Jednog poslijepodneva potkraj ljeta 1989. nazvao me Bill Vollmann i rekao: „Hej, Jone. Voliš li sobovo meso? Upravo sam se vratio s Arktika s nešto sobovog mesa koje samo što se nije pokvarilo, pa će Janice od njega skuhati gulaš.“ Bill govori glasom poput nijednog drugog – jednoličnim, činjeničnim, čiji je ton teško pročitati. Je li nagađanje da sam pojeo dovoljno sobova mesa da bih znao volim li ga suptilna šala? Što točno znači „samo što se nije pokvarilo“? S Billom nikad ne znate.
U to sam vrijeme živio u Queensu, mučeći se s drugom knjigom, a Bill je bio prvi prijatelj kojega sam stekao kao objavljivani romanopisac. Godinu prije na Manhattanu moji roditelji, moja žena i ja vozili smo se u hotelskom dizalu sa smežuranim sredovječnim parom, koji mi se ljubazno nasmiješio predstavljajući kao Billovi roditelji. Bili su u New Yorku zbog iste dodjele književne nagrade na koju smo i mi išli. Njihov sin, kad sam ga upoznao na dodjeli, izgledao je više kao pobjednik srednjoškolskog natjecanja u znanosti; imao je debele naočale bez okvira, sako koji mu je loše stajao, mladenačku građu, neurednu frizuru. Razgovarali smo ne dulje od dvije minute kad je predložio, iznebuha, da si pišemo pisma. Nijedan od nas nije čitao djela onoga drugoga ili znao išta o njemu, ali Bill kao da je već zaključio da sam mu drag, ili je samo slijedio jedan od poriva širokogrudnosti, poriva za traženjem doživljaja, koji su mu prirođeni. Zatekao me tim svojim glasom.
Tek sam poslije shvatio da je Bill osoba s kojom je opasno pokušavati raditi išta recipročno. Kad smo počeli preporučivati knjige jedan drugom, doznao sam da može tijekom jednog poslijepodneva ne samo pročitati pet stotina stranica, već ih i gotovo fotografski zapamtiti. Nakon što smo postigli sporazum da razmjenjujemo svoje buduće rukopise, svakih devet mjeseci dobivao sam debelu kuvertu, dok je moja sljedeća knjiga napredovala tako sporo da sam zaboravio da sam mu je trebao poslati. U godini nakon dodjele nagrade, dok sam bio u Europi i trošio novac od nje, trebalo mi je mjesec dana da se natjeram da mu napišem pismo, na koje je odgovorio isti dan kad ga je dobio. Također mi je poslao primjerak svoje nove, još neobjavljene knjige Dugine priče (The Rainbow Stories), i progutao sam je – ne za jedno poslijepodne nego za manje od tjedan dana – s divljenjem i iznenađenošću. Osoba koju sam upoznao u New Yorku, štreberoliki mladić sa simpatičnim roditeljima sa Srednjeg Zapada, pokazao se kao književni genij koji intimno, iz prve ruke poznaje uličarke, skinheade i cugere San Francisca iz sredine osamdesetih. Knjiga je bila suprotnost od vedrine koju kao da je naslov obećavao. Epigraf je bio Poeov redak gdje uspoređuje različite vrste ljudskog jada s duginim bojama („različitima“, ali „intimno povezanima“), a glas joj je bio poput Billova govora, dvosmisleno balansirajući između čiste iskrenosti i radikalne ironije. Obožavao sam taj glas i sad mi je doista laskalo što mi želi biti prijatelj. Moja žena i ja pokušavali smo odlučiti kamo da odemo poslije Europe, a jedan od razloga zašto sam navaljivao da to bude New York bilo je to što se nedavno i Bill onamo doselio.
