Prije no što se čitatelj upusti u svijet Svijeta prije tebe, trećeg romana i sedme knjige Zorana Pilića, spotaknut će se o dva citata koje je autor, strateški, smjestio na početak romana. Jedan od njih potpisuje Vladan Desnica i govori nam kako su uspomene i prošlost toliko preopteretile svijet da on pod njima još jedva diše, dok drugi pripada Fernandu Pessoi i pojedincu koji tvrdoglavo prati svoj put, padajući i ponovno se dižući. Kako je otprije, a tu mislim na Pilićev minuli spisateljski rad, jasno kako je riječ o piscu kod kojega je jedan od važnih postupaka pomna montaža proznih kadrova, nikoga ne bi trebalo začuditi ako kažem da se baš između ta dva citata, i njihovih konotacija, smjestio Svijet prije tebe. Između uspomena, odnosno njihovog evociranja i preslagivanja, i glavnog junaka koji to, kako ćemo na kraju spoznati, čini s vrlo važnom svrhom, nakon što je jedan velik i često teško probavljiv zalogaj života prošao upravo tako, svojim putem, s mnoštvom gadnih padova i ponekad vrlo teških podizanja.
Svijet prije tebe, kad ga tek započnete čitati, prepoznat ćete kao jedan od onih tekstova u kojima se fragmentarno nastoji uobličiti nečiji život, naknadnim prisjećanjem, pa i naknadnom pameću, nelinearno i isprekidano, ali počevši od najmlađih dana koji su dostupni pripovjedačevom sjećanju. Na početku, pripovjedač, koji se takvim postupkom određuje nepouzdanim iako pripovijeda o sebi samome, postavlja neka od temeljnih pitanja koja se vjerojatno postavljaju svakome tko se upušta u takvu vrstu rekonstrukcije života – pitanje smislenosti takvog posla i pitanje valjane metode. Istovremeno življenje i pisanje, naime, bila bi svakako najbolja moguća varijanta, u tome smislu žanrovski bi najbolje odgovarao dnevnik, no ukoliko ste ga preskočili kad je za njega bilo vrijeme (danas bismo rekli, u realnom vremenu), preostaje samo metoda prisjećanja koja nije uvijek najpouzdanija, ali je ipak sasvim dostatna da se podvuče kakva-takva crta kad je već do toga došlo.
Pripovjedač u prvom licu, Edi Nachbar, usvojeno je dijete luckastog profesora Nachbara koji je život posvetio izumu vremenskog stroja i njegove supruge Vjeročke, odrasta u malom slavonskom gradu, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i njegova rana sjećanja ne razlikuju se mnogo od nekih općih mjesta na kakve nailazimo u romanima koji se bave odrastanjem. Svijet je to u kojem su granice životnog “igrališta” iscrtane prijateljima, školom, prvim ljubavima koje, kako znamo, obično završavaju nesretno ili se nikada ni ne realiziraju, seksom, pokušajima glazbene karijere u bendovima i – što je u ovom romanu uzuzetno važno – nogometom. Upravo će svjetska nogometna prvenstva biti svojevrsni light-motivi, ali i vrlo precizne vremenske odrednice (i podsjetnici prolaznosti) inače namjerno raspršenog i digresijama i skokovima sklonog romana. OK, nisam vam sve rekla, osim nogometa, istu će ulogu imati i Marquezovih Sto godina samoće, knjiga koja će se, kao i njezin vlasnik, seliti i putovati sve do kraja svijeta, podsjećajući ga na samoću kao, između ostaloga, vlastiti izbor. U tome, prvom dijelu romana, premreženom, ali ne i prenapučenom tipičnim pilićevskim glazbenim i filmskim referencama, dakako pronaći ćemo i nešto od famoznog duha osamdesetih, koji se za neke njegove suvremenike manifestirao u novovalnim bendovima ili Wendersovom Nebu nad Berlinom. Taj film, kao i već spomenuta knjiga, također nije ovdje spomenut bez razloga, jer premda Edi pripovijeda o sebi i nastoji rekonstruirati ključne točke svoga života kako bi ga tako uobličenog prenio nekome drugome (spojlati nećemo), ima u njegovom pristupu ljudima i događajima nešto od “metode” Damiela i Cassiela, anđela što osluškuju misli prolaznika kako bi kroz vrijeme očuvali osjećaje ljudi, i upravo stoga način na koji Edi Nachbar pripovijeda o sebi nije nimalo klasičan, ali zato vodi putem očuvanja osjećaja koji se više ne mogu ponoviti. Dakako, onih koje bismo htjeli ostaviti u sjećanju.
