Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Zalet, moja omiljena riječ.
Još je mjesečina.
Lisica u meni potpuno je budna.
Kroz prozor, po krovovima.
Spomeničko tjeme, hop, doskok na isturenu legendarnu bradu, uiiiii, brzo klizanje kamenim obrazom, ta-dam, skok do serpentine uglednikove bore i na kraju zvijezda do vrlo stabilne, malo okrhnute spomeničke obrve. Nekad sam po tim kamenim licima šarao (i ribao) grafite. I danas su svakodnevni početak treninga. Ne znam zašto se toliko volim verati baš po njima. Lica poglavara. Jer su preozbiljna? Na jednoj od stijena uklesan je i moj tata. Sigurno ne zbog njega. Ima veze sa samim stijenama, časna stamena. One su dio grada koji je istovremeno i planina.
Neprolazna.
Svako jutro mislim da ću možda ugledati jedno smrknuto lice kako se polako vraća doma. Uvijek na vrhu zastanem da prekontroliram sve ulaze u grad. Nikad ga nema.
Grakćem s gavranima.
Sve što će se kasnije dogoditi u danu nije moje, časna trudbenička. Trenutno nema poslova špijunaže, nego samo intenzivno obnavljanje kuća nakon zadnjeg potresa. Žuta zvijezda ima puno pinceta kojima me premješta po gradu. Hej, Naruto, dodaj, pridrži, izravnaj, poguraj, donesi, izvuci, slušaj, izgladi, uspravi, nasloni, pomakni, preokreni, uspravi, nosi, reži, odmotaj, približi, zatvori, provjeri, premjesti… Večer obavezno u kupkama, sve dok praktički ne zakunjam u vrućoj vodi. Dan je kotač čije se koturanje mijenja samo kad je Konoha u opasnosti. Trenutno je najveća opasnost da nećemo imati dovoljno starih debala za obnovu. Već godinama sadimo smreke i cedrove, od kojih nam se nijedna šuma nije osobito udebljala. Premršave ljepotice, rekao bi moj učitelj Jiraya. Časna opaljena, tip se nije bojao petorice napadača, ali treperio bi pred malo dubljim dekolteom. Stručnjaci već godinama ponavljaju da šumu samo treba pustiti na miru i sama će ojačati. Ne kažu, doduše, koliko dugo će joj trebati. Tema vremena uvijek ispadne najbolnija. Barem za one koji nešto čekaju.
Zato je toliko važno praskozorje.
Prva šalica kave. Gorčina odmagljuje zjenice. Izlazak na još neugrijani zrak. Velika kamena lica, a onda lijeva, pa desna ruka zavezane na leđima dok se penjem po okomitoj stijeni, šesto metara do novog horizontalnog počivališta. Bubnjanje u ušima. Oslonci u pukotinama. Nema ravnih površina. Nema ni klinova. Krivudanja mojih razbacanih udova. To sporo gmizanje uvis je jedino vrijeme kad razmišljam o Sasukeovom odlasku. O tome kako je opcija bila ili sve prebiti ili otići. Iz gotovo istih razloga, ja sam ostao. On je otišao. Usuđujem se o tome misliti jer me sa svih strana okružuje samo kamen. Vrijeme prije svih vremena. Pouzdanost. Ronim po stijenama. Tu si jedino mogu priznati da za svog najboljeg prijatelja nisam stvaran. Možda čak i ne postojim. Rasplinuo sam se. Stijena mi strpljivo briše suze, znoj, pjenu s usana.
On je za mene stvaran.
Poraz.
Sasuke.
Svaki plan koji kujem završava u krhotinama. Sasuke je otpadnik. Ne žele ga natrag, niti se on želi vratiti. U razgovoru s njim osjećam kako mi iz usta izlazi samo voda umjesto glasova. Nekakvi vrući mjehuri. Nijedan naš susret u posljednjih nekoliko godina nije dospio dalje od njegove potrebe da ode i zatim nikamo i nigdje ne pripada. A uvijek sam se bojao duhova.
