Naslov književnog djela, svojevrstan kamerton čitanja, u slučaju romana Đorđa Matića Niotkuda s ljubavlju može zazvučati odnekud poznato, kao daleki odjek. Netko će se sjetiti Flemingovog romana Iz Rusije s ljubavlju, netko romana Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda. Kombinacija dijelova naslova ovih knjiga čini naslov romanesknog djela u kojem nailazimo i na bondovski uspješnu akciju pljačke muzeja, a koje samo spada u djela o emigraciji, napisana iz autobiografskog kuta. Takvo čitanje naslova dopušta čitatelju pretpostavku da je riječ o knjizi intertekstualnih namjera koja spaja različite diskurse i doziva u sjećanje knjige prethodnika. Pretpostavka će se pokazati točnom bez obzira na njezino pogrešno ishodište: prema svjedočenju autora, knjiga je dobila naslov po istoimenoj pjesmi Josifa Brodskog.
Unutar između
Djeca ponekad dobivaju imena po precima ili prijateljima, iz želje da sliče na njih, a naslov je također neka vrsta imena. Zato oslušnut ćemo što nam kazuje takav izbor: pjesma „Ниоткуда с любовью“ pripada ciklusu u kojem je došla do izražaja pjesnikova vjera u moć materinjeg jezika u uvjetima života u drugoj kulturi. Brodski piše svojevrsno pismo, epistolu, bez uobičajenog datuma i označenog mjesta, obraćajući se voljenoj ženi, a istodobno miješajući na početku obraćanja dragi, štovani, mila… Matićev roman također predstavlja pismo-dnevnik bez datuma i kronologije, lirsku ispovijest kojoj je jezik jedan od najvažnijih junaka.
Kod obojice autora niotkuda signalizira nemoć tradicionalnog zemljopisa: vanjska geografija nije toliko bitna, kad se piše iz samog sebe. Svakodnevna fizika nije u stanju objasniti fenomen ogledanja u drugom, kao u ludom zrcalu. U oba djela-imenjaka tematizira se liminalni prostor, prostor između, neomeđen granicama, prostor unutarnjeg svijeta umjetnika. U oba djela ogledanje u drugom predstavlja viši čin spoznaje. Posuđujući naslov pjesme Brodskog, Matić ukazuje na ključne pojmove svoje poetike, ali istodobno aludira na važnost (istog) imena kao jednu od tema svog romana. Vidjet ćemo na kraju da isto ime ne znači uvijek sličnost, a različita imena ponekad kriju suštinsku istovjetnost.
Mada roman Đorđa Matića toliko izrazito ne sliči na druga djela hrvatske književnosti pa književni kritičari čak smatraju da nema prethodnike, ustvrdila bih da ima poetičke pretke, autore lirskih romana modernizma. One čija su djela također lebdjela između pjesničkog i proznog iskaza. Jedan je od njih svoju prvu knjigu lirske proze naslovio Ex Ponto, podsjećajući na tužnu sudbinu prognanika koji se našao na dalekom limesu Rimske imperije. Čitatelj koji nije upućen u biografiju autora tih lirskih zapisa, neće prepoznati mjesto nastanka knjige, stvorene u tamnici i internaciji. Mariborski zatvor zapravo i nije mjesto iz kojeg mladi pjesnik upućuje svoje epistole. Ivo Andrić u trenu pisanja boravi u svom unutarnjem svijetu i bilježi njegove pejzaže. To je njegov limes, liminalno stanje nadahnuća, uspomena, razgovora s Bogom.
Život mladog Andrića obilježio je rat, mada ga nije proveo u rovovima, nego u tamnici. U zatvor je došao mladić, sumnjiv vlastima kao buntovnik, a izašao iz njega čovjek koji će ostati upamćen kao meštar šutnje. Negdje između, unutra, bio je pjesnik koji je zabilježio svoju ispovijest. Rat je obilježio i život Đorđa Matića, načinivši od njega egzilanta. U njegovom lirskom romanu, između činjenica biografije, uspomena na djetinjstvo i boravke negdje drugdje, provijava istinska autobiografija pisca – doživljena povijest kulture koja je njegov pravi duhovni zavičaj.
