Iako se Nagrada Janko Polić Kamov, koja se već gotovo jedno desetljeće dodjeljuje za najbolje književno djelo u svim rodovima i vrstama, objavljeno na hrvatskom jeziku u protekloj godini, i eksplicitno deklarira kao ona koja posebno promiče „inovativnost djela“, u njezinim dosadašnjim širim i užim izborima – kako to već, uostalom, često biva i s drugim izborima u području umjetničkih praksi – imali smo prilike vidjeti raznolike odabire: kako naslove koji svoje poetičko kućište doista generiraju iz tematske ili oblikovne inovativnosti, tako i one koji je osvješćuju tek sporadično, ili se čak potpuno ukotvljuju u književni mainstream. Ipak, ovogodišnji dobitnik spomenute nagrade, Tomislav Ribić, vjerojatno je većinu pratitelja književnih zbivanja ostavio s upitnicima u očima – riječ je, naime, o pjesniku koji je, iako objavljuje već duže vrijeme (prema bilješki u nagrađenoj knjizi do sada je objavio sedam zbirki pjesama i zbirku pripovijedaka te dobio, ni više ni manje, nego četrdeset književnih nagrada), vidljivost čitatelja i struke uspio priskrbiti tek u užim, lokalnim okvirima. „Prosječnom“ čitatelju domaće poezije, ako takvo što uopće postoji, baš kao i mnogim kritičarima i književnim povjesničarima, Tomislav Ribić, gotovo sam sigurna, ostao je izvan opažajnog okvira. Razloge za to nema smisla ovdje detaljnije razlagati, baš kao ni smisao postojanja pojedinih nagrada zatvorenih u vlastite okvire i bez relevantnog recepcijskog odjeka, ali treba odmah reći – šteta da je tako, jer ako je suditi po Dve rali zmeržnjenoga jognja, zbirci nagrađenoj „Kamovom“, Ribić piše zanimljivo, upečatljivo, hrabro te, najvažnije, inovativno. Drugim riječima, „Kamov“ je ove godine otišao u prave ruke ili, barem, u jedne od pravih ruku.
Naddijalektalna razina
Sve netom spomenute kategorije, zanimljivost, upečatljivost, hrabrost i inovativnost, najvećim dijelom u Ribićevu slučaju proizlaze iz samog jezičnog odabira – iz kajkavštine u svojoj punokrvnoj, naddijalektnoj razini: kajkavštine kao cjelovitog jezičnog sustava, pa čak, djelomice, i kao načina života i mišljenja. Naime, Dve rali zmeržnjenoga jognja zbirka je koja se temelji na onome što njezin pogovarač, Željko Funda, u tekstu pod naslovom „Rezik standarda?“, naziva „rekajkavizacija Kaja“ odnosno „tretiranje Kaja kak jezika“ – riječ je, naime, o postupku iznalaženja nekog općeg, sržnog kajkavskog idioma, jezika koji je svojevrstan nadjezik svim kajkavskim govorima kako u dijakronijskoj, tako i u sinkronijskoj perspektivi. Jezik je to koji djeluje arhaično, gusto, krležijanski, uvelike odmaknuto od pojedinačnih lokalnih varijanti, a posebno od današnje urbanizirane kajkavštine koja je realno prisutna kako u gradskim, tako, sve više, i u ruralnim kajkavskim područjima. Za većinu čitatelja, osobito za one koji dolaze iz nekajkavskih krajeva, proboj kroz takav jezik bit će izrazito težak, mjestimice i potpuno neprohodnog puta. No vjerujem da će čak i takvi moći proniknuti u ono ključno – u boju, atmosferu i zvuk takvog, od današnjeg hrvatskog standarda miljama dalekog, no suštinski poetičnog, slikovitog i vibrantnog jezika. Za preciznije razumijevanje, srećom, pobrinuo se sam autor, ponudivši konkretna i jasna tumačenja brojnih pojmova i referenci. Kad je riječ o tumačenju intertekstualnih dionica (naslova ili stihova drugih pjesama, često iz područja muzike), gotovo da se može reći da su objašnjenja ponekad i previše pedantna, odnosno, da konstantna precizna elaboracija pojedinih intertekstualnih elemenata umanjuje čar samodekodiranja koje, ovakvim postupkom, nužno izostaje.
