Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Probudila sam se prije šest, ali nisam odmah ustala. Okrenula sam se na drugu stranu. Kad sam se probudila sljedeći put, bilo je devet i petnaest. Linije svjetla probile su se kroz spuštene rolete poput dugačkih mačeva kroz usandučeni torzo mađioničara. Svaki put kad nisam ustala odmah po buđenju, bivala sam kažnjena bijesom. Nisam razumjela taj mehanizam, ali bilo je tako. Valjda se u dodatna dva-tri sata sna odigravalo nešto jezivo čega se poslije nisam sjećala. Bijes me preplavljivao dok sam prala zube, drhteći pušila prvu cigaretu, otvarala vijesti na portalima, znojnom jagodicom palca skrolala po Instagramu.
Uvijek je polazilo od kivnosti na nekog konkretnog, od najednom oživjelog sjećanja na nečiju nezahvalnost i vlastitu naivnost, bilo davnu što tinja, bilo nedavnu što plamti, od probuđenog osjećaja da te netko izdao jer te smatrao tupim topovskim mesom, od svijesti o nečijoj sebičnosti koja je slijepa, hladna, bezobzirna, od čemera besparice za koji je kriv onaj što se ne javlja baš kad ga najviše trebaš, od nečijeg durenja i uobraženosti kojima ne možeš ništa, od uvjerenja da netko posjeduje nešto što ne zaslužuje a ponaša se kao da mu je to najmanja moguća satisfakcija, od arogancije i prezira koji čitaš u očima onih koji se smatraju vrjednijima zbog toga što imaju pare, škole, pedigre, i nikad te neće doživjeti ravnima sebi, neće ni pokušati…
Od toga je polazilo, a zatim se u koncentričnim krugovima širilo na sve što sam mogla dohvatiti sjećanjem i emocijom. Ni jednog ishoda nisam se plašila u tom stanju. Bila sam spremna na sve, bilo mi je svejedno, nisam osjećala tijelo, nisam imala razum. Bestežinski kovitlac – to sam bila ja. Samo žudnja za destrukcijom.
Tuširanje nije pomagalo. Nemir i nestrpljenje ne mogu se isprati vodom i sapunom. Čim istupiš iz tuš-kabine, smrad srdžbe počne izbijati kroz pazuha, kosu, stopala. To je smrad vojnika izloženog totalnom riziku, smrad zalutalih u minsko polje, kiseli znoj sudionika revolveraškog dvoboja, vonj užeglog stresa, zadah napada panike.
Pozvonila sam mu na vrata prvi put poslije dvije godine i dva mjeseca. Posljednji put kad sam izišla, vjerovala sam da se nikad više neću naći pred tim vratima. Bila sam izišla ponižena. Lunjala sam ulicama Madrida usana svinutih na krajevima, plakala u zahodima željezničkih stanica. Otad je rastao bijes i javljao se u nepravilnim razmacima. Mogla je izrasti i melankolična rezigniranost, ali nije. Ili nejasni osjećaj vlastite krivnje, ali nije, to naročito nije. Prije dvije godine i dva mjeseca, bio mu je pedeseti rođendan. Došla sam nepozvana. Odmah me prepoznao, mada se nismo sreli godinama, ili duže nego godinama. Sličila sam na njega. Mislio je da ne znam gdje živi, da ne znam da li uopće još živi. Zaprepaštenje je u dva treptaja prešlo u ljutnju. Što si došla, pitao je blago podignuvši bradu. I danas opet isto: što si došla? Ali danas bez ondašnje zapanjenosti, nego odmah napad, neprijateljstvo, davanje do znanja da nisam poželjna, da ovaj put neću prijeći njegov prag.
Došla sam da ti čestitam rođendan, rekla sam onomad. Zateklo ga je to što znam kad mu je rođendan. Upitala sam mogu li ući. Pustio me, ali želio je da primijetim oklijevanje. U dnevnom boravku jedna žena i jedan mladić stajali su pored stola na kojem je bila torta. Utrnute svjećice bile su zabodene u čokoladni preljev tako da tvore brojku 50. Osjećao se spaljeni vosak. Ona je rekla da se zove Maria. Mladić po imenu Javier bio je njezin sin iz prvog braka. Ovo je Silene, predstavio me, ona je moja kći. Kazao je to kao da im se ispričava. Bilo ga je sram. Rukovala sam se s Mariom i Javierom. Ona je bila najmanje deset godina mlađa od mog oca. Mladić je bio golobrad, vjerojatno još osnovnoškolac. Gledali su me s onom vrstom simpatije koja je namijenjena hendikepiranima ili izbjeglicama. Grizla sam donju usnu dok nisam okusila slatkoću krvi. Izgledala sam poput nekoga tko hitno mora isprazniti mjehur.
Kako je vaša majka, upitala je Maria s nožem u ruci. Javier je uto podigao mobitel prema meni. Pitao je može li me fotografirati. Prije nego što sam išta rekla, začulo se škljocanje. Nasmiješi se, zamolio je. Ranjene usne zapekle su me kad sam ih zategnula u osmijeh.
Izvadila sam iz ruksaka kutiju umotanu u ukrasni papir i pružila je ocu. Uzeo je poklon sramežljivo i odmah ga nervozno otvorio. Ugledao je sat. Ništa mu, kao ni meni, nije značila marka – Louis Moinet – ali bio je dovoljno pametan i dovoljno iskusan da odmah shvati da se radi o veoma skupom predmetu.
Gdje si to ukrala, upitao je. Zatvorio je kutiju i pružio mi je nazad. Oklijevala sam da uzmem. Maria je počela rezati tortu. Javier je piljio u ekran mobitela. Uzela sam kutiju i izišla iz prostorije. Oni su ostali nepomični. Prije nego što sam otvorila vrata i – vjerovala sam: zadnji put! – prošla kroz njih, ostavila sam mu kutiju sa satom u ormariću za cipele.
