Portal za književnost i kritiku

Muke po kanonu

Kako se kali književni kanon? (1)

Pa što radi kada radi, sav taj znanstveni i sveučilišni kadar? Nije moguće da svi misle isto što i kanonici DJ i SPN? I zašto se većina uporno bavi samo svojim temicama, svojom parcelom književne zemljice koju su sami odabrali ili su je za njih jednom davno odabrali oni koji su ih doveli na katedre? Ta, kad bi samo malo dignuli pogled, vidjeli bi da na tom domaćem književnom polju nema generalnog urbanističkog plana i da nam fale cjelovita nova čitanja, svježe vizije i autoriteti za novo vrijeme? - pita se znanja željna Ivana u prvom dijelu svojih razmišljanja o zastarjelosti kanona i tromosti akademske zajednice
Foto: Katarina Luketić
Stoji pred policama s oznakom 821, Hrvatska književnost, Referentna građa, i nikako da pronađe to što bi bilo zbilja referentno za temu kojom se bavi. Literaturu u kojoj bi znalački, netendenciozno i u skladu s uvidima raznih književnih teorija bila vrednovana i interpretirana suvremena književnost koja je zanima i koja bi – sudeći po literarnosti i recepcijskim odjecima – trebala već biti kanonizirana

 

Zamislimo najprije mladu slavisticu – nazovimo je Ivana – koja dane provodi istražujući u najvećoj knjižnici u Hrvatskoj. Ivana je, recimo, gastarbajtersko dijete, studira na slavistici u Njemačkoj, a u Zagreb je došla kako bi pripremila magistarski rad iz hrvatske i postjugoslavenske književnosti u proteklih više od tri desetljeća. Ivana inače redovno čita suvremenu hrvatsku i regionalnu književnu produkciju, kupuje nove romane i zbirke, prati portale i književne kritike, zna koje su važne književne nagrade, kakva je uloga festivala u industriji knjige, što je bio FAK, tko vodi Krokodil a tko Sa(n)jam knjige. Zna Ivana štošta i o postsocijalističkoj ekonomiji i sociologiji knjige: propasti velikih izdavačkih poduzeća nakon osamostaljenja, čišćenju knjižnica od ćiriličnih knjiga, lektirnom revizionizmu, trendu žurnalizacije proze, polemičnosti pojma „stvarnosna proza“, fenomenu kiosk-izdavaštva i propasti troglavog knjižarskog mastodonta APM. Iz teorijske literature, zna vrlo dobro i da književnost ne čine samo „lijepa“ književna djela, već i, često nimalo blistav, književni život, kao i da za razumijevanje društvene energije i strukture osjećanja književne epohe treba poznavati kontekst, ne samo književnu, već općekulturnu, ekonomsku i političku prošlost i sadašnjost, vrijednosti društva i mitologije nacije. Jer, nacionalni književni kanon i književno pamćenje uvjetovani su dominantnom ideologijom te ukusom i etičko-estetičkim preferencijama vladajućih elita. Tako je posvuda, ali, ipak, veza između vladajuće ideologije i politike, s jedne strane, i vladajuće kanonizacije i poželjne književne baštine, s druge, na postjugoslavenskom je prostoru – Ivani se stalno iznova potvrđuje – čvršća i kompleksnija nego drugdje. Jednostavno, književnost se tu prečesto i intenzivno nastoji tretirati kao ekstenzija aktualnih politika.

Sve u svemu, i prije dolaska u Zagreb naša je Ivana bila prilično informirana i prilično entuzijastična, bez obzira na to što je znala da stanje nije bajkovito. Pretvorbe izdavačkih poduzeća činile su joj se uvijek kao legalni kriminal, a bacanje knjiga u kontejnere kao vandalizam. Nervirali su je uobičajeni nacionalizam i seksizam ovdašnjih književnih bardova koji se kao atavizam, rep izrastao u produžetku kičme, prenosi književnim obrazovanjem. Nije nikako mogla shvatiti ni neprekidne rasprave oko hrvatskog jezika vođene s visokoparnim pijetetom kao da je taj jezik već odavno mrtav. Nije shvaćala niti stalno inzistiranje na razlikama, npr. na tome da se dobro ne razumije susjede, premda ih čak i ona, kao gastarbajtersko, polutansko dijete, razumije bez prijevoda. Unatoč svemu, Ivana i dalje voli čitati ovdašnje pisce (Hrvate i ne-Hrvate, Srbe i ne-Srbe, većinske i manjinske, nacionalno opredijeljene, anacionalne i transnacionalne), bliska su joj iskustva koja oni opisuju (posebno ona ženska i egzilantska), a post/jugoslavenski pejzaž dovoljno poznat i dovoljno nepoznat (i blizu i daleko) da je odlučila svoj profesionalni vijek posveti njegovu izučavanju.