Ribić je, dakle, učinio ono što većina suvremenih kajkavskih autorica i autora nije u stanju, ili nije voljno učiniti – posegnuo je za iskonskom kajkavštinom, za jezikom koji se znatnije ne razlikuje od onog kakav možemo pronaći u starim kajkavskim rječnicima 17. i 18. stoljeća, kao što je to svojedobno učinio Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. Izbjegao je time brojne zamke i stranputice koje nalazimo kod većine današnjih dijalektalnih pjesnika koji barataju, baš kako i Funda zapaža, „ošpitnim“ (siromašnim) vokabularom i mislima, jednodimenzionalnim slikama, pretjeranom sentimentalnošću, uvriježenim dijalektalnim sintagmama, milozvučnim deminutivima. Opredijelivši se za „narcisoidno soleranje“ i „mučeničko težačenje“, da se poslužimo Fundinim (pristranim) izrazima, kojima se osvrće na poziciju autora poput Ribića – a kojih, treba naglasiti, ima izrazito malo (donekle usporediv primjer bila bi višestruko nagrađivana zbirka Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan) – napisao je zbirku kroz koju će se odlučiti probijati malobrojni, ali će zato u konačnici biti višestruko nagrađeni. Pritom, dakako, nagrada ne ostaje samo u polju bogate barokne zvučnosti ove neobične kajkavske simfonije, već je uvelike nadrasta, prelijevajući se u plodotvorna polja značenja, ideja i ugođaja.
Za preciznije razumijevanje, srećom, pobrinuo se sam autor, ponudivši konkretna i jasna tumačenja brojnih pojmova i referenci. Kad je riječ o tumačenju intertekstualnih dionica (naslova ili stihova drugih pjesama, često iz područja muzike), gotovo da se može reći da su objašnjenja ponekad i previše pedantna, odnosno, da konstantna precizna elaboracija pojedinih intertekstualnih elemenata umanjuje čar samodekodiranja koje, ovakvim postupkom, nužno izostaje
Fina nostalgija
Ključna razlika između Krležina pristupa s jedne strane, a Ribićeva ili Rudan s druge, jest u tome da potonji, unatoč posezanju za arhaičnim jezikom punim višestoljetne patine, ne tematiziraju drevna vremena i fenomene, kako je to činio Krleža. Upravo suprotno, kod oboje autora riječ je tematiziranju modernog doba, točnije, godina vlastitoga djetinjstva i odrastanja u jugoslavenskom društvu 60-ih i 70-ih godina (Ribić), odnosno 70-ih i 80-ih (Rudan). U obje zbirke zahvaćeno vrijeme ide i izvan okvira djetinjstva i usko shvaćene mladosti, štoviše, stalno se dotiče i sudara sa suvremenim trenutkom, proizvodeći srazove iz kojih se generira svijest o prolaznosti i neuhvatljivosti vremena, ljudi i događaja te gotovo fizički opipljiva atmosfera fine nostalgije. Oboje autora, također, u evociranju autobiografskog vremena odrastanja posežu za popularnokulturnim referencama (knjige, muzika, stripovi), kao i za dojmljivim miješanjem tragičnih i komičnih motiva, tonova i efekata. Svatko od njih, dakako, ima i svojih osobitosti, pa ću pokušati reći još nešto konkretnije o nagrađenoj Ribićevoj zbirci.
Dve rali zmeržnjenoga jognja, kako već i sjajno odabran naslov sugerira, a autor u uvodnom poglavlju „Varaški amarcord“ autoreferencijalno pojašnjava, „film je od nepovezanih slik zmeržnjenih, zavustavlenih v cajtu kaj skupa su kajkaviana amarcordiana, konceptualni zbir o odraščanju v malomu varošu zmed leti 1964. – 1984. sprepleten z knigam, glazbum i filmi koteri su bili del odraščanja pa ih našivavlem vu verse“. Ključan princip izlaganja, dakle, nije kronološki, već asocijativan – pjesme, mahom narativnog tipa, nižu se jedna za drugom vlastitom logikom asocijativnog izviranja iz gotovo zamrznute prošlosti, pod uplivom svijesti i podsvijesti iskaznog subjekta (Tomica) od kojeg se autor nimalo ne distancira. Prirodu toga izviranja autor/lirski subjekt eksplicitno dovodi u vezu s bretonovskim diktatom misli brez kontrole razuma, a impulsi nadrealističkih poetika vidljivi su, prije svega, u posezanju za imaginativnošću snova, vizija i snoviđenja („Jezuš i ja hodimo čez jutarnju hostu i poslušamo ptiče / moja tenja me išče (kak da nje je negdo vkral joči)“, „plavaju jata rib znad dvorišča, skrivleju se v Ljubinom joku / smaragdne luske drobiju se z oblaka po telu“, „čkomim, hodim čez hostu, duh Tomaža Pengova skriva / se vu vsaki tenji / i hiče v Dravu reči kaj postajeju otoki“). U živim, vrućim vizijama, kao u nekom memorijskom kaleidoskopu, lirski subjekt podastire različite trenutke, epizode, događaje i osobe iz uvjetima skromnog, ali iskrenom emotivnošću bogatog odrastanja u Varaždinu i okolici. Prisjeća se članova obitelji, školskih prijatelja, susjeda, djevojaka koje su mu se sviđale, gradskih osobenjaka, odlazaka na Dravu, vožnji biciklom, ukradenih cigareta, izlazaka u kino, koncerata, ljetovanja, lokalnih zločina i tragedija, no najviše od svega muzike i knjiga od kojih mu je mladost bila sastavljena, a koje je, posve je jasno, sačuvao kao trajni, integralni dio osobnosti.