Od Bildungsromana prema romanu ceste
Drugi dio romana predstavlja rez u samom tekstu, što se događa paralelno s rezom koji je uslijedio u pripovjedačevom životu. Infuzija i bolnica, motivi na početku poglavlja, uvode nas u temu rata i ranjavanja koji se, za generaciju kojoj pripada pripovjedač nisu mogli izbjeći ni u životu ni u romanu, pa se potonji vrlo jasno od ulaznih obrisa Bildungsromana usmjerava prema romanu ceste, lutanja, putovanja, traženja smisla i prije svega reza i bijega od vlastitog života kakav je postojao u prošlosti. Taj bijeg, dakako, jer u međuvremenu su se dogodile nesretne devedesete, nije samo rezultat vlastitog izbora, on je itekako potaknut vanjskim događajima, posve neshvatljivim i neuhvatljivim ljudima kao što je junak ovog romana. Na tim vanjskim događajima, Pilić, srećom, neće tražiti dodatne bodove niti će ih razvlačiti od nemila do nedraga, kako smo to već imali prilike čitati najmanje tisućusedamstošezdesetidevet puta u domaćih pripovjedača, oni će samo ocrtati kontekst u kojem Edi kreće posve svojim putem, prema padovima i podizanjima. Na tome putu bavit će se raznim poslovima, spetljati s mnogo žena, susret će brojne zanimljive likove (skupa s njihovim životnim pričama) koji će fragmentarno, kakvi njegov život pa i roman ionako jesu, obilježiti pojedine trenutke, ali ne i uspjeti ga spriječiti da krene dalje, od grada do grada, odvojivši se od svoje obitelji i najranijih sjećanja. Poput flashbackova, povremeno će se pojavljivati ljudi iz prošlih vremena, pojaviti i ponovo nestajati, gotovo fantastičnom slučajnošću nakon dužih vremenskih stanki put će mu se ispreplesti s ljubavi iz mladosti, a jedno će takvo prepletanje biti ključno kako za njegov život, tako i za rasplet romana.
U tome on the road dijelu, zapravo prepoznat ćete “starog Pilića”, kakvog ste čitali u zbirkama priča Nema slonova u Meksiku ili Kad su divovi hodali zemljom, Pilića koji ima afiniteta prema bilježenju priča prekrasnih gubitnika, koji kartografiju života svojih junaka premrežuje gradovima Njemačke, Amsterdamom i SAD-om. No, u kontekstu priče ovog romana ti su odlasci jasna svijest da se “stari život ostavi iza sebe u neoznačenim grobovima”, odmakne od svijeta koji više nije njegov, od nerazriješene obiteljske priče, gradova u kojima više nema ljudi koje je nekada poznavao. U trenutku kad shvaća kako je Sto godina samoće jedina spona sa svijetom u kojem je prije živio, počinje njegovo lutanje, njegove tužne pustolovine i njegovo nestajanje. Paradoksalno, ali koliko god se pokušao odvojiti i od svoga oca, profesora Nachbara i njegovog luckastog vremenskog stroja, priča koju pokušava usustaviti zapravo je varijanta tog istog pokušaja s vremenom, no njegov će otac uspjeti konačno tajanstveno fizički nestati, što njegovom sinu, uz sve pokušaje, nikada neće do kraja uspjeti. Premda individualac sa svojim, ponekad i ludim i opasnim idejama o odlascima i bjegovima, Edi je u ovome romanu i jasan pripadnik jedne izgubljene generacije koja je “rođena i odrasla u europskom Macondu”, koja “putuje iz nužde, u želji da se makne od nečega”, generacije nomada kakvi naseljavaju danas mnoge europske i izvaneuropske prostore, mada to sami nisu htjeli niti planirali. Iznenađujući kraj, nakon što smo pomislili kako Edi neće odraditi svojih sto godina samoće, pomalo je u neskladu s tonom romana u cjelini, ali čitatelja ipak nekako veseli, uostalom završava nekako filmski, kako to Pilić najviše i voli.
Najjači kao kratkopričaš
Svijet prije tebe Zorana Pilića možda je pomalo neobičan spoj – romana o odrastanju u malom slavonskom gradu, brutalne proze s margine ratnih događaja i dinamičnog on the road romana o junaku koji nije svojom greškom promašio trenutak kad se nešto još moglo promijeniti (što je jedna od ključnih tema Pilićevih kratkih priča), ali se svjesno odlučio vlastitim koracima odmaknuti od svega što se promijenilo do granica neprepoznatljivosti. “Rijeke sjećanja bile su jedva prohodne”, ali kad je motiv dovoljno jak postoji način da ih se nekako savlada; upravo to savladavanje tema je ovog romana.
Ono što se definitivno može primijetiti jest da je Pilić najjači kad je kratkopričaš; svaki, odlično kadrirani fragment ovog romana zaokružena je cjelina s naslovom koji se nikako ne bi smio preskočiti. Zbirka tih podnaslova, kad bismo ih skupili na jednom mjestu, funkcionirala bi gotovo kao pjesnička zbirka. U cjelini gledano, možda smo kao čitatelji malo zbunjeni spojem različitih diskursa (kao da roman kreće u jednom smjeru, pa nenadano skrene u drugi), zapitani što za dalji razvoj glavnog lika znači podatak kako su ga Nachbari pronašli kao bebu ostavljenu u Petrovoj crkvi ili što se zapravo htjelo motivom vremenskog stroja i očevim nestankom, kad smo na kraju dobili jednog od tipičnih Pilićevih likova, sklonog samoćama, nesporazumima, pogreškama i jednu od tipičnih Pilićevih melankoličnih, nostalgičnih, tužnih i istovremeno duhovitih proza. Kao da je htio pobjeći od sebe, ali se na koncu ipak predomislio ili je, kao Edi za prisjećanje, putem jednostavno pronašao pravi motiv.