književnosti; Tuđmanov savjetnik, pa Tuđmanov protivnik; predsjednik hrvatskog P.E.N.-a, pa pokretač hajke na „Vještice iz Ria“; liberalni „Cicero“, pa dežurni TV-ghostbusters – prava dubleta kojeg je Boris Dežulović u tekstu iz 1992. nazvao „Dr. Prosperov i Mister Novak”
Istina, za razliku od DJ-a, SPN uočava kontekst, uvrštava mnoge suvremene autore i autorice, ima razumijevanja za feralovsku poetiku i urbanu prozu, ne otpisuje žene kao „naporne pojave“ i u stanju je pisati živo, bez konzervativnoga grča. Ali, i taj voli pregledavati pasoše i opominjati bezdomnike, i taj se želi predstaviti prije svega kao patriot (građanske provenijencije), jer valjda i on patriotizam drži stručnom kvalifikacijom za posao književnog znanstvenika i kreatora književnog kanona. Spominje SPN tako Ugrešićkine eseje iz Kulture laži, ali uz komentar da je ona tu „stvorila čitav niz dobrih silogizama, ali sasvim krivih zaključaka“ (str. 596., po izdanju iz 2003.). Za Matvejevića tvrdi da je bio „mlak prema policijskim progonima u komunizmu“, kao i da „nije imao snage da se doista odupre Tuđmanovu režimu“. Bio je „jedan u nizu hrvatskih bezdomnika, lutalica koji je pomislio da se u književnosti može tržiti domovinu u istim koricama u kojima ju se negira“. Tvrdi i da je imao „nepažljiv i nezgrapan stil, ali vrlo učen i informiran“ te da je „stvorio heterogen opus u kojemu je manje književnosti a mnogo više želje da se bude angažiran na jednoj od političkih strana“ (str. 497.). Publicist i esejist Boris Buden je, po SPN-u, „svoj čudan logički aparat kao žestoki kritičar hrvatskog nacionalizma usmjerio s najvećom i sasvim teško objašnjivom mržnjom prema onima koji su u devedesetim godinama, zajedno s njim, bili opozicija nacionalizmu i Tuđmanovu autoritarizmu“. Ipak, priznaje mu da u njegovim tekstovima ima „zrnca istine“ (hm, ne znam da li bi današnja autorova transformacija to potpisala), ali da „u cjelini njegovi tekstovi lako skliznu u prostore u kojima više ne stanuje razum i gdje autor sasvim nekontrolirano obožava krvnike, a blati njihove žrtve“ (str. 658.).“ Da se razumijemo, ne smeta mene što on polemizira s desnima i lijevima i što želi detronizirati neke opuse, ali ovo odvajanje krvnika i žrtava i upiranje prstom u bezdomnike i lutalice, pa kakve veze, mein Gott, sve to ima s estetskim pitanjima, književnim vrijednostima, umjetničkom originalnosti i stručnim elaboracijama?!“
Endehaški bardovi i jugoslavenski fantomi
Nema više snage citirati naše slavistica Ivana s njemačkom adresom, a i meni se skoro tetiva upalila od pretipkavanja tih referentnih besmislica. Odlazi sada ona iznova do one police da provjeri ima li još nečega u toj referentnoj građi što bi joj napokon poslužilo za pisanje njezina magisterija o suvremenoj hrvatskoj i postjugoslavenskoj književnosti, ima li nekoga na koga se može zbilja referirati. I ugleda niz sličnih hrbata pa pomisli kako mora da je to nešto referentno, pristupom suvremeno i politički neoportuno. Riječ je o knjigama pod naslovima 45 hrvatskih emigrantskih pisca (šest primjeraka na polici) i 60 hrvatskih emigrantskih pisaca (dva primjerka) autora Šimuna Šite Ćorića i izdavača Sekcije DHK i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Nada se Ivana da će u tim knjigama naći štogod korisno i suvislo o egzilantskoj književnosti, interkulturnim čitanjima, heterogenim identitetima, nomadizmu i internacionalizmu, temama koje su toliko važne za razumijevanje suvremene književnosti na širem prostoru i koje Ivanu najviše zanimaju. Otvara te sveske, ali i nad njima ubrzo teško diše, pa bilježi:
„Šimun Šito Ćorić, dvije knjige, preko sto pisaca. Nije to nikakva emigrantska književnost, već najvećim dijelom hrestomatija ustaške, neoustaške i ustašofilske književnosti, koja estetski ne dobacuje daleko (nema tu hrvatskog Knuta Hamsuna), uz nekoliko iznimaka poput Borisa Marune. U drugoj knjizi te hrestomatije spominje se Ante Pavelić, pri čemu se revizionistički glanca njegov ustaški put pa utvrđuje da je „poglavnik“ u emigraciji djelovao „na oslobođenju Hrvatske od komunističke i srpske vlasti“ i da je „iz njega znala progovoriti izrazita literarna nadarenost“ (str. 68-71.). Tu su i Ivo Rojnica za kojeg se tvrdi da je bio najveći mecena hrvatske kulture u iseljeništvu, a prešućuje da je kao visoki ustaški političar progonio Srbe, Židove i Rome na području Dubrovnika, endehaški bard Mile Budak čija Ognjišta nema danas tko da čita, pisac Vinko Nikolić, čiji su proglas „Za novu Hrvatsku – nova književnost“ iz Ustaškoga glasnika 1942. ili pak knjižica Nacionalni zadatci književnosti iz 1944., pali u kolektivni zaborav nakon 1990. i autorova povratka u domovinu.