Razgovarali smo ne dulje od dvije minute kad je predložio, iznebuha, da si pišemo pisma
Prijatelj pisac
On i njegova zaručnica Janice Ryu imali su jednosobni stan u neboderu blizu Sloan Ketteringa, gdje je Janice stažirala na radioterapiji. Spravila je sobovo meso pred kvarenjem u korejskom stilu, na divljač i s dosta češnjaka, i to je bila prva od mnogih večera na kojima sam ondje bio. Ljeti sam igrao u softbolskoj ekipi svoga nakladnika u Central Parku, ali za hladnijih sam mjeseci izlazio iz bračnog života u Queensu samo kad sam se vozio vlakom na liniji E ili F da vidim Billa. Sjećam se da sam gledao 400 udaraca na TV-u u njegovoj spavaćoj sobi i osjećao se kao da je ono što mi je nedostajalo u životu bio prijatelj pisac s kojim ću gledati strane filmove. Nisam siguran koliko sam ja njemu mogao pružiti, osim knjiških preporuka i čvrstih mišljenja, ali naučio sam mnogo toga od njega. Pokazao mi je crteže tintom koje je radio za svoje knjige, pa sam odlučio uzeti satove crtanja. Pokazao mi je Mac na kojemu je sve pisao, pa sam otišao kupiti svoje prvo računalo. (Ali kad se požalio da je od svakodnevnog dvanaestosatnog tipkanja dobio sindrom karpalnog kanala, mogao sam mu samo pozavidjeti na radnoj etici.) Rekao je da mu Janice reže nokte na nogama, što je usluga koju moja žena sigurno nije pružala. Bio sam prilično siguran da ne želim da mi itko reže nokte na nogama, ali Bill me naveo da pomislim kako ima različitih vrsta brakova, ne samo moja. Rekao je da mu se sviđa moja žena, ali da se čini kao da se i ona i ja gušimo u hermetičnom životu koji smo dijelili. Sâm je vodio najnehermetičniji mogući život, putujući svijetom, gledajući ljude kako umiru, sâm jedva izmičući smrti i družeći se s prostitutkama svih nacionalnosti. Neprekidno je predlagao, svojim jednoličnim glasom, da se bavim novinarstvom ili otputujem na neko opasno mjesto.
I tu sam pokušao slijediti njegov primjer. Prihvatio sam jedan zadatak, koji je zvučao seksi, u Cincinnatiju, gdje su lokalne vlasti nedavno zatvorile izložbu fotografija Roberta Mapplethorpea. Esquire je htio da pišem o porno dućanima i striptiz klubovima u Covingtonu u Kentuckyju, kako bih dokazao neku dvojbenu poantu o licemjerju. Što bi Bill učinio? Ne bi imao mira dok se ne bi sprijateljio s nekim striptizetama, snimio njihovo mišljenje o aferi s Mapplethorpeom i možda se pokušao poseksati s jednom od njih. Taj dio sa seksom bio je iznad mojih sposobnosti, ali sam smjerno išao u striptiz klubove. Bili su otrcani i otužni, i ne baš puni licemjernih stanovnika Ohioa, a ja bih prije otplivao natrag preko rijeke nego se sprijateljio sa striptizetom. Napisao sam slabašan tekst o urbanoj sociologiji i više mi je laknulo, nego što sam se razočarao, kad ga je Esquire odbio, iako bi mi novac dobro došao. Prošle su četiri godine prije nego što sam se opet okušao u novinarstvu.
Posljednji put
Bill je rođen samo nekoliko tjedana prije mene, u srpnju 1959., ali dugo sam osjećao da daleko zaostajem za njim. Moguće je da nije u cijelosti uviđao tko sam, ili da me vidio uglavnom kao književni projekt, mlađeg brata kojega treba potaknuti da čini stvari u kojima je on dobar, zato što su te stvari njemu funkcionirale, pa bi mogle i meni. Ali je bio mudar i velikodušan sa svojom mudrošću. Uviđao je situaciju u mome braku s jasnoćom do koje ja neću doći godinama. Kad sam ga dostigao, rastao se od žene i postao manje plašljiv novinar, on i Janice ponovno su živjeli u Kaliforniji. U proljeće 1996., tjedan nakon što sam u Harper’su objavio deklaraciju o književnoj nezavisnosti, vratio se na Manhattan i pozvao me na zabavu u domu njegova urednika. Nakon što je objavio osam knjiga (ja sam ih objavio dvije), mislio je da bi mu dobro došao agent, i htio je upoznati mojeg. Upoznao sam ih na toj zabavi i zatim, napuhan zbog Harper’sa, učinio nešto Billu slično, što nikad prije nisam učinio. Prišao sam mladoj ženi koja mi je privukla pozornost i zapodjenuo razgovor; dobio sam njezin broj. Na kraju smo bili zajedno dvije godine, jedna od njih bila je vrlo sretna. Kao da me Bill poveo novim putem i ispratio me do prve postaje na njemu. Na toj sam ga zabavi vidio posljednji put.
Ne pretvaram se da sam pročitao sve Billove knjige. Hiperproduktivan je poput Dickensa ili Balzaca, stvarajući jedan od onih opusa za koji će ljudima trebati desetljeća da ga razvrstaju. No kako je već bilo očito u The Rainbow Stories, prikladnija je usporedba s Melvilleom ili Whitmanom, piscima koji su, lativši se razvijanja novih svjetova iskustva, imali malo iskoristivih književnih primjera kojima bi se vodili, pa su se uglavnom pouzdali u sebe, u vlastite prenosive nagone i inteligenciju. Poput njih, Bill stvara forme usput. Poput njih, pun je američkog omalovažavanja autoriteta; poduzima goleme projekte; također povremeno teško fula. Ono što je postalo njegova prepoznatljiva forma – razmjerno kratki odjeljci, poredani više pjesničkom nego pripovjednom logikom i naslovljeni neizravnim ili ironičnim naslovima – zrcali njegov pristup temama koje bi većina pisaca smatrala prevelikima da bi im palo na pamet suočiti se s njima: on se raspršuje i baca svoju osjetljivost u vjetar.