U Matićevom lirskom romanu, između činjenica biografije, uspomena na djetinjstvo i boravke negdje drugdje, provijava istinska autobiografija pisca – doživljena povijest kulture koja je njegov pravi duhovni zavičaj
Književnost kao DNK
Struktura Matićevog romana zadaje zaseban sistem koordinata. Poglavlja, naizmjeničnom smjenom strana svijeta u naslovima (Sjever, Jug), upućuju na (prividnu) situaciju kontrasta. Prividnu, jer već prva glava romana nosi naslov „Sjever/jug“ i nenametljivo ukazuje na relativnost takve podjele: „Za nas, sa sjevera, nas koji smo opet dalje jug pravog sjevera, jug je najzad obećanje“. Početna podjela na Jug (Italija) i Sjever (Nizozemska) kao mjesta boravka lirskog junaka postupno gubi svoj smisao – Jug postaje Hrvatska iz uspomena. Junaci romana nalaze se zapravo i između Zapada i Istoka kao dva tipa kulture koji ih formiraju.
Mada čitatelj doznaje osnovne podatke o životu pripovjedača u gradovima koji su postali njegova utočišta, njihovi pejzaži ne poklapaju se s unutarnjim krajolicima junaka – kao da među njima postoji sloj „između“. Ponekad to „između“ popunjavaju citati, aluzije, slutnje iz književnih i glazbenih djela bliskih autoru. Ove intertekstualne i intermedijalne komponente često nisu obilježene u tekstualnom tkivu romana. Doživljene, propuštene kroz svijest i podsvijest pripovjedača, one postaju (i) njegov tekst.
Znatiželjni čitatelj uživat će u igri pronalaženja tih „tajnih veza“, u odgonetanju paralela i srodnosti, kao i u pronalaženju razlika. Među piscima koji se spominju u ovom romanu o egzilu, svakako ćemo naći umjetnike slične sudbine. Ponekad se spominju imenom (Danilo), ponekad – naslovom pripovijetke o emigrantu (Apatrid). Autor najčešće ne navodi izvore citata. Onima koji ne znaju ionako neće značiti puno. Onima koji znaju – objašnjenja ne trebaju. Iznimno sugestivno tkanje interteksta čini ovaj roman neprevodivim na druge jezike. Ne zato što se ne mogu prevesti riječi, nego zato što se ne mogu prevesti osjećanja i brojne konotacije koja idu uz njih. Roman zahtijeva od čitatelja istu mjeru posvećenosti kakvu demonstrira njegov autor, doživljavajući kulturu, prije svega književnost, kao vlastiti „DNK“.
Djela pisaca koji su doživjeli sudbinu emigranata kao da čine jednu veliku knjigu, koja je sada dopunjena romanom Đorđa Matića. Njihove priče imaju mnogo sličnosti koje, istodobno, još više naglašavaju razlike. Osamljenost i suočavanje sa samim sobom čine osnovu lirskog ispovjednog romana, a takav je i Matićev. U toj osamljenosti (fizičkoj i/ili metafizičkoj) javlja se potreba ispričati sebe nekom tko će razumjeti – onom odrazu u (ludom) ogledalu, dvojniku, čistom listu papira, glatkom poput zrcala. U lirskom romanu često se koristi intimistički oblik dnevnika, zapisa, pisama. Takvo pismo upućuje i pripovjedač Matićevog romana. „Kome ja ovo pišem?“ – pitao se narator lirskog romana Miloša Crnjanskog, suvremenika Ive Andrića. Zapravo, i Dnevnik o Čarnojeviću, i Andrićeve epistole Ex Ponto pisani su vlastitoj mladosti. Mladosti svojoj i svojih suvremenika posvećuje svoj roman i Đorđe Matić.
Možda zato, u potrazi za ključevima čitanja, posežem za lirskim romanima koji su obilježili razvoj ovog žanra, prije svega za Andrićevim Ex Pontom. Prijatelj Andrićev Miloš Crnjanski posvetio je tom djelu svoj prvi književni prikaz koji odaje ushit i zanos, ali služi i kao vanredan primjer autopoetike pod maskom. Mladi povratnik iz rata vidio je u Ex Pontu odlike onog novog, modernog romana koji je i sam pisao u tom trenutku. U ogledalu Andrićevih zapisa vidio je vlastiti Dnevnik. Ex Ponto ga podsjeća na glazbu, na sliku, na najdraža mu književna djela. U njemu autor prikaza vidi sliku vlastite poetike, a razgovor s dvojnikom čije lice vidi kao vlastito, u nekom posebnom ogledalu, čini jezgro i njegovog prvog romana.
