Sjećam se da sam zarana u svojoj čitateljskoj karijeri pomislila kako je odnos čitatelja prema knjizi poput ljubavnog odnosa. Na početku puno toga ovisi o kemiji i predodžbama koje unaprijed stvaramo, no ako se ne razvija odnos, kemija ne vrijedi puno. Isto je i obrnuto – uspješan odnos održava, čak i unaprjeđuje početnu kemiju.
Kristinu Gavran upoznala sam najprije kao kulturnu aktivisticu i promicateljicu umjetnosti, književnosti i kazališta, tek onda kao spisateljicu. U njenim sam prvim dvjema knjigama, zbirci priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu te romanu Gitara od palisandra doživjela upravo onu vrstu zavodljivosti o kojoj autorica piše: “Nije dovoljno naučiti priče napamet, riječ po riječ. Trebaš prepoznati ljude oko sebe, dati im onu priču koja im je najpotrebnija.” Stvorila sam neobičan dojam da je ona autorica koja zna (i) slušati čitatelja. Ipak, dogodilo se da njezinoj trećoj knjizi, stvarnosnom romanu Između, upravo žanrovsko-tematska odrednica razvodnjava poetsku (u širem, aristotelovskom smislu riječi) privlačnost koju nalazimo u njezinim prvim dvjema knjigama.
Književno suptilna i senzibilna pripovjedačica
Tko je čitao Gavraničine prošle knjige vjerojatno je primijetio da su njezine pripovjedačice i pripovjedači skloni minimalističkim refleksijama i pokazuju zanimljivu sklonost ostvarivanju prisnog odnosa s čitateljem. Narativni se senzibilitet otkriva u vještini zamjećivanja detalja, u osjećaju za trenutak te u pripitomljenom i nenametljivom pripovijedanju kojim pripovjedači(ce) uvuku čitatelja u svijet priče. Na mjestima prisutna „zgusnuta emocija“, kako je u pogovoru zbirke priča naziva Helena Sablić Tomić, jedna je od kvaliteta njezina pisanja, zapravo sposobnost zaustavljanja trenutka u tekstu kao na fotografiji. No njezino je pripovijedanje više od fotografije jer „fotografije tako rijetko donose istinu o putovanjima“. To su svi oni osjeti, mirisi, okusi i zvukovi koje fotografija ne može prenijeti, a koji nadopunjuju izdvojeni trenutak, dajući suptilnu, a istovremeno životnu i prizemljenu pouku: “Ti znaš uživati. Prođe život, a čovjek se ni ne okrene” stoji na kraju jedne od priča. Možda je i to dio odgovora na probleme i situaciju Sandre i Marka u Londonu iz autoričina posljednjeg romana.
Narativni se senzibilitet otkriva u vještini zamjećivanja detalja, u osjećaju za trenutak te u pripitomljenom i nenametljivom pripovijedanju kojim pripovjedači(ce) uvuku čitatelja u svijet priče
Uživljeno i oživljeno pripovijedanje
U Gavraničinu se pisanju može primijetiti stilska heterogenost koju autorica provodi i u zbirci priča i u romanu Gitara od palisandra. U pričama, putositnicama, neprimjetno mijenja habitus iz fikcije u dokumentarno i obrnuto što dinamizira pripovijedanje: “Velika je razlika između laži i izmišljanja. Laž stvara pustinju, a mašta šumu.” Upravo je šuma metaforičko mjesto Gitare od palisandra u kojem uspješno prepleće bajkovite elemente s (fingiranom) narodnom predajom čak i fantastikom. U ovom specifičnom romanu-skladbi, ulančanom, prstenastom strukturom priča autorica progovara o ženskom identitetu na bajkovit i metaforičan način, zavodljiv, ako ćemo govoriti u analogiji s početka ovog teksta. Spajajući riječi i glazbu, jer su suputnice protagonistkinjama slavne gitaristice, koristeći aoriste u Ashinom pripovijedanju, Gavran opisuje povezanost žene s (Majkom) prirodom, ali i fatalnom ženom i ženom koja trči s vukovima. Otkrivanje višedimenzionalnosti žene i ženstvenosti posredovano je stilskim i žanrovskim višeglasjem.