U živim, vrućim vizijama, kao u nekom memorijskom kaleidoskopu, lirski subjekt podastire različite trenutke, epizode, događaje i osobe iz uvjetima skromnog, ali iskrenom emotivnošću bogatog odrastanja u Varaždinu i okolici. Prisjeća se članova obitelji, školskih prijatelja, susjeda, djevojaka koje su mu se sviđale, gradskih osobenjaka, odlazaka na Dravu, vožnji biciklom, ukradenih cigareta, izlazaka u kino, koncerata, ljetovanja, lokalnih zločina i tragedija, no najviše od svega muzike i knjiga od kojih mu je mladost bila sastavljena
Uspjela začudnost
Osim što se ploče, koncerti, knjige, pjesme, druženja tematiziraju u predmetnom sloju brojnih tekstova zbirke, u još većoj mjeri stihovi tada popularnih pjesama, od folka, bluesa, countryja, popa, do rocka (Peter Yarrow, Muddy Waters, James Taylor, Roy Orbison, Jackson Browne, The Beach Boys, Leonard Cohen, Tomaž Pengov, Joan Baez, The Walker Brothers, Freddie Mercury itd.) javljaju se kao uvodni moto, kao intertekst kojim se otvara pjesnički tekst inicirajući mu ugođaj, temu ili početni motiv. Pojedini stihovi aluzivno se uvlače i u samo glavno tijelo pjesme, a uspjela začudnost, koja je nesumnjivo glavni adut zbirke, postiže se iz neobičnog sraza stare kajkavštine i urbane pop ili rock kulture koju brojni korišteni stihovi prizivaju. Naime, bilo da su citirani kao moto na početku, bilo da su korišteni u doslovnom ili nedoslovnom obliku u samoj pjesmi, izvorni engleski stihovi uglavnom se donose u kajkavskim prijevodima, pri čemu takav neočekivan kratki spoj zapadne kulture i lokalne arhaičnosti proizvodi upečatljive iskre kakvima frcaju samo poetski izrazito uspjeli tekstovi. Većina onih koje nalazimo u Ribićevoj knjizi upravo su takvi. Iako zbirka povremeno ima i nešto slabijih dionica i predvidljivosti („peroni mladosti“, „kamenje je vekivečno, mi sme sam / statisti v igri terpljenja)“, takva su mjesta prilično rijetka. Globalno, riječ je o pjesmama ili poetski oblikovanim proznim fragmentima izrazite zvučnosti i ekspresivnosti („tumori su nabrekli v klipi kuruzišča“), pomaknutosti od logike stvarnosti („oni na periferiji sadiju zvezde i deliju njihove flance“, „zronil bi v nečijem drugom telu / bil bi čuvar plaže, spasilec nesrečnih duš“), ludičkih paralelizama („kak da tonem v senju a mislil sem da je pekel /gubim se med vejam kmice / kak da tonem v pekel a mislil sem da je senja / boli me mozek, to skladišče u koterom ni več mesta) i naturalistički dojmljivih prizora („mislil si je: vmoril sem ju / obrnul se, zakopčal šlic, hitil telo na gnoj, pobegel kak / da nič ni bilo“). Dve rali zmeržnjenoga jognja život predočuju u dinamici i nepravilnim gibanjima, u fragmentima mraza (zmeržnjeni) i plamena (jognja) koji se neprestano nadmeću. Riječ je o tekstovima koji, unatoč tome što se ne libe zagrepsti u najgrublje i najcrnje, odišu sviješću o neponovljivosti i jedinstvenoj lakoći mladenačkih dionica života, a upravo potonje pobuđuju i u čitatelju. Stoga, ako ste dvojili čitati ili ne ovogodišnjeg dobitnika „Kamova“, odbacite sumnje u grmlje i prepustite se jezicima zmeržnjenoga jognja. Doslovno i metaforički.