Veza između vladajuće ideologije i politike, s jedne strane, i vladajuće kanonizacije i poželjne književne baštine, s druge, na postjugoslavenskom je prostoru – Ivani se stalno iznova potvrđuje – čvršća i kompleksnija nego drugdje. Jednostavno, književnost se tu prečesto i intenzivno nastoji tretirati kao ekstenzija aktualnih politika

Rupe na trasi 821

Dolazi tako Ivana tjednima u tu nacionalnu knjižnicu kako bi prikupila i proučila referentnu literaturu za svoj rad: opće povijesti književnosti, povijesti književnih žanrova i razdoblja, leksikone, enciklopedije, antologije… I kako dublje ulazi u materiju, svakim se danom ona – a s njom i mi koji smo uskočili u njezine cipele – sve više čudi. Stoji pred policama s oznakom 821, Hrvatska književnost, Referentna građa, i nikako da pronađe to što bi bilo zbilja referentno za temu kojom se bavi. Literaturu u kojoj bi znalački, netendenciozno i u skladu s uvidima raznih književnih teorija bila vrednovana i interpretirana suvremena književnost koja je zanima i koja bi – sudeći po literarnosti i recepcijskim odjecima – trebala već biti kanonizirana. Čudi se Ivana da akademska i znanstvena zajednica toliko kasni za stvarnim životom, da kvalitetne pisce ne uspijeva prepoznati i pročitati kao i da je na toj „višoj“ znanstvenoj razini selektirana književnost toliko neprispodobiva praksi – življenoj književnosti. Čudi se konzervativnosti i konzerviranosti domaće književne struke, nedostatku polemika, detroniziranja autoriteta, alternativnih kanona i pobunjenih čitanja. Zapravo, ne čudi se ona samo tome čega nema – onome neopisanom, nevrednovanom, neuvrštenom, izbačenom – nego i onome čega ima i na koji je način to protumačeno. Čudi se ortodoksnosti i suhoparnosti s kojom se seciraju književni svjetovi, nasilnoj homogenizaciji u selektiranju čime se gubi pluralnost i heterogenost scene, kao i uniformiranosti nekih interpretacija i ziheraškom peglanju poetika kao da su razlike – koje su inače signali umjetničke originalnosti – opasne grbe zbog kojih ćemo izletjeti s književne autostrade. Posebno se čudi paraznanstvenim kriterijima koje nameću jedni dr.-ovi, a kao stručni recenzenti odobravaju drugi dr.-ovi, a koji su npr. vidljivi u opsesivnom i opresivnom nacionalističkom prebiranju književne produkcije ili u omalovažavajućem interpretiranju femininih, feminističkih i raznih manjinskih perspektiva u književnosti.

Čudi se Ivana da akademska i znanstvena zajednica toliko kasni za stvarnim životom, da kvalitetne pisce ne uspijeva prepoznati i pročitati kao i da je na toj „višoj“ znanstvenoj razini selektirana književnost toliko neprispodobiva praksi – življenoj književnosti. Čudi se konzervativnosti i konzerviranosti domaće književne struke, nedostatku polemika, detroniziranja autoriteta, alternativnih kanona i pobunjenih čitanja

I tako, zbunjena i svakim danom sve više rezignirana Ivana – naša koliko imaginarna, toliko i zamisliva slavistica – na marginama svoga magistarskog rada zapisuje primjedbe i komentare na tu referentnu, opću građu i način na koji se u znanstveno-akademskom okruženje prikazuje suvremena književnost. Radi ona interne popise literature koju nikako neće uvrstiti, prikuplja znanstveni otpad koji će s guštom pobaciti preko palube i slijedi tragove postsocijalističkih književnih komesara i birokrata s kojima će raskrstiti zauvijek. I te se njezine marginalije već šire i šire, pomalo preplavljujući središnji tekst magisterija, koji, očito je, nikada neće biti napisan. A što tu radim ja?, pa ja evo virim iza Ivaninih leđa, čitam njezine bilješke s margina i prepisujem ih ovdje za vas koji ste, poput Ivane i mene, i sami već opazili sve te rupe koje zijevaju na referentnim policama.