Poigravanje kodovima usložnjava i interpretaciju jer se u podtekstu svih njezinih tekstova nalazi priča o putovanju, ne samo vanjskom, već i unutarnjem. Fragmenti nostalgije razbacani su u tekstu i često su one pukotine, prazna mjesta ostavljena čitatelju da ih nadopiše ili izmašta: “Ipak u tom trenutku čvrsto je odlučio jednu stvar. Treba češće hodati bos.” Bogata metaforika (posebice u Gitari) i pripovijedanje obojano osjetilima uživljeno je, ali i oživljeno pripovijedanje. Živopisno opisane situacije, pamtljive i ljupke rečenice, bajkovitost i govor u analogijama u Gavraničinim prvim dvjema knjigama uzrokuju one blage čitateljske titraje, trenutke uživanja u tekstu zbog kojih im se poželimo vratiti. Drugim riječima, Gavran je autorica koja zna probuditi, ali i održavati čitateljsku kemiju. Nažalost, to čini puno bolje kada se ne radi o prozi s jasnim aluzijama na stvarnost.
Živopisno opisane situacije, pamtljive i ljupke rečenice, bajkovitost i govor u analogijama u Gavraničinim prvim dvjema knjigama uzrokuju one blage čitateljske titraje, trenutke uživanja u tekstu zbog kojih im se poželimo vratiti
Needless (Alley) to say
U romanu Između jasan je i vidljiv poetički zaokret sa znatno smanjenim omjerom refleksivnosti naspram pripovijedanja. Zapravo, inzistiranje je na točnosti, strogosti i stvarnosnosti ugušilo interpretativni doseg teksta, a tipičnost pojela posebnost. Upravo su nedopuštanje bijega u metaforu i (nasilno) discipliniranje pripovijedanja onemogućili angažiranost čitatelja tj. ono što (ponovno) H. S. Tomić misli pod pojmom “recepcijska rukavica kako bi ih uvukla u avanturu razotkrivanja mogućnosti teksta.” Stoga što je malo namjerno ostavljenih praznih mjesta, čitatelj nema dovoljno prostora da bi se značenjski poigrao ili imaginativno rastegnuo. Budući da je uglavnom sve primio putem teksta i sve mu se konstantno objašnjava, roman ostaje praznjikav, kemija puca, a doslovnost izraza ubija romantiku čitateljsko-ljubavnog odnosa. Nedostaje pokoja formalna zaigranost ili još koja dimenzija teksta kao što je to Ashin podtekst u Gitari koji uvezuje priče i iz čije metafore cijela fabula uopće kreće i kojoj se vraća.
Na primjer, postoje epizodno slabi dijelovi narativa, teško se može iščitati prava borba u protagonistima s njihovim stanjem između, osim onoga što govore jedan drugome ili drugim likovima svojim riječima. Roman počinje naglim odlaskom i završava naglim povratkom, što je kao okvir radnje u redu, pogotovo ako se željela zaokružiti priča. U romanu nalazimo i natruhe društvenih i političkih tema koje, zahvalna sam joj, nije razrađivala u detalje. No psihološka razrađenost likova ili obrada njihovih stanja manjkava je u odnosu na ono što se aludira naslovom. Osim što su fizički između dvaju gradova i što Sandra na jednome mjestu spominje da jedino na putu, u avionu, osjeća da je doma, tema se ne produbljuje. Autorica se koncentrirala na ono (iz)vanjsko, ali ona druga, nutarnja izmještenost nije jasnije obrađena. Zbog toga se značenje naslova, a isto vrijedi i za početni citat Grigora Viteza, realizira samo unutar domene prostornosti, ne i na psihološkoj ravni. Kao da slušamo nečije iskustvo odlaska na rad u Englesku da bismo dobili logističke savjete, ostajući na razini prepričavanja i oprimjeravanja, ali suština nedostaje. Oslabljena je ona bajkovita, snovita, jaka strana njezina pripovjedačkog talenta, povremeno iskakanje rečenica koje zablistaju i probude čitatelja jer tekst ima letargičan i monoton učinak. Nema živopisnosti kao u prošlim romanima, a razmatranja i zaključci nemaju istu metaforičku snagu, učinak na čitatelja je plitak, negdje i usiljen.
Kao što je vidljivo u prošlim knjigama, Gavran je autorica koja se dobro snalazi u višeglasju, u miješanju fikcije i fakcije i heterogenom karakteru tekstualne forme, što su sve mogućnosti koje su mogle biti bolje iskorištene i u romanu Između. I u njemu su najjači, nažalost vrlo rijetki, oni dijelovi gdje si dopušta pripovjedno iskakanje iz zadanosti forme, pa i norme, ili kad je ponese neka metafora. Paradoksalno, ispada da su Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu i Gitara od palisandra „stvarnosnije“ od romana Između. Ponekad nam upravo takva proza može i više reći od stvarnosne jer progovara na metaforičkoj razini, ne samo na doslovnoj. Kao što se često događa s mnogim (ne samo ljubavnim) odnosima koji prestaju jer nema onog nečeg, slično se događa i s romanom Između. Nedostaje mu kemija, ono između redaka.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
