Ana Božičević rođena je 1977. u Zagrebu, odrasla je u Hrvatskoj, a s dvadeset godina se preselila u Sjedinjene Države, gdje živi te piše i objavljuje na engleskom jeziku. Autorica je triju pjesničkih knjiga, Zvijezde noćnog prometa (2009.), Ustani u jesen (2013.) i Radost propusta (2017.), a ovaj izbor pjesama prva joj je knjiška objava na našem jeziku. Šteta je što knjizi nedostaje valjana, u ovakvim slučajevima čitatelju izuzetno korisna urednička oprema koja bi nas uputila u kontekst nastanka i strukturiranja sveska (stražnja korica prepuštena je pohvalama iz prekomorskog tiska, koje u toj navigaciji jedva da pomažu), no prijevodi su dijelom rad Damira Šodana a dijelom autoričini, čiji je, vjerojatno, i izbor. Za pretpostaviti je također da je dio pjesama – one koje otvaraju i zaključuju zbirku – izvorno napisan na hrvatskom.
Pjesme su posložene kronološki, od ranih radova sakupljenih u „Proslov“ i datiranih u 1993. godinu, preko pojedinačnih pjesničkih knjiga, do apendiksa pod naslovom „Novi život“, koji donosi izbor recentnijih, još neoknjiženih sastavaka. Pjesme „Prologa“ upućene su ili posvećene bliskoj ženskoj osobi, zatvorene u binarno, u čežnju, te obilježene na trenutke prenapregnutom no smjelom metaforikom. Ako je spomenutu dataciju uzeti kao godinu njihova nastanka, riječ je o vrlo zrelim mladalačkim trasiranjima. U kontekstu ovako organiziranog, preglednog sveska, dobro je da su uključene u knjigu i logično nalaze svoje mjesto na početku, no nekoliko je sastavaka ipak moglo biti i ispušteno, ili su se – budući da je riječ o prvom susretu ovdašnjih čitatelja s pjesnikinjom – ti rani radovi mogli naći na nekom manje izloženom mjestu u knjizi.
Duhoviti pastiš
Središnji dio zbirke zauzima izbor iz tri izvorne, međusobno ponešto različite, no redom zanimljive, uspjele pjesničke knjige. „Zvijezde noćnog prometa“ donose duge, ulančane pjesme, često razlomljene u više stavaka, poetički posve ukorijenjene u iskustva kasnog američkog modernizma, postmodernizma i aktualnih tendencija. Diskurzivno su i sintaktički kompleksne, jezično zaigrane i zaokupljene intervencijama u vlastiti medij; premrežene su izvedenicama, neologizmima, novomedijalnim kraticama i interpunkcijama te emotikonima. Pjesnički je glas zavodljiv, asocijativni rezovi oštri, a referentno polje izrazito razvedeno. Primijetiti je, doduše, da smo počesto svjesni činjenice da čitamo prijevod, a specifična se akcenatska kadenca i ritmika u njemu nerijetko gubi. Iskustvu čitanja to doduše pretjerano ne smeta, neka su rješenja izvrsna, ali je zanimljivo da ni iskusni Šodan a ni sama autorica nisu našli do kraja adekvatni prijevodni ključ, što nas vraća na diskurzivnu zahtjevnost samih pjesama, koje ni čitatelju ne dopuštaju predah i popuštanje pažnje.
„Ustani u jesen“ ispisana je na sličnim poetičkim zasadama. Uključuje posvete, između ostalih, Nietzscheu, Majakovskom, Diane di Prima i Lady Gagi, u posljednjem slučaju kroz duhovit pastišni dijalog s ikoničkom pjesmom Franka O’Hare „The Day Lady Died“, u kojoj u naslovnoj ulozi nastupa The Lady jednoga drugog vremena – Billie Holiday. Knjiga, mjestimice u povišenom emocionalnom registru, otvara teme nesumjerljivosti „ovdašnjeg i sadašnjeg“ iskustva s onim formativnim, pitanja adaptacije i integracije, ali i nepotpunog srastanja s novom sredinom. Kroz postmodernu ironiju probijaju se slike ratnog odrastanja: kad mene jebeš, / jebeš jedno djetinjstvo: / nema tu pornjave, samo koze / padaju niz duboke bunare, ti / jebeš zvončiće, kako ti to ide? Protagonistica opetovano izražava nesigurnost u vlastito pismo, eksplicitno propituje njegove dosege (ovo je najbljeđa glupost / koju sam ikad napisala, ili ova pjesma je dosadna / (…) treba sve promijeniti, ili sklonite me s puta / ovoj lošoj pjesmi) i istovremeno ideal savršene pjesme – one koju ne znam napisati.
Novi život
Popriličan stilski i poetički zaokret donosi „Radost propusta“. Pjesme su osjetno kraće i kraćeg stiha, jezični je eksperiment zauzdaniji, diskurzivna kompleksnost osjetno smanjena, glavni princip organizacije pjesme više nije asocijativni, ritam je redaka smireniji, a povremeno se javljaju gotovo klasične, „čiste“ ljubavno-čeznutljive lirske minijature, ali i od ranije prepoznatljiv, ironijski obojen humor. Iako i dalje snažno prelomljene kroz prizmu američkih (post)moderniteta, u njima su itekako osjetna iskustva kontinentalnih praksi, a i prijevodni otpor se gotovo posve gubi. U fokusu je s jedne strane opet vlastita useljenička i queer prtljaga, dok širi društveni fon reprezentiraju radnici Amazona na minimalcu, potplaćeni dostavljači i druge crne rupe aktualne američke svakodnevice.
Od Dantea posuđeni „Novi život“ zadržava stilske i formalne elemente posljednje knjige, ali sada dominira narativna pjesma, protagonistica koja se preispituje, traži, iznova osmišljava i gradi novo mjesto u svijetu. Tematski i kompozicijski riječ je o nekoj vrsti dvostruke petlje: dosta pjesama dotiče se upravo „starog života“, odrastanja, rodbine i toponima iz mladosti, jedna nas vraća u početnu 1993. godinu, a posljednje dvije nisu (samo)prijevodi, već su ponovno napisane na hrvatskom jeziku. Svezak završava motivom nostalgije, raspolućenosti između dva jezika, simptomatično utjelovljenoj u onom račvastom, zmijskom.
Najslabije točke Povratka lišća nalaze se na njegovom početku i kraju, što je razumljivo, budući da se radi o ranim radovima, ili onima koji su na neki način još u procesu nastanka, no odluka da ih se smjesti na ta udarna mjesta nije najsretnija u kontekstu recepcije knjige kao cjeline. U svojoj ukupnosti, riječ je o uzbudljivoj, svježoj knjizi, koja adekvatno predstavlja jednu istovremeno nam blisku i daleku pjesnikinju.