Foto: Katarina Luketić

Drugi i drukčiji, gdje ste?

„Od 1990. godine do danas“ – zapisuje Ivana – „napisane su ovdje samo dvije cjelovite opće povijesti hrvatske književnosti: prva Dubravka Jelčića Povijest hrvatske književnosti: Tisućljeće od Bašćanske ploče do postmoderne, i druga, Slobodana Prosperova Novaka: Povijest hrvatske književnosti (ne računam onu Miroslava Šicela koja je u prvom izdanju objavljena 1982., pa proširena 1997.) Prva je objavljena 1997., zatim u „znatno proširenom izdanju“ 2004. godine, dok je druga izlazila najprije u tri sveska 1996, 1997. i 1999., pa u sintezi (reciklaži) u jednom svesku 2003, pa opet u četiri sveska 2004. godine. Znači, u posljednjih dvadeset godina nitko relevantan nije napisao novu cjelovitu povijest hrvatske književnosti; jednako kao što nitko nije napisao ni povijest postjugoslavenske, ili regionalne, ili transnacionalne književnost, ili, recimo, komparativnu povijest južnoslavenske/ih književnosti. Nitko nije osporio ove kanon-temeljce niti ponudio neku drukčiju, otvoreniju, nenacionalističku i moderniju interpretaciju od onih koje su DJ i SPN prakticirali. Nitko nije javno dignuo glas i pobunio se (izvan usmenih fakultetskih kružoka) – jednostavno knjigom opalio po tim knjigama. Nitko se nije odvažio, prionuo na posao kako bi se ta rupa-rupetina na referentnoj polici s općom povijesti književnosti napunila nečim suvislijim i aktualnijim.

Pa što radi kada radi, sav taj znanstveni i sveučilišni kadar? Nije moguće da svi misle isto što i kanonici DJ i SPN? I zašto se većina uporno bavi samo svojim temicama, svojom parcelom književne zemljice koju su sami odabrali ili su je za njih jednom davno odabrali oni koji su ih doveli na katedre? Ta, kad bi samo malo dignuli pogled, vidjeli bi da na tom domaćem književnom polju nema generalnog urbanističkog plana i da nam fale cjelovita nova čitanja, svježe vizije i autoriteti za novo vrijeme. Pa iz čega, molim, da mladi ljudi uče o književnoj suvremenosti, ako im se na najvažnijim policama nude samo prašinarski, sadržajno upitni književni pregledi i na koga da se ja, mlada slavistica, nadovežem? Gdje su novi glasovi, drugi i drukčiji pogledi, dijalektika čitanja i interpretiranja? Gdje su „alternativni kanoni“, oni koje će Vladimir Biti u svome Pojmovniku suvremene književne teorije (napokon, jedna teorijski referentna domaća knjiga, iako malo stilski zaguljena), odrediti kao „konkurenciju“ koja više neće kriti „svoju povijesnu, civilizacijsku, kulturnu, klasnu i spolnu specifičnost“ pa će upozoriti na „povijesnu varijabilnost“ književnih vrijednosti? Nije moguće da ne znaju da je, kako piše Enver Kazaz (tekst „Nacionalni književni kanon – mjesto moći“), „konstruiranje ortodoksnog kanona“ zapravo iskaz „najtješnje suradnje vladajuće ideologije i akademske institucije“ i da „demokratske kulturne zajednice“ uvijek „konstruiraju mnoštvo kanona“ i nastoje relativizirati onaj dominantni. Zašto onda nema ambicije da se kaže i pokaže da je došlo drugo vrijeme – i neka gospoda DJ i SPN izvole malo u spremište?

Ovdašnja književna kritika – npr. kritika koju čitam godinama u časopisima, na portalima, čak i u mainstream novinama – obavlja, unatoč svemu, svoj posao i prosijava aktualnu književnu produkciju kroz svoje kritičko sito, pa bi zato ovi što dolaze iza te kritike, ovi iz znanstvenih i akademskih institucija, mogli sve to „prosijano“ napokon kanonizirati. Ovako, većina pisaca i djela koji uistinu vrijede u ovdašnjoj književnosti, npr. moji Lieblings Daša Drndić, Olja Savičević Ivančević, Tanja Mravak, Kristian Novak, Bekim Sejranović i drugi, predugo će provesti u svojevrsnom znanstvenom limbu, čekajući da dođe njihov red i upis u „željenu književnu baštinu“.

