Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Stolić nasred nevelike prostorije pretrpan je bakrenim setom za čaj uz koji se nagurava tacna s naslaganim mrvljivim kolačima. Na skromnoj drvenoj klupici za dvoje, stišću se dva otežala gospodina u odijelima strogih linija. Jedan iz aktovke vadi fasciklu pa je pokušava odložiti na stolić. Ne uspijeva pa koluta očima i fasciklu spušta na koljena. Iz nje vadi nekoliko listova i kemijsku olovku. Njegov kolega kašljuca dok žvače i guta suhe kolače čije se mrvice osipaju po šarenom tkanju rastegnutom preko daščanog poda. Preko puta dvojice, na drvenoj stolici bez naslona skrušeno sjedi žena u srednjim tridesetima. Bakrena put presijava joj se pod skromnim sjajem petrolejke koja je jedini izvor svjetla u skučenoj prostoriji. Spokojnog izraza lica, prstima poravnava bijeli veo koji joj s glave u mekanim slapovima pada preko grudi sve do struka. Ispod široke bež haljine od grube tkanine izviruju drvene klompe. Stariji od dvojice, proćelavi čovac u ranim pedesetima, odmjerava ženu preko puta sebe pa otpije gutljaj čaja, skiseli lice i cokne jezikom. Koljenom drmne kolegu koji se i dalje bori s kolačima, zatim dograbi formular, klikne kemijskom olovkom i zaškilji u ženu:
– Ispričavam se što upadamo ovako iznebuha, no nismo vas mogli naći u telefonskom imeniku kako bi najavili posjetu.
– Nemamo telefon – odvraća žena pa dlanom klizne niz maramu, napipa jedan neposlušni uvojak kose i zagura ga iza uha.
Mlađi čovjek udari dlanom o dlan i otrese ostatak mrvica na pod, pa i on dohvati jedan formular i nakesi se:
– Mi smo iz Centra za socijalnu skrb. Kako imamo čitav niz prijava vezano uz vašeg sina, služba nam nalaže da vas posjetimo i provjerimo u kakvim uvjetima živite.
– I je li možda došlo do zanemarivanja djeteta – ozbiljno doda stariji pogladivši trbuh.
Žena se blago nasmiješi:
– Ne znam ništa o nikakvim prijavama, no pitajte slobodno sve što želite znati.
– Nas zapravo zanima kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan – odvraća ljubazno mlađi socijalni radnik.
– Ah – nasmije se žena veselo. – Ali moji dani nisu uobičajeni. Svaki je dar od Boga i kao takav jedinstven.
Dvojica se pogledaju kratko pa mlađi objasni:
– Naravno. Pa možete li nam onda reći kako vam je dan protekao, evo recimo… jučer.
Rekavši to, čovjek nekoliko puta škljocne kemijskom olovkom, pa je zadovoljno odloži na formular. Zgrabi čaj, otpije dugačak gutljaj, no zagrcne se pa brže-bolje šalicu vrati na stolić. Žena uhvati taj trenutak pa kaže:
– Ispričavam se, još nisam proučila lokalne recepte. Znam pripraviti čaj od anisa, beskvasni kruh i kolač od ječma.
Stariji se socijalni radnik pokuša udobnije namjestiti do kolege, no nakon kraćeg vrpoljenja odustane. Upita:
– Govoreći o tome… kako to da ste za Ješuin drugi dolazak odabrali Hrvatsku?
Žena se nasmiješi, pođe rukom pod maramu, pa izvuče pramen crne kose i krene ga vrtjeti oko kažiprsta. Nastavi sramežljivo:
– Ah, to vam je bila velika želja mog supruga. Sigurno znate da je on zaštitnik Hrvata pa je računao kako će mu to pomoći proširiti posao. Zanosio se da će jednog dana sjediti na čelu upravnog odbora nekog šumarskog instituta, no ispalo je drugačije. Ali sve je to Božja volja. On je naime rijetko kod kuće, više-manje je stalno na terenu, pogotovo pred turističku sezonu kad radi na otocima. Ješui je bilo svejedno, a ja sam nekako navijala da odemo živjeti u Međugorje. Toliko lijepoga sam čula o tom mjestu, ali na žalost nisam nikad bila tamo.
– Gospodin je stolar, ako se ne varam? – doda stariji socijalni radnik te krene nešto upisivati u formular.
– Ima zlatne ruke – zacvrkuće žena pa uvojak kose vrati pod maramu i rukom zaokruži po prostoriji: – Sve što vidite sam je napravio.
Službenici se još jednom promeškolje na uskoj klupici pa se opet bace na pitanja:
– Mislite li da je vašem sinu dovoljna tako skromna ishrana? Ipak je on dečko u razvoju. Sad je napunio dvanaest, zar ne?
