Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Grof Zvijer, o čijem danu je riječ, zemljoposjednik je fiktivne grofovije smještene negdje u prostoru zapadne, možda i sjeverne Europe, nekad unutar tisuću godina njezine feudalne povijesti. Poput grofovije, fiktivni su i ime pa i sama titula grofa Zvijeri koji su do nas stigli u raznim formama i prijevodima, posve onemogućujući prepoznavanje izvora, no, u književnom smislu, istina nam ionako ne služi. Samo zato što je priča izmišljena, ne znači da je manje autentična.
Grof Zvijer, čija je ovo priča, ustao je netom nakon sunca pa pomalo mrzovoljno umio dlakavo lice i dugo ga trljao svilenim ručnikom. Prestao je tek kad je iziritirao kožu na obrazima. Ručnik je bio pun dlaka, a krzno je još bilo vlažno i to ga je ljutilo. Emociju je potom prenio na doručak, ispoljio ju na pečenim jajima i vrhnju, pa još nervozno odgurnuo posudu s desertom koja se rasula po porculanskim pločicama s uzorkom ljiljana. Spremačica je dotrčala počistiti nered, no Zvijer ju je zaustavio.
„Pusti“, rekao je dok su dva vitka hrta već lizala razliveni puding.
„Ima komadića stakla. Mogu se ozlijediti“, upozorila je spremačica pomalo prestrašeno.
„Pusti“, ponovio je grof Zvijer.
Pokazuje li ova epizoda grofovu zloću ili tek jutrošnju iznimnu mrzovolju, toliku da mu nije stalo ni do ozljede voljenih ljubimaca, a iz romantične literature nam je poznato kako veliki zemljoposjednici često svoje ljubimce vole više i od svojih kmetova, a nerijetko i od članova vlastite častohlepljive obitelji? Grof Zvijer nije imao obitelj. Imao je dva hrta, pedeset sluga i trideset članova osobne garde, i to smo tek na dvorcu. Izvan dvorca posjedovao je grof dva vazalstva na kojima se su smjestila tri božjom milošću obljubljena sela, jedan samostan s bogatom bibliotekom zabranjenih knjiga i jedno ribom bogato jezero. Ali ni danas, a ni onomad, nije bilo bitno koliko je neki čovjek bogat, nego koliko je sretan.
Vratimo se njegovom danu: Nakon doručka, grof je kratko počinuo, majordomu iznio želju za ručak („Masnije ali manje pečeno – zapravo – ajde nemoj uopće peći, samo ga zalij vrućim umakom od krvi.“), pa se uputio u sjeverni ured gdje se svakodnevno, osim nedjelje, bavio upravnim poslovima. Sjeverni ured nalazi se na drugom katu dvorca, s pogledom na unutarnje dvorište u kojem je grof svojedobno dao urediti jedan pomodni zeleni labirint s ribnjakom u sredini. U ribnjak je naselio nekoliko čarobnih ribica za nagradu gostima koji bi savladali zamršeni koloplet staza, no ima više godina da grof Zvijer nije organizirao svečanu večeru, jedva da itko više i svrati do ribnjaka, pa su čarobne ribice, usamljene i nagonjene dosadom, umjesto za nagradu gostima, jedna drugoj ispunjavale želje.
Ni grof nije već dugo u festivom raspoloženju. Eno ga i sad za stolom sjevernog ureda kako se mršti i nervira.
„I što je onda rekao?“ grof Zvijer sjedio je nagnut na samom rubu fotelje i napeto grizao vlastite kandže. Kandži jedva da ima, odavno su izgrižene do krvi, ali grofu to nije smetalo. Očnjakom je silovito kopao među krastama na vrhu kažiprsta.
„Onda se okrenuo i otišao“, raportirao je Fillion pomalo nesigurno.