Šimun Šito Ćorić, dvije knjige, preko sto pisaca. Nije to nikakva emigrantska književnost, već najvećim dijelom hrestomatija ustaške, neoustaške i ustašofilske književnosti, koja estetski ne dobacuje daleko (nema tu hrvatskog Knuta Hamsuna), uz nekoliko iznimaka poput Borisa Marune
Stvarno, ne razumijem ja više tu hrvatsku književnu znanost; zbog čega su knjige Šite Ćorića na referentnoj polici središnje nacionalne knjižnice u ovoliko primjeraka? Kod mene, u Njemačkoj, takav bi se revizionizam smatrao znanstveno dubioznim i skandaloznim. Ipak, pošteno govoreći, Šito Ćorić nije neki široko prepoznati autoritet, pa je, kad smo kod endehaškog biserja, problematičnije to što je Ante Pavelić uvršten i u Enciklopediju hrvatske književnosti (Tom 3, str. 308.) i opisan kao „političar, publicist i romanopisac“. Spominje se, istina, u toj natuknici i da je on „uspostavio totalitarni polit. sustav“, ali to ne može umanjiti činjenicu da je poglavnik – inače, uz Doživljaje, autor ideološki kontaminiranog romana Lijepa plavojka – apsolutno književno nerelevantna osobnost i da je njegovo upisivanje u književni kanon (a Enciklopedije su par excellance literatura koja oblikuje kolektivno pamćenje) izraz oportunizma i dodvoravanja hrvatskoj nacionalističkoj političkoj i kulturnoj eliti. No, o tom malograđanskom revizionizmu koji se podvaljuje pod znanstveni objektivizam već se dosta polemiziralo (vidi polemike Velimira Viskovića, s jedne strane, i Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića i dr., s druge) pa da ne ponavljam gradivo.“
Protiv interpretacijskog birokratizma
Vidi sada naša Ivana da ju je revizionistička referentna literatura odvela u NDH-ški geto, pa se brže bolje vrati svojoj temi – suvremenicima, hrvatskoj i postjugoslavenskoj književnosti, pa iznova prebire po policama i naslovima koji joj se čine upotrebljivima. Uzima trijumfalno Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine Krešimira Nemeca, izdanje iz 2003., misleći da je konačno našla literaturu koju će moći koristiti i koja će joj otkriti nešto što ne zna o postsocijalističkom romanu i odnosu teksta i konteksta – jer, zna Ivana, roman je u modernitetu najpropulzivniji i najpopularniji žanr, ali i žanr koji je, kako tvrdi Benedict Anderson, uz novine odigrao ključnu ulogu u zamišljanju nacija i širenju nacionalizama. Očekuje Ivana da Nemec ponudi originalnu, visokostručnu interpretaciju, oblikuje poliperspektivnu sliku ovdašnje romaneskne produkcije i, kao sveučilišna kroatistička marka, prepozna suvremene književne vrijednosti. Očekuje da on argumentira, elaborira, znalački interpretira i kontekstualizira hrvatske romane u širi – regionalni, europski, zapadni – kontekst. Ali, vraga! Ivana bilježi:
„Krešimir Nemec: Povijest hrvatskog romana, unutra je mnogo toga. Naslovi poglavlja obećavaju: „U žrvnju socrealizma“, „Neka bude živost“, „Romani graničnih situacija“, „Izvan dominantnih struja“, „Vrijeme disperzije i autopoetika“, „Historiografska fikcija“, „Od fantastike preko campa do žanrovskog romana“, „Autobiografska naracija: Ženska strana svijeta“ itd. Čini se, KN poštuje autorski i poetički pluralizam te demokratično ispisivanje mnoštva kanona, cijeni subverzivnost dobre književnosti i slobodu umjetnosti i ne šljivi patriotska naravoučenija, granice i nacionalistička ograničenja. Ali, kad zagrebeš dublje, ispod široke geste i teorijske potkovanosti nailaziš na komfor profesure, intelektualni birokratizam, suhoću i sklonost da se lokalno ograničene pojave napuhuju do gigantskih razmjera. Nema tu interpretativne hrabrosti, prekograničnih povezivanja i interkulturnih čitanja. Nemecu je nacionalna književnost svetinja, pa i on književnost čita iz vladajuće ideologije vremena, bez rizika, a što dobro pokazuje diskurs s kojim on, kao i brojni drugi znanstvenici, pišu o književnosti koja je nastala u socijalističkoj Hrvatskoj kao sastavnici socijalističke Jugoslavije. Gotovo je pravilo da svi ti kanonici ne spominju kulturni, politički, društveni i ekonomski kontekst u kojem su pisci od 1945. do 1990. pisali i djelovali, niti interkulturne veze koje su se desetljećima stvarale između raznih jugoslavenskih sredina, oblikujući zajednički kulturni prostor određenih, i pozitivnih i negativnih, obilježja. Ne spominju niti kulturnu heterogenost i dvostrukost ili višestrukost identiteta, a strah od Jugoslavije i transnacionalne perspektive te imperativ da se na antijugoslavenstvu gradi nacionalni kanon, nisu samo pokazatelji nacionalizma i tradicionalizma, nego i dubinske ideološke kontaminiranosti jednog dijela ovdašnje književne znanosti.