Čini se da nema ničega što Billa ne zanima. U vrhunskoj pripovijesti „Modra daljina“ („The Blue Yonder“) iz te zbirke, lik po imenu Drugi prazni i razvrstava sadržaj kante za smeće u Golden Gate Parku, tražeći tragove ubojstava cugera iz San Francisca, za koje sumnja da ih čini druga strana njegove podvojene ličnosti. Njegova „autopsija“ kante za smeće zauzima dvije i pol stranice:
„…tri djelomice zgnječene limenke Budweisera i na vrhu zatvorena kutija pukovnika Sandersa za vrelu pohanu piletinu (sada, očito, probavljenu, jer u njoj je bilo govno boje meda). – Ispod govneta bila je plava plastična omotnica za New York Times, šmrkava maramica stvrdnute teksture krokanta i čašica jogurta Continental u kojoj se talog odvojio, djelomice postao tekuć i privukao graholike ličinke…“
U duhovitoj fusnoti autor potvrđuje da je 13. studenog 1986. osobno istražio jednu kantu za smeće i da je skratio popis „kako ne bi opteretio vašu pozornost“. Kasnije u pripovijesti prati patologovu autopsiju cugerice po imenu Evangeline, i njegov prikaz te druge autopsije proteže se na osam stranica, neke su rečenice kliničke, neke lirske, sve nužne…
„Kako je tijelo nalik knjizi! Svi mi zapisujemo svoju životnu priču u nju, opisujući do savršenstva što nam je učinjeno, što smo učinili. Evangelinina jetra bila je poglavlje naslovljeno: „Što sam željela.“ Tekst je bio kratak, ali ne bez patosa. „Željela sam se osjećati voljenom, i toplom, i sretnom, i omamljenom“, napisala je Evangeline. „Željela sam živjeti u modroj daljini. Željela sam živjeti na plavom nebu i suncu. Željela sam biti svoja. Dobila sam sve što sam željela.“ – Patolog je i dalje rezao i rezao.“
Ono što je na stranici kao da mu je došlo jednako prirodno poput disanja
Billove knjige
Nakon The Rainbow Stories omiljena Billova knjiga mi je Atlas. Priče u njoj strahovito su angažirane, ne samo po fizičkim rizicima koje poduzima ili po odlučnosti da ulije sebe u živu povijest, nego u neprestanoj potrazi za smislom i redom u zastrašujućem i zamršenom svijetu. Atlas koji nosi svijet na ramenima u biti je lik Umjetnika, kako su ga zamišljali romantičari i modernisti: individualna subjektivnost koja sve asimilira. A Bill, bolje od bilo kojeg drugog danas aktivnog američkog pisca, nastoji za nas obaviti taj junački posao obuhvaćanja cijelog svijeta. Možda nije iznenađenje, stoga, da je najjača nota u Atlasu – gotovo nepodnošljiv prizvuk u odnosu na cjelinu – autorova usamljenost. Trenutak u knjizi koji ne mogu zaboraviti noć je u Berlinu kad Billova usamljenost postaje tako velika da sav novac preda jednoj prostitutki i zamoli je da mu uzvrati poljupcem. Ne dobivši ga, prilazi trima drugim prostitutkama na ulici i traži od njih besplatan poljubac. Jedna od njih uslužno izvadi žvaku iz usta i zatim mu pljune u lice: Evo ti poljubac.
Uzevši u obzir bogatstvo Billova materijala, moguće je previdjeti koliko je dobar stilist. Pisac može posjećivati sva mjesta koja posjećuje i raditi sve što radi, a ako i ne piše dobro, ništa od toga ne bi bilo važno. Njegove najtvrdoglavije zamjene činjenica i mašte, njegove najgroznije katakreze, njegova najgrublja i najprostačkija činjeničnost redovito postaju nadahnuta poezija. Ono što je na stranici kao da mu je došlo jednako prirodno poput disanja. Prirodno, ali ne jednako lako. Da bi se pisalo poput Billa, mora postojati i strast prema prozi, glad za lijepom formom. Jedna od stvari koje sam volio i prepoznavao u njemu jest da je imao tu strast i tu glad. Njegove su mu knjige otada donijele kultno sljedbeništvo, za koje je svojevrsni odmetnuti junak, pustolov iz podzemlja. Ali oni od nas koji su imali čast da im bude prijatelj znaju da ga kad govori – za razliku od toga kad sluša (u čemu je majstor) – zanimaju gramatika i interpunkcija, pitanja kao „Koga čitaš?“ i „Kakve su joj rečenice?“
Nisam siguran zbog čega smo se Bill i ja razišli. Možda je to jednostavno nešto što se događa piscima kad se razviju iz svojih pojedinačnih otopina i postanu kristalnija verzija sebe, ili je možda naš osobni odnos starijeg i mlađeg brata prestao funkcionirati kad sam ja pronašao svoj novi put. Bilo je tu i pitanje moga sve većeg zaostajanja u čitanju Billovih knjiga i to što više nismo dijelili grad. On i Janice trajno su se nastanili u Sacramentu, a čak i nakon što sam ja počeo provoditi vrijeme u Santa Cruzu, udaljenom samo tri sata, on je često putovao u neka daleka mjesta, za koja je našao urednika voljnog platiti mu da odande izvještava.