Časna dječja, Sasuke je nekad bio drugačiji.
Stijena
je tu
da reže i skliže se
i da me podsjeti
da ne smijem razmišljati
iz prošlosti.
Ako mi je stalo, stalo mi je iz sadašnjosti.
Baš iz toga što nam je svima okrenuo leđa. Iz njegove potrebe da uzvrati udarce i ne prestane udarati dok svi oko njega ne popadamo mrtvi. Trenutno, dakle, govorimo o maču, a ne čovjeku. I čak mi se ponekad čini da u toj njegovoj bjesomučnosti postoji neka frekvencija koju predobro, preprisno razumijem. Gotovo pa prepisujem. Da nije tako orkanski ljut, vjerojatno bi se samo utopio u žalosti. Kao ona malo usporena, ali uvijek cvrkutava prodavačica danga, bez prsta na desnoj ruci, koja je nakon potresa samo ostala stajati u svom dvorištu. Nije pomoglo što smo je na kraju odnijeli. Ukopala se. Sasuke barem trči. Trči nikamo. I fantastično je brz. A trčanje je kao penjanje. Ne smijem se okrenuti i pogledati odakle sam krenuo. Važna je samo točka do koje želim stići. Bolje razbiti glavu nego ustuknuti. Lisica u meni također zna s kim imamo posla. Da nju pitam, mirno bi pustila da se Sasuke sruši sa svoje velike visine kao nezrela jabučica. Strmoglavi i razleti na tisuću komadića. Čak bi osobno zamahnula repom i smlavila ga. I uživala. Kurama ne trpi oholost. Ni moju. Ni ičiju. U pravu je.
Još malo i zabit ću se u oblake.
I naravno, gore je već Šikamaru. Očito se popeo nekim drugim putem. Bez riječi si dodajemo vode. Pokazuje mi rukom prema jugu, odakle stižu oblaci. Treba stići u gradu nešto napraviti prije kiše. Malo ubrzati spuštanje. Još nije do kraja svanulo. Kimam glavom i razmatam uže.
Isto kao ni ja, Šikamaru ne prestaje tragati za Sasukeom. Premda nisu bili osobito bliski, zapravo mislim da si nisu bili međusobno simpatični, ali ni za Šikamarua čovjek koji nedostaje nije „samo“ otpadnik. Nije „smeće“, kako je rekla jedna naša vremešna gradska uglednica, s mnogo dijamantnih ukrasa u trokatnoj punđi. Šikamaru, naime, ne trpi kad se bilo koga otpiše. I njegova mama na svakom slobodnom centimetru njihove kuće, uza sve zidove, po svim hodnicima, na trijemu, u vrtu i stazici koja vodi do ulaznih vrata, ima takozvane „poškodovane biljke“. Sve zelenilo koje drugi bacaju ili joj ga samo istovare, jer njima ne uspijeva. A kod nje se oporavlja. To je takva obitelj.
Sasukeova je skupljala jedino ratne traume.
Pa ipak je baš taj mamlaz dugo vremena bio uže po kojem si se mogao spustiti u najdublju pećinu. Nikad ne bi puknulo. Uvijek bi te povuklo gore. U svemu je bio bolji od mene. Doslovce u svakoj mogućoj vještini. Časna ponavljačka. Osim u jednome. Povjerenju u ljude. Toga nikad nije bilo ni u tragovima.
Sjetim se koliko sam ga puta prebio. Koliko je puta on prebio mene. Časna pretučena, ljudi mogu biti ravnopravni. A mogu i puknuti na pola, kao naša glavna ulica.
Ulicu nitko neće ostaviti da zjapi.
