Portal za književnost i kritiku

Četvrta knjiga Josipa Čekolja na festivalu Prvi prozak na vrh jezika

JOSIP ČEKOLJ: U hrvatskoj stvarnosti ne postoje stroge granice između ruralne i urbane kulture

Progovaram i o nužnosti prihvaćanja i otkrivenja, ali i o strahu od već spomenute predodređenosti – možete to nazvati i sudbinom ili predestinacijom ako želite – začaranog kruga obiteljskih problema, bezizlaznih situacija u kojima se nalazi malen čovjek, slab subjekt povijesti, kojim upravljaju oni koji posjeduju moć
Foto: Ivana Vareško
Prolaznost kao tema nametnula se vrlo rano, ali svakako je postala istaknutija otkad smo suočeni s pandemijom i svime onime što je proisteklo iz nje. U drugome ciklusu istraživao sam više tema. Među njima su i transgeneracijske traume i obiteljska povijest

Josip Čekolj jedan je od novih sjajnih pjesničkih glasova, koji se ove godine javlja svojom drugom zbirkom pjesama koja je objavljena kao rezultat nagrade Na vrh jezika, Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023). Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno polazi diplomski studij kroatistike i povijesti ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (2020.), zbirke pjesama Junaci i zmajevi u zalasku (2022.) i kratkog romana Hahari na dnu mulja (2022.).

Zbirka pjesama bit će premijerno predstavljena publici na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, 29. lipnja ispred Bookse, što je povod našeg razgovora.

Obje tvoje zbirke pjesama, Junaci i zmajevi u zalasku i Dječak pred žetvu donose jedan poseban intimni, ali i vanjski svijet. Svijet je to koji vješto komunicira s florom i faunom, ruralnim, motivima koji su u oba rukopisa svojevrsna jezična kičma. Otkuda ti motivi? Koja je razlika u načinu na koji si im pristupao u oba rukopisa?

Motivi iz prirode, kao i ruralni motivi, proistječu, vrlo jednostavno, iz prostora kojim sam (bio) okružen i iz moje svakodnevice. U prvoj se zbirci oni uglavnom isprepliću s fantastičnim, bajkovitim motivima, dok sam se u drugoj više poigravao s motivima iz drugih usmenoknjiževnih žanrova, primjerice iz predaja. Ponegdje to prelazi i u „pretresanje“ ustaljenih mjesta usmene, ali i pisane književnosti. Izbor motiva pojedinog autora obično proizlazi iz autorovih osobnih iskustava i vjerujem da je svakome vrlo teško pojasniti jesu li oni plod njegove stvarnosti ili fikcije (poznatih književnih ili drugih umjetničkih djela) te jesu li svjesno ili podsvjesno ušli u pojedine pjesme. Pretpostavljam da sam, primjerice, odrastao u nekom većem gradu, to bi se odrazilo i u izboru motiva u mojim tekstovima.

Povratak kritike pozitivizmu je greška

Lirski glas u Dječaku pred žetvu spomenute motive iskorištava kako bi progovorio o prolaznosti, sudbini, nasljeđu, bolesti, smrti i drugim temama s kojima smo se na neobičan način morali suočiti tijekom 2020. Alen Brlek je u intervjuu za časopis Poezija primijetio da mnogi tekstovi iz Dječaka pred žetvu propituju „nužnost prihvaćanja i otkrivenja“.

Prolaznost kao tema nametnula se vrlo rano, ali svakako je postala istaknutija otkad smo suočeni s pandemijom i svime onime što je proisteklo iz nje. U drugome ciklusu istraživao sam više tema koje su se ranije tek nazirale. Među njima su i transgeneracijske traume i obiteljska povijest, pritom mislim na to koliko je pojedinac obilježen prošlošću svoje obitelji u svim slojevima i fazama svojeg života. U tom se ciklusu, čija je starija verzija prvotno objavljena u časopisu Poezija 2021. godine, isprepleće pripovijedanje s pjevanjem. Tako su osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu. Osuđena na nestalnost. Na neki način progovaram i o nužnosti prihvaćanja i otkrivenja, ali i o strahu od već spomenute predodređenosti – možete to nazvati i sudbinom ili predestinacijom ako želite – začaranog kruga obiteljskih problema, bezizlaznih situacija u kojima se nalazi malen čovjek, slab subjekt povijesti, kojim upravljaju oni koji posjeduju moć. Pritom su se motivi iz prirode, kao i oni mitološki, kršćanski i ruralni, nametnuli sami od sebe.

Osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu

Junaci i zmajevi u zalasku, kako  možda i sam naslov doziva, govori o identitetu dječaštva i napuštanju istoga. Mnogo se baviš bajkovitim, uranjaš u obiteljska sjećanja lirskog subjekta, daješ sliku kreiranja jednog „ja“, da bi se potkraj knjige to „ja“ počelo odvajati od samog korijena…

To svakako može biti jedno od tumačenja naslova te zbirke, ali može se protumačiti i na druge načine. Prepuštam čitateljima da otkriju sami za sebe tko su „junaci i zmajevi“. Većina tih pjesama nastala je mnogo ranije nego što je zbirka objavljena 2022., stoga sam tijekom pripreme za tisak nekima trebao pristupiti na nov način da ih uklopim u zamišljeni koncept. Za pjesme koje donekle „uranjaju u obiteljska sjećanja“ pretvorio sam lirskog subjekta u dijete, odnosno lirski subjekt progovara iz pozicije djeteta ili tinejdžera, onoga kojemu je dopušteno griješiti i idealizirati, ali i onoga koji ima „pogled s rogovlja“. Lirsko se „ja“ po mnogočemu razlikuje u „žarovima“ i ono se ne bi trebalo uvijek tumačiti kroz autorsku biografiju. Neki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.

Zanimljivo mi je da se sve pjesme čitaju po nekom „zagorskom ključu“ jer sam odrastao u Zagorju iako se u zbirci ni jednom ne spominje ni Zagorje ni neko zagorsko mjesto. Dakle, rijetki su se sjetili da možda nisu sve pjesme vezane uz taj prostor. Na kraju krajeva, spominju se Zagreb i Rijeka, kao i motivi iz nekih drugih stvarnih prostora. Također, neobično mi je da se rijetko prepoznala podvojenost lirskog subjekta između urbanog i ruralnog prostora, što je možda jedan od glavnih provodnih motiva zbirke.

Rekla bih da je propitivanje granica jezika unutar određenog svijeta, ali i pitanje pojedinca unutar nekakve strukture – bilo da se radi o svijetu djetinjstva u prvoj knjizi, ili seoskoj okolini s njenom pozadinom i teretima – glavna preokupacija tvoje poezije… Ona vješto pronalazi način kako da pokaže sukob mikrosvijeta lirskog subjekta, mada je on promatrač, nije u bijegu. Taj sukob pokazuje se unutar intimnog što biva u neskladu s onim što svijet koji ga okružuje jest.

Poneka pjesma u Junacima i zmajevima u zalasku i eksplicitno propituje granice i moć jezika. Jezik je ponekad jedino oružje i oruđe koje pojedinac ima, što se u obje zbirke odrazilo na način da lirski subjekt koristi jezik kako bi se nosio sa sukobima u samome sebi te sa sukobima s okolinom koja ga okružuje. Ako postoji nešto što se može nazvati „teretima“ seoskog svijeta, onda oni zapravo nisu u mnogočemu različiti od „tereta“ gradskog svijeta ili su barem podjednako „teški“. Vjerujem da zbog toga poezija, kao i umjetnost općenito, može stremiti ka svojevrsnoj univerzalnosti životnih iskustava.

Neki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.

Lirska pisma iz karantene

Obje knjige imaju zanimljivu strukturu. U prvoj si imao poglavlja imenovana žarovima, a u drugoj – pismima. Kako gledaš na strukturu? Zašto ovakva u obje knjige?