„A što je rekao dok je odlazio? Nije se samo okrenuo i otišao, nešto je rekao!“ Zvijer nije vjerovala svom kapetanu straže. Znao je da je Fillion migoljav i pomirljiv čovjek koji uvijek izbjegava sukob i gladi stvari. A kako takav čovjek uopće može biti kapetan straže? Primjerenije bi bilo postaviti ga za kapetana kakve službe u kojoj se stvari glade. Ima li u dvorcu uopće kakvu službu za glađenje? Ako i nema trebalo bi je napraviti. I bez pomnijeg razmišljanja mogao je nabrojati nekoliko stvari kojima bi dobro došla takva služba.
„Pripremio sam današnje upravne zadatke“, Fillion na stol stavi hrpu papira koje je dotad stiskao na prsima. „Morate potvrditi izvješće o jučerašnjem prinuđenom prikupljanju desetine a i morate odlučiti o kazni za utamničenog trgovca.“
„Ne skreći s teme, Fillione, nisi mi odgovorio što je rekao taj podlousti farizej sinoć u konobi pred svim muževima moga sela! Moga sela!“ naglasio je grof svoje feudalno pravo.
„Nešto je promrmljao, nije se jasno čulo.“
„Čulo se! Fillione, prestani izglađivati stvar! Tako mi svega nemoj da se zbog tebe nakostriješim.“ Zvijer je opako zarežao. Osjetio je snažan poriv da se počeše, podigao desnu nogu i silovito se grebao iza uha. Kudelje zvjerske dlake prštale su po prostoriji, pa se i Fillion nakašljao, štiteći rukom usta da ne udahne olinjanog zvjerskog krzna.
„Što je rekao? Govori napokon, počeo sam se linjati od tvoje zagladljive apologetičnosti.“
„Rekao je: neće meni jedna… ružna rugoba naređivati.“
„Znao sam, znao sam, ja sam točno znao. Je li baš tako rekao: ružna rugoba?“
„Baš tako.“
„Nezahvalna, neharna, časnohlepna hulja, i on i svi iz te konobe. Sigurno mu nitko nije kontrirao nego su svi kimali glavama podržavajući ga.“
I Fillion kimne.
„Oo, zavidna, mukloljubna, plitkoumna rulja. Sve sam im dao, sve sam učio za njih. Žive li u miru i sigurnosti? Žive. Imaju li moju zemlju da na njoj sade i rade? Imaju. Imaju li stabilne porez: petine i desetine? Imaju. Jesam li im dao mogućnost otkupa vojne obaveze? Jesam. Sve sam im osigurao i što sam nakon svega ja njima? Što sam ja njima, reci mi Fillione, reci mi što sam ja njima?“
„Ružna rugoba.“
„Ružna!“ Krikne zvijer pa se unezvijereno krene vrtjeti po sobi. “O, što je to u čovjeku da drugog čovjeka prvo cijeni po ljepoti? Zašto smo od pamtivijeka robovi te optičke varke? Zašto, o zašto, od početka vremena ljepota dominira međuljudskim odnosima, zašto ljepši uvijek prođu bolje i zašto nam je milo gledati lijepo lice, makar nas sablažnjava ono iza njega?“ jaukao je grof Zvijer i nervozno se vrtio u krug po sredini sobe, pa se Fillionu, dok bi u glavi isključio ton, činilo kao da to Zvijer hvata vlastiti rep.
„A zašto je to tako? Reci mi, Fillione, reci mi iskreno!“ prekine Zvijer Fillionovo maštanje.
„Moje mišljenje nije vrijedno.“
„Ali i ti si jedan od njih, jedan od lijepih. Ti možeš bolje razumjeti to stanje uma u kojem se ne gledaju dubinske vrijednosti nego površne ugode. Reci dakle!“
„Ako mi gospodin grof dopusti izraziti misao, ne mislim da je stvar u ljepoti. Njih više mori njihov status.“
„Što? Ne razumijem.“
„Njih muči njihovo siromaštvo, a ne ljepota.“
„Kakve to gluposti pričaš, Fillione? Pa je li taj sitnodušni klatež pred svima izjavio da sam ružna rugoba? Ružna rugoba, tako je rekao. Ružna rugoba, kakva li je to samo nepismena redundantna sintagma, em ružan em rugoba. Čemu tolika zalihost osim ako ne želiš naglasiti taj epitet: ružno, rrrružžžnoooo, čak je i ta riječ ružna, ima r i ž, rž, rž, rrrž, pobogu, Fillione, pobogu!“ grof Zvijer uzrujano sjedne i okrene fotelju ka prizoru labirinta u unutarnjem dvorištu.