Sasukea ne samo da puštaju da divlja, nego stalno ponavljaju da mu ništa nisu dužni. Njegova obitelj „jednostavno“ stoljećima obavlja najbolje plaćene ratne poslove, vele starješine, a da su „baš htjeli – mogli su promijeniti branšu“, ovako su svi redom nastradali, „pravo im budi“, „to ide u rok službe“, „nema tu velikih iznenađenja“. Kad god to čujem, drago mi je što je otišao. Inače bi i njega žrtvovali. Svi znamo kako prolaze talentirana djeca. Kakvi su to specijalni programi. I ako je baš tako „komplicirano“ naći načina da se brineš za dijete čije si roditelje smaknuo zbog neke svoje ratne paranoje, onda dijete ima pravo otići i potražiti pravednije mjesto.
Ali iz škole sam bježao ja, a ne Sasuke,
Doskok.
U trenutku kad prstima dodirujem livadu, u leđima sijeva ono poznato trganje koje dugo ostaje nakon potresa. Naslanjam se na kamene svatove. Rastvaram oči što više mogu, jer možda nije u pitanju samo umišljena trešnja.
Krošnje su mirne.
Prošlo je.
Lica na stijenama također odlučno zure u daljinu. Nisu nastradala. Iza jednog od njih je naše najveće sklonište. Nije li ironično da tamo sklanjaju svu onu djecu koju ne mogu iskoristiti u vojne svrhe.
Premda ratovi na kraju stignu i do njih.
I ne samo ratovi.
Hōjōki: valovi požara, potresa, tornada, gladi i na kraju selidba prijestolnice, sve u istom mjesecu, veli pisac. Sjećam se rečenice: Svi su osjećali kao otrgnute grane, zaustavljene u padu, kao da ih vjetar nema kamo odnijeti.
Je li bar Sasukeu nakon odlaska imalo bolje?
Čak i ako nas je sve temeljito zaboravio, pa i ako nam je oprostio, ne vjerujem da mu je bolje. Hodati uokolo pun izbrisanih ljudi je isto vrsta plutanja u praznini. Kao da si malo po malo amputiraš dijelove tijela sve dok se na kraju pretvoriš u leteći bonsai. I dalje rasteš. Ali imaš samo šačicu sebe. Dlan umjesto tijela. Ostalo se svakodnevno odstranjuje, pod strogim nadzorom, s idejom da deformacija korijena predstavlja jedini oblik slobode.
Drugim riječima, u zgrčenoj je šaci sve više otrova.
Starješine su postigli točno ono što su htjeli spriječiti.
Još više neprijatelja.
Čujem u daljini Rock Leeja. Dere se: „Po-raz, dva, tri.“ Obožavam što uvijek počinje brojati od poraza, a ne od jedan. I njegov glas: klokot nezaustavljivo brzog potoka, s povremenim hučanjima i malim arkadama vodopada. Njega je učitelj naučio da je disciplina sijevanje boli u nastavcima, boli koja sve rasvjetljava, boli od koje strastveno ne odustaješ, bol kojoj se predaješ onako kako se kockari predaju rizicima, samo s drugim posljedicama.
Poraz kao odskočna daska.
Dok prema meni grabi Kiba, dašćući i zureći u mene svojim nepokolebljivo razdraganim očima, jasno mi je da nisam baš sve pokušao.
Oko Sasukea.
I to ne vani. Po misijama. Na svim mjestima gdje ga povremeno presreću i pokušavaju „urazumiti“. Nego iznutra. Tu. U našem gradu. Ovdje se trebaju dogoditi prave promjene za Sasukeov povratak.
Uostalom, moje uže nije puklo u trenutku kad ga je Sasuke prerezao.
Ostavio je za sobom nešto trajno.
I tko stvarno određuje što je moguće, a što nemoguće?
Tko?
Prebit ću ga.
I prebit ću svakoga tko misli da zna odgovor.
Autorica ilustracija objavljenih uz ovaj tekst je Dunja Janković, interdisciplinarna umjetnica čiji opus uključuje kolaže, instalacije, stripove, glazbene i video radova, a izlagan je i objavljivan u SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Švedskoj, Meksiku, Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj… Te su ilustracije dio ciklusa Rooms. Druge autoričine radove pogledajte u našoj Galeriji na ovoj poveznici.
