Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Hrvatski Predsjednik ne ustaje rano, on nije jutarnji tip. Doduše nije niti večernji, njegova blaga iziritiranost sugrađanima cjelodnevna je konstanta. Dok ujutro maže tanki sloj Marga na tanku šnitu raženog kruha, jer mu se baš ne dopada kad se u zadnje vrijeme vidi na televiziji, samo se sjeti onih ostataka hrane iz Draginog podruma za vrijeme pandemije koji su se gomilali pored brojača novca, kad su ga nazvali i rekli mu da ih dođe pojesti. Pršuti, slatko slani i ljepljivi, livanjski sir, kulen, sve tako, i ne bi on stao ni sad, da mu žena nije rekla, ajde malo prikoči, rušiš mi ugled.
Nakon što završi s doručkom i zalijepi vodom onaj čuperak koji mu se napravio na stražnjem dijelu glave od noćnog vrtenja, vozač ga u zagrijanom automobilu odveze na Pantovčak oko kojeg je ne tako davno htio postaviti vlastitu armiju da čuva njega i njegove podanike od Covid potvrda. Još im je na početku rekao što misli o svemu tome – korona je karijes! usput se očešavši o mjere u Austriji nazvavši ih fašističkima te uzrokujući manji diplomatski skandal, ali budimo iskreni, to je upravo ono što Predsjedniku Republike Hrvatske izvuče osmijeh na lice.
Kad onako prezaposlen oko jedanaest prijepodne sjedne za svoj masivni stol zatrpan pozivnicama na otvaranje nove dvorane župnog dvora u Fojnici i folklorsku smotru u Pregradi, dugo promatra paunove u vrtu.
Te čudesne ptice. Teško je zamisliti da je ovaj veličanstveni stvor najbliži rođak obične domaće piletine, njegov impresivni i magični rep ima raspon od tri metra, što je vrlo širok raspon, baš kako je Predsjednik nedavno rekao uspoređujući masovna ubojstva u različitim društvima i vremenima, da i „genocid ima širok raspon“. Možda je nekoga i sablaznio, ali obični građanin niti ne sluti koliko je za Predsjednika Republike Hrvatske ta slika šarenog pileta postala inspirativna, koliko ga je to pile obuzelo, moglo bi se reći, pomutilo mu razum.
Oko pola jedan Predsjednik prima uvažene mužjake da im uruči ili vrati medalje za ratna djelovanja, jer baš gledajući u pticu, doživio je jednu od mnogih epifanija: mužjaci su veličanstveni, provode čitave dane nadimajući kičasto perje, otimaju ženke, zasljepljuju beskorisnim šarenilom, ne mogu pravo poletjeti, trčkaraju ako baš treba, ali onako zaljubljeni u sebe i svoje napuhavanje ostavljaju nenadmašan dojam. Ženke su neugledne, samodopadne narikače, reklo bi se babe, neukusnog imena, najčešće smeđe ili sive boje perja i dužine tek oko 86 centimetara.
Nakon što se Predsjednik Republike Hrvatske muški istapka po leđima s odlikovanim generalima, već je dobro gladan. U zadnje vrijeme više i ne odlazi toliko u restorane, nervira ga što ga slikaju u Taču i razvlače njegov jelovnik po medijima, podli novinari tvrde da u radno vrijeme nije bio na sjednicama koje su propale zbog njega i prozivaju ga da se časti službenom karticom. Zato sad češće pozove Glovo, naruči iz Tača, sjedne pored staklene stijene pa on i Đuro, tako se zove jedna od ptica, zajedno jedu.