– Ješua vam rijetko jede kod kuće – stidljivo će žena. − Kaže da mu je marenda u školi sasvim dovoljna.
Dvojica se pogledaju pa si kimnu glavama. Mlađi krene:
– Vidite, gospođo… Marija, je l’ tako? Upravo ste načeli jedan od problema. Ravnatelj njegove škole javio se našoj službi i kazao kako Ješua u školi umnaža hranu, zbog čega su u kratkom roku sva djeca otkazala plaćanje marende. To je znatan financijski udar na školu, nadam se da razumijete?
– Ista stvar sa slatkišima – prokašlje drugi službenik. − Više nitko ne kupuje čokoladice iz automata. Aparati koje je ravnatelj postavio u školskom predvorju, skupljaju prašinu i bez veze troše struju.
Marija se uzvrti na stolcu, ispreplete prste pa šake spusti u krilo:
– Gledajte, moram reći nešto u njegovu obranu. Nedavno ga je bez mog znanja jedan njegov profesor odveo kući na svadbu svoje kćeri. Tamo se Ješua toliko prejeo kolača da cijelu noć nije mogao zaspati od šećernog šoka. Da ne spominjem kako mu gosti nisu dali da priđe stolu s hranom misleći da je izbjeglica s Bliskog istoka.
– To je drugi problem – prekine mlađi socijalni radnik pa nastavi: − Znate li uopće zašto ga je taj profesor poveo k sebi na svadbu?
– To mi nije poznato – tiho će Marija.
– Zato što je Ješua u školi vodu iz vodovoda pretvorio u vino. Djeca su se ponapijala, cijeli dan su bauljala i posrtala po hodnicima, valjala se po podu i povraćala, a neki su psovali i vrijeđali profesore.
– Navodno, nikad bolji Merlot – nadoda stariji socijalni radnik migoljeći obrvama.
Mlađi kolega ga pogleda i kimne glavom, pa nastavi dramatično:
– Jedan je učenik mrtav pijan tijekom sata zavitlao kredu u profesora vjeronauka i pogodio ga u oko. Čovjek je zamalo oslijepio.
Marija zatrepće nekoliko puta na što joj se krupne, tamne oči učas navlaže. Rumenilo joj oblije obraze i krene se spuštati niz vitki vrat.
– Znam za to – doda skrušeno. – Tog dana ravnatelj me pozvao u školu. Ješua je odmah ozdravio tog profesora, ali on je ipak inzistirao da mu se izrekne ukor.
– I tu smo kod treće prijave – ubaci se slavodobitno stariji socijalni radnik i krene mahati papirom.
Njegov mlađi kolega stane potvrdno kimati glavom:
– Znate li da Ješua svako malo odlazi u kliniku za očne bolesti? Prošeta se čekaonicama nakon čega pacijenti krenu otkazivati preglede. Prijemna dvorana je puna odbačenih dioptrijskih naočala, ljudi ih tamo ostavljaju kao suvenire, a o opozvanim operacijama da ne govorimo.
– Ali to je privatna klinika – uzbuni se Marija. − Ješua misli kako takva usluga previše košta.
– To nije na njemu da procjenjuje gospođo Marija. No, osim što srozava poslovni rejting ugledne zdravstvene ustanove, on joj radi i nelojalnu konkurenciju.
– Ali on ne naplaćuje usluge – uzdahne uzbuđeno Marija. – On to čini volonterski, kaže da ga plaća čeka kod oca na nebu.
Stariji socijalni radnik se pridrži za trbuh, nagne se prema Mariji pa krene stenjati:
– Čekajte malo, kakav sad otac na nebu? Nije li mu otac vaš suprug, Josip?
Marija krene mahati rukama, no ubrzo se primiri pa teškog daha istisne kroz zube:
– Mislim da je razgovor upravo postao previše osoban…
– Gospođo, sudeći po prijavama vaš je sin odgojno zapušten, a mi smo tu da zajedno pokušamo doći do rješenja.
– Zaboga miloga – uzruja se Marija – Zar zbog nekoliko progledalih slijepaca želite reći da sam loša majka i da svog sina …
– Ali gospođo kad bi to bila samo oftalmologija, ni po’ muke!
– Ni po muke! – ponovi drugi muškarac uzbuđeno, a njegov kolega nastavi:
– Ješua se kao kakav besposličar svake subote potuca po ortopedskoj poliklinici. Kljasti ustaju iz kolica, odbacuju štake, euforično trče po hodnicima… ljudi otkazuju dopunsko zdravstveno osiguranje. Nastavimo li okretati glavu od problema, za godinu dana suočit ćemo se s kolapsom zdravstvenog sustava.
– Ne zaboravimo gdje je smještena patologija – dobaci kolega.