Prva je zbirka imala mnogo drugačiji put nastanka od druge. Koncept je prve zbirke osmišljen tek nakon što su skoro svi tekstovi bili napisani, dok je ideja koncepta druge zbirke nastala na samome početku, zajedno s naslovom – Dječak pred žetvu. „Žarovi“ istovremeno asociraju na motive iz bajki i na ognjište kao simbol doma, ali vjerujem da su i dalje dovoljno apstraktni da svaki čitatelj unosi vlastita iskustva u njihovo razumijevanje. Ideja da druga zbirka bude jedno veliko lirsko „pismo“ podijeljeno na tri manja „pisma“ nastala je za vrijeme prve karantene 2020. godine. Tekstovi su nastajali kao potreba da stignu do zamišljenih adresata, čitatelja koji su i prostorno i vremenski daleko, stoga se većina njih ni ne može  smjestiti u neki konkretan prostor i vrijeme. Vjerojatno je ta potreba proistekla iz neizvjesnosti i posljedica pandemije i potresa koji su u vrlo kratkom vremenu u potpunosti promijenili naš način života, a mnogima i životni prostor. Ni jedna pjesma ne oponaša strukturu pisma, niti su one nalik epistolama. Međutim, tad mi je bilo zanimljivo poigravati se s idejom da je svaka pjesma namijenjena slanju nekom pojedincu ili skupini. Na kraju krajeva, svi znamo da je besmisleno baviti se pisanjem ako naše tekstove nitko ne čita. Pritom ne mislim na široku čitateljsku publiku. Ako postoji neka neobjašnjiva unutarnja potreba za pisanjem, onda postoji i želja da nas se čuje. Nadam se da će ta „pisma“ zaista doprijeti do nekoga. Lirski je subjekt u tim pjesmama pošiljatelj, jedan glas koji je istovremeno razdijeljen na nekoliko manjih glasova.

Tvoja znanstvena pozadina su etnologija i antropologija. Rekla bih da je oboje itekako prisutno u tvojim knjigama, bilo da se baviš mitologijom, pričanjem seoskih priča itd. Koliko je studij pomogao poeziji da nađe svoj glas na ovaj način?

Studiji su sigurno bitno utjecali na moje pisanje i pristup književnosti. Pretpostavljam da su kroatistika i kulturna antropologija podjednako ostavile traga u mojim tekstovima. Kao i svaki student, imao sam razdoblja kad sam preispitivao odabir fakulteta, ali sad kad se približavam završetku diplomskog studija, sve više shvaćam da nisam pogriješio i da je najbolje što sam dobio na tim studijima upravo širenje vidokruga vezanih uz kulturu i umjetnost. Studiranje nije samo proces usvajanja znanja, nego i iskustava nevezanih uz uobičajene studentske obaveze. Studiji su mi mnogo toga omogućili, ali me i prisilili da mijenjam vlastite stavove i predodžbe o mnogim temama i problemima koji nas okružuju. Vjerujem da se sve to u različitim oblicima odrazilo i u mojim lirskim i proznim tekstovima.

Obje knjige kao da imaju i prikaz određenog emocionalnog puta, razvoja lirskog subjekta. U zadnjim cjelinama obje knjige najintimnije su pjesme koje pokazuju unutarnji svijet.

Posljednji ciklusi u objema zbirkama zamišljeni su kao svojevrsni sažetak ili zaključak tema i problematika koje propituju prethodni dijelovi. To je svakako očigledno u posljednjim pjesmama obiju zbirki – „naputak za budućnost“ i „vjetar u punđi, sunce u šiškama“. Njima sam htio naglasiti i mogućnost otpora svemu onome što se problematizira u prethodnim tekstovima, odnosno dati barem naznaku prostora slobode.

Imaginarij kajkavskog svijeta

Važno je spomenuti i kajkavski, kojim si se igrao u prvoj knjizi tako što si povremeno uključio u pjesme i stihove na dijalektu. U Dječaku pred žetvu još hrabrije osvajaš to područje dijalektalne poezije, a čini mi se da su te pjesme zaista sjajne jer na autentičan način dozivaju ono o čemu pišeš, dajući jezikom dodatnu dimenziju i selu i likovima.

