Lijepo je živjeti u Dunkelblumu.
Mjesto je malo, a opet, kako se to već kaže, ima sve što čovjeku treba.
Priroda je lijepa, a ni lokalno vino, za divno čudo, nije ono najbliže novičoku što se može naći u slobodnoj prodaji.
Dolaze i turisti, ali ne u hordama zbog kojih domaći svijet život stavlja na stand by dok se dragi gosti ne vrate na posao.
Mađarska je tu, preko puta, ali kao da nije, a veliki gradovi i daleko i blizu: daleko da ne progutaju okolicu rastući i blizu da se, kada drugog lijeka nema, ide u njihove bolnice.
Ljeti Dunkeblumljani provjere jesu li zatvorili vodu, isključili peglu i televizor, ponijeli putovnice i novčanike, pa zaključaju kuće i idu na hrvatsku obalu u aranžmanima dogovorenim u mjesnoj turističkoj agenciji.
Kada ne prave vino, ne bave se zemljoradnjom ili turizmom, ne prodaju razglednice s davno uništenom znamenitošću i ne putuju u Opatiju, ljudi u Dunkelblumu vole gledati kroz prozor.
Nelagoda od pogleda u retrovizor
„Ponekad, pa i često, na prozorima u istoj kući stoji njih dvoje, pa čak i troje, u različitim prostorijama i skriveni jedno od drugoga. Čovjek bi Bogu poželio da može zaviriti samo u kuće, ali ne i u duše“.
Nekako je poznat taj Dunkelblum. Da ima neko drugo ime, da se njegovi stanovnici i stanovnice ne zovu Ezster, Antal ili Alois, čovjek bi pomislio da je u Istri ili Dalmatinskoj zagori, u Slavoniji ili gdje god nema velikih zgrada i tramvaja, nerazumno velikih sportskih dvorana i ureda vladinih agencija.
„U Dunkelblumu zidovi imaju uši, cvjetovi u vrtovima oči, okreću glavice amo-tamo da im ništa ne promakne, a trava tankim izdancima bilježi svaki korak“, prva je rečenica u romanu Dunkelblum, austrijske spisateljice Eve Menasse, bivše novinarke „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“ koja zna ono što znaju svi dobri novinari i novinarke, plus Abdulah Sidran: pisanje ne počinje dok se nema dobra prva rečenica. Zadnja može biti… Pa može biti baš kao kod Eve Menasse: „Ovo nije kraj ni povijesti ni priče“.
Između zidova s ušima, cvjetova s očima i priznanja da kraj povijesti nastupa tek s krajem priča – a njega nikada nema, posebice tamo gdje se šuti, pa se i početak pričanja čeka i čeka i čeka i tako desetljećima – je Dunkelblum: roman velike teme, niza likova i atmosfere kao na obiteljskom ručku na kojem jedna kriva riječ ili jedna nenadana posjeta izazovu prvo muk, pa neugodu i onda očajničko čekanje da se vrijeme vrati na onaj tren prije nego što je sve prestalo biti idilično. A to što je bilo idilično samo naizgled, lakše se podnosi od pogleda u retrovizor za povijest u kojem je, za razliku od automobilskog, prošlost sve bliže i bliže, bez obzira na pokušaje udaljavanja i famozni protok vremena.
„Stari koji su ga se sjećali, nisu baš točno znali kada je rat u Dunkelblumu završio, jer to nije bilo važno“, piše Menasse (str. 222). Rat, kao što znamo iz bogatog iskustva, završava samo za one koji ga nisu preživjeli. Za sve ostale traje u sjećanju i hvalisanju, odnosno u sjećanju i šutnji, ovisi o tome kako je okončala razmjena vatre.
U Dunkelblumu se, rekli smo, šuti. I šutilo bi se do kraja svijeta, pa još petnaest minuta, da nije došla 1989. – godina u kojoj je svijet zidan od 1945. nestao da se ne obnovi – da u Dunkleblum nije doputovao jedan, nekako poznat američki turist, pa jedan nasljednik što ga je majčina nekretnina vratila na mjesto bijega, da se studentarija nije organizirala i krenula čistiti staro, zaraslo židovsko groblje, da iz zemlje nije iznikao jedan kostur, da se se selo nije podijelilo zbog vodovoda, da jedan istočni Nijemac nije pobjegao iz DDR-a preko Mađarske, pa baš u Austriju, da vječni gradonačelnik nije bolestan, da… Ma da nije bilo ništa i da je sve ostalo onako kako bi Dunkelblumljani voljeli da je bilo, a ne kako jest bilo.
