Portal za književnost i kritiku

Roman Eve Menasse

Između zidova s ušima i cvjetova s očima

Malomišćanska idila traje dok se ne počne po njoj kopati, dok je na snazi famozni ignore alat, a onda kreću leševi i – novi pokušaji zataškavanja tamo gdje je samo suočenje s kolektivnom prošlosti ljekovito
Eva Menasse: „Dunkelblum“, prev. Andy Jelčić, Leykam International, Zagreb, 2022.
O „konačnom rješenju“ u fašističkim zabitima, u onima Trećeg Reicha, tamo gdje se ne snimaju dokumentarni filmovi i ne vode ekskurzije, Eva Menasse piše – raskošno. Njeni su opisi detaljni i traju koliko traje i filmski kadar: onoliko koliko treba.

Lijepo je živjeti u Dunkelblumu.
Mjesto je malo, a opet, kako se to već kaže, ima sve što čovjeku treba.
Priroda je lijepa, a ni lokalno vino, za divno čudo, nije ono najbliže novičoku što se može naći u slobodnoj prodaji.
Dolaze i turisti, ali ne u hordama zbog kojih domaći svijet život stavlja na stand by dok se dragi gosti ne vrate na posao.
Mađarska je tu, preko puta, ali kao da nije, a veliki gradovi i daleko i blizu: daleko da ne progutaju okolicu rastući i blizu da se, kada drugog lijeka nema, ide u njihove bolnice.
Ljeti Dunkeblumljani provjere jesu li zatvorili vodu, isključili peglu i televizor, ponijeli putovnice i novčanike, pa zaključaju kuće i idu na hrvatsku obalu u aranžmanima dogovorenim u mjesnoj turističkoj agenciji.
Kada ne prave vino, ne bave se zemljoradnjom ili turizmom, ne prodaju razglednice s davno uništenom znamenitošću i ne putuju u Opatiju, ljudi u Dunkelblumu vole gledati kroz prozor.

Nelagoda od pogleda u retrovizor

„Ponekad, pa i često, na prozorima u istoj kući stoji njih dvoje, pa čak i troje, u različitim prostorijama i skriveni jedno od drugoga. Čovjek bi Bogu poželio da može zaviriti samo u kuće, ali ne i u duše“.

Nekako je poznat taj Dunkelblum. Da ima neko drugo ime, da se njegovi stanovnici i stanovnice ne zovu Ezster, Antal ili Alois, čovjek bi pomislio da je u Istri ili Dalmatinskoj zagori, u Slavoniji ili gdje god nema velikih zgrada i tramvaja, nerazumno velikih sportskih dvorana i ureda vladinih agencija.

„U Dunkelblumu zidovi imaju uši, cvjetovi u vrtovima oči, okreću glavice amo-tamo da im ništa ne promakne, a trava tankim izdancima bilježi svaki korak“, prva je rečenica u romanu Dunkelblum, austrijske spisateljice Eve Menasse, bivše novinarke „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“ koja zna ono što znaju svi dobri novinari i novinarke, plus Abdulah Sidran: pisanje ne počinje dok se nema dobra prva rečenica. Zadnja može biti… Pa može biti baš kao kod Eve Menasse: „Ovo nije kraj ni povijesti ni priče“.

Između zidova s ušima, cvjetova s očima i priznanja da kraj povijesti nastupa tek s krajem priča – a njega nikada nema, posebice tamo gdje se šuti, pa se i početak pričanja čeka i čeka i čeka i tako desetljećima – je Dunkelblum: roman velike teme, niza likova i atmosfere kao na obiteljskom ručku na kojem jedna kriva riječ ili jedna nenadana posjeta izazovu prvo muk, pa neugodu i onda očajničko čekanje da se vrijeme vrati na onaj tren prije nego što je sve prestalo biti idilično. A to što je bilo idilično samo naizgled, lakše se podnosi od pogleda u retrovizor za povijest u kojem je, za razliku od automobilskog, prošlost sve bliže i bliže, bez obzira na pokušaje udaljavanja i famozni protok vremena.

„Stari koji su ga se sjećali, nisu baš točno znali kada je rat u Dunkelblumu završio, jer to nije bilo važno“, piše Menasse (str. 222). Rat, kao što znamo iz bogatog iskustva, završava samo za one koji ga nisu preživjeli. Za sve ostale traje u sjećanju i hvalisanju, odnosno u sjećanju i šutnji, ovisi o tome kako je okončala razmjena vatre.