U Dječaku pred žetvu svakako ima mnogo više kajkavskog nego u prvoj zbirci. Za razliku od prve, u drugoj je čak nekoliko pjesama koje su u potpunosti pisane kajkavskim jezikom. Kajkavske riječi i izrazi umetnuti u one pjesme koje su uglavnom pisane standardnim jezikom imaju različite stilske funkcije. Sam sam sebi pokušavao odgonetnuti zašto to uopće radim i zašto pjesme ne bi bile ili na standardnom ili na kajkavskom jeziku, bez ikakva ispreplitanja. Međutim, prevladala je potreba da se poigravam različitim registrima. Vrlo jednostavno rečeno, neke su se teme morale otpjevati i na kajkavskom i na standardnom jeziku, a neke pak isključivo na kajkavskom. Obično bih pribjegao kajkavskom kad mi se činilo da mi omogućuje zanimljivije i raznovrsnije fonostilističke postupke kojima podobnije mogu izraziti ono o čemu želim pisati. Možda su za to najbolji primjeri pjesme „Vse kaj smo šteli“, „Francek“ i „Imbrek“ koje su čitave pisane kajkavskim jezikom. Pjesme u središnjem ciklusu, između ostaloga, istražuju imaginarij kajkavskog svijeta – njegovu povijest, identifikaciju i kulturu. Kajkavski je jezik temelj identifikacije društva sjeverozapadne Hrvatske, stoga se činilo sasvim logičnim da postane i dio ove zbirke.

Dotaknula sam se likova. Cijeli drugi dio unutar Dječaka pred žetvu bavi se pjesma po pjesmu određenim likovima, svako ima ime prema određenoj osobi koja potom biva u pjesmi ocrtana. Sjetila sam se Spoon River Anthology. Otkuda takav pristup?

Ti lirski portreti međusobno su povezani, uglavnom fiktivnim obiteljskim i rodbinskim vezama. Prvotno se pojavila ideja da se ranije spomenute teme propituju kroz pjesničke tekstove, a onda i ideja jedne obiteljske povijesti prikazane kroz tragična iskustva nekoliko generacija. Naravno, genealoški ciklusi nisu ništa novo u proznim i dramskim tekstovima, kao i u drugim umjetničkim oblicima poput filmova. Takvi su me primjeri potaknuli da stvorim malen genealoški pjesnički ciklus. Htio sam istraživati mogućnosti poezije i ispripovijedati, odnosno otpjevati povijest jedne fiktivne obitelji i jednog sela koji bi bili dovoljno apstrahirani da postanu predstavnici jedne šire kulture i društva. Već prvi lirski portret („Ljubica“) sam u sebi tematizira moć pripovijedanja i time upozorava na fiktivnost tekstova koji slijede. Svaka je pjesma, osim prve i zadnje, iz tog ciklusa svojevrsni lirski portret, a u njima se realistično neprestano isprepleće s fantastičnim.

Iskreno, dosad nisam čuo za Spoon River Anthology, ali djeluje veoma zanimljivo…

Dječak pred žetvu sjajno ocrtava selo, siromaštvo, običaje, odnose. Otkuda to selo uopće kao svijet tvoje poezije? Imali smo nekako povratak ruralnim motivima u književnosti, a s Evelinom Rudan i zbirkom Smiljko i ja si mahnemo i veliki povratak dijalektu. Koliko ti je kao etnologu i antropologu, a ne samo pjesniku, bitno baviti se time? Zašto su nam te priče bitne?

Odrastao sam na selu i pohađao školu u manjem gradu, pa je to prostor koji mi je blizak. Da sam odrastao u većem gradu, sigurno bih više pisao o gradskoj kulturi. Iako moram napomenuti da u hrvatskoj stvarnosti ne postoje stroge granice između ruralne i urbane kulture, što nekad ima i svojih prednosti, stoga obično ne možemo govoriti o nekoj strogo zatvorenoj seoskoj ili gradskoj kulturi. Na kraju krajeva, ni jedna kultura nije ni na koji način zatvorena i nepromjenjiva, pa ni ona tradicijska.