Eva Menasse dolazi iz velikog jezika i naroda velikog stradanja. To što je Židovka rodom i podrijetlom tematski je odredilo barem ovaj roman iz 2021., kod nas objavljen ove godine. To što je austrijska spisateljica – ili spisateljica iz njemačkog govornog područja – jednako je, naravno, važno kao i njen obiteljski background.
Dunkelblum: roman velike teme, niza likova i atmosfere kao na obiteljskom ručku na kojem jedna kriva riječ ili jedna nenadana posjeta izazovu prvo muk, pa neugodu i onda očajničko čekanje da se vrijeme vrati na onaj tren prije nego što je sve prestalo biti idilično
Konačno rješenje u zabitima Trećeg Reicha
O „konačnom rješenju“ u fašističkim zabitima, u onima Trećeg Reicha, tamo gdje se ne snimaju dokumentarni filmovi i ne vode ekskurzije, Eva Menasse piše – raskošno. Njeni su opisi detaljni i traju koliko traje i filmski kadar: onoliko koliko treba. Na desetine likova je izbrušeno do posljednje karakterne osobine. Dijalozi su joj živi, ne predugi, nego taman toliki da se kaže dovoljno, a da poglavlje ne ostavlja dojam istrgnutosti iz scenarija. Dugu, kompleksnu, tegobnu priču ona vodi ne kao istragu – a mogla je – nego je ispisuje tako da ono što je bilo ostaje važno i da se na koži osjeti jeza za koju nije lako reći je li od mučne šutnje ili još mučnijih sjećanja.
Sve što treba dobar triler Dunkelblum ima: i zločin i zataškavanje i mutave svjedoke i zainteresirane da ruju po prošlosti i one kojima samo do toga nije i politiku i policiju i kontekst takozvanog prijelomnog povijesnog trenutka i likove koji nisu ono za što se predstavljaju i tako dalje i tako redom. Da je htjela, Eva Menasse mogla je napisati roman koji bi bio sjajan tekstualni predložak za tekstualni predložak – prozu koju je najbolje, a može se lako, pretvoriti u scenarij za televizijsku seriju. E, takvu knjigu ona nije napisala, sasvim suprotno: Dunkelblum je veliki, europski roman koji, iz naše pozicije gledano, kao da je stigao iz drugog vremena i iz svijeta u kojem broj strana nije obrnuto proporcionalan broju čitatelja i čitateljica.
Grasovski hrabro i markezovski razigrano – može i obrnuto – ali bez mrvice magičnog realizma, Menasse kroz priče niza likova u malom, izmišljenom mjestu pokazuje i potvrđuje kako genocid ima fazu koja nije gora, ali ni bolja od poricanja: fazu ignoriranja. U njoj, uz ostalo, mjerenje vremena ne počinje od, uvjetno kazano, nultog trenutka, već od vlastite traume, a ona za Dunkelblumljane nije krenula s priključenjem Hitlerovoj Njemačkoj, već s dolaskom Crvene armije pred kojom poraženi drhte, osim ako nisu dovoljno veliki gadovi da s jednakom predanošću služe prvo nacističkoj, pa boljševičkoj vojsci, ponašajući se navlas isto. A neki – jesu. Uvijek jesu.
Dunkelblum je peto prozno djelo Eve Menasse i za njega je, kao i za prethodne, nagrađivana. Ovoga je puta dobila Nagradu Bruno Kreisky za političku knjigu godine. E sada, koliko je uopće famozno suočavanje s prošlošću – ne onom za mitove, legende i proslave, već onom mračnom i sramotnom – političko, a ne etičko pitanje, može biti tema za raspravu, ali nekom drugom zgodom. U ovoj je dovoljno citirati rečenicu iz kritike objavljene u „Die Zeitu“: „Eva Menasse stvorila je romanom Dunkelblum remek-djelo“.
Zbilja jest. Dunkelblum je, jednostavno, veliki roman na svaki način. A to što je nama ta zabit nekako prokleto poznata, nije do Eve Menasse. Do nas je, na žalost.