U Dunkelblumu se, rekli smo, šuti. I šutilo bi se do kraja svijeta, pa još petnaest minuta, da nije došla 1989. – godina u kojoj je svijet zidan od 1945. nestao da se ne obnovi – da u Dunkleblum nije doputovao jedan, nekako poznat američki turist, pa jedan nasljednik što ga je majčina nekretnina vratila na mjesto bijega, da se studentarija nije organizirala i krenula čistiti staro, zaraslo židovsko groblje, da iz zemlje nije iznikao jedan kostur, da se se selo nije podijelilo zbog vodovoda, da jedan istočni Nijemac nije pobjegao iz DDR-a preko Mađarske, pa baš u Austriju, da vječni gradonačelnik nije bolestan, da… Ma da nije bilo ništa i da je sve ostalo onako kako bi Dunkelblumljani voljeli da je bilo, a ne kako jest bilo.

Eva Menasse dolazi iz velikog jezika i naroda velikog stradanja. To što je Židovka rodom i podrijetlom tematski je odredilo barem ovaj roman iz 2021., kod nas objavljen ove godine. To što je austrijska spisateljica – ili spisateljica iz njemačkog govornog područja – jednako je, naravno, važno kao i njen obiteljski background.

Dunkelblum: roman velike teme, niza likova i atmosfere kao na obiteljskom ručku na kojem jedna kriva riječ ili jedna nenadana posjeta izazovu prvo muk, pa neugodu i onda očajničko čekanje da se vrijeme vrati na onaj tren prije nego što je sve prestalo biti idilično

Konačno rješenje u zabitima Trećeg Reicha

O „konačnom rješenju“ u fašističkim zabitima, u onima Trećeg Reicha, tamo gdje se ne snimaju dokumentarni filmovi i ne vode ekskurzije, Eva Menasse piše – raskošno. Njeni su opisi detaljni i traju koliko traje i filmski kadar: onoliko koliko treba. Na desetine likova je izbrušeno do posljednje karakterne osobine. Dijalozi su joj živi, ne predugi, nego taman toliki da se kaže dovoljno, a da poglavlje ne ostavlja dojam istrgnutosti iz scenarija. Dugu, kompleksnu, tegobnu priču ona vodi ne kao istragu – a mogla je – nego je ispisuje tako da ono što je bilo ostaje važno i da se na koži osjeti jeza za koju nije lako reći je li od mučne šutnje ili još mučnijih sjećanja.

Sve što treba dobar triler Dunkelblum ima: i zločin i zataškavanje i mutave svjedoke i zainteresirane da ruju po prošlosti i one kojima samo do toga nije i politiku i policiju i kontekst takozvanog prijelomnog povijesnog trenutka i likove koji nisu ono za što se predstavljaju i tako dalje i tako redom. Da je htjela, Eva Menasse mogla je napisati roman koji bi bio sjajan tekstualni predložak za tekstualni predložak – prozu koju je najbolje, a može se lako, pretvoriti u scenarij za televizijsku seriju. E, takvu knjigu ona nije napisala, sasvim suprotno: Dunkelblum je veliki, europski roman koji, iz naše pozicije gledano, kao da je stigao iz drugog vremena i iz svijeta u kojem broj strana nije obrnuto proporcionalan broju čitatelja i čitateljica.

Grasovski hrabro i markezovski razigrano – može i obrnuto – ali bez mrvice magičnog realizma, Menasse kroz priče niza likova u malom, izmišljenom mjestu pokazuje i potvrđuje kako genocid ima fazu koja nije gora, ali ni bolja od poricanja: fazu ignoriranja. U njoj, uz ostalo, mjerenje vremena ne počinje od, uvjetno kazano, nultog trenutka, već od vlastite traume, a ona za Dunkelblumljane nije krenula s priključenjem Hitlerovoj Njemačkoj, već s dolaskom Crvene armije pred kojom poraženi drhte, osim ako nisu dovoljno veliki gadovi da s jednakom predanošću služe prvo nacističkoj, pa boljševičkoj vojsci, ponašajući se navlas isto. A neki – jesu. Uvijek jesu.

Dunkelblum je peto prozno djelo Eve Menasse i za njega je, kao i za prethodne, nagrađivana. Ovoga je puta dobila Nagradu Bruno Kreisky za političku knjigu godine. E sada, koliko je uopće famozno suočavanje s prošlošću – ne onom za mitove, legende i proslave, već onom mračnom i sramotnom – političko, a ne etičko pitanje, može biti tema za raspravu, ali nekom drugom zgodom. U ovoj je dovoljno citirati rečenicu iz kritike objavljene u „Die Zeitu“: „Eva Menasse stvorila je romanom Dunkelblum remek-djelo“.

Zbilja jest. Dunkelblum je, jednostavno, veliki roman na svaki način. A to što je nama ta zabit nekako prokleto poznata, nije do Eve Menasse. Do nas je, na žalost.

Emir Imamović Pirke rođen je 1973. u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Dugogodišnji novinar, urednik, kolumnist i suradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Trenutno piše za tjednik Express, magazin Start BiH, portale Bljesak.info i Forum.tm. Objavio je šest romana, napisao dva dramska teksta i scenarist je TV serija. Jedan je od pokretača Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ). Član Programskog odbora Sajma knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, te nekolicine strukovnih udruga.

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content