Portal za književnost i kritiku

Svjetske putospisateljice

Jamaica Kincaid, ili problem vlastitog pogleda

U novom prilogu iz serije „Svjetske putospisateljice“, Lora Tomaš piše o karipskoj književnici Jamaici Kincaid. Tekst, međutim, skreće u neočekivanom smjeru: inače izazovna autorica s vlastitom kolonijalnom popudbinom te znanstvenom i aktivističkom pozadinom u pitanjima kolonijalizma, identiteta i različitih vidova eksploatacije očituje neočekivane slijepe pjege pri književnom susretu s nepalskim Drugim. Najednom se na njenom portretu naziru nepropusne naočale kolonizatora
Portret: Jamaica Kincaid
Da bi neometano mogla pisati o sebi i svojoj obitelji, autorica nije samo smislila pseudonim, već je 1973. službeno promijenila ime. Htjela je da ono predstavlja ujedno i njezin dio svijeta (Jamaica) i britansku baštinu (Kincaid). U razdoblju od 1976. do 1996. bila je prvo novinarka a potom i kolumnistica časopisa The New Yorker. Postala je i nagrađivana književnica koja objavljuje u raznim žanrovima, meni posebno zanimljiva zbog svoga putopisno-vrtlarskog dijela opusa uvelike inspirirana njezinim vrtom u Vermontu, njezinoj bazi. Kad nije ondje, Kincaid je profesorica afričkih i afroameričkih studija na Harvardu

Kad je Kolumbo 1492. „otkrio“ Novi svijet (godinu kasnije i njezinu rodnu Antiguu, otok u Karipskome moru), učinio mu se kao prazna ploča. Svijet bez povijesti, bez svijesti o sebi, svijet gdje se ništa od značaja nikada nije odvilo – do tog trenutka, naime. Sve je bilo novo, krajnje neobično: Kolumbo nikada nije vidio ništa slično. Uostalom, mislio je da je negdje drugdje. Krajnje dezorijentiran i dječje nezreo, vođen željom da posjeduje, stao je imenovati i imenovati, sve živo i neživo, piše književnica Jamaica Kincaid u svom eseju In History iz 2001. Jer „da bi se nešto spoznalo, prvo se mora imenovati“. Točnije bi bilo reći: preimenovati.

Kincaid je autorica dobro upućena u važnost imena i samoodređenja. Rođena 1949. kao Elaine Potter Richardson na tad još britanskoj Antigui (prvi britanski doseljenici na otok su stigli 1632.), sa šesnaest je godina na nagovor majke otplovila za New York. Dogovor je bio da će raditi kao au pair i slati novac kući. Ali Elaine je imala i vlastite planove, uglavnom vezane uz književnost i umjetnosti općenito. Kao neku vrstu prvoga autorskog poteza i da bi neometano mogla pisati o sebi i svojoj obitelji, nije samo smislila pseudonim, već je 1973. službeno promijenila ime. Htjela je da ono predstavlja ujedno i njezin dio svijeta (Jamaica) i britansku baštinu (Kincaid). U razdoblju od 1976. do 1996. bila je prvo novinarka a potom i kolumnistica časopisa The New Yorker. Postala je i nagrađivana književnica koja objavljuje u raznim žanrovima, meni posebno zanimljiva zbog svoga putopisno-vrtlarskog dijela opusa uvelike inspirirana njezinim vrtom u Vermontu, njezinoj bazi. Kad nije ondje, Kincaid je profesorica afričkih i afroameričkih studija na Harvardu.