Zapravo, i Dnevnik o Čarnojeviću, i Andrićeve epistole Ex Ponto pisani su vlastitoj mladosti. Mladosti svojoj i svojih suvremenika posvećuje svoj roman i Đorđe Matić
Dvojnici i korijeni
Jezgro Matićevog romana, po mojem mišljenju, čini razgovor sa Johnnyjem Štulićem. To nije samo razgovor sa još jednim egzilantom, karizmatičnim pjevačem, simbolom jedne epohe i jednoga grada. To je razgovor sa samim sobom, najotvoreniji mogući. Sa zanosima i prkosima vlastite mladosti i njezinim razočarenjima. Ogledalo se ovdje akcentira na poseban način: Što sam zapravo htio od njega? (…) Svoje ogledalo? I`ll be your mirror.
Međutim, Johnny nije jedina paralela glavnog junaka. Kao svojevrstan dvojnik javlja se u romanu Maša Koen – ženska projekcija emigrantske sudbine. Narator je traži na Jugu i na Sjeveru, zamjenjujući je s drugima – kao što je zamjenjivao s drugima ženu zvanu Nepomućena Radost Života junak Ex Ponta. Opisujući Mašin put ka samosvojnom pjevanju, autor (koji i sam ima iskustvo glazbenih nastupa u tuđini) kroz njezino džeziranje, improvizaciju, progovara o važnim pitanjima identiteta.
Njezino prezime, kaže protagonist, obilježilo je njezinu sudbinu, baš kao što je to uradilo njegovo ime. I jedno i drugo je signaliziralo pripadnost određenom narodu. U Mašinom slučaju radilo se o sudbonosnoj grešci koja ju je povezala s Koenima, Kohanima, Konovima… Potraga za Mašom Ko(r)en postaje potraga za duhovnim, a ne obiteljskim korijenima. Koren je korijen, ma kako se izgovarao. Sa r ili bez.
U Matićevom romanu izgovor ima posebnu važnost. Melodija jezika, njegovi akcenti nedvojbeno signaliziraju pripadnost. Zagrebački govor jest mala domovina junaka. Ali, njegovo djetinjstvo ne prolazi samo u Zagrebu. U gradu gdje mu žive baka i djed, postoje jasne jezične podjele. Autor stalno spominje akcente, jer oni ponekad postaju važniji od riječi. Maša Koen vježba izgovor svog imena, na ruski način, kako bi bila što autentičnija izvođačica ruskih pjesama. Maša jest popularno rusko ime – mala Marija. A u gradu gdje je odrastao junak, Velika Maša je Velika Gospa.
Kad postaje popularna pjevačica u nizozemskom klubu, Mašu zovu Ruskinja. Nacionalnu pripadnost u ovom slučaju određuje njezin repertoar. Pripadanje kulturi u Matićevom romanu često se ne poklapa s podrijetlom. To se može dosljedno ispratiti i na primjeru ruskog repertoara junakinje. Lik Šalvoviča (zahvaljujući njemu Maša počinje svoju pjevačku karijeru izvođačice ruskih pjesama), svojevrstan je fikcijski dvojnik sovjetskog pjesnika, kompozitora i pjevača Bulata Šalvoviča Okudžave – Gruzijca po ocu, Armenca po majci. U jednoj pjesmi on naziva sebe arbatskim emigrantom, prognanim s rodnog Arbata u drugu moskovsku ulicu. Dakle, to je još jedan od egzilanata. A junak jedne njegove pjesme, mali beskućnik, sanja put u Amsterdam – i u Matićevom romanu Okudžava boravi tamo…
Repertoar koji bira Maša, također nije slučajan. Pjesme koje daju romanu emotivnu glazbenu kulminaciju – pjesme su o ratu. Rat se ne tematizira u ovom djelu, ali je tu, u podsvijesti junaka. Prva od pjesama koja obilježava Mašin pjevački put jest „Tamna noć“ („Темная ночь“). U romanu se spominje kao „Tamnaja noć“, naslovom u kojem se spajaju ruski original i srpska prerada Bore Đorđevića („Tamna je noć“). Baš kao u izvođenju Maše Koen, kad neočekivano završava rusku pjesmu srpskim finalom. Zanimljivo je da original, poznat u izvođenju Marka Bernesa, ima optimističku poentu. Prepjev Riblje čorbe izrazito je depresivan.