Nikad nisam bio jedan od onih koji se srame svojeg podrijetla niti se sramim svojeg materinjeg kajkavskog govora. Možda je to glavni razlog zašto nikad nisam ni propitivao umetanje „ruralnih motiva“ i kajkavskog književnog jezika u svoje tekstove. Etnologija me svakako više upoznala s tradicijskom kulturom, što se odrazilo i u nekim pjesmama. Studij kroatistike mi je pak osvijestio važnost različitih hrvatskih govora, uključujući i one kajkavske. Vjerujem da su i u svakodnevnoj komunikaciji i u polju književnosti svi govori jednako vrijedni i da raznolikost i bogatstvo unutar hrvatskog jezika omogućuje autoricama i autorima istraživanje različitih stilskih postupaka. Mnogo mi je zanimljivije čitati prozu koja sadrži i govornu karakterizaciju likova nego prozu koja je u potpunosti pisana standardnim jezikom. U romanu Hahari na dnu mulja eksperimentirao sam s kajkavskim govorom likova koji je utemeljen na različitim stvarnim dijalektima i tradiciji kajkavskog književnog jezika.

Mnogo mi je zanimljivije čitati prozu koja sadrži i govornu karakterizaciju likova nego prozu koja je u potpunosti pisana standardnim jezikom. U romanu Hahari na dnu mulja eksperimentirao sam s kajkavskim govorom likova koji je utemeljen na različitim stvarnim dijalektima i tradiciji kajkavskog književnog jezika

Baviš se i pisanjem za djecu i mlade. Kako taj svijet pisanja funkcionira uz svijet poezije? Što iduće pišeš?

Moja prva objavljena knjiga bila je slikovnica Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom, ali već tada sam imao gotovo dovršen rukopis prve zbirke Junaci i zmajevi u zalasku, tako da sam oduvijek istovremeno pisao i prozu i poeziju. I danas često istovremeno radim i na proznim i na pjesničkim tekstovima. Međutim, čak i u prozi ne želim u potpunosti „pobjeći“ od poezije. Primjerice, u kratkome romanu za mlade Hahari na dnu mulja poezija zauzima važnu ulogu u izgradnji zapleta i razvoja pojedinih likova. U romanu se mogu naći i dijelovi ili čitave pjesme naših antologijskih autora poput Vesne Parun, Josipa Pupačića i Dragutina Domjanića, ali i razne reference na hrvatsku popularnu glazbu. Spominjem sve to zato što mislim da nikad u potpunosti ne razgraničavam ta dva svijeta – dječju i adolescentsku književnost i poeziju, odnosno prozu i poeziju. Najveća je razlika u samim recipijentima. Dječja i adolescentska književnost očekuje mnogo širu publiku, pa je i njezin odjek u javnosti možda veći. Primijetio sam da se za nju zanima i odrasla publika, dok je poezija uvijek ograničena na manji krug čitatelja. Ne mislim da je to nužno loše. Trenutno dovršavam treću zbirku poezije koja bi po mnogočemu trebala biti drugačija od prethodnih. Uskoro bih volio proširiti i ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ koji sam počeo pisati za „Reviju malih književnosti“ 2021., s namjerom da se i on jednog dana oblikuje u pjesničku zbirku.

Josip Čekolj (1999.) odrastao je u Donjoj Stubici. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno pohađa diplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Dosad je objavio pjesničku zbirku Junaci i zmajevi u zalasku (2022.), kratki roman Hahari na dnu mulja (2022.), slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (2020.) u nakladničkoj kući Mala zvona i zbirku poezije Dječak pred žetvu (2023, Jesenski i Turk)koja je nagrađena nagradom Na vrh jezika za godinu 2021.

Ciklus akrostiha Rukovet noćnih putovanja uvršten je u antologiju Vrijeme misli (Kulturtreger, 2021.) te je objavljen na književnom portalu „Kritična masa“. Sudjelovao je na književnim festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“.

Zbirka Dječak pred žetvu je dobila nagradu Prozak 2021. godine za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti.

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Za poeziju, priče i drame dobila je više od deset domaćih i regionalnih nagrada, a djela (pojedinačne knjige i radovi) su joj prevedeni na više od petnaest jezika. Objavila je zbirke pjesama Početne koordinate (2018.), Lovostaj (2019.) i Vrijeme prije jezika (2020.) te knjigu dramskih tekstova Ubij se, tata (2022.)

Danas

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
Skip to content