Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Bila sam u Westminsterskoj opatiji na grobu neznanog britanskog vojnika koji je poginuo u Velikom ratu, negdje na prekomorskom, francuskom frontu, i čije su kosti 1921., uz prisutnost kralja, tu svečano pokopane. Bila sam u Parizu na grobu neznanog francuskog vojnika koji je pao u istom ratu kao jedan od stotinu tisuća nikad identificiranih vojnika koji su branili najdužu europsku rovovsku liniju. Bila sam u Moskvi na grobu neznanog ruskog vojnika poginulog u Drugom ratu, grobu prekrivenom mjedenom zastavom, lovorom i kacigom, na kojem je donedavno sam ruski predsjednik dovodio svoje zapadne goste kako bi zajedno – ironije li – odali počast borcima protiv fašizma. Bila sam na beogradskoj Avali na grobu neznanog vojnika čiji je spomenik 1930-ih izradio Ivan Meštrović na poziv kralja Aleksandra a u znak sjećanja na srpske borce ubijene u Prvom svjetskom ratu i ranijim Balkanskim ratovima. Kosti vojnika položene su tu u sarkofag smješten na vrhu petokatne piramide i okružen s osam karijatida Meštrovićevih tvrdih majki koje simboliziraju tadašnje jugoslavenske regije. Uokolo tog monumenta rastu četinari koji su – još jedna dijabolična ironija – dopremljeni iz minhenskog botaničkog vrta kao Hitlerov prijateljski dar tadašnjoj Jugoslaviji. Bila sam također na sličnim spomen-grobnicama u Rimu i Virginiji, a mogla sam otići i do Lisabona, Albanije, Bugarske, Grčke, Argentine i desetak drugih zemalja u kojima postoje obilježja neznanim vojnicima, junacima „kratkog 20. stoljeća“.
Posvuda na tim mjestima vidjela sam vijence, počasne straže i vječne vatre, lijepe perivoje i skrušene ljude. Posvuda osluhnula atmosferu u kojoj čak i moćnici obećavaju da se povijest ne smije ponoviti. Posvuda sam naišla na uklesane velike riječi. „Tvoje ime je nepoznato, tvoje djelo je besmrtno.“ A na sve sam to već i ranije nailazila u enciklopedijama, udžbenicima i povijesnim studijama, u stvarnim i virtualnim memorijalnim centrima, u objavljenim svjedočanstvima i slikama. Treba pamtiti, slagati sloj na sloj da ne bismo propali niz Alisinu zečju rupu u svijet onkraj razuma.
I, evo, ja želim pamtiti. Ali, što više čitam, slušam i gledam – što više pamtim, to više osjećam ono nenapisano, neispričano i neprikazano – ono neupamćeno. Odsutnost postaje bolno prisutna. Odsutnost tisuća, milijuna lica i njihovih priča; odsutnost iskustava i herojstava koji nisu upisani u kolektivnu memoriju i simboliku naših spomenika, čak i ovih podignutih u slavu neznanih junaka koje sam posjetila. I zato, povremeno zatvaram oči i iščezavam iz svijeta političkih rituala i povijesnih istina, pa se priključujem na onu specifičnu frekvenciju na kojoj se mogu čuti drukčiji glasovi i skrivene priče, na kojoj iskri „običan“ i anoniman herojski život. Na toj frekvenciji, u tom žamoru epohe razaznajem brojne glasove i priče mojih suvremenica i pretkinja, mojih sestara i neznanih junakinja koje su svojim svakodnevnim, „malim“ otporima uspijevale do sada održavati svijet na okupu.