– Naravno, skoro sam zaboravio. Gospođo Marija, odmah uz ortopediju nalazi se patologija. Zamislite da Ješua prošeće onuda? Pa tko bi izašao na kraj s ekipom koja čeka na obdukciju? Tko bi ih i na koji način vratio na popis HZZO-a i otkud novac za nastavak isplata mirovina?
Mlađi socijalni radnik se tobože nakašlje, pa dobaci kolegi:
– Ne zaboravi na ribare.
– Tako je! Ribari! – klikne stariji socijalni radnik pa krene vaditi papire iz fascikle.
Njegov mlađi kolega pokuša na stoliću napraviti mjesta, no odustane pa krene dokumente slagati preko tacne s kolačima:
– Ovo su fotokopije novinskih članaka, evo sve je crno na bijelom…. pa kaže: „Mladi Ješua hoda po ribarnici i zamahom ruke puni kašete najkvalitetnijom ribom“. Zatim, „Prosvjed ribara ispred Ministarstva poljoprivrede. Ugrožen nam je posao“.
Marija sijeva pogledom po socijalnim radnicima, pa gleda u papire.
– Ja… ne znam, ne čitam novine – promuca.
Stariji ohrabren njezinom zbunjenošću nastavlja:
– Ali to nije ono najgore! Raste stopa nezaposlenih jer su mnogi ribari odustali od posla. Ostavili su mreže i sad u stopu prate vašeg sina.
Mlađi iz aktovke vadi novine i okreće ih prema Mariji:
– Vidjeli ste ove naslovnice? „Ješua prekinuo misu i istjerao svećenika iz crkve.“ „Vjernicima dijelio vjenčiće od maka i vikao: Evo vam opijum za narod!“ Pazite podnaslov: „Razbio škrabicu s milodarima pa prosjacima ispred crkve dijelio novac.“ Pa gospođo Marija, od čega bi Crkva trebala živjeti? Kakve su ovo ideje?
– Izmišljotina! – zaurla iznervirana Marija, pa skoči na noge i nehotice prevrne čajnik. – Ovo je laž! Grijeh devete božje zapovijedi!
Socijalni radnici krenu skupljati mokre dokumente sa stolića.
– Dajte molim vas, ako i jest izmišljotina, pa laž nije na popisu smrtnih grijeha! Čemu se toliko uzbuđujete!?
Marija krene kršiti ruke. Ubrzano diše i drži se za stomak. Mlađi socijalni radnik je pogleda molećivo:
– Naš Centar smatra da treba odmah prekinuti s time. Uostalom, jedva nekolicina ljudi vjeruje da je vaš dolazak u Hrvatsku i Ješuin drugi dolazak povezan sa skorašnjim Sudnjim danom. Mislimo da ste se svi malo previše zaigrali.
Marija pogubi živce pa skoči sa stolca i krene urlati:
– Jedva nekolicina vjeruje? Pa kakve to veze ima? Zar ga i prvi put nije prepoznalo tek njih dvanaest!?
Zatim potpuno rastrojena strga veo s glave i krene čupati kosu. Socijalni radnici se iskobeljaju s klupice pa krenu slagati dokumente u fasciklu. Jedan bojažljivo protisne:
– Vjerujem da imamo prostora za dogovor. Sigurno Ješua osim sendviča može materijalizirati i druge stvari.
– Novac, možda? – nadopuni ga kolega pa opet koljenom kucne kolegu.
Marija prevrne stol i krene mahnitati:
– Van! Ovo je kuća molitve, a ne lopovska jazbina!
Spotičući se jedan o drugoga socijalni radnici krenu bježati prema vratima. Stariji preko ramena promuca:
– Možda… možda bi bilo najbolje da opet odaberete Izrael.
– Mislim da je to nekad bila Palestina – nadoveže se drugi dok grabi preko vrata.
Marija dohvati metlu i potrči za njima. Ovi istrče pred kućerak pa pojure kroz vrt i panično krenu preskakivati nisku drvenu ogradu. Mlađi u trku vadi ključeve i stane šeprtljavo otključavati službeni automobil. Konačno ga otvori pa obojica ulete u vozilo i zalupe vratima. Dok motor vergla, Marija zavitla metlu i baci je prema njima. Promuklo zaurla:
– Gubite se!!! Kao da nije dosta što mi dijete razapinju po medijima!
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, a radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski, talijanski i ukrajinski. Dosad je objavio: Kazalište sjena (2002), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (2005), Blockbuster (2009), Riječke rock himne (2011), Snoputnik (2014.), Zapisano metkom (2015), Putovanje desnom hemisferom (2017), Pacijent iz sobe 19 (2018), Kaleidoskop (2019) i Hotel Wartburg (2022). Dobitnik je nagrada i priznanja: „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010), Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011), CeKaPea za kratku priču (2013) i „Fran Galović“ po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019).