Pripovjedač pronalazi Mašu u trenutku kad ona pjeva jednu drugu pjesmu o ratu: „Когда мы были на войне“. Iako je mnogi tretiraju kao narodnu kozačku, ovo je pjesma još jednog (pored Okudžave) sudionika Drugog svjetskog rata – Davida Samojlova. Naslovio ju je „Pjesmica husara“. Kozaci i husari – mada se radi o konjanicima i u jednom, i u drugom slučaju – imaju u kulturnoj recepciji različite konotacije. Želja za smrću zbog nevjerne ljubavi više ide, po mišljenju slušatelja, uz kozake-južnjake. A netko od izvođača dodao je pjesmi Samojlova sretan kraj… Dakle, niti je kozačka pjesma kozačka, niti je narodna, a nije ni takva kakvom ju je stvorio autor, koji se zapravo nije prezivao Samojlov. Kao što se ni Bernes nije prezivao Bernes. I jedan i drugi imali su prezimena koja su svjedočila o njihovoj pripadnosti narodu Koena, Kona, Kohana… Slučajno ili ne, upravo njihove pjesme Maša bira kao najruskije…
Jezgro Matićevog romana, po mojem mišljenju, čini razgovor sa Johnnyjem Štulićem. To nije samo razgovor sa još jednim egzilantom, karizmatičnim pjevačem, simbolom jedne epohe i jednoga grada. To je razgovor sa samim sobom, najotvoreniji mogući.
Igra ogleda i ogledala
Niotkuda s ljubavlju – to je roman-splet autobiografskog i fikcijskog, književnog i glazbenog, lirskog i esejističkog. Prava autobiografija pisca sadrži ne samo događaje iz njegovog života, već i doživljaje – a to je prije svega doživljaj svijeta, zaodjeven u riječi. U Matićevoj knjizi naći ćemo fragmente koji su ranije bili dio njegovih nefikcionalnih tekstova, kao svjedočanstva pouzdanog svjedoka. U romanu, međutim, ponekad nestaju imena gradova i ljudi – i postaju imena koja se sada naslućuju. Nisu skrivena, mogu se lako odgonetnuti, ako čitatelj zbilja želi saznati o čemu pisac priča. Onda će povezati Ogulin, grad bake i djeda, i Ozalj Maše Koen, sve po frankopanskoj liniji… Ozalj fikcijske junakinje spominje se imenom, Ogulin autora (i glavnog junaka) ostaje „pod maskom“, kroz dojmljivi opis grada i njegove atmosfere, čiji je dio i sjećanje na slavnu damu hrvatske književnosti koja je rođena tamo.
U priči o imenima koja su ista (a različita, i vice versa) vidljivo mjesto zauzima glumac koga zovu Džo, čije su uloge obilježile djetinjstvo junaka. Džo – u stvarnosti Đorđe Rapajić bio je junak Matićevog eseja „Glasna tišina grada“: Koliko mi je trebalo i u kojem času, da shvatim, meni koga su također od djetinjstva zvali, doduše ne američkim nego frankofonim nadimkom, i kojim me i sad zovu među prijateljima, tu činjenicu naših rođenih imena, Džoovog i mog, i sve što ona znače, što podrazumijevaju? U romanu pak junak kaže da je njegova verzija imena bila ista: „Biti svoj. Džo. Joe.“ U takvim detaljima čita se ona distanca koja dijeli romaneskno djelo od dokumentarnog, autobiografiju od memoara koji nisu doslovce vjerni.