Jedini put kad sam ga posjetio u Sacramentu, 1995. godine, odveo me u streljanu i dao mi da pucam iz njegova Desert Eaglea kalibra .50 i poluautomatskog pištolja Tec-9. Usred korditnog dima bila je poznata stara dvosmislenost, dašak Hemingwayeva razmetanja muškom odvažnošću (jadni Scott Fitzgerald) (ali također: jadni Hemigway!) pomiješan s Billovim dječačkim entuzijazmom prema svojem oružju, svojem ponosu zbog vladanja njime i svojih strpljivih uputa, ne svisoka, vršnjaku koji inače možda nikad ne bi doživio čar oružja kalibra .50. Osjećao sam se pomalo nadigrano i stalno sam se hvatao na krivoj nozi zbog jednoličnosti njegovih izjava, namjernih stanki, gotovo nesuvislog načina na koji je izgovarao riječi. Ali bio sam sretan što sam ponovno u njegovoj blizini. Mnoga poglavlja njegova života bila su mu zapisana na tijelu u obliku smirene, atlasovske pozornosti i karizmatičnosti. Nakon što smo pucali iz svih njegovih oružja, otišli smo i družili se s Janice u njihovoj velikoj kući u suburbijskom stilu, čiji malograđanski (Billova vlastita riječ za to) dekor kao da se činio neprimjerenim nekome tko ga poznaje samo preko njegova bizarnog pisma. Iz kuće se najbolje sjećam, osim Billove goleme knjižnice, uokvirene karte svijeta koja je visjela gore u hodniku. Karta je bila prekrivena stotinama pribadača koje su označivale sva mjesta koja je Bill posjetio, a mnoga su od njih daleka ili opasna, ili oboje. Razumio sam, jer i sâm sam ga imao, poriv da napravim takvu kartu, da doslovno utisnem sebe u svijet, gotovo kao da dokazujem da sam živio na Zemlji i hodao njome u jednom određenom trenutku njezine povijesti. Ali gledajući Billovu kartu u tom suburbijskome hodniku osjećao sam se usamljeno.
Mnoga poglavlja njegova života bila su mu zapisana na tijelu u obliku smirene, atlasovske pozornosti i karizmatičnosti
Kampirati s Fosterom Wallaceom?
Godinama poslije, kad sam bio u Santa Cruzu, a moj se prijatelj David Wallace preselio u Claremont, Bill me nazvao s još jednim prijedlogom. „Hej, Jone,“ rekao je svojim najjednoličnijim glasom, „jesi li ikad bio na jezeru Salton Sea? Radim tamo na jednom projektu, pa sam mislio da bismo se možda ti, ja i Foster Wallace mogli skupiti i otići kampirati.“ Prijedlog se činio luđačkim čak i za Vollmannova mjerila. Salton Sea, umiruće jezero u pustinji istočno od San Diega, jedno je od najsmrdljivijih i za kampiranje najmanje zgodnih mjesta u zemlji, a nisam znao nikoga tko je bio manje sklon boravku u prirodi od Davida. Ali rekao sam Billu da ću mu spomenuti tu ideju. Kad sam to učinio, David je reagirao bolnim mukom i promijenio temu. Tek mnogo kasnije uvidio sam da je Billov prijedlog također bio genijalan, i žalim što nisam jače pritisnuo Davida. Među ostalim, saznao sam da je Salton Sea jedno od glavnih mjesta u zemlji za promatranje ptica, vrijedno podnošenja njegova vonja i oblaka muha. Volio bih da mogu zakoračiti, na nekoliko dana, u alternativni svemir u kojemu sam kampirao ondje s dvojicom nadarenih prijatelja, svemir u kojemu su obojica još živa i mogu započeti vlastito prijateljstvo, jer je u međuvremenu, u svemiru u kojem ovo pišem, David umro, a Bill i ja više uopće nismo u kontaktu.
