Jedno prosinačko popodne prije deset godina, u knjižari među uličicama Starog Delhija kupila sam nekoliko ženskih putopisa. Bila je to navika, ili strah od nečitkosti krajolika. Tražila sam ih i nalazila posvuda, što starije tim bolje; opsesija koja je sazrela u dugoročni projekt. Ne znam o kojim je naslovima taj put bila riječ, samo da sam malo kasnije, otežana knjigama, gledala kako se te iste ulice, zabilježene okom nadzorne kamere koja mi se vrtjela na žici iznad glave, odmataju na velikom TV-ekranu postavljenom odmah do statue Šive. Usta boga bila su blago zakrivljena u naznaku osmijeha. Oči poluzatvorene u stanju nepomućena transa ili dosade, njegov desni dlan podignut u znak pozdrava ili da drži svijet na odstojanju.
Na ekranu su se izmjenjivali nakošeni stupovi svjetla titravi od uzvitlanih čestica prašine. Žuti žad bademovog mlijeka u staklenim bočicama zatrpanim prljavim komadima leda. Golema posuda dolat ki ćata – guste pjene od punomasnog mlijeka posute šafranom i prekrivene mrežicom protiv muha. Prolaznici koji ulaze i izlaze iz kadrova, uglavnom muškarci, jer uglavnom muškarci prolaze gradom. I scena koja mi se urezala u sjećanje kao stalni postav društvene scenografije, iščupan iz svakog specifičnog vremena i prostora: muškarac u jarko bijeloj košulji koji puši na prozoru motreći ulicu, pognut iznad natpisa LICENCIRANI PROCJENITELJ.
Često se u tekstovima vraćam na tu scenu. Bila je to vizualna reprezentacija onoga što je feministička teoretičarka Donna Haraway u svom eseju iz 1988. godine o kontekstualiziranom znanju i djelomičnim perspektivama nazvala „god trick“. Naizgled jednostavan izraz zapravo i nije tako lako prevesti, i možda ga je za potrebe ovog teksta najbolje ostaviti u izvorniku. Može ga se shvatiti kao „igrati se boga“, „podrugojačivati“, „promatrati iz pozicije nadmoći“. Haraway ga je skovala da bi rekla nešto o monopoliziranju stvarnosti, o inzistiranju na objektivnosti i univerzalnosti iz perspektive uma koji se otkačio od tijela, koji svijet promatra iz nekog nemjesta, vidi „sve ni od kuda“. Um koji sebe smatra znanstvenim i besprijekornim kao svježe uglačane košulje. „Nitko nikada nije optužio Boga za monoteizam objektivnosti“, veli Haraway, „samo za ravnodušnost“.
Žene i pristup kontekstima
U jednom od svojih putopisno-dnevničkih tekstova, švicarsko-ruska književnica, novinarka i istraživačica Isabelle Eberhardt (koja je 1897., sa samo dvadeset godina, obiteljsku Villu Neuve u Ženevi zamijenila za nomadski život u pustinji Sjeverne Afrike) kaže da žene nisu subjekti koji aktivno promatraju svijet oko sebe, već isključivo objekti pogleda. Prije svega „zato što njihov kostim privlači previše pažnje“.
Isabelle je, svojim riječima, oduvijek htjela biti „muškarac od akcije“.
Za razliku od mnogih suvremenica, Isabelle se zbog svoga specifičnog porijekla i karaktera uvijek kretala po marginama kolonijalnog poretka, u njezinom slučaju francuskoga. Bila je njegova oštra kritičarka, izravno, ali i samim načinom života. Govorila je arapski, nosila arapsku mušku odjeću, prešla na sufizam. I bilo joj je jasno da znanje nije moguće izdvojiti iz društvenih odnosa u kojima nastaje, kako tvrdi Haraway. Da je svako znanje kontekstualizirano, utjelovljeno, a samim time i ograničeno. Ali da je to jedino što imamo.