U lirskom romanu modernizma često srest ćemo dvojnike lirskog junaka. Igra ogledala zna biti veoma komplicirana. Teško je odlučiti je li pripovjedač Dnevnika Miloša Crnjanskog Čarnojević ili pak Rajić, i koliko junaka zapravo živi na mansardi u istoimenom Kišovom romanu. Ništa manje složenu igru zrcala nudi u svom romanu Đorđe Matić – ima ih najmanje tri. Kao jedno ogledalo pojavljuje se u romanu Branimir Johnny Štulić. Nositelj tog imena itekako je stvaran, ali zato ništa manje legendaran. Drugo ogledalo je Maša Ko(r)en – književna paralela glavnog junaka, njegova fikcijska (ženska i glazbena) dvojnica. Treće je ogledalo – Knez. Iako nimalo sličan junaku, taj prividno priprost čovjek realizira njegove zamisli. Razgovore pripovjedača s tim (fikcijskim) likom prate razmišljanja o „parnim junacima“ svjetske književnosti: Don Quijoteu i Sanchu, Vladimiru i Estragonu. Da je riječ o posebnom dvojniku pripovjedača govori činjenica što se obraćaju jedan drugome istim nadimkom – Didi. Beckettov Vladimir odazivao se na to ime koje potječe od francuskog Dis, Dis – kaži, kaži. Estragon je pak bio Gogo: Go, Go – idi, idi… Narator u Matićevom romanu ponekad nije u stanju razabrati tko je od njih dvojice Sancho, a tko Don Quijote. Obojica su izgleda Didi, a i Gogo…
Protagonist se ogleda u ta tri dvojnika kao u tri zrcala, a kad je riječ o modernističkom romanu, pored dva već spomenuta imena – Andrića i Crnjanskog, nezaobilazno je treće, Krležino. Roman počinje povratkom – na neku malu željezničku postaju, turopoljsku, zagreb-poljsku. Pripovjedač ne dolazi na kaptolski kolodvor kao Filip Latinovicz, ali se vraća u grad kojem će ispjevati odu ljubavi ovim romanom. U Matićevom romanu junaci citiraju frazu iz Glembajevih. Leone je također jedan od povratnika, a Beatrix, kao i Filip Latinovicz, nosi dva imena…
Trojicu velikih modernista spaja također Zagreb. Krleža se ovdje rodio, živio, stvarao, Andrić studirao i objavio Ex Ponto, Crnjanski tiskao svoju prvu knjigu i upoznao bolesnog pjesnika Ivu – značaj tog poznanstva nemoguće je precijeniti. Zagreb je duša romana Đorđa Matića, njegovo istinsko središte. Odsutan u pripovjedačevoj stvarnosti, naš grad nazočan je u njegovom unutarnjem svijetu kao prostor sreće, moći, mladosti. Kao grad pjesme: „Azra, u Kulušiću, svira Marinu. Najradosniju od radosnih pjesama, ekstatičnu pjesmu, song što je podizao iznad zemlje, od koga se, činilo mi se, moglo poletjeti. Od pjesme i izvedbe što je stvarala osjećaj u trbuhu kao da čovjek u prvoj, probnoj vožnji ubrza najbolji auto na svijetu, pa još jače, kad ti unutarnjost sva zaleprša iznutra nekim nepojamnim erosom koji je postojao tada i nikad više – a za to, za razliku od svih generacija, samo ti i tvoja generacija imate i dokaz da ste bili takvi, da je doba zaista bilo takvo, i da nisi sanjao i da nisi izmislio, iako danas, i što više godina prolazi, djeluje sve više kao izmišljeno i kao san“. Pjesmu Niotkuda s ljubavlju Brodski je posvetio M. B., svojoj voljenoj ženi Marini. Ima neka tajna veza…
Roman Niotkuda s ljubavlju kao da je napisao eterist, jedan od onih koji vjeruju u povezanost svega, na svijetu: Oni su kao vetar, bez zakona, bez puta, i beskrajno verni samima sebi. Fanatici bola, putovanja i nade u daljinu.
Matićev roman je lirski tekst u kojem se osjeća vjetar, u kojem pada magla, u kojem zvuči glazba i slike postaju priče. To je roman koji treba pažljivo oslušnuti, zagledati, a iznad svega doživjeti. Jedino tako vrijedi čitati lirske romane u koje je stala osobna slika vremena. A da se slika ne ohladi kao tuđa uspomena, valja je oživjeti vlastitim doživljajem. Džezirati, improvizirati, uspostaviti veze, koje se javljaju iznenada – niotkuda, iz ljubavi prema književnosti i životu.