Mogu li ući, rekla sam danas, dvije godine i dva mjeseca poslije. Odgovorio je da ne mogu, nema potrebe da uđem. Kaži zbog čega si došla, a onda se gubi, rekao je više mrzovoljno nego svadljivo. Vrata su bila otvorena možda dvadeset-trideset centimetara. Vrati mi onaj sat, zatražila sam blago podignuvši bradu. Uzvratio je: koji sat? Vidjela sam da zna koji sat. Dobro zna, naravno da zna. Onaj sat koji sam ukrala u zlatari u Marbelli da bih ti ga poklonila za pedeseti rođendan, rekla sam, i koji vrijedi barem 30 hiljada eura. Ti si luda ili nadrogirana, promrsio je i krenuo da zatvori. Nogom sam zaustavila vrata, a u ruci mi se u trenu našao pištolj. Ustuknuo je pola koraka, samo su mu oči jurnule naprijed. Prislonila sam mu otvor pištolja posred čela. Iznenadila sam ga, usta su mu bila otvorena kao u riba na tržnici, nije bilo otpora. Nije bilo ni straha, a htjela sam da me se boji, da povjeruje da ću povući obarač. To je bilo sve što sam htjela. Pomislila sam da mu naglo zabijem cijev u grlo, pa da onda vidimo, ali odustala sam. Suvišni pokreti i suvišne riječi samo odaju neodlučnost, ne pobuđuju strah ili poštovanje.
Ugurala sam ga unutra, zatvorila vrata za sobom. Vrati mi sat, ponovila sam. Vrati mi sat, jebem ti mater, propalico! Nema ga, promrmljao je, nema sata. Kako ga nema? Gdje je? Prokockao si ga, viknula sam, kao što si prokockao sve u životu!? Nisam, kazao je, i spusti taj pištolj, spusti il’ pucaj, baš me briga, učinila bi mi uslugu. Sereš bez veze, postajala sam nervozna, vrati mi jebeni sat, i to je sve. Samo zbog toga sam došla. Spusti pištolj, ponovio je sad smireno i tiho. Prvi put sam ga čula da mi govori kao otac, s nježnošću koje nije bio svjestan. Oči su mu se vratile na mjesto, mišići se opustili. Spustila sam kad više nisam mogla izdržati njegov pogled. Spremila utoku za pojas. Pokazao mi je rukom da uđem u dnevnu sobu. I stavio kažiprst preko usana, da budem tiho.
Kauč je bio pretvoren u krevet, a na njemu je ležao Javier. Oči su mu bile sklopljene. Imao je paperjastu bradu. Zastala sam. Otac mi je pokazao da sjednem za stol. Upitao me šta ću popit. Odmahnula sam glavom. Sjeo je i zapalio cigaretu. I ja sam izvadila svoju kutiju i pripalila. Nisam znao da pušiš, rekao je. Shvatio je da je glupo to što je izgovorio. Šta mu je, pitala sam i malo pomakla glavu u pravcu Javiera. Bolestan, reče, više ga ne žele u bolnici, sad je tu. Razbolio se prije malo manje od godine dana. Spustila sam pogled. Prodao sam sat za njegovo liječenje, dodao je. Jebeš sat, rekla sam ne podignuvši pogled. Dobio sam 26 tisuća eura, prečuo je ono što sam rekla, ali nije bilo dosta… Ma, jebeš sat, nije važno. Ugasila sam dopola ispušenu cigaretu. Jesi možda gladna, rekao je tek da nešto kaže.
Šutjeli smo, slušali kako Javier diše. Upitala sam gdje je Maria. Rekao je da je na poslu, radi kao odgajateljica u vrtiću, tu u blizini. Navečer pomaže u jednom restoranu. Maria je dobra žena i majka, konstatirao je. Ugasio je cigaretu, pa odmah zapalio drugu. Ja se brinem o njemu, zvučalo je kao opravdanje, ponekad me zovnu iz jedne firme za preseljenja, pa odradim. Koliko još treba para za liječenje, pitala sam odlučna da nabavim novac koliko god da ga treba. Opljačkat ću sve zlatare Španjolske. Samo je sporo pomjerio glavu desno pa lijevo, pa još jednom isto.
Javier se zakašljao u snu. To ga je razbudilo. Ustala sam. Moram dalje, rekoh. Javier se nalaktio i gledao me. Odmah se sjetio tko sam. Hej, Silene, kako si, izustio je prije nego što se opet zagrcnuo u kašlju. Dobro, kimnula sam. Hoćeš mi, molim te, dati poljubac, rekao je, nikad nisam dobio poljubac od neke djevojke. Otac je gledao na drugu stranu. Prišla sam krevetu, prignula se i poljubila ga u smežurana usta. Otac je i dalje gledao na drugu stranu.
Ivica Đikić je novinar, pisac i scenarist. Rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH), a živi u Zagrebu. Novinarstvom se profesionalno počeo baviti 1994., a kao novinar i urednik radio je u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Novom listu, a od 2010. do danas u Novostima. Objavio je zbirke priča: Ništa sljezove boje i Štapići za pričanje; zbirku pjesama Ostatak svijeta i romane: Cirkus Columbia, Sanjao sam slonove, Ponavljanje, Beara – dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici i Ukazanje te više publicističkih knjiga. Scenarist je serije Novine (The Paper), u režiji Dalibora Matanića, koja je imala svjetski odjek izlaskom na Netflix. Romani su mu višestruko nagrađivani i prevođeni.