„Kako li samo patim od svih knjiga koje sam pročitala, od svih glasova koji su mi se obraćali“, pomišlja Isabelle u alžirskom gradu Kenadsi, dok promatra Židovke kako pripremaju večeru na otvorenoj vatri, u „velikim vještičjim kotlovima“, i lica muškaraca oko njih povremeno iluminirana plamenom. Oni su kritika njezina romantizma, kaže, „neizlječive bolesti“ koju je donijela sa sjevera, uhvatila od europskih (puto)pisaca i orijentalista. „Kad drugi kuhaju večeru, mi vidimo prinose Somi.“
Kao i Haraway, Isabelle je zagovarala „izvještaje iz ‘stvarnog’ svijeta“, iako je bila svjesna svojih predrasuda. To je i ideja kojom se rukovodi ova serija od ukupno pet članaka o ženskom putopisanju, ili pisanju o različitim vrstama izmještanja (kulturološkom, jezičnom i sl.). Zamislila sam je kao dijalog s četiri autorice i/ili njihovim tekstovima kako bih predstavila trenutne tendencije i izazove ženskoga putopisnog žanra u širem smislu. Žene su također redefinirale sâm žanr, od povijesno taksonomskih opsesija krenule su prema unutarnjim doživljajima, zbog čega se ženski putopis nerijetko poklapa s punokrvnim memoarima.
Putopiskinje (ili putospisateljice) zapravo su uvijek negdje na marginama, pa i kad su donekle udobno smještene unutar vladajućih političko-ekonomskih parametara. Čak ni samu riječ nisam našla u svojim rječnicima, ona je pojam koji se uvijek nanovo mora izvoditi iz rebra putopisca, duh kojeg po potrebi treba prizvati iz boce. Ne čudi, s obzirom na to da žene povijesno nisu toliko putovale, ne ako mislimo na putovanje kao performans. U grčkim mitovima jedna od veoma rijetkih solo putnica bila je Ija. Iju je zaveo Zeus, potom pretvorio u kravu da bi je sakrio od Here. Ljubomorna božica nije se dala zavarati, pa je na nju nahuškala obada, koji ju je natjerao da luta svijetom. Ija je pretkinja mnogih heroja. Druga iznimka bila je Europa. Ona je jahala Zeusa kao bika do Levanta i Krete, na prevaru, jer je Zeus tako htio. Antičke žene nisu, dakle, putovale same od sebe, ali bi daleko dogurale ako su bile primorane ili otete, zaključio je Robin Lane Fox.
Lice jednine, prvo, ženski rod
Putopisi su nekada bili najcjenjeniji izvor informacija o svijetu, neizostavni u bibliotekama poznatih europskih filozofa, mreža raznorodnih informacija prije Interneta. Ali dok su putopisci svoja subjektivna opažanja izjednačavali s objektivnim znanjem, žene su se, zbog svoga društveno-političkog uvjetovanja više ili manje ograđivale od napisanog, problematizirale vlastite tekstove. Iako su na to bile suptilno ili izravno prisiljene, voljela bih misliti da su – ironijom povijesti – takvim otklonom od sveznajuće pozicije, u vremenu kad je, riječima Anne Mcclintock, „erotika imperijalnog osvajanja“ značila da su čitavi kontinenti mapirani kao žensko tijelo koje treba osvojiti i imenovati, te autorice ustvari bile preteče kompleksnijem pristupu produkciji znanja, sličnijem onom kakav imamo danas, recimo participativnim metodama istraživanja u društvenim znanostima. Da su neke od njih već tada znale da ne trebamo težiti transcendenciji univerzalnosti i tobožnje objektivnosti, kako kaže Haraway.
Ali ograđivanja su, naravno, donijela više štete nego koristi, poprimajući razne oblike, ovisno o stilu i okolnostima putopiskinja. Britanka Margaret Cotter Morison, na primjer, na sam početak svoga putopisa iz Kašmira, objavljena 1904., postavlja ulomak naslovljen Apologia, manje obranu, a više ispričavanje na svemu što slijedi – na prirodi cijelog poduhvata, na vlastitu tekstu o njemu i činjenici da ga je imala obraza objaviti.