* * *
Jutro, 7. ožujka 2022. Odesa
Požuriti treba, već se sasvim razdanilo. Smjena će brzo, toliko toga treba odraditi do policijskog sata. Niz ulicu, još malo, brže. Samo da ga po putu negdje iza ugla ne ugledam. Ali, znam što ću, pravit ću se da ga nema. Pravit ću se da je ovaj današnji oblačni horizont jednak kao i onaj jesenji, da su ovi dani isti kao oni davni dani kad sam ovako jutrima jurila na posao i kad je sve ovo od danas bilo blizu, a sasvim daleko. Pravit ću se da dole na horizontu nema ničega, da je taj brod samo zaostala ugljena sjena, halucinacija, i da s juga ne mogu doći topovnjače i razarači, desanti i invazije. Jer, s juga, iz Jasonovih valova, i ne dolazi ništa takvo. Ignorirat ću ga, tu je on, znam, ali za mene ga nema. Izbrisala sam ga, aha… Smjena će, brže, toliko toga moram obaviti, toliko je onih koji me čekaju: na frontu, na prilazu gradu, posvuda, toliko izbjeglih, nemoćnih, ustrašenih. Praviti ću se, evo, i da plaže nisu minirane i da mogu, ako želim, sjesti u auto pa preko Nikolajeva doći do Hersona, ali, eto, ne želim. Što ću u Hersonu, kad ovdje toliko toga treba obaviti. Evo, vreće s pijeskom kod opere, željezni križevi na raskrižju, vidim to, a ne vidim. To je i dalje moja zgrada opere, to su i dalje moji odeski drvoredi, balkoni, fasade… Dan je ispred mene, cijeli dan, oblačan i prohladan, divan, golublji. E, kakav to može biti dan! Što sve u njega može stati, i koliko sam samo takvih divnih, oblačnih dana propustila. A gle me sad, hodam slobodno, ne skrivam se, nitko ne puca po meni, pa iskoristi to!… Žurno, brzo, niz Bunjinovu, evo skrećem u Rišeljevskaju i tu sam, kod tržnice. Pred našim humanitarnim centrom. Toliko toga, toliko toga… Najprije ću preuzeti smjenu, popisati pristiglu robu, zvati da vidim je li negdje neki kamion zapeo. Pa zvati jedinicu da vidim koliko treba obroka danas, isto kao jučer? Logistika, na logistici se dobiva rat. Moramo obavezno tražiti još baterija. Potrošit će se uskoro i zalihe zavoja napravljenih od onih plahti iz vlakova. Svakako treba provjeriti pošiljku lijekova iz Kišnjeva, razdijelit ih: za vojsku, za policiju, za bolnicu. I da, telefonirat za ampule za susjedu Varju, boli je danima. Ako ostane vremena, pomoći kod opere da se napune vreće s pijeskom. Možda opet danas zovnu i novinari. Neka se piše, možda pomogne. Evo, taj jučerašnji naslov: „Ako napadnu Odesu, kao da su napali srce Europe.“ Može i tako, ako će pomoći. Snimajte naše kuće, fasade, balkone, drvorede. Snimite operu, pišite o svima nama: o odeskim Židovima, Ukrajincima, Rusima, Azerima i drugim narodima koji tu žive, o našim restoranima, vizurama, Babeljevim pričama, sve može, ako će pomoći… Otkako je objavljena Elenina reportaža o našem centru i Odesi koja se priprema za skori ruski napad – vjerojatno s mora, zato je ona sjena tamo – zovu i drugi. Stranci, uglavnom. Iz Moskve više nitko, zabranjeno je. Nema tu rata, samo „specijalna vojna operacija“. Kako li su samo Eleninu reportažu uspjeli objaviti i proći nekažnjeno. Još je na internetu; nisu je izbrisali. Kad sam vidjela taj naslov, Ingine riječi: „Ƃoже мой, у меня когдa-то была жизнь, я её жила и любила“, steglo me, unutra negdje… Riječi kao da su moje, kao da su svačije. Imali smo život, živjeli smo, voljeli taj život – znamo to sad dobro. Sutra, hoće li se taj život sutra vratiti?
* * *
Podne, 14. oktobar 1992., Beograd
Ladno je danas, moram dobro da se obučem. Crni mantil, crne farmerke, crna rolka. Milica će da udesi transparente. Nadam se da će opet da bude gužva u centru, trolejbusi, jurnjava, pune prodavnice. Nek nas vide… Prošla je već cela godina, a mi i dalje stojimo i ćutimo. Svake srede, od 9. oktobra, na Trgu, kod Mihaila, popodne. Stojimo u crnini, ćutimo, držimo transparente. Protiv rata, protiv vlasti ove zemlje koja ubija bez razloga u drugoj zemlji, koja bombarduje, siluje, preti, razara, masakrira, tera ljude iz kuća. Jer, mi smo protiv rata. Mi smo uvek protiv rata, oružja, bombardovanja, silovanja, pretnji, razaranja… „Mi u crnini i ćutanju izražavamo protivljenje ratu“ – jeste, tako glasi prva rečenica našeg proglasa iz oktobra ’91. kad smo počele da izlazimo na trgove, stojimo i ćutimo, da sopstvenim telima suočavamo ljude s time da naša