Nije moguće da ne znaju da je, kako piše Enver Kazaz (tekst „Nacionalni književni kanon – mjesto moći“), „konstruiranje ortodoksnog kanona“ zapravo iskaz „najtješnje suradnje vladajuće ideologije i akademske institucije“ i da „demokratske kulturne zajednice“ uvijek „konstruiraju mnoštvo kanona“ i nastoje relativizirati onaj dominantni. Zašto onda nema ambicije da se kaže i pokaže da je došlo drugo vrijeme – i neka gospoda DJ i SPN izvole malo u spremište?

Foto: Katarina Luketić

Znači treba se baviti ne samo segmentima, pojedinačnim opusima i odabranim poetikama, već i cjelinom, panoramom, cjelokupnom književnom produkcijom epohe, njezinim tendencijama i vrijednostima. Jer, unatoč tome što nam se čini da je danas vrijednost tih pisaca neupitna i da su oni već verificirani preko sustava književnih nagrada, festivala i kritika, tiraža, čitanosti i drugih mehanizama, književno pamćenje vrlo lako može ishlapiti. Ako se te pisce i njihova djela ne upiše u referentnu literaturu: u povijesne preglede, leksikone, enciklopedije, udžbenike, antologije, i ako ih se tako ne upamti kao važne aktere u velikoj priči o književnoj tradiciji, onda postoje dobre šanse da će oni jednom odjezditi u književni zaborav.

Kako je sa spomenutim općim povijestima književnosti, tako je slično i s drugom temeljnom referentnom literaturom pomoću koje se najprije kali suvremeni književni kanon. Na primjer, četverotomna Hrvatska književna enciklopedija izlazila je u periodu od 2010. do 2012. godine, ali kada je u pitanju suvremena književnost, ona je zastarjela i prije negoli je objavljena. Rukopisi natuknica dovršeni su redakcijski znatno prije tiskanja, npr. za tom 3 koji obuhvaća od slova Ma do R, rukopisi su dovršeni 31. prosinca 2009, a svezak tiskan u ožujku 2011. godine. Znači tekst je preko godinu dana tavorio u uredništvu i tiskari, a dotle je već glavnim kolodvorom projurilo mnoštvo novih književnih kompozicija. Primjeri? Otvaram nasumce: Borivoj Radaković (OK, on nije moj Liebling, ali to sad nije važno), zadnja knjiga koja je navedena u Enciklopediji su Virusi iz 2005, a čovjek je napisao nakon toga još mnogo knjiga: dramski ciklus Amateri, Grupa i Dobitnik, romane Hoćemo li sutra u kino, Što će biti s nama, Ne plači, dušo, Divno nam je s nama, knjigu reportaža i putopisa i dr., i okrenuo se novim temama koje više nemaju veze s nogometnim navijačima, šankerskom spikom i pankersko-rokerskom sentimentalizmom, pa sad piše angažiranu prozu na teme istospolnih ljubavi i društvenih predrasuda. A da ne govorim koliko je samo pisaca ostalo izvan tog enciklopedijskog četveroreda – neki zato što su objavili ključne knjige nakon predaje rukopisa i tiskanja izdanja (npr. Kristian Novak), ali neki i zato što ih nitko od 300-tinjak uključenih znanstvenika u taj veliki projekt nije prepoznao kao vrijedne pamćenja. Među njima su npr. Predrag Lucić, autor najvećeg satiričkog poetskog opusa u regiji, Ivica Đikić čiji je prozna knjiga Cirkus Columbia objavljena još 2003. pa 2004. nagrađena Nagradom Meša Selimović i Tanja Mravak čija je zbirka priča Moramo razgovarati objavljena 2010. pa 2011. nagrađena Nagradom Jutarnjeg lista kao najbolja prozna knjiga u Hrvatskoj.“

(Nastavlja se.)

 

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Katarina Luketić je publicistica, književna kritičarka, urednica u medijima i izdavačkoj kući Pelago. Članica je uredništva portala Kritika-hdp.

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content