Njezin putopis manjkav je iz najmanje dva razloga, naglašava Margaret. Prvi je upadljiv izostanak herojskih podviga i sustavno neizlaganje opasnosti. Tu je to problematično damsko jahanje postrance i saplitanje o dugu crnu suknju na ledenjacima, ali to se zapravo ne računa. Moglo bi se reći da u tekstu izdvaja samo dva blistava momenta svoje solo ekspedicije: i dok je drugi trenutak kad je ugledala veličanstvenu Nangu Parbat s vrha neke manje bitne planine, prvi je tek kišni dan koji je provela u šatoru, s knjigom. Druga mana njezina putopisa napadna je zamjenica ja. Lice jednine. Prvo. Nada se da će se čitatelji, koji će za njezinim tekstom jamačno posegnuti samo zato da bi ubio dosadu tmurnih sjevernoeuropskih popodneva, nekako uspjeti oglušiti na to.
Prije Apologie otisnuta je slika njezina posuđenog suputnika, buldoga Jonesa. Na fotografiji izgleda kao pokisla sfinga obješenih obraza, njegova nelijepa figura izrezana u bijelom iz crne pozadine. Ali i takav je, čini se, sasvim dobro poslužio kao prikladan alter ego, s velikim crvenim ožiljkom na čelu, reći će Margaret kasnije u tekstu, „suvenirom iz neke“ – ni više ni manje – „homerske bitke“.
Psa-protagonista čitatelji će lakše probaviti, zato je ondje. Možda ga čak i zavole. Sama autorica ovom je intervencijom pozicionirana kao ultimativni underdog.
Putopiskinje (ili putospisateljice) uvijek su na marginama, pa i kad su donekle udobno smještene unutar vladajućih političko-ekonomskih parametara. Čak ni samu riječ nisam našla u rječnicima, ona je pojam koji se uvijek nanovo mora izvoditi iz rebra putopisca, duh kojeg po potrebi treba prizvati iz boce
Glasovi u glavi
Margaret Cotter Morrison svojim nam je tekstom ipak dala neki uvid u svoju psihu bez obzira na niska očekivanja koja postavlja ovakvim uvodom. Bila je donekle radikalna za ono vrijeme, čak i cinična prema kolonizatorskoj eliti, njezinoj opsjednutosti podsuknjama i pedigreima, polom i tenisom.
Za razliku od, recimo, botaničke ilustratorice Marianne North, koja je svijetom putovala da bi slikala biljke u njihovu habitatu (opasno se približavajući bavljenju znanosti), ali ne vodenim bojama, kako se očekivalo, već probranom uljnom paletom, drsko i jarko, zbog čega ju je jedna novinarka usporedila s Georgiom O’Keeffe.
Pročitala sam dva debela toma njezinih Prisjećanja na sretan život, u potrazi za onim što je osjećala, za njom, i nisam našla ništa. Ili gotovo ništa, osim stalnog oduševljavanja prekrasnim, prekrasnim krajolicima u kojima se gubila kao u ekranu. Znam da je to dijelom i zbog toga što je njezina sestra, gospođa John Addington Symonds, priredila njezin čudovišno opsežan rukopis za izdavanje i pritom iz njega izrezala dosta, pa i opaske o dosadi bračnog života. Njezina. Ali nisu ni one to što sam tražila nalazeći tek usputne izvještaje o tome je li joj vruće ili hladno, je li umorna. Pokoje mišljenje o starosjedilačkom stanovništvu, udijeljeno svisoka kao savjet. Bila je dijete svoga vremena.
Ono što je prešutjela bili su glasovi u njezinoj glavi, koji su je pratili tijekom petnaest godina putovanja. Čuli su se jasnije tek u tišini vrta koji je sama stvorila kad se vratila u Englesku, vrta u kojem ipak nije dugo potrajala. Nikada ih nije spomenula, glasove, iako je na koncu svojih dnevničkih bilješki ostavila trag, odala se jednim „ali“ koji je s godinama samo dobivao na snazi: kad bi se našla pred nekim iznimno čudesnim prizorom, nije bila sigurna hoće li ga uspjeti prenijeti na platno. Je li se iza toga običnoga suprotnog veznika skrivao strah od ženskog autorstva?
Toliko mrtvog sjaja
Sakupljačica dnevnih leptira i svjetska putnica Margaret Fountaine svoje je riječi bilježila otkako je bila djevojka. Više-manje ujednačenim rukopisom, iako joj je interpunkcija mjestimice nejasna, kaže urednik njezinih dnevnika. Dodaje da je to vjerojatno zbog načina na koji je držala nalivpero.