vlast, navodno u ime naše zaštite, napada po Hrvatskoj i Bosni. S time su prve počele Izraelke još 1988., protestujući protiv napada svoje vlade na Palestinu, pa su im se pridružile Palestinke, Amerikanke, Talijanke… I mi smo izašle kad je došlo vreme da ovde protestujemo, da grizemo sistem iznutra. I tako, svake srede mi ćuteći vrištimo: „Ne u naše ime“, „Ne dajmo se od svojih zavesti“, „Mi smo nelojalne“. E, ova poslednja parola, meni je najdraža: mi smo nelojalne. Čoveče, ponosna sam što sam nelojalna: ovoj vladi, službenoj politici ove zemlje, militarizaciji, kontaminaciji, manipulaciji. Patrijarhatu, voždovima i mašinkama, naciji i etniji. Jebite se svi! Ja vas odbijam od sebe. Mi vam otkazujemo poslušnost: ali ne oružjem, ne tim jezikom što ga dobro razumete. Svojim jezikom, načinom… Mi smo dezerterke, jednom je neka rekla. I zato što smo nelojalne, što miniramo vaše ratne planove, mi smo građanke i mi smo ovde – u ovom miloševićevskom besnilu – jedine odgovorne. Mi odbijamo da se povinujemo, odbijamo da druge ljude mrzimo. Crnina je izbor: mi žalimo zbog tuđih žrtava. Crnina je otpor: nećemo da slavimo vaše heroje-ubice. Crnina je svest: kao žena solidarišem se s patnjom nevinih i potlačenih. Antinacionalizam, pacifizam i feminizam idu zajedno… Tako bih htela da su nas i oni preko granice čuli, da znaju da netko ovde, u epicentru politike mraka, ne želi taj rat; da netko stoji svake nedelje, protestuje, solidariše se. Isto tako da netko organizuje tribine, kontaktira druge mirovne organizacije, pokušava osvestiti ljude, pomoći izbeglicama, spojiti razdvojeno. Ne znam da li to ljudi preko znaju? Da li znaju da mladići ovde beže od mobilizacije, masovno; da umetnici rade performanse po ulicama; da mi stojimo ko na bdenju, ćutimo, držimo transperente i ljude tako informišemo o onome o čemu ih njihova vlada i njihova televizija neće informisati? Da li znaju da su se ovo proleće u malom bačkom selu Trešnjevcu organizovale žene i odbile da šalju svoju decu, muževe, mladiće u rat. Pola sela je trebalo biti poslano da ratuje u Hrvatsku i Bosnu, naravno, zato što je to mađarsko selo, pa je dobro slati manjine da ratuju za većinu. Žene su se digle, pridružili se i drugi. JNA je selo okružila tenkovima, a oni se ne predaju. Preselili se svi u „štab“, u piceriju Zicer, pa osnovali, čoveče, „Duhovnu Republiku Zicer“! I tako izdržali tri meseca. Predsednik im dezerter, i kao dezerter odsedeo par meseci u zatvoru, ali u rat nije otišo. Ni on ni itko drugi iz Trešnjevca. Digli se mediji, stranci pisali, i morali su tenkove da povuku. Da li ljudi preko znaju za te vojvođanske aktivistkinje i dezertere, za mladiće koji i po Beogradu svaku noć spavaju u drugoj kući da izbegnu mobilizaciju, za nas koje stojimo i ćutimo?… U početku mi je bilo nelagodno, istina. Bilo bi mi lakše da sam hodala i izvikivala neke reči, parole, nosila zviždaljku. Mislila sam da kretanje, buka, akcija deluju moćnije. Onda sam shvatila da se bes koji osećam zbog rata, solidarnost koju želim da izrazim, rukavica koju želim da bacim u lice lojalnom građaninu ove zemlje: svakom militantnu, zločincu, arkanovcu svakom ko se pali na rat, tenkove i masakre, svakom ko apatično bere sopstvene brige… da sve to mogu mnogo bolje da uradim ako samo stojim i ćutim. U crnini, na glavnom trgu, na mestu simboličke moći i patosa nacije. Kod kneza i kod konja… A sad kad mislim, u tih godinu dana bilo je svega. Neko bi spustio glavu pa prošao pored nas, neko gledao izdaleka, neko prišao blizu pa kleo i mahao s najnovijom Politikom, neko bi psovao, zazivao narod i otadžbinu. Neko bi odobravao. Jedne srede, sećam se, prošla je pored nas kao da smo aveti žena iz mog solitera. Posle me presrela ispred lifta, možda me tamo i čekala, i rekla: „Hvala vam, tako ste hrabre. Hrabre i za nas druge. Mene nisu tako učili, ali, jeste, divim vam se. Šta ću, ne smem ja da stojim sa vama, imam poso i platu, jedina u porodici. Moja ćerka, ona sme. Hoće da se pridruži iduće srede. Zvaće vas sutra.“
* * *
Popodne, 8. juni 1941., Mostar
Nadam se da je još u kancelariji, nadam se da neće biti ljut što dolazim već drugi put u istom tjednu. Ako bude ljut, navest ću opet nekako razgovor na dane prije rata, na igre, skrivanja, učitelje, tetke… Da ga smekšam i podsjetim da smo skupa rasli. Iste ulice, iste želje, bicikli. Samo, što bih mu mogla danas ispričati, a da već nisam: utakmica, čudni crteži u Mladenovoj bilježnici, krađa božićnih kolača? Sve je iskorišteno. Treba mi nešto novo da ga oraspoloži, da me sasluša i pristane izvući Zorina sina iz pritvora. Jučer su ga hapsili. Nešto da mu ne bude teško smisliti neki uvjerljiv razlog za te svoje ustaše čiju uniformu pristaje nositi. I još mu moram reći: neprijateljska propaganda, neprijatelji države?, to nikako nije ozbiljno. Sjeti se, i mi smo se bili buntovni prema starijima, protiv onih koji ti naređuju. Nije on to mislio ozbiljno, ponijelo ga, pobogu, dijete je. A i promisli samo, kakve koristi od njega, tko bi njega slijedio! Ako su ti banditi, kako kažeš, našli Zorinog malog da im u gradu vodi revoluciju, pa onda im nema spasa. Jadna im je ta revolucija! Tako ću mu reći! I još mirnim tonom; ali brzo, ne valja da ostajem predugo, da nastane pauza u razgovoru pa da se on dosjeti i pita me: šta ti je otac radio u Sarajevu, jel’ se vratio; gdje ti je brat, šta nam se ne priključi. Moram to brzo izvesti, zavrtjeti ga riječima tri puta oko sebe, i brže-bolje natrag, kući. Dosada sam uspijevala: intervenirala sam za Zeleniku i Stojka, upozorila Sofiju da se muški sklone na selo. Otkad su odveli dr. Lukača i otkad mu se gubi svaki trag, sve je moguće. Samo još Zorina sina trebam, prije nego bude kasno, prije nego sastave neki ukaz, batinama ga pripitome, doznaju za vezu. Prije dva dana već sam mislila da je kasno. Tref je lajao; od onog bombardiranja 6. aprila, od onih 10 uzbuna u jednom danu, kada smo jurili dole, prema skloništima na Neretvi, na svaki šušanj on laje. Ipak, pogledala sam kroz grilje, išli su Šantićevom, Talijani, ustaše i još neki, svi u crnom. Nisu bili ozbiljni, već razgaljeni, a tad su, kažu, još i gori. Mislila sam da će zakucati. Molila se, ali na kraju nisu. Znači, još mora biti šanse za Zorina sina. Još nismo mi na redu. Tu je noć, kažu mi, oko dva izjutra, dole, na Neretvi bilo pucanja i zapomaganja. Ne zna se čiji su to glasovi bili, u gradu je toliko izbjeglih… Tata je danas napisao u dnevniku: „Saopćio mi Blaška, da mu je rekao Silvestar (?) Dragoje, da svrši sa mnom račune (slijedi da postoji neki komplot proti mene, da budem ubijen).“ Ne zna da ja to čitam, izvlačim teku iz fijoke kad on ode. Nekad piše tako u šiframa, s upitnicima, strah ga je valjda da netko drugi ne pročita, kad nam dođu u premetačinu. Ovo je prvi put otkako je počelo da otvoreno spominje ubijanje. Inače, sve je napisao, kad su došli ustaše, kako su Talijani pljačkali (čak i prozore i vrata skidali s kuća), tko je sve nestao, što je bilo u Nevesinju, u Gatačkom srezu… Piše o ubijanju, a po kući se drži kao i inače. On ne zna da ja danas idem u kancelariju, mom nekadašnjem školskom drugu a današnjem časniku u ustaški stan, kako bih probala izvući još i tog mladića. Svak probava što može. I on se raspituje za mnoge; pokušavao je nešto doznati i o doktoru Lukaču, iako svi već govore da se on neće vratiti… Uh, nadam se da je još u kancelariji, nadam se da danas nije ljut, da ću izvući Zorina sina. A kasnije, kad to obavim i dođem kući, počet ću se pakirati. Za svaki slučaj. Tko zna što nosi sutra.
* U tekstu su korištene pojedinosti iz sljedećih izvora: reportaža „Ƃoже мой, у меня когдa-то была жизнь, я её жила и любила“ Elene Kostjučenko iz novina Novaja gazeta od 5. ožujka 2022.; tekstovi iz zbornika Žene za mir (ur. Slavica Stojanović, Staša Zajović i Miloš Urošević, Žene u crnom, Beograd, 2012.) i knjiga Milene Dragićević Šešić Umetnost i kultura otpora (Fakultet dramskih umetnosti i Clio, 2018.) te zapisi iz privatne obiteljske arhive.
Autor objavljenih ilustracija je dizajner i vizualni umjetnik Željko Serdarević. Rođen je u Splitu, a od 1980. je aktivan na kulturnoj sceni. Autor je brojnih dizajnerskih rješenja, vizualnih identiteta, monografija, oprema knjiga, kataloga, video instalacija, glazbe itd. Radio je za mnoga domaća i inozemna kazališta i filmske festivale, a dobitnik je niza priznanja i nagrada. Druge autorove radove možete pogledati u našoj Galeriji, kao i na autorovoj internetskoj stranici na sljedećem linku.