Đurin jelovnik sastoji se uglavnom od hrane kojom se hrani i druga perad, kao primjerice kokoši i patke, kukuruz u zrnu, miješana hrana za kokoši, stari kruh, i tako to. Sićušni kukci, crvi, bobice, ostaci otpalog voća i slično prava su im poslastica, pročitao je to Predsjednik na stranici Agroportala o paunovima pa sad kad god uhvati priliku, a to je svaki dan, izađe u vrt dok nema nikog pa dobaci koju sušenu brusnicu koju je gepnuo s kuhinjskog stola dok žena nije gledala. Ona ionako ne bi vjerovala da je taj snek za njega, a o paunovima još ne može s njom, ne može ni sa kim. Nakon obilnog obroka Đuro se povuče u sjenu, voli dugo odmarati i drijemati, tu su isto njih dvojica slični, a Predsjednik se tada zavali u počivaljku, otvori tražilicu pa se prisjeti koga je sve zadnjih dana uvrijedio. Dok mu brk lagano podrhtava čita kako su skočili na njegove seksističke ispade, kako ga hvali Narod.hr, kako domaći gospodin i gospođa Waterford o njemu govore s velikim poštovanjem dok pokušavaju organizirati sumanuti referendum o Covid potvrdama za vrijeme svjetske pandemije u maloj zemlji na Balkanu, dok se divi vijestima o tome da će on osobno, hrvatski Predsjednik blokirati NATO, uživajući veliku potporu u ruskim režimskim medijima, osjeća kako ga na vratu nešto neugodno bocka.
Predsjednik ne voli nelagodu, ne voli trpjeti, pa nježno prstima pređe preko stražnje strane svog stamenog vrata i osjeti sitne bodljice. Ne bi se to čak moglo nazvati ni bodljicama, ali svakako neke male izrasline jesu, i što se više dodiruje, osjeti da ih ima duž cijele vratne kralježnice. Bockave, a opet plahe izdanke perja. Skoči s počivaljke dok ga Vladimir Putin strogo, a opet nekako blago gleda s utišanog ekrana tanke plazme, nije siguran ludi li, možda halucinira ili sanja, ali tog osjećaja pod prstima nikako se ne može otresti. Otrči pred veliko ogledalo baroknog okvira, krene otkopčavati košulju, a onda se sjeti da bi mogao zaključati vrata u slučaju da je ovo zaista stvarnost. Drhtavim prstima otkopčava gumb po gumb i kako se košulja razdvaja, tako izdanci mladih pera izlaze na prigušeno svjetlo kristalnog lustera. U ogledalu plave prodorne oči postaju sve sitnije, noge se nekako stanjuju, ruke uvlače u sebe i kao da je neka čarolija u pitanju najednom u odrazu ugleda mladu, štrkljavu pticu. Udari u glasan, nepodnošljiv paunovski plač, dok vani lagano pada mrak, dok ga dva tupa kokošja oka gledaju iz tame, shvati kakva ga sudbina čeka s obzirom na ono što je pročitao na Agroportalu: Mladi paunovi zahtjevni su za uzgoj, osjetljivi su, ne smiju pokisnuti i ne smiju izlaziti na rosu. Ako slučajno pokisnu do trećeg mjeseca starosti, uginu! Osnovne dvije stvari za uzgoj su: Puno mjesta i puno tolerancije. Zašto? Paun se drži prvenstveno zbog izgleda, ukras je travnjaka, vrta, dvorišta. Mora imati dug rep i šepuriti se njime. Uvijek i samo se šepuriti. Druge koristi od njega zapravo nema.
Dok se tiha tama spuštala na Pantovčak hrvatski Predsjednik zagrebao je svojim nježnim kandžicama po debelom tepihu svoga ureda i sitnim očicama panično potražio zaklon prije mraka, prije rose.
Ivana Bodrožić je višestruko nagrađivana i prevođena spisateljica, autorica zbirki poezije Prvi korak u tamu, Prijelaz za divlje životinje i In A Sentimental Mood, priča 100% pamuk i kolumni Za što sam se spremna potući te romana Hotel Zagorje, Rupa i Sinovi, kćeri. Više na: ivanabodrozic.com