Te je dnevnike, skupa s dvadeset i dvije tisuće leptira u deset izložbenih sanduka od mahagonija, kao opravdanje i plod svog tog tumaranja svijetom, Margaret oporučno ostavila Muzeju Castle u rodnom Norwichu, a zbirku nazvala svojim i prezimenom svoga dugogodišnjega sirijskog suputnika i ljubavnika, koji ipak nije bio njezina najveća strast, dometnula je na ceduljici, da ne bi bilo zabune.
Kad je ugledao njezinu zbirku, gorespomenuti urednik pomislio je da je lijepa, ali sablasna – „toliko mrtvog sjaja“. Toliko jezive intime – gotovo nimalo intimne prema današnjim standardima – koju Margaret za života nije htjela podastrijeti svijetu. Ne zato što nije bila dovoljno hrabra, već zato što je bila praktična, akutno svjesna Zeitgeista.
Pitanje perspektive
Mene je u ovom projektu zanimalo upravo to isključeno ili umanjeno, ono čega nema često u mainstreamu; htjela sam, među ostalim, saznati koju su formu poprimile „apologije“ iz ranijih ženskih putopisnih zapisa u današnje vrijeme. Kojim konvencijama pribjegavaju autorice kako bi dovele u pitanje vlastita zapažanja i tekstove, ili su to možda konačno prestale činiti? Tko trenutno ima pravo govoriti; čija se pozicija smatra objektivnom ili objektivnijom od drugih? Tko su “licencirani procjenitelji” na poslovičnim prozorima?
Odabrala sam četiri autorice koje se međusobno razlikuju generacijski, motivima i vrstom tekstova koje pišu: književnicu, harvardsku profesoricu i vrtlarku Jamaicu Kincaid; američku dobitnicu Pulitzera indijskog porijekla, spisateljicu Jhumpu Lahiri; indijsku novinarku i spisateljicu Taran Khan; i Šveđanku Charlotte Eriksson, koja piše i pjeva o svom nomadskom načinu života.
Htjela sam vidjeti na koji način njihovo izvještavanje s terena, zemljopisnoga i psihološkoga, barem malčice zaglušuje korporativni kolonijalni kič, koji je u međuvremenu samo rafinirao svoje alate, pa često prolazi pod nešto sasvim drugo, nešto neizbježno i uzvišeno, uzimajući u obzir i upozorenje Donne Haraway da se treba čuvati romantiziranja i trbuhozborenja kroz marginalizirana očišta, čak i kad su naša vlastita. Za suvremene (puto)spisateljice to znači da je stvarnost, u najmanju ruku, uvijek u navodnicima.
Izvori:
Birkett, Dea. “A Victorian Painter of Exotic Flora”. The New York Times, 22. studeni 1992., https://www.nytimes.com/1992/11/22/travel/a-victorian-painter-of-exotic-flora.html
Cotter Morison, Margaret. A Lonely Summer in Kashmir. London: Duckworth, 1904.
Eberhardt, Isabelle. In the Shadow of Islam. Prev. Sharon Bangert. London: Peter Owen Publishers, 2003.
Eberhardt, Isabelle. The Nomad: The Diaries of Isabelle Eberhardt. Ur. Annette Kobak. Northampton: Interlink, 2012.
Fountaine, Margaret. Love Among the Butterflies: The Travels and Adventures of a Victorian Lady. Ur. W. F. Cater. Collins: London, 1980.
Haraway, Donna. “Situated Knowledges: The Science Question in Feminism and the Privilege of Partial Perspective.” Feminist Studies, vol. 14, no. 3, 1988, pp. 575–99. JSTOR, https://doi.org/10.2307/3178066
Lane Fox, Robin. Travelling Heroes: Greeks and Their Myths in the Epic Age of Homer. London and New York: Allen Lane, 2008.
Mcclintock, Anne. Imperial Leather: Race, Gender, and Sexuality in the Colonial Contest. New York & London: Routledge, 1995.
North, Marianne. Recollections of a Happy Life: Being the Autobiography of Marianne North, Sv. II. Ur. Mrs. John Addington Symonds. New York i London: Macmillan and Co., 1894.
Tekstovi Lore Tomaš iz serije “Svjetske putospisateljice: počeci, konteksti i suvremene iteracije” napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.