Nemecu je nacionalna književnost svetinja, pa i on književnost čita iz vladajuće ideologije vremena, bez rizika, a što dobro pokazuje diskurs s kojim on, kao i brojni drugi znanstvenici, pišu o književnosti koja je nastala u socijalističkoj Hrvatskoj kao sastavnici socijalističke Jugoslavije.
Pa, gdje ta ekipa živi? Zar misle da hrvatski pisci proizlaze samo iz hrvatske književne tradicije, srpski iz srpske, bošnjački iz bošnjačke…, zar misle da svaki od njih čita isključivo svoje sunarodnjake i da etnička pripadnost određuje kreativnost? Zar misle da to što su hrvatski pisci djelovali u Jugoslaviji, putovali tom zemljom na susrete, čitali iste novine i knjige, bili objedinjeni u istom Savezu književnika Jugoslavije i sl. nije ostavilo trag na njihovu intelektualnom habitusu? Zar misle da književnost nastaje u laboratorijskim uvjetima nacionalne i konfesionalne čistoće? Zar nikada nisu čuli za transnacionalne književnosti, dvostruke pripadnosti ili za ON-ZONU (out of nation) o kojoj piše Dubravka Ugrešić u svom istoimenom eseju? Zar nisu čitali Edwarda Saida (Palestinca s engleskim obrazovanjem) koji je zapisao u svojoj Kulturi i imperijalizmu bjelodanu stvar: „Sve kulture vrše upliv jedna u drugu; nijedna nije jedinstvena i čista, sve su hibridne, heterogene, izuzetno izdiferencirane i nemonolitne“? Zar nisu… Ma nema smisla više pitati, očito nisu i točka.“
Inventura – za bolje sutra
Zadnji su dani godine i knjižnica se uskoro zatvara. Naša je Ivana odustala od daljnjeg istraživanja spomenute referentne građe koja joj se nudila u otvorenom knjižničnom pristupu i od iščitavanja nacionalističkih, seksističkih, birokratskih i carinskih tumačenja ovdašnje književnosti. Odustala je od takva znanstvenog second lifea koji iskrivljava stvarni književni život i dokida slobodu čitanja i pisanja. Ali, ipak, nije odustala od same ovdašnje književnosti, od onih dobrih romana, priča, pjesama koje je kao slavistica godinama čitala. Nije odustala ni od vjerovanja da postoje znanstvenici/e, kritičari/ke koji/e nisu ideološki zatrovani/e i imaju sve potrebno znanje i sve alate, kao i dovoljno samosvjesti i hrabrosti da ispišu drukčije, alternativne i demokratičnije književne kanone od ovih koji danas caruju u ovom književnoznanstvenom svijetu.
Sjedi tako Ivana i dalje u knjižnici, do nje sada već dopiru predblagdanski zvukovi s okolnih ulica, pa ponesena tom atmosferom skorog slavlja, novogodišnjih odluka i dobrih želja, zamišlja ona neki budući siječanj/januar u kojem će neka druga Ivana, slavistica i čitateljica, doći u ovu knjižnicu s istom entuzijastičnom idejom da napiše magisterij o ovdašnjoj suvremenoj književnosti i da će tu Ivanu dočekati druga referentna građa na policama. I odluči za tu svoju nerođenu blizanku Ivanu, koja će u budućnosti sjediti na ovom istom mjestu na kojem ona danas sjedi, sastaviti popis postojeće literature koja pomalo – premda još stidljivo i nenametljivo – gradi drukčiju sliku suvremene književnosti. I dok se s razglasa čuje poziv korisnicima da napuste svoja mjesta, jer se knjižnica uskoro zatvara, Ivana u žurbi zapisuje naslove tih knjiga i imena tih autora koji obećavaju bolju književnoznanstvenu budućnost. To su: Nebojša Lujanović: Prostor za otpadnike, Anera Ryznar: Suvremeni roman u raljama života, Igor Gajin: Lelek tranzicije, Zvonko Kovač: Interkulturne studije i ogledi, Marina Protrka Šimec: Stvaranje književne nacije, Dean Duda: Hrvatski književni bajkomat, Boris Postnikov: Postjugoslavenska književnost?, Maša Kolanović: Udarnik! Buntovnik? Potrošač…, i još neki drugi.
Prvi dio teksta „Kako se kali književni kanon?“ Katarine Luketić pročitajte na sljedećoj poveznici.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