Autor ilustracija objavljenih uz ovaj tekst je nagrađivani fotograf i asistent na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu Davor Konjikušić (Zenica, 1979.). Autor je knjiga Crveno svjetlo. Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941.-1945., Naša kuća i Tu nema ničega! (u koautorstvu s Dubravkom Ugrešić).
Kasna jesen rasušila je živicu koja je, poput grofa samog, djelovala pomalo neukusno i ofucano. Zvijer se zabaci u fotelju, dohvati lulu i nespretno je, ne uspijevajući čvrsto uhvatiti kresivo izgriženim kandžama, zapali, spalivši pritom malo krzna na prstima. Kapetan straže strateški pričeka još nekoliko trenutaka dok se smrad spaljenog krzna slegnuo a ritam kolutova dima ispuhivanih iz grofove njuške primirio pa pažljivo predloži nastavak rada na zemljoposjednikovim upravnim obvezama.
„Nisam voljan, Fillione“, zatulio je grof. Nedostatak volje, tog temeljnog pokretača akcije jasno se mogao iščitati u naborima dlake na snutrenoj njuški.
„Tu je još i pitanje trgovca Mauricea, kojeg ste zatočili u ćeliju jer je ubrao ružu iz vašeg vrta“, nastavljao je Fillion oprezno, jer posao se mora odraditi.
„Što s njim?“
„Morate vijećati o njegovoj kazni. Kćer čiju ruku je ponudio u zamjenu za svoju slobodu, Ljepoticu, locirali smo u magičnom zrcalu. Gospodin je sad sam može vidjeti pa presuditi.“
„Ljepotica, to joj je ime? Patetično.“
„Kažu da je najljepša djevojka kraljevstva. Ljepša i od samog sunca.“
„Heretično.“
„Ljepša i od kula hrama Naše Dame.“
„Dramatično.“
„Ljepša i od tulipana i od ruže.“
„Simbolično.“
„Ljepša od Panove Siringe, ljepša od Herkulove Dejanire, ljepša od Parisove Helene.“
„Tko to kaže, nepismeni seljaci?“
„To sam ja dodao.“
„Prestani dodavati, Fillione. Uopće, prestani govoriti. Nisam više voljan umovati o estetici“, Zvijer odmahne šapom.
„Razumijem“, Fillion se pokori.
„Odlazi. Ostavi me na miru“, grof tiho zapovijedi i u zrak otpuhne par pravilnih kolutova dima koji su se poput zakrivljenog prostor-vremena dugo omotavali jedan oko drugoga dok se nisu rasprsnuli u ništavilo. Fillion pokupi papire sa stola, pažljivo ih određenim redom složi na hrpu, pa je primi pod mišku i udalji se prema vratima.
„Fillione“, zaustavio ga je grof trenutak prije nego će zatvoriti vrata iza sebe. „Donesi mi to magično zrcalo. I navuci zastore“, naloži Zvijer.
Želimir Periš (Zadar, 1975.) je diplomirani inženjer računarstva. Vodio je OtPis − radionice kreativnog pisanja u Zadru i Zapis − udrugu zadarskih pisaca, s kojima je organizirao mnoge književne programe uključujući KaLibar bestival 2013-2018. Objavio je: zbirku priča Mučenice (2013.), romane Mima i kvadratura duga (2014.), Mima i vaše kćeri (2015.), Mladenka kostonoga (2020.), zbirku pjesama x (2016.) i slikovnicu Straška postavlja teška pitanja (2021.). Za Mladenku kostonogu dobio je nagradu Kočićevo pero i Tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman 2020. godine.