Vrt kao (privatni) kolonijalni projekt

Naslovnica: My Garden BookKincaid sam prvi put čitala prije desetak godina, na početku svoje faze ženskih putopisa i knjiga o vrtlarstvu / botanici. Ovo potonje kao kompenzacija za ono prethodno, za činjenicu da posjedujem samo jednu jedinu biljku, plastičnu lavandu koju sam zatekla u stanu kad sam uselila prije nekoliko godina. Netko ju je ondje ostavio a ja je nisam bacila jer je vjerna kopija prave i ne moram brinuti hoće li uvenuti kad me dugo nema – dovoljno ju je jednom mjesečno istuširati da se skine prašina. Svojim stvarnim biljem, svojim vrtom, Kincaid se počela baviti nakon što je postala majka, u isto vrijeme čitajući o španjolskom osvajanju Meksika. Vrt je na kraju aranžirala tako da podsjeća na mapu Karipskog otočja i okolno more, piše u memoarsko-vrtlarskoj prozi My Garden (Book) iz 1999. Vrt je za nju „vježba iz sjećanja“. Vrt je i „čin posjedovanja“, imenovanja. I jedno i drugo činovi su nasilja prvi put dozvoljeni Adamu i Evi, kaže. Njegovati vrt stoga znači kolonizirati vlastiti kutak svijeta; ispuniti ga egzotičnim biljnim vrstama pretvara ga pak u pravi mali raj, a dvorišta u inačice Kraljevskih botaničkih vrtova u Kewu gdje su, u jeku Britanskog Carstva, završavale biljke sakupljene diljem svijeta. Ukradene, podsjetila bi Kincaid.

Pa ipak je 1998. pratila američkog botaničara, svog prijatelja Daniela Hinkleya i još neke druge u potragu za biljkama i sjemenjem u Kinu. Dvije godine kasnije, s Hinkleyjem i još dvoje botaničara, otputovala je u Nepal tražeći biljke za vermontski vrt. Potonju ekspediciju opisala je u knjizi Among Flowers: A Walk in the Himalaya koju je, 2005., objavilo Društvo National Geographic. Ono je i sponzoriralo put. Knjiga je opremljena zemljovidom istočnog Nepala i terenskim fotografijama autorice i lokalnog stanovništva. Tonom i opsesivno-kompulzivnim opisima biljaka i krajolika u kojima rastu prilično prati slične viktorijanske tekstove: dnevnike i putopise, poput onog britanske botaničke slikarice Marianne North. S njima dijeli i ovlašno, pomalo frivolno tretiranje političko-društvenih realiteta u kojima se zatekla – konflikt između monarhije i maoista.

Njegovati vrt stoga znači kolonizirati vlastiti kutak svijeta; ispuniti ga egzotičnim biljnim vrstama pretvara ga pak u pravi mali raj, a dvorišta u inačice Kraljevskih botaničkih vrtova u Kewu gdje su, u jeku Britanskog Carstva, završavale biljke sakupljene diljem svijeta. Ukradene, podsjetila bi Kincaid

Tjeskoba i taksonomija

Kincaid zna sve o žanrovima, prethodnicima, kontekstima. Njezina je imitacija namjerna ili to uopće nije. Prvih dana u Kathmanduu, krećući se turističkom četvrti koja je ishodišna točka svih ekspedicija a krajnja onima koji više vole hedonistička opuštanja – kultnim dakle Thamelom – Kincaid svisoka promatra europske turiste (misleći pritom valjda i na one davno raseljene Europljane). Oni samo izgledaju siromašno i zapušteno, kaže, jer si to mogu priuštiti. Oni nemaju pravi razlog da budu ondje. Njezin prijatelj Dan također je porijeklom Europljanin, ali Dan je botaničar. Dan je ondje zbog biljaka; ona je ondje s Danom. Ona je jedna od povlaštenih, ali je i iznimka. Ona se lako može poistovjetiti i sa siromašnim Nepalcima koje promatra s prozora hotela, veli.

Naslovnica: Among FlowersSiromašni Nepalci njihovo su putovanje omogućili i olakšali, učinili ga svojevrsnim užitkom, priznaje Kincaid. „Bio je tu Kuhar; njegovo je pravo ime bilo teško izgovoriti“, piše, „nisam to mogla onda, a ne mogu ni sada. Bio je tu i njegov pomoćnik, ali zvali smo ga ‘Stol’, i sjećam ga se kao ‘Stola’ jer bi nosio stol i četiri stolice na kojima bismo sjedili za doručkom i večerom. Bio je tu još jedan muškarac koji je pomagao sa svime što se ticalo kuhinje, kojemu također nisam mogla upamtiti ime, ali svi smo ga na kraju zvali ‘Volim Te’, jer me našega drugoga zajedničkog dana čuo kad sam sinu, Haroldu, nakon dugog razgovora preko satelitskog telefona rekla, ‘volim te’, a kad me nakon toga vidio, posprdno je ponovio, ‘volim te’, i svi smo se – Sue, Bleddyn, Dan, i ja – nato jako nasmijali.“

Dodaje da je bio veoma zgodan muškarac. Jednom je zavezao svileni šal oko glave zategnuvši ga pod bradom kao viktorijanski šešir (stanovnici južne Azije često ovako vežu šalove preko ušiju kad zahladi). Izgledao je kao azijska Judy Garland, kaže Kincaid. „Ali Judy Garland ili ne, nikako mu nismo mogli upamtiti pravo ime, i uvijek je za nas ostao ‘Volim Te’“. Zapamtiti nije mogla ni izraz kojim su je stalno pozdravljali, namaste, u knjizi pogrešno transkribiran. No bilo je u ekspediciji nekih nepalskih nosača, čija su imena ipak zabilježena.

Ona je jedna od povlaštenih, ali je i iznimka. Ona se lako može poistovjetiti i sa siromašnim Nepalcima koje promatra s prozora hotela, veli

Mogućnost slijepe pjege

Ništa od toga „nije odraz odnosa između moći i onih koji je nemaju“, kaže, već odraz njezine „vlastite tjeskobe, vlastite nelagode, vlastita osjećaja ennuija, vlastite krhkosti“.

Kronologiju ili porijeklo ovog pojašnjenja ne saznajemo, ali činjenica je da dio knjige isključuje mogućnost slijepe pjege, kakve momentalne opsjednutosti žanrom ili diskursom. Misao je to u tekstu koja je preživjela svako uređivanje i naknadno promišljanje, ali nije ništa značajno promijenila na razini spornog ulomka. Nepalcima nisu dodijeljena ni književna imena s kakvog popisa jednosložnih nepalskih muških imena dostupnih na Internetu. Kuhar je ostao Kuhar bez obzira što se autorica svako malo detaljno osvrće na obroke koje im je pripremio.

U svom tipično paradoksalnom stilu, Kincaid je također svjesna da je to odnos moći već ranije uspostavljen kolonijalnim poretkom. Naziva ga „izvornom nepravdom“, ali nepravdom koja njihovu ekspediciju i omogućuje, barem u postojećem obliku. Mogućnost da sagleda pojave iz više kutova ono je što Kincaid čini zanimljivom autoricom, zbog čega sam je prvotno i izabrala za ovu seriju tekstova, misleći da će članak ići u nekom sasvim drugom smjeru. Kincaid je u stanju žestoko kritizirati kolonijalnu upravu, ali se ne usteže primjerice reći da je antigvanska vlada, nakon što je Antigua 1981. stekla neovisnost, korumpirana i nesposobna, da od kolonizatora nije preuzela ni ono što je vrijedilo – inzistiranje na obrazovanju i osjećaju za povijest, makar i lažnu. Ono što čudi jest da Kincaid svoju nepalsku situaciju ne subvertira niti ublažava, već samo perpetuira. Kao što ni Antigua za Kolumba ili Britance nije imala vlastiti identitet, tako su i Nepalci (jer su njihova vlastita imena izvan autoričina razumijevanja i mogućnosti reproduciranja) imenovani na licu mjesta, isključivo relaciono, s obzirom na funkciju koju imaju u odnosu na autoricu, ili pak „sretnom“ slučajnošću: njihova su imena generirana anegdotom. Oni su ahistorijski, ne postoje izvan autoričina puta u Nepal, nemaju pravo na samoodređenje unutar teksta; u odnos sa zapadnim botaničarima Nepalci ulaze bez ikakva simboličkog kapitala, vječito deficitarni. Usporedbom s Judy Garland kuharovu pomoćniku i rodni je identitet na neki način ostavljen otvorenim, nedefiniranim, nestabilnim, jer njegovo vlastito očitovanje po tom pitanju nemamo.

Mogućnost da sagleda pojave iz više kutova ono je što Kincaid čini zanimljivom autoricom, zbog čega sam je prvotno i izabrala za ovu seriju tekstova, misleći da će članak ići u nekom sasvim drugom smjeru

Imperijalna agresija

Slika: Liriodendron tulipifera
Liriodendron tulipifera, foto: Jean-Pol Grandmot

Za teoretičarke poput Anne McClintock kolonijalni mehanizmi i „imperijalna agresija“ usko su vezani uz tjeskobu (prvenstveno od gubitka ili povrede vlastitih granica), odnosno projekciju te tjeskobe. Nepoznato je zemljovidima i imenovanjem valjalo dovesti pod kontrolu, novopronađeni dijelovi svijeta vidljivo su označivani jednim od „europskih fetiša: zastavom, imenom na zemljovidu, kamenom, ili kasnije možda, spomenikom“. Jedan od takvih označivača svakako je i tekst, piše McClintock. U svjetlu svega toga, ulomak iz botaničkog putopisa Jamaice Kincaid može se objasniti strahom od kakve međuklasne / međukastinske / međurasne transgresije u tako intimnim uvjetima kao što je to jednomjesečna ekspedicija čiji su članovi upućeni jedni na druge, okruženi samo divljim krajolicima i maoistima. Nemogućnošću ili odbijanjem da se upamte prava imena nepalskih sudionika moguće se takav prelazak granice, takvo miješanje, drži na odstojanju. Mogućih interpretacija ima barem nekoliko; kako bilo, teško je ignorirati ovo mjesto u knjizi i sve njegove izdanke koji se probijaju drugim poglavljima, i osjetljivijim čitateljima i samoj autorici. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog prijenosa raznih nepalskih toponima i, osobito, latinskoga dvojnog nazivlja biljaka, koje je teško i samo pretipkati točno (iako vjerojatno nitko osim stručnjaka ne bi primijetio tipfeler). Primjerice: Liriodendron tulipifera, listopadno stablo iz porodice magnolija. Daphne bholua, biljka od koje se izrađuje papir. Clematis buchananiana, penjačica čija je stabljika prekrivena zlatnim dlačicama itd. Kao da su kuhar i njegovi pomoćnici manje određeni svojim porijeklom i karakteristikama nego što su to biljke. S druge strane, svrha ovih botaničkih bajalica, kao uostalom i vrtova, upravo je ta da odagnaju tjeskobu, tu nelagodu koju nije moguće imenovati. Vrt je, piše Kincaid, način da se prihvati ono neprihvatljivo, da se pripitomi, učini ugodnim i poznatim ono divlje i strano. Nepalci su ovdje ono divlje i strano.

Slika: Daphne bholua
Daphne bholua, foto: Magnus Manske

Kincaid je oduvijek bila opsjednuta pravdom i nepravdom, uvijek su je zanimali odnosi moći, rekla je znanstvenici Moiri Ferguson jednom prilikom, ali ne voli da se njezinu pisanju pridijeva etiketa političkog aktivizma (putem osobnog ona teži k univerzalnom). Povijesno se Kincaid smješta u poziciju žrtve iako se sama ne osjeća poraženo; pozicija žrtve dobra je za vježbanje empatije, rekla je, jer uvijek postoje ti ljudi koji ostaju stajati dok ostali sjede, a u svakom trenutku to možeš biti ti. Kincaid je toga svjesna. Kincaid je svjesna svega. U njezinim djelima, književnim i znanstvenim, (pre)imenovanje je kratica za kulturnu dominaciju i kolonizaciju. Pa ipak su njezini Nepalci, koji su za nju nosili stolice, u tekstu ostali – na nogama.

Tekstovi Lore Tomaš iz serije Svjetske putospisateljice: počeci, konteksti i suvremene iteracije napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Druge tekstove iz serije “Svjetske putospisateljice” pročitajte na sljedećim linkovima: prvi tekst o putopisanju i produkciji znanja, drugi tekst o spisateljici Jhumpa Lahiri te treći o Taran N. Khan.

Lora Tomaš (1981) je indologinja, prevoditeljica i urednica, autorica romana "Slani mrak".